Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Politika & Kriminal

Trump kaže da je bomba za Sjevernu Koreju spremna. Đivo Đurović analizira je li stvarno običan blefer

Piše: Đivo Đurović

Trump je u posljednjem u nizu luđačkih tvitova upućenih Sjevernoj Koreji danas napisao da je američka vojska potpuno spremna nositi se sa Sjevernom Korejom, upotrijebivši frazu 'locked and loaded' što bi značilo da je njihovo oružje napunjeno i spremno za napad. Trump je inače prvi američki predsjednik u povijesti koji je nekoj zemlji zaprijetio nuklearnim ratom. Đivo Đurović donosi kontekst eskalacije odnosa između dvije zemlje

Kad je na pravoslavni Božić 1943. godine, usred Drugog svjetskog rata, u New Yorku umro Nikola Tesla, agenti FBI-ja bili su jako zabrinuti. Genijalnog izumitelja mrtvog je pronašla sobarica, koja je odlučila da se više neće obazirati na znak “Ne ometaj” što je dva dana visio na kvaki sobe 3327 hotela New Yorker, gdje je Tesla živio već deset godina. Upravo je taj znak pobudio sumnju federalnih istražitelja. Jesu li njemački agenti ušli u sobu prije sobarice i saznali nešto iz Teslinih spisa što bi Adolfu Hitleru moglo dati prednost u ratu? Oni koji su nešto znali o Tesli, govorili su da je pretkraj života razvijao koncept “smrtonosnih zraka”. Nitko nije znao što bi to točno bilo, ali je u ratnim okolnostima bilo dovoljno alarmantno da FBI angažira stručnjaka koji će pregledati sve Tesline spise, pokušati ustanoviti da li nešto nedostaje i čime se Tesla zapravo bavio.

Stručnjak je morao biti vrhunski fizičar i osoba neupitne lojalnosti, netko tko će diskretno pregledati ostavštinu genija iz Smiljana i FBI-ju ukazati na projekte upotrebljive u ratu. Profesor fizike s bostonskog MIT-ja kojega su doveli napravio je dvije stvari. Prvo, zalio je FBI kantom hladne vode. U izvještaju saveznoj agenciji napisao je da su “Tesline misli i napori u zadnjih 15 godina bile prvenstveno spekulativne i filozofske prirode, iako su ponekad bile usmjerene i na njegovu samopromociju, no nisu uključivali nove, zdrave i izvedive principe ili metode za realizaciju bilo kakvih istraživanja”. Nakon što je odradio posao za FBI, profesor je postao pionir u području ionskog zračenja i revolucionarne metode liječenja raka radioterapijom. Koja je veza njegove radioterapije i Teslinih “smrtonosnih zraka” nikad nije razjašnjeno, ali je profesoru ona donijela mjesto u Američkoj akademiji.

Nećak profesora s MIT-a zatvorio je krug radijacije

U četrdesetak godina koliko je nadživio Teslu, svoje znanje o radijaciji profesor je pokušao usaditi i svome nećaku, s polovičnim uspjehom. Stručnjak koji je pregledao ostavštinu Nikole Tesle, profesor fizike s MIT-ja, zvao se John Trump. Nećak kojemu je pričao o radijaciji je Donald Trump. Nećak je prošlog tjedna zatvorio krug radijacije, kad je, kao prvi američki predsjednik u povijesti, nekoj zemlji zaprijetio nuklearnim ratom. “Sjevernoj Koreji je bolje da više ne prijeti Sjedinjenim Državama. Na te prijetnje odgovorit ćemo vatrom i bijesom kakve svijet nikad prije nije vidio.” Svega par sati nakon što je Trump najavio nuklearni rat ako Sjeverna Koreja čak i zaprijeti Americi, Pjongjang je prekršio njegovu “crvenu liniju”. Najavio je napad na Guam, američki otok u zapadnom Pacifiku. Bio je to blef, jer Sjeverna Koreja ne može dobaciti do Guama –projektili koje testira, čak i bez nuklearne bojeve glave, u ranoj su fazi razvoja.

