Nekad je nužno odabrati stranu

Zašto je Šeksova ideja o uvođenju američkog dvostranačja čudna i potpuno neizvediva

Umjetno uvođenje dvostranačja bilo bi najveći politički potres još od '90-ih, sa suprotnim efeketom od očekivanog

FOTO: Vjekoslav Skledar

'Treba nam stabilan sistem s dvije velike stranke, možda i trećom, koji će nas stabilizirati i spasiti od opasnosti populizma', tako danas govori Vladimir Šeks. Čovjek koji je u par poteza svoga pera stvorio ustavni i politički poredak u kojem živimo već tri desetljeća nije zadovoljan učinjenim. Telegramov dopisnik iz Amerike objašnjava zašto Šeksova ideja baš i nema smisla. Za početak, možda ne razumije da američki sistem nije stabilan jer se sastoji od samo dvije velike stranke, nego zbog svog uređenog ustavnog sistema

“U Hrvatsku treba uvesti dvostranački sistem kakav postoji u Americi jer nas fragmentacija stranaka u Saboru puno košta, a populisti nadiru. Počelo je s Mostom, sad i sa Živim zidom, i tome se ne nazire kraj. Zato treba mijenjati model na koji smo naučili – ne mogu više o vladi odlučivati najmanje stranke, s najmanjim legitimitetom. Treba nam stabilan sistem s dvije velike stranke, možda i trećom, koji će nas stabilizirati i spasiti od opasnosti populizma” – tako danas govori Vladimir Šeks.

Čovjek koji je u par poteza svoga pera stvorio ustavni i politički poredak u kojem živimo već tri desetljeća nije zadovoljan učinjenim. Vremena su se promijenila na način koji Šeks nije predvidio. On sad vjeruje da se u Hrvatsku može uvesti američko dvostranačje; špekulira s jedne strane s većinskim, a s druge s postroženjem postojećeg proporcionalnog izbornog modela; zabranio bi predizborne koalicije i pokušao malim akterima izbiti iz ruke velike političke odluke. Njegova motivacija očito nije usko stranačka, nije ono što biste očekivali od HDZ-ovca, ali nije ni previše realna.

Amerika ima više stranaka nego Hrvatska

U ovoj priči mene je posebno zainteresirala Šeksova sklonost “američkom dvostranačju”. Taj ključni cilj njegova prijedloga uopće ne postoji kao pravni model, nego samo kao ishod specifične američke političke kulture. Iako je stranački sustav u praksi sveden na republikance i demokrate, Amerika ima više stranaka nego Hrvatska, a te “ostale” stranke uporno djeluju i pokušavaju utjecati na političke procese – gotovo uvijek neuspješno. Ali ne zato što im je netko postavio visoki prag ili uveo izborni sistem da ih izbaci iz igre. Ukratko, pitanje je bi li umjetno uvođenje “američkog dvostranačja” u hrvatskoj politici napravilo više koristi ili štete. Vjerujem da na kraju ne bi pomoglo da se Hrvatska lakše nosi sa svojim političkim problemima.

Kako bismo, za početak, uopće došli do dvostranačja? Jedna opcija je uvođenje većinskog izbornog modela, što Šeks navodi kao mogućnost. To znači da bi zastupnike u Saboru trebalo izabrati u puno više izbornih jedinica nego što ih sad imamo, pa bi zemlju trebalo podijeliti ne više u deset velikih, nego u stotinjak manjih izbornih jedinica. Ustav propisuje da Sabor mora imati najmanje 100 zastupnika – kad se odbiju dijaspora i manjine (koji se biraju drugačije), preostalih 89 do 149 zastupnika biralo bi se u novim, mikro-jedinicama. Današnje izborne jedinice imaju 350 do 400 tisuća birača. Kalkulator kaže da bi nove imale od 25 do 40 tisuća svaka. Tehnički, učinak bi bio isti. Politički, bio bi to najveći potres koji je Hrvatska doživjela od ranih 1990-ih, a vjerojatno bi rezultirao i suprotnim efektom od onoga koji Šeks priželjkuje.

HDZ i SDP trebali bi vojsku lokalnih genijalaca. Koje nemaju

U današnjem sistemu, svakoj od velikih stranaka za uspjeh na izborima treba troje ili četvero prominentnih političara u pojedinoj izbornoj jedinici – ti ljudi na račun svog imena i stranačkog brenda povuku ostale koji su niže na listi. Ako uzmemo da na svako troje ili četvero prepoznatljivih iz jedne, treba toliko sličnih iz druge, u deset izbornih jedinica HDZ-u i SDP-u treba, sve skupa, nekih 60 do 80 lokalno prepoznatljivih ljudi. Kad bi se zemlja parcelizirala na manje jedinice, trebalo bi im ukupno 200 do čak 300 lokalno prepoznatljivih političara koji mogu pobijediti na izborima. To je četiri do pet puta više nego što ih imamo danas.

