Doktori, arhitekti, znanstvenici i umjetnici pričaju kako je izgledala škola u njihovo vrijeme i zašto za svoju djecu žele bolju
Dan prije velikog prosvjeda za novu hrvatsku školu Joško Paladino, Mišo Virag, Bobo Jelčić, Julijana Matanović, Duško Šibl, Tihana Lazović, Nikola Dujmović, Davor Mateković i Janoš Terzić govore za Telegram
“Iskreno, da se nisam kao roditelj suočila s današnjim školstvom, zbog kojeg se zaboravljaju vikendi, zanemaruju prijatelji i obiteljske proslave, jer subote i nedjelje postoje samo zbog toga da se nadoknadi propušteno kroz radni tjedan, ne bih se znojila nad vijestima vezanim uz školski kurikulum”, napisala je za Telegram književnica Julijana Matanović. “Biti uklopljen, biti prihvaćen u razredu, bilo je nešto vrijedno istinskoga truda i neusporedivo s računanjem prosjeka ocjena. I sada se gotovo glasno smijem prisjećajući se, primjerice, razrednikova nespretnog govora na početku maturalca.
Crveneći nas je upozoravao kako se i od poljupca može razboljeti, a autobus je prema Dubrovniku štektao; što od starosti, što od čuđenja. Frajerica si mogla postati popušivši samo jednu cigaretu, pogotovo ako te je pri tome netko iz razreda lijepo snimio i poslao skrbnicima na kućnu adresu. Nekada smo s lakoćom kročili u novi razred, novu školu i, što je još važnije, u njih smo ulazili natopljeni nadom. Budućnost je bila i tada imenica ženskog roda, baš kao što je i danas; ali je njezino značenje bilo vezano uz vedrinu, uz život, u vjeru da se znanje isplati i da je ono jedino na što možemo biti ponosni”, završava gospođa Matanović.
Uoči sutrašnjeg velikog prosvjeda, uz Julijanu Matanović, razgovarali smo s još osmero vrlo uspješnih ljudi. Doktori, znanstvenici, arhitekti i umjetnici govore kako je izgledala škola u njihovo doma te kakvu žele za svoju djecu.
Duško Šibl, slikar
Ova fotografija snimljena je 1961. godine kada sam išao u šesti razred osnovne škole Dragice i Rade Končara u Mesićevoj ulici na zagrebačkoj Šalati. Vidi se kako crtam rad za koji sam kasnije od Crvenog Križa iz Ženeve dobio prvu nagradu. Nacrtao sam ranjene Partizane kojima u pomoć dolaze moderna kola hitne pomoći, tip vozila koji u Drugom svjetskom ratu uopće nije postojao. Srednju školu, odnosno Jezičnu gimnaziju, završio sam u istoj zgradi. U većini tadašnjih gimnazija učio se tehnički odgoj, ali mi smo učili daktilografiju, što mi još uvijek pomaže u radu na kompjuteru.
Međutim, tijekom školovanja naslušao sam se mnogo nepotrebnih predmeta, kao što su sociologija, logika, filozofija i etika. Mislim da smo to znanje mogli dobiti u sklopu povijesti, grčkog ili latinskog jezika. Nisam detaljno upoznat s današnjim hrvatskim obrazovnim sustavom, ali mi se čini da školsko gradivo uopće ne prati potrebe života. Mnogo vremena provodim u Velikoj Britaniji. Tamo klinci imaju znatno manje predmeta. Na početku školovanja uče osnovne predmete, a kao stariji sami biraju gradivo koje ih najviše zanima.
Joško Paladino, neurokirurg
Profesor Joško Paladino silno se trudio pronaći fotografiju iz škole. Nažalost, nije uspio, ali nam je ustupio najstariju koju ima, snimljenu na prvoj godini specijalizacije 1978. godine na Rebru.
Osnovnu školu Brune Ivanovića u Splitu upisao sam 1957. godine, a kasnije sam završio Prirodnoslovnu gimnaziju Ćire Gamulina. U predstavi u prvom razredu osnovne škole glumio sam doktora. Tada sam već bio siguran da želim postati doktor. Možda zbog toga što je u mojoj obitelji bilo pet liječnika. Mislim da sam izbrisao sva ona ružna sjećanja iz svoga školovanja, a u pameti su mi ostala ona dominantno lijepa. Imam osjećaj da smo mi puno više razgovarali, analitički razglabali o onome što smo učili i imali smo odličnu komunikaciju s profesorima.