Svejedno, ta je prijetnja prekršila “crvenu liniju” i trebala je, po Trumpovoj najavi, rezultirati “vatrom i bijesom kakve svijet nikad prije nije vidio”. To se nije dogodilo. Da ne bi bilo zabune, kasnije istog dana sjevernokorejska vojska najavila je da će napasti ne samo američke otoke, nego da će kontinentalne Sjedinjene Države pretvoriti u “bojište nuklearnog rata”. Trump – opet ništa. Znajući gdje je američki predsjednik najtanji, sutradan su u Pjongjangu s prijetnji prešli na uvrede. Njegovu prijetnju nazvali su “gomilom gluposti” koja dolazi od nekoga “tko igra golf i ne razumije težinu situacije”. Nemoguće je, rugaju se dalje, voditi dijalog s “takvim tipom koji je lišen razuma i na kojega jedino djeluje apsolutna sila”. Za Ameriku je porazno što je vokabular kojim Sjeverna Koreja govori o njezinom predsjedniku lako zamijeniti za vokabular kojim američki predsjednik govori o Sjevernoj Koreji.

Prijetnja napadom bila je tek naivan i glupi blef

Trump je brzo prokazan kao blefer, jer njegova prijetnja nuklearnim napadom nije ni bila prijetnja, nego naivan i glupi blef. Govorio je usput, iz glave, bez pripremljene izjave, zapravo bez ikakvog papira s kojim bi se odgovoran čovjek potpomognuo i u manje sudbinskoj stvari nego što je nuklearni napad. O tome što će reći nije se ni s kim konzultirao – ni sa savjetnikom za nacionalnu sigurnost H.R. McMasterom, ni s ministrom obrane Jimom Mattisom, ni s državnim tajnikom Rexom Tillersonom. Nastupio je kao nesiguran čovjek koji blefira i to odaje govorom tijela – neobično stisnutih ruku prekriženih na prsima. U četiri desetljeća Hladnog rata, koji je Amerika vodila protiv opasnog i nuklearno podjednako moćnog protivnika, niti jedan američki predsjednik nije nikad zaprijetio Sovjetskom Savezu nuklearnim ratom.

Ronald Reagan ih je nazvao “Carstvom zla”, John Kennedy ih je prisilio da povuku nuklearne projektile s Kube, Richard Nixon je dao pustiti glas da je toliko lud da razmišlja o nuklearnim udarima u Vijetnamu, ali nikad to nije ni potvrdio, ni javno rekao, a još manje napravio. Zadnja javna prijetnja nuklearnim udarom, i jedina takva u povijesti, dogodila se prije 72 godine, upravo u ovom tjednu kolovoza, kad je predsjednik Harry Truman, nakon Hirošime a prije Nagasakija, poručio japanskoj vladi da ih čeka “razorna kiša iz zraka” ako se ne predaju. Ako to zvuči pomalo nalik Trumpovoj “vatri i bijesu”, svi bismo se trebali zabrinuti. Da je Trumpova prijetnja nuklearnim ratom zapravo bila samo blef, potvrdile su i reakcije tzv. odraslih članova njegove administracije koji su došli počistiti za predsjednikom. “Sjeverna Koreja ne predstavlja izravnu opasnost, Amerikanci mogu mirno spavati”, poručio je državni tajnik Rex Tillerson.

Trump se ponaša kao lik u Igri prijestolja

Ministar obrane Jim Mattis vratio je kazaljke na poziciju na kojoj su bile desetljećima kad je rekao da će Amerika “uništiti sjevernokorejski režim i državu” samo ako je Sjeverna Koreja napadne. Dakle, ne ako bude prijetila, pa čak ni provocirala testiranjem projektila, kao što je rekao Trump, nego ako doslovno napadne američki teritorij. To što je Mattis rekao samo je malo ratobornija formulacija odredbe međunarodnog prava – svaka država, pa i najmoćnija Amerika, ima pravo braniti se ako bude napadnuta. Ipak, unatoč savjetima odraslih, Trump je nastavio s nezapamćenim prijetnjama, kao u svom tvitu da je oružje napunjeno i spremno za napad.