Ni HDZ ni SDP nemaju vojsku lokalnih genijalaca koji čekaju da uđu u utrku i pobijede na nacionalnim izborima. Čak i oni koje imaju, koncentrirani su u većim gradovima. No, prosječna izborna jedinica imala bi u tom scenariju tek 30 do 45 tisuća stanovnika. Promislite koja je danas vaša izborna jedinica, pa je razlomite na deset do 15 manjih. Grad Zagreb bio bi podijeljen na 20 do 25 kvartovskih jedinica, a čak bi i mali gradovi – poput Samobora, Dubrovnika ili Đakova – bili podijeljeni u dvije. Što je izborna jedinica manja, to je važnija reputacija kandidata, jer više nema liste s čijeg vrha netko može povući ostale. Još bi gore bilo u ruralnim sredinama, gdje bi poznatiji kandidat iz veće općine uvijek prevagnuo nad protukandidatom iz manje, bez obzira na stranku (kao sin Mljećanina, mogu vas uputiti da promislite kako bi se glasalo na otocima – od sela do sela, od općine do općine).

Lokalni šerifi dobili bi jaču potporu stranačkih šefova

Konačni zbroj vjerojatno bi donio dvostranačje, pod veću političku i društvenu cijenu, ali ne i veću stabilnost nego što je već imamo. Primjer: u većinskom modelu, s puno malih izbornih jedinica, IDS bi pomeo velike stranke u Istri pa bismo umjesto troje ili četvero IDS-ovaca u Saboru završili s njih petero do sedmero. Slično bi se dogodilo i s HDSSB-om. Bilo bi dovoljno malih izbornih jedinica i za kandidate faktički regionalnih stranaka, kao što su HNS ili Most. To samo po sebi nije loše, ali je potpuno suprotno razlogu zbog kojeg Šeks želi provesti reformu.

Sastav Sabora ne bi se, dakle, promijenio, ali bi dinamika unutar stranaka doživjela veliku preobrazbu. Utjecaj središnjica bi oslabio, a kritični bi postali ljudi na terenu koji mogu pobijediti. Za pretpostaviti je da bi to ojačalo postojeći maligni fenomen – zato što donose ključne glasove za Sabor, lokalni šerifi imali bi snažniju zaštitu stranačkih šefova, a moguće i veći utjecaj na formuliranje politike. Ne treba puno mašte da se vidi kako se u idućem koraku centrale stranaka žestoko bore da lokalce koji donose saborsku većinu obrane od potencijalnih optužbi za korupciju (vidi pod Jambo, Kalmeta, Lovrić-Merzel). Svaki lokalni problem tad lako preraste u nacionalni i ne rješava se na sudu, nego u nekoj vrsti političke pogodbe. To je loše.

Da bi se 2015. zaustavio Most, prag je trebao biti 20 posto

Druga mogućnost je da se zadrži postojeći sistem (proporcionalni izbor u deset velikih izbornih jedinica), ali da se broj parlamentarnih stranaka smanji podizanjem izbornog praga. Umjesto dosadašnjih pet posto, novi prag bio bi sedam posto, predlaže Šeks. HDZ-ov senior ima pravo kad politički sustav pokušava zaštititi od onih koji se politikom bave samo zato da bi je opstruirali ili zato što je doživljavaju avanturom kakva im inače nedostaje u životu. Koliko to može biti opasno vidimo s druge strane Jadrana, gdje komičar Beppe Grillo i njegov antipolitički pokret Pet zvijezda već godinama drže u šaci jednu od najvećih europskih ekonomija, budućnost eura i cijele Europske unije. Pokušaj izbjegavanja te sudbine je legitiman, ali povećanje izbornog praga na sedam posto nije put do njega.

Pogledajmo rezultate izbora. Da je 2015. izborni prag bio Šeksovih sedam posto, najveći deadlock hrvatske politike (pregovori Milanović-Petrov, pa Karamarko-Petrov, pa na kraju Tim Orešković) svejedno bi se dogodio, jer bi antipolitički pokret Most svejedno prešao prag u svih deset izbornih jedinica. Da je 2015. htio Hrvatsku zaštititi od razornog pohoda Mosta, Šeks je trebao podignuti izborni prag na nezamislivih 20 posto. Tek u tom slučaju Most ne bi ušao u Sabor (ali tad u riječko-istarskoj izbornoj jedinici ne bi prošao ni HDZ).