Tada još nisu postojali pismeni testovi. Mi smo usmeno artikulirali sve što smo naučili. Kompletan sustav je bio drugačije postavljen. Priznajem da sam se u njemu vrlo dobro osjećao. Kada gledam svoju djecu, imam osjećaj da su preopterećeni ogromnom količinom gradiva, u kojem često dobivaju zastarjele i neaktualne informacije. Osim toga, pišu nekoliko testova tjedno. I ono najgore, današnjim klincima ne ostaje dovoljno vremena za igru. Nisam upoznat sa sadržajem reforme, ali generalno smatram kako postojeći sustav treba mijenjati i unaprijediti.
Nikola Dujmović, IT stručnjak
Prvih pet razreda osnovne škole išao sam u Zapruđu, a zadnja tri u Travnom. U međuvremenu je nastupila Šuvarova reforma pa sam prva dva razreda srednje škole pohađao u Građevinskom školskom centru. U GŠC-u, kako su ga svi zvali, upao sam u jedan od eksperimentalnih razreda. Formirali su ga od lokalnih odlikaša i učenika koji su pristigli iz udaljenih krajeva, mislim iz Hercegovine. Eksperiment je propao jer su u razredu na kraju ostala isključivo zagrebačka djeca. Svi ostali su odustali. Treći i četvrti razred završio sam u MIOC-u. Najprije sam išao u 3.M, a na kraju drugog polugodišta preselili su me u 3.B. Tako sam u prvih 12 godina školovanja promijenio šest razrednih ekipa. U MIOC-u je bilo super.
Atmosfera je bila radna, zabavna i motivirajuća. Studirao sam beskonačno. Najprije sam šest godina slušao predavanja, a kasnije sam deset godina bio apsolvent FER-a. Na drugoj godini faksa zadržao sam se četiri godine jer sam se bavio umjetnom inteligencijom i programiranjem. Tada sam otvorio prvu firmu koja i danas posluje. Mislim da je u Zagrebu jako malo ljudi s kojima nisam barem kratko vrijeme išao u školu. Kao roditelj smatram kako treba promijeniti sadašnji način, opseg i sadržaj obrazovanja. Današnji sustav obrazovanja dobar je isključivo za školovanje podanika i državnih činovnika, a ne za buduće produktivne članove modernog društva.
Mišo Virag, maksilofacijalni kirurg
U moje vrijeme bilo jako teško upisati medicinu. Za jedan indeks konkuriralo je četiri učenika. Godine 1965. nas sedmero učenika iz istog razreda prijavilo se na prijemni ispit. Svi smo ga položili, a nas četvero postali smo profesori Medicinskoga fakulteta. Među njima su poznati ginekolog iz Petrove prof. Velimir Šimunić, internist iz Merkura prof. Vesna Cvrlje, a prof. Druško Kuzmanić bio je šef nefrologije na Rebru. Fotografija je snimljena 1964. godine kada smo išli u četvrti razred 7. gimnazije u Križanićevoj ulici.
Prve četiri godine osnovne škole pohađao sam na Pantovčaku, a sljedeća četiri razreda nastavio sam u osnovnoj školi u Križanićevoj ulici. Srednju školu upisao sam u istoj ulici, gdje se još uvijek nalazila 7. gimnazija, koja je tada bila prirodnog usmjerenja. Srećom, u srednjoj školi imali smo sjajne profesore koji su nas pripremili za upis na željene fakultete. Razrednica nam je bila Vlatka Mardešić Ungerer. Iz povijesti smo imali profesora Franju Jelakovića, čovjeka koji nas je mučio, ali smo mu na tomu danas jako zahvalni. Latinski nam je predavao Janko Žganjer, hrvatski Ljubica Blažević. a povijest umjetnosti držala nam je legendarna Jadranka Damjanov.
Što se tiče reforme obrazovanja, ona je Hrvatskoj itekako potrebna. Međutim, plašim se da bi se ona mogla uvrstiti u jedan od brojnih propalih projekata, kao što je bolnica u Blatu ili Pelješki most. Međutim, za razliku od neizgrađene bolnice i mosta, reforma Borisa Jokića mogla bi biti intelektualna, a ne materijalna propala investicija. Koliko sam pročitao, gospodin Jokić i ekipa na ovoj reformi baš i nisu zaradili, ali su u nju uložili mnogo vremena, truda i svoga znanja. I sada bi ona mogla pasti u zaborav. To je strašno, ali i pokazatelj koliko državna birokracija cijeni stručnost i znanje.
Davor Mateković, arhitekt
Na ovoj fotografiji idem u sedmi razred osnovne škole Većeslava Holjevca u Sigetu. Srednju školu sam pohađao u 10. gimnaziji u Medulićevoj ulici. Nisam bio zadovoljan tadašnjim sustavom jer je gradivo bilo opsežno i neprilagođeno pojedincu. Učio sam predmete koji su se u daljnjem životu pokazali nepotrebnim i neupotrebljivim. Kada to uspoređujem sa svojom djecom, koja su sada školarci, čini mi se da se nije puno toga promijenilo.