Deeskalacija bi pak omogućila da se kriza možda riješi diplomacijom, a ne ratom. UN je prošlog vikenda, na američku inicijativu, Sjevernoj Koreji nametnuo dosad najžešće sankcije, i za to su glasale i Kina i Rusija, koja je inače u vrlo problematičnoj fazi s Amerikom. Ali što bi za uspjeh vlastite diplomacije mario Trump, koji vjeruje da se moć iskazuje parolama o “vatri i bijesu kakve svijet nikad prije nije vidio”? U svjetlu zapleta u ovotjednoj epizodi popularne fantasy serije Igra prijestolja, u kojoj je jedna od protagonistica, koju zovu khaleesi (kraljica), odlučila preuzeti inicijativu i s hordom barbarskih vojnika, čiji glasovi odaju bijes, i zmajeva koji rigaju vatru bez upozorenja napasti svoje neprijatelje, ugledni američki mjesečnik Atlantic šaljivo je reflektirao popularnu kulturu u političkoj stvarnosti. “Predsjednik Trump pronašao je svoju unutarnju khaleesi i zaprijetio Sjevernoj Koreji vatrom i bijesom kakve svijet nikad prije nije vidio”, posprdno je javio njihov internetski servis. Deeskalacija koju su izveli Mattis i Tillerson, prisilivši čak i Trumpa da tvitne kako se “nada da nuklearni arsenal nikad neće biti upotrijebljen”, razuman je potez odgovornih ljudi koji su svjesni realnosti svijeta u kojemu žive.

Svima je jasno da bi u slučaju rata nestao cijeli Seul

Cijena konvencionalnog rata u Koreji, dakle ne nuklearne “vatre i bijesa”, nego obične vojne intervencije, bila bi “katastrofalna” (rekao je nedavno Mattis), odnosno “apokaliptična” (procijenio je bivši šef svih američkih tajnih službi i najugledniji među generalima, James Clapper). Samo u prvih par sati bar 100.000 mrtvih, od čega niti jedan u Americi, nego svi u Seulu. Glavni grad Južne Koreje nalazi se svega 50 kilometara od granice sa sjeverom i u njega je usmjereno nekih 20.000 artiljerijskih cijevi. Sjevernokorejska armija, koja ima milijun vojnika i još šest milijuna u pričuvi, četvrta je najveća vojska svijeta (iako je Sjeverna Koreja tek 50. najveća država), ali bi je puno bolje opremljena južnokorejska vojska lako porazila i bez američke pomoći. No, taj bi uspjeh došao sa strahovitom cijenom.

Seul je u dometu sjevernokorejske artiljerije koja bi metropolitansko područje s 20 milijuna stanovnika sravnila sa zemljom. Stotine tisuća, možda i milijuni mrtvih cijena su uspjeha u ratu sa Sjevernom Korejom. Nitko ne dvoji da bi Sjeverna Koreja taj rat izgubila (pri čemu bi poginule još stotine tisuća na sjeveru), ali svaka američka i južnokorejska analiza potencijalnog sukoba kreće od ove postavke: Nema sumnje da možemo dobiti rat, ali zauzvrat moramo izgubiti Seul. Nitko kome je ta zastrašujuća računica dosad predstavljena nije predložio da se krene u rat pod cijenu gubitka Seula. Nitko do Donalda Trumpa. Nije pretjerano pretpostaviti da je jedini razlog zašto Trump zna da je Seul glavni grad Južne Koreje to što tamo ima tri nebodera s luksuznim stanovima. Oni bi također bili uništeni.

U širem području Seula, jednog od najgušće naseljenih dijelova planeta, raspoređeno je oko 30 tisuća američkih vojnika, tamo živi i oko 100 tisuća ljudi koji su dvojni korejski i američki državljani, što bi dovelo do međunarodne krize čak i kad Amerika ne bi isprva bila uključena, a grad je toliko blizu Demilitarizirane zone, uspostavljene primirjem iz 1953. godine, i granice sa sjeverom, da stručnjaci mogućnost sjevernokorejskog artiljerijskog napada zovu “zero notice” – od trenutka kad je Sjeverna Koreja ispali, dok prva salva raketa stigne do glavnog grada Južne Koreje, treba samo 45 sekundi, dakle otprilike koliko je vama trebalo da pročitate ovu namjerno malo rastegnutu rečenicu.

Što kad bi se na Sjevernu Koreju bacile nuklearne bombe?