Kako spriječiti oportuniste koji traže svjetla pozornice

Do idućih izbora, koji su se neplanirano dogodili godinu dana kasnije, Most se diskreditirao i ispuhao, ali bi svejedno prošao novi Šeksov izborni prag u devet izbornih jedinica (svugdje osim u Varaždinu). Istina, Živi zid, još destruktivniji antipolitički pokret, osvojio bi po Šeksovim pravilima samo dva, a ne osam mandata. Ali to su bile nepredviđene okolnosti, kad su se protestni glasovi tek počeli valjati od Mosta prema Živom zidu. Nije teško zamisliti da bi na idućim izborima antipolitičke protestne stranke prešle Šeksov izborni prag od sedam posto u gotovo svim izbornim jedinicama. Znači prag bi trebao biti viši. Ali koliko može biti viši, a da i dalje govorimo o demokraciji? Iskustva ozbiljnih država ne idu puno dalje od pet posto.

Osim toga, ni stranke nisu mutave, posebno ne u doba ozbiljnih ispitivanja javnosti. I one vide kako se kreće raspoloženje glasača, pa tome prilagođavaju svoje strategije, uključujući i glavnu strategiju – kako preći izborni prag. Mislite li doista da je uspjeh Petera Pilza, štajerske verzije Bernieja Sandersa, bio samo rezultat slabosti austrijskih birača prema njegovoj verziji lijevog populizma? Pilz je osvojio 4,4 posto glasova, taman da pređe austrijski prag od četiri posto. To je uspio jer se s potencijalnim konkurentima na ljevici dogovorio da ga ne ruše; tako je dohvatio četiri posto. Podizanje praga na sedam posto potaknulo bi slične dogovore i u Hrvatskoj, gdje bi se populističke snage, lijevo i desno, dogovorile o nenapadanju. Ni Pilz ni Petrov ni Pernar ne bave se politikom iz uvjerenja, nego iz oportunizma, zbog svjetala pozornice.

SAD nisu stabilne zbog zakona, nego zbog političke tradicije

Sjedeći u New Yorku, gdje sam sablažnjen gledao referendum o Brexitu, pobjedu Donalda Trumpa i muku europskih liberalnih demokracija da se održe – od Austrije, Nizozemske, Francuske, do nekidan Njemačke – prilično sam uvjeren da je primjena američkih iskustava na potpuno drukčije europske okolnosti – najnaivnija mjera u borbi protiv populizma.

Uhodani američki stranački sistem može izgledati kao dobar uzor, ali to je varka. Za početak, američki izborni model potpuno je drukčije reguliran, zapravo uopće nije reguliran, što je u Europi nezamislivo. Ovdje nema čak ni pravila koja postoje u Hrvatskoj. Nema izbornog praga, pobjednik se odlučuje u jednom krugu čak i ako nije dobio više od 50 posto plus jedan glas, nekad je na listiću ponuđeno samo dvoje kandidata iz iste stranke, u slučaju ostavke postoji (ili se imenuje) zamjenik koji drži poziciju do idućih izbora (i koji može biti i iz druge stranke), a izbori su uvijek u redovnom roku. S druge strane, za kongresnika ili senatora kandidiraju se ljudi iz nekoliko desetaka stranaka, koje postoje u Americi kao što postoje i u Hrvatskoj. To što na svim izborima pobjeđuju samo republikanci ili demokrati (od stotine senatora, danas su samo dvojica nezavisni) – to je rezultat političke kulture, a ne zakonom propisanih pravila. Amerika je, čak i u doba Trumpa, stabilna zato jer ima političku tradiciju koja joj omogućuje da bude stabilna, a ne zakone koji bi propisali stabilnost.