Obrazovni sustav je ostao zamrznut u svijetu koji se rapidno mijenja. Današnje generacije djece ne mogu funkcionirati i prosperirati od takvog obrazovanja. Pristup edukaciji nije pratio i još uvijek ne prati evoluciju koja se svakodnevno događa u svim sferama realnog života. Bojim se da je to hendikep koji u startu zakida nove generacije za konkurentnost i uspjeh na globalnom tržištu.
Bobo Jelčić, glumac
Ovo je fotografija s nekog razrednog tuluma. Definitivno nije snimljena u školi jer se na stolu nalaze prazne boce. Nastala je kada sam išao u Gimnaziju Veljko Vlahović u Mostaru, poznatu i kao Nova gimnazija. Pokraj mene sjedi Dara Dodig, cura koja se tada amaterski bavila glumom, a sada živi u Engleskoj. Od kada pamtim, sustav je bio isti, ali su svi konstantno mantrali kako ga treba mijenjati. Pojam reforma sustava odavno je izgubio značenje i uvjerljivost, ali u slučaju Borisa Jokića napokon je dobio smisao. Mislim da je reforma obrazovnog sustava krucijalno pitanje u Hrvatskoj, bez obzira što se njezino provođenje neće odmah osjetiti.
Reforma vjerojatno nije do kraja definirana i trebat će se korigirati. Ali, korekcije su moguće samo kod nečega što već postoji. Osobno smatram kako je nužno da reforma obrazovanja što prije krene u eksperimentalnu primjenu. Liberalnije školovanje ne znači ležernost, nego interesantniji i kreativniji pristup, bez ikakve vanjske prisile i bespotrebnog natjecanja. Borisu Jokiću porućujem da ne odustaje i nikako se ne povlači. Njegov tim mora završiti posao. Jer formiranje novog tima znači ogroman zaostatak, i to ne samo vremenski.
Tihana Lazović, glumica
Na ovoj fotki upravo krećem u prvi razred osnovne škole Šime Budinića u Zadru. Te iste godine godine odbili su me primiti u dramsku grupu jer nisam bila dobra u matematici ni prirodi i društvu. Valjda su me na taj način odlučili kazniti. Oduvijek sam mrzila školu. Nikada se ne bih vratila. Nije normalno da djeca štrebaju masu nepotrebnog gradiva i na kraju ništa ne nauče. U njihovim se glavama taloži samo stres i nezadovoljstvo.
Janoš Terzić, znanstvenik
Ova fotografija snimljena je 1978. godine kada sam išao u šesti razred osnovne škole u Kučićima kraj Omiša. Ja sam dječak s ricastom kosom koji sjedi u sredini i drži loptu u rukama. U školi sam uvijek preferirao prirodne predmete, dok su mi društveni bili puno manje zanimljivi. Sjećam se jednog jako zanimljivog profesora fizike koji je jednom rekao: “Za sve postoji jasan i logičan odgovor!” To je ustvari osnovni postulat znanosti i rečenica koju još uvijek danas vrlo često koristim. Kroz svoje obrazovanje imao sam brojne pametne i kreativne učitelje, ali i vjeroučitelje, koji su me zanimljivim pitanjima znali potaknuti na znatiželju i interes za određene teme. Mislim da danas nije tako.
Julijana Matanović, književnica
Kad mi je prije dvije godine moja, tada dvanaestogodišnja, djevojčica zaplakala u strahu da će iz matematike imati zaključenu četvorku i da će joj to upropastiti život, prvi put sam se upitala kako je to izgledao nastavni plan i program mog vremena, program u godinama u kojemu su ljeta trajala puno duže nego danas. I nisam se mogla, usprkos tome što sam si umislila da imam prilično dobro pamćenje, prisjetiti u kojem smo razredu učili parne turbine, u kojem mnogokute, u kojem složene zavisne rečenice, a u kojem građu ptica.
Sjećala sam se školskih izleta, lica dragog dječaka, sitnih podvala, životnih savjeta svojih učitelja, ali ne i straha pred testovima, nikakvog pritiska i straha da svi učenici, koji žele ići u gimnaziju moraju biti odlični u svemu. Vrijedni naše pažnje i druženja, bili su i vrlo dobri i dobri, pa čak i dovoljni. Nakon suza svoje kćeri, i svih suza djece koja znaju da neće moći upisati jezičnu gimnaziju ako imaju dvije četvorke iz prirodnih predmeta u razdoblju od 5. do 8. razreda osnovne škole, ili matematičku ako imaju samo jednu četvorku, primjerice iz povijesti, napisala sam roman naslovljen Rečeno učinjeno; roman o nasilju koje se zove 5,00.