Koliko je meta sjevernokorejskog napada koncentrirana, toliko je meta južnokorejskog napada raspršena – primarni cilj vojne intervencije protiv Sjeverne Koreje bilo bi uništenje njenog nuklearnog arsenala. No, šezdesetak nuklearnih bombi koje ima, Kim je rasporedio i dobro skrio po bunkerima diljem zemlje. Drugim riječima, gotovo je nemoguće sve ih uništiti prije nego što Kim barem jednu ne iskoristi za odmazdu. Ako shvati da su mu dani odbrojeni, ne bi imao razloga za suzdržavanje – jedino čemu bi se mogao nadati je da katastrofalne izglede za svoj opstanak preokrene upotrebom sveg svog arsenala. Uostalom, zato su ga on, njegov otac i djed gradili – da ostanu na vlasti. To bi značilo i upotrebu nuklearnog oružja. Ah da, stvar je pomalo još i gora jer sjevernokorejski diktator ima i kemijsko oružje koje bi se srušilo na Seul.

Tako stoje izgledi konvencionalnog, ne-nuklearnog rata protiv Sjeverne Koreje, dakle verzije za oktavu niže od onoga što je najavio Donald Trump. No, što bi se dogodilo kad bi se na Sjevernu Koreju bacile nuklearne bombe i tko bi to napravio? Postoje tri načina na koji Sjedinjene Države mogu izvesti nuklearni napad – tako da bombu izbace iz aviona, da je lansiraju u projektilu iz nuklearnog silosa s kopna ili iz podmornice iz nekog oceana. Prvi dio “trijade”, u kojem se koriste borbeni avioni, kao u Hirošimi i Nagasakiju, najstaromodniji je način i mnogi vojni stručnjaci smatraju da ga treba ukinuti, jer bi u slučaju da dođe do nuklearnog rata projektili bili učinkovitiji, a održavanje aviona i posada samo za tu namjenu je skupo i nepotrebno.

Tu vrstu nuklearne bombe, koja se izbaci iz aviona, Amerikanci su dali i vojskama četiriju saveznica u Europi – Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj i Belgiji, kao dio NATO-ovog programa “Nuclear Sharing”. Stotinjak američkih nuklearnih bombi imala je i Turska, ali su im ih nakon pokušaja puča prošlog ljeta Amerikanci oduzeli i prebacili u bazu u Rumunjskoj. Četiri europske saveznice imaju ukupno stotinjak nuklearnih bombi. To su američke bombe, koje Nijemci, Talijani, Nizozemci i Belgijci ne smiju koristiti bez odobrenja iz Washingtona, ali činjenica da Luftwaffe, njemačko ratno zrakoplovstvo, ima avione naoružane nuklearnim bombama, Njemačkoj, a i drugim europskim državama, daje dodatnu sigurnost, prvenstveno u smislu odvraćanja potencijalnog napada.

Nuklearno oružje služi tome da ne bude upotrebljeno

Ali, ovdje je potreban – reality check. Donald Trump možda je ignorant koji ne zna što radi i koje su posljedice onoga što govori, a Kim Jong-un manijak koji poput Ramsaya Boltona članove obitelji baca gladnim psima. No, na svijetu postoje i milijarde običnih, normalnih ljudi koji ne misle da se politički sporovi rješavaju nuklearnim bombama. Nakon što je to oružje prvi put upotrebljeno, čovječanstvo je uspostavilo niz normi koje su dovele do toga da na planetu i dalje postoji život, unatoč desecima tisuća nuklearnih glava koje bi ga mogle okončati. Prvo pravilo kaže da nuklearno oružje služi tome da nikad ne bude upotrebljeno. Ako znam da će moja akcija dovesti do reakcije koja će značiti moju smrt, onda tu akciju neću napraviti – ne zato jer sam slab, nego zato jer ne želim sam izazvati vlastitu smrt.

To se u slučaju Amerike i Sovjetskog Saveza zvalo načelom “uzajamno zajamčenog uništenja”, koje na engleskom ima i namjerno odabranu znakovitu kraticu MAD (Mutually Assured Destruction). Nuklearno oružje zato služi za odvraćanje (deterrence), a ne za ratovanje. Pretpostavka je da su države racionalni akteri koji djeluju tako da promoviraju svoj interes, a samouništenje sigurno nije njihov interes. No ove godine na vlast u Americi je došao Donald Trump koji možda nije upoznat sa svim nijansama nuklearne logike jer je na čelu velike sile koja bi mogla uništiti drugu veliku silu, naravno pod cijenu vlastitog uništenja zauzvrat. No, velika sila teoretski bi mogla uništiti malu silu bez da plati tu visoku cijenu. Čini se da tu negdje leži doseg razumijevanja Donalda Trumpa. No, male sile domislile su se načinu kako da se zaštite od uništenja. One ulaze u saveze koji im garantiraju opstanak.