Kad jedna od dvije stranke zastrani, loš ishod je zagarantiran

Šeksova ideja da bi se u Hrvatsku, ili bilo koju europsku demokraciju, uvodilo “američko dvostranačje” je neobična, jer je u praksi neprovediva. Za početak, stranačka podjela u Hrvatskoj funkcionira slično američkoj, s dva politička pola (lijevog centra i desnog centra i svega oko i između njih). No, za razliku od Amerike, u Europi je dominantna demokratska praksa već desetljećima sistem s više od dvije stranke – zadnjih godina silom biračke volje čak i tradicionalno dvostranačkoj Britaniji. Taj je model prihvaćen nakon Drugog svjetskog rata kao posljedica tragičnog europskog iskustva – sistem s više od dvije stranke je osigurač da nakon izbora neće vladati opasna i protudemokratska politička opcija, kao što se bilo dogodilo u Italiji i u Njemačkoj. Postojanje više od dvije stranke u parlamentu osigurava da bi takva opcija bila izolirana, jer bi drugi koalirali protiv nje. To se dogodilo Grillovim populistima u Italiji. Kad postoje samo dvije stranke, recimo u američkom Kongresu, takvo što je gotovo nemoguće spriječiti. Ako jedna stranka zastrani, kao što su republikanci zastranili pod Donaldom Trumpom – više nema pomoći; nema matematike koja bi ublažila loš ishod.

S druge strane, demokratsko dvostranačje kakvo poznaje Amerika rezultira dinamičnijom izmjenom vladajućih većina. Usporedite Ameriku (s dvije stranke) i Njemačku (s tri ili četiri glavne stranke). Od osnutka 1949. godine do danas, demokršćanski CDU bio je u Njemačkoj na vlasti 48 od ukupno 68 godina. Kad i nije bio prvi na izborima, složio je koaliciju i vladao. U istom razdoblju, Amerikom su, ravnopravnije, 36 godina vladali republikanci, a 32 godine demokrati. Uostalom, nemojte to uspoređivati s Njemačkom – promislite samo koliko je godina HDZ na vlasti. Dominantna stranka nastoji postati tako dominantna da je se teško riješiti.

Pitajte Hillary Clinton što misli o dvostranačju

Druga kriva pretpostavka o američkom sistemu je da je on stabilan jer se sastoji od samo dvije stranke. To možda tako izgleda, ali Amerika je stabilnija od Europe iz drugog razloga – svog ustavnog sistema koji je stariji (i anakroniji i izdržljiviji) od svih europskih. Svaka hrvatska vlada – Plenkovićeva, Milanovićeva, Kosoričina – proizlazi iz većine u Saboru (HDZ-ove, SDP-ove, koalicijske) i o njoj ovisi, čak i ako je ta većina vrlo tanka. Ako se većina izgubi, vlada padne – pa ako nema druge – građani na novim izborima izaberu novu većinu. Ne i u Americi. Otkad je ova država prije dva i pol stoljeća utemeljena, nikad nije bilo prijevremenih izbora. Izbori su uvijek redovni – svake dvije godine za Zastupnički dom, svake četiri za predsjednika, svakih šest za Senat. Predsjednikova vlast ne proizlazi iz mandata koji mu je dao Kongres, nego iz mandata koji su mu izravno dali građani. To je u devedesetima Hrvatska pokušala primijeniti i na kraju od toga odustala. Izvršnu vlast u tom modelu čini predsjednik, kojega se ne može srušiti (osim iznimno) u Kongresu.

Rezultat je stabilnost kakvu ne poznaju europski sistemi, utemeljeni na parlamentarnoj većini. Ali, krivo je misliti da je to rezultat dvostranačja. Uostalom, Amerika je imala dvije velike stranke i u trenutku kad je završila u građanskom ratu. Dvostranačje nije jamac stabilnosti, iako ponekad može biti njezin indikator. Na kraju, ono što zovemo američkim dvostranačjem samo je praksa. U Americi postoje stotine stranaka, a kad dođu izbori, deseci tih stranaka nominiraju svoje kandidate za predsjednika. Analitičari će vam reći da su te kandidature samo simboličke i da nikad ništa ne promijene. No, pitajte što o tome misli Hillary Clinton! Da se na lanjskim izborima nije kandidirala Jill Stein iz Zelene stranke, za koju gotovo nitko nije čuo ni u Americi, a kamoli u Hrvatskoj, velik dio od njezinih milijun i pol glasača vjerojatno bi glasao za Clinton. Sjetite se, Clinton je izgubila jer je u dvije ključne države izgubila oko 70 tisuća glasova. Toliko o dvostranačju.