Trump predlaže katastrofu kakvu povijest nije vidjela

To Trumpu, koji neumorno grmi protiv NATO-a, nije baš do kraja jasno. Pa iako je prilično očito da Kimov režim u Pjongjangu kineskoj vladi ide beskrajno na živce, Kina je i dalje saveznik Sjeverne Koreje i tko razmišlja o napadu na Sjevernu Koreju mora o tome voditi računa. Dakle, što bi se dogodilo kad bi Amerikanci izveli nezamislivo – nuklearni napad na Sjevernu Koreju, kako je predsjednik Trump najavio? Ako začas isključimo Kinu, odgovor je jasan – stručnjaci kažu da bi za potpunu eliminaciju režima i većine vojnih kapaciteta bilo dovoljno da Amerika na Sjevernu Koreju baci četiri nuklearne bombe. Prethodna rečenica nikad ne bi trebala biti napisana, i ne bi ni bila, da u Bijeloj kući ne sjedi čovjek koji je sam otvorio tu mogućnost. Koje bi bile posljedice, od smrti i razaranja do radijacije i ekološkog uništenja preko ekonomskog šoka koji bi se osjetio i u Africi i Južnoj Americi, ne treba posebno obrazlagati. Bila bi to katastrofa kakvu povijest nije vidjela. Ali to je točno ono što je Trump predložio.

“Vatra i bijes kakve svijet nikad prije nije vidio” ne znači veliki šumski požar i ljutnju mještana jer su kanaderi stigli kasno, nego znači – nuklearni rat. Sjeverna Koreja još nije sposobna napasti američki teritorij nuklearnim oružjem. Uspjeli su napraviti interkontinentalnu balističku raketu i, čini se, minijaturnu bojevu glavu koja stane u nju. Čak i da ubrzo uspiju jedno spariti s drugim, i dalje je pitanje može li se njihova raketa uspješno vratiti u atmosferu (ti projektili ispaljuju se gotovo u svemir da bi se vratili na metu na Zemlji, a zadnji sjevernokorejski izgorio je pri povratku u atmosferu). No, ako i to nauče, metodom pokušaja i pogreške, i dalje im ostaje problem preciznosti. To je ovdje možda i najveća opasnost. Kad projektil nije precizan, njegova jedina korisna upotreba je da ga se baci na metu koju je nemoguće promašiti.

To znači – ne na vojne instalacije, koje su male – nego na gradove, velike gradove. Los Angeles. San Diego. San Francisco i Silicijska Dolina, sve je to teoretski u dometu sjevernokorejskih nuklearnih projektila i dovoljno veliko da – gdjegod da raketa padne – šteta bude dovoljna da u Pjongjangu budu zadovoljni. Je li utješno da je snaga tih bombi relativno mala, otprilike kao onih bačenih na Hirošimu i Nagasaki? “Prave” nuklearne bombe koje danas imaju velike sile tisuću su puta razornije. Iako ovo zvuči zastrašujuće i moguće, Sjeverna Koreja to nikad ne bi napravila. Jer zašto bi? Što bi, osim odmazde u kojoj bi sama bila uništena, dobila time da uništi Los Angeles? Čak i da baci bombe na svih deset američkih gradova većih od milijun stanovnika, Sjeverna Koreja ne može uništiti Sjedinjene Države, čijih 60 posto stanovnika ne živi u tim gradovima, a 40 posto živi na selu.

Napad na SAD ne samo da je neizvediv, nego i nema smisla

Uostalom, čak kad bi Sjeverna Koreja i potpuno uništila Sjedinjene Države, i dalje bi bila meta svih američkih saveznika. A Amerika ima više vojnih saveznika nego bilo koja druga zemlja, od malih poput Hrvatske i Slovačke, do puno opasnijih Francuza i Britanaca koju imaju svoje nuklearno oružje. Dakle, napad na Ameriku ne samo da nije izvediv, nego čak da je izvediv ne bi imao nikakvog smisla. Ma što govorila sjevernokorejska propaganda, smisao njenog nuklearnog programa nije uništenje Washingtona, nego opstanak režima u Pjongjangu. Ako je obitelj Kim u nečemu dobra, onda je to preživljavanje. Iako je vlast tamo nominalno komunistička, a zapravo totalitarna nacionalistička, uspjela se održati sedam desetljeća, nadživjeti i Staljina i Mao Zedonga i Hladni rat i propast komunizma. Zadnje što bi Kim i vladajuća klika sada napravili je provociranje reakcije koja bi ih zbacila s vlasti.

Nuklearno oružje za njih je sredstvo opstanka diktature, a ne instrument kojim bi zagospodarili svijetom. Kimovi ne žele ponoviti greške sebi sličnih diktatora, a poučak su izvukli iz sudbina Sadama Huseina i Moamera el-Gadafija, koji su odustali od svojih nuklearnih programa – Sadam nakon Prvog zaljevskog rata, Gadafi nakon američke intervencije protiv Sadama 2003. Gadafija je za to Zapad i nagradio ekonomskom suradnjom i investicijama. Na inicijativu Georgea W. Busha, Gadafi je čak pokušao objasniti Sjevernoj Koreji da je odustajanje od nuklearnog programa dobar potez i da u tom slučaju Amerika može biti pouzdan partner. No, kad je krenulo Arapsko proljeće, Europa i Amerika zaboravile su Gadafijevo odustajanje od nuklearne bombe i vojno podržale njegovo svrgavanje. Pjongjang je gledao i izvlačio zaključke. Kao što izvukao zaključak i iz ruskog otimanja Krima i vojne intervencije u Donbasu.

Ukrajina se 1994. odrekla statusa nuklearne sile i sve sovjetske projektile predala Rusiji, uz garanciju, svečano potpisanu u Budimpešti, da joj Rusija jamči teritorijalni integritet, uz supotpis Amerike i Velike Britanije. Da je Ukrajina 2014. imala nuklearno oružje, bi li je Rusija raskomadala? U Pjongjangu znaju odgovor. Sjeverna Koreja ugrozu ne vidi samo u Americi, nego i u Kini. Iako je Kina održava na životu, potiho dopuštajući da ekonomska razmjena ide preko granice, Peking je sit destruktivne i ratoborne sjevernokorejske politike. Prošlog vikenda Kina je glasala za sankcije protiv režima u Pjongjangu. Odnos Kine prema Sjevernoj Koreji sličan je odnosu Michaela Corleonea prema njegovu nećaku Vincentu u Coppolinu Kumu.

Ljudi u Južnoj Koreji ne žele poginuti u nuklearnom holokaustu

Glava obitelji, kojega glumi Al Pacino, zaradio je do trećeg nastavka ozbiljne pare kojima kupuje društveni status, papinska odlikovanja i prestiž i odriče se nasilja, dok se njegov nećak-kopilan Andy Garcia i dalje želi tući s mangupima ulici. No, za razliku od Kuma, Kima nećemo vidjeti kao novog šefa famiglie. Kina drži sjevernokorejski režim na životu zato što ne želi prevrat u kojem bi se Koreje ujedinile, a američki vojnici došli na kinesku granicu. Još manje od američkih vojnika Kina na granici želi vidjeti milijune izgladnjelih izbjeglica koje bi Drugi korejski rat otjerao na sjever preko rijeke Jalu. Razmjeri užasa u Sjevernoj Koreji strašni su i bez rata – studija UN-a pokazala je da su devetogodišnji dječaci u Sjevernoj Koreji u prosjeku devet centimetara niži od njihovih vršnjaka u Južnoj Koreji.

Korejci su jedan narod i, osim političkih i ekonomskih, nema drugih razloga zbog kojih bi djeca bila različitog rasta. Oni su manji jer su gladni. Trumpova retorika ide na ruku onima u Južnoj Koreji i Japanu koji misle da je Amerika ili previše ratoborna ili previše nepouzdana da bi se na nju oslonilo. Ako išta znamo o ljudima u Južnoj Koreji, to je da nakon svih ovih godina ne žele poginuti u nuklearnom holokaustu koji bi izazvao nepromišljeni američki lider koji o Koreji nema pojma. Na nedavnim izborima tamo je pobijedila ljevica, koja je vrlo koncilijantna prema sjevernom susjedu. Što Trump više radikalizira situaciju, sve su glasniji oni koji u Americi ne vide zaštitnika, nego uteg. Aktualna vlada u Seulu brzo je reagirala na njegove riječi, ocijenivši da “nisu bile korisne”.