Brojke govore u Šeksovu korist, ali…

Kandidati trećih stranaka i prije su znali igrati presudnu ulogu. Da 2000. nije bilo Ralpha Nadera, Al Gore bi skoro sigurno pobijedio, čak i nakon što bi Florida otišla Georgeu W. Bushu. Njegov otac George H.W. Bush izgubio je od Billa Clintona 1992. dijelom i zato jer mu je dio glasova oteo treći kandidat Ross Perot. Sve je to danas malo važno, osim kao dokaz da američki dvostranački sistem nije ono što mislimo da jest. U praksi, Amerika jest država kojom naizmjence, a ponekad i usporedo, vladaju dvije stranke. One svoju moć zahvaljuju političkoj kulturi, a ne zakonu. Čovjek je rob navike, a politička navika jedna je od prvih koju stekne.

Treba li dakle krenuti Šeksovim tragom i uvesti sva ta nova pravila: zabraniti predizborne koalicije, povećati izborne pragove, uvesti većinski model? Kad Šeks kaže da je smisao njegove inicijative u tome da se Hrvatska zaštiti od populističke demagogije, brojke govore u njegovu korist. Velika Britanija, koja je pala na Brexitu, godinama se prije toga uspijevala zaštititi od populizma, baš zato jer parlament bira većinskim modelom.

Kako je britanski sustav porazio Nigela Faragea

I površni promatrač tamošnje politike zna za Nigela Faragea i njegovu ksenofobnu stranku UKIP. Pa ipak, Farage karijeru nije stvorio u zelenim klupama u Westminsteru. Dapače, tamo nikad nije ušao – ironično, jedina fotelja koju je ikad imao je ona zastupnika u Europskom parlamentu. Na britanskim izborima 2015. najglasniji zagovornik izlaska iz EU sa svojom je antieuropskom strankom osvojio gotovo četiri milijuna glasova, što je bio treći najbolji rezultat, nakon konzervativaca Davida Camerona s 11 milijuna i laburista Eda Millibanda s 9 milijuna.

Upravo zato što Britanija ima većinski sistem – onaj po kojem bi i Đakovo bilo podijeljeno u dvije izborne jedinice – Farage je te izbore izgubio. Jedanaest milijuna konzervativnih glasova pretočilo se u 330 zastupnika, devet milijuna laburističkih u 230 zastupnika, a Farageova četiri milijuna pretočila su se u – jednog zastupnika. To je stvarnost većinskog izbornog sustava – Farageova stranka u gotovo svakoj izbornoj jedinici bila je treća, ili čak druga, ali samo je u jednoj od njih 650 bila prva. I to nas sve veseli, jer se radi o zlom klaunu koji je napravio puno štete i doista nije zaslužio bolje. Ali što da je na njegovom mjestu bio netko tko se zauzimao za nešto plemenito, nešto što biste i vi podržali? Da su, unatoč milijunima osvojenih glasova, tako loše prošli Obama ili Macron – biste li jednako odmahnuli rukom?

U hrvatskoj političkoj kulturi treba popraviti hitniju stvar

U zbroju ovih problema, čini mi se kako nema garancije da bi promjena izbornog sistema u Hrvatskoj donijela stabilnost zbog koje bi se isplatilo ući u sve rizike koje bi takva tranzicija nosila. Niti je naš izborni sustav dobar (uopće nije), niti je stranački model najsretniji (Šeks ima pravo – osim dvije velike stranke, ne bi bilo loše da se formira ozbiljna treća, koja nije protestna antipolitička stranka poput Mosta). Ali isto tako naš izborni sustav nije očajno loš, niti je stranački model najgori na svijetu. A kad se već otvaraju ovakve teme, postoji aspekt hrvatske političke kulture o kojemu se nedovoljno govori, a koji je očajno loš, i koji treba popraviti puno hitnije nego izborni model ili stranački sistem. Iako je Hrvatska demokratska država, ogromna grupa građana nije ni primjereno ni razmjerno predstavljena u njenim institucijama. Riječ je o jednoj od dvije najveće grupe u društvu – ne o Hrvatima, nego o ženama.

U Sabor je lani izabrano 88 posto muškaraca i 12 posto žena. Od svih koji su se uopće kandidirali, izabrano je 11 posto muškaraca, i samo 2 posto žena. U šestoj i sedmoj izbornoj jedinici, u dijelovima i okolici glavnog grada, izabrano je 27 zastupnika i jedna zastupnica. To je sramota o kojoj bismo svi trebali razmišljati – i djelovati – puno prije nego što počnemo fantazirati o instant-rješenjima američkog dvostranačja. Dok tako tretiramo polovicu vlastitog stanovništva, nema puno koristi ni od Amerike, ni od bilo koje stranke. Ako nam je stalo do društva u kojemu živimo, ovo je prvi korak na kojemu to trebamo dokazati.