Japan i Južna Koreja mogli bi poželjeti vlastito oružje

Ako se ratoborna retorika iz Washingtona nastavi, bit će sve više glasova koji traže da Amerikanci napuste Poluotok. Klinu između Amerike i Južne Koreje možda će se veseliti u Sjevernoj Koreji, ali nitko neće biti sretniji od Kine. S druge strane, brojni glasovi u Južnoj Koreji, i još više u Japanu, tvrde da Amerika ne radi dovoljno da zaštiti njihove interese i pruži im sigurnost. Što bi se tek dogodilo u slučaju rata, kažu, kad bi se Sjedinjene Države osjetile ugroženima – ako Sjeverna Koreja stvarno bude u prilici zaprijetiti Americi nuklearnim projektilima, hoće li Ameriku uopće biti briga za saveznike u regiji, ili će braniti svoj teritorij i zanemariti obveze prema partnerima u Istočnoj Aziji? Osim raspada savezništva koje je bilo uspješno zadnjih sedam desetljeća, ovo može voditi i još ozbiljnijem problemu – nuklearnoj proliferaciji.

Ako Japan i Južna Koreja ne budu više smatrali da ih Amerika štiti na primjeren način, prionut će proizvodnji vlastitog oružja za odvraćanje od sjevernokorejske opasnosti. Južna Koreja dovoljno je bogata i tehnološki razvijena da već dogodine može imati vlastito nuklearno oružje. S Japanom je stvar još ozbiljnija – stručnjaci kažu da Tokiju do vlastite nuklearne bombe fali “samo jedan šaraf”. Ako se to dogodi, nuklearno oružje poželjet će i Indonezija i Vijetnam. Svijet neće biti sigurniji. Kako je bilo moguće da se sve ove loše stvari dogode? Postoji trenutak u kojem je svaka zemlja koja razvija nuklearno oružje jako ranjiva. To je trenutak nakon što je izvela prvi nuklearni pokus i razvila prvu upotrebljivu nuklearnu glavu, pa sve dok ih ne proizvede tri ili četiri.

Zašto Amerika nije ništa napravila kad je bio pravi trenutak?

Par dana prije ove Trumpove prijetnje “vatrom i bijesom” razgovarao sam o Sjevernoj Koreji i njenom nuklearnom programu s Davidom Sangerom, novinarom New York Timesa koji je ranih 1990-ih bio dopisnik iz Tokija i prvi izvijestio da Sjeverna Koreja pokušava razviti nuklearno oružje. David je danas glavni dopisnik Timesa iz Washingtona, vlasnik tri Pulitzera i stručnjak u gotovo svakoj temi koju čovjek s njim otvori. No, sjevernokorejski nuklearni program posebna mu je misterija. “To osjetljivo razdoblje, između prve i treće ili četvrte bombe, doista je presudno. S jedne strane, da bi imao funkcionalnu nuklearnu bombu, moraš je testirati. To ne može proći nezapaženo, a u slučaju Sjeverne Koreje bilo je vrlo očito jer su se oni sami hvalili uspješnim testom. Ako hoćeš nekoga spriječiti da postane nuklearna sila, to je trenutak u kojem moraš djelovati.

Tko to hoće spriječiti, ako bombardira pogon s tom jednom nuklearnom bombom, cijeli proces može nepovratno zaustaviti, vratiti ga godine unazad. Jer čak i ako postoji druga ili treća bomba, teško da one mogu brzo biti stavljene u funkciju. Tehnologija je još nova, neprovjerena, nepouzdana. Ali ako čekaš da Koreja nagomila 15-20 bombi, onda više nema pomoći, jer ih ima dovoljno da ne možeš isključiti mogućnost nuklearnog uzvrata”, rekao mi je David Sanger. Pitao sam ga zašto Amerika nije ništa poduzela kad je bio pravi trenutak. “To sam se i ja pitao, pa sam otišao tadašnjoj državnoj tajnici Condoleezzi Rice [Sjeverna Koreja testirala je prvu nuklearnu bombu u jesen 2006.] i pitao je misli li Busheva administracija išta poduzeti oko toga. Rekla mi je da su svjesni tih specifičnih okolnosti, ali da su prioriteti Irak i Afganistan. Ti su nas ratovi, sad vidimo, koštali više nego što smo tada mogli zamisliti.”

, , ,

Podijeli 169 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani