Dr. Bekić za Telegram: kako su izgledali prvi mjeseci NDH (i neobičan položaj komunista u njoj)

Ovdje želim bar djelomično rasvijetliti što se u tom političkom podzemlju, u koje se KPJ privremeno povukla, događalo od 10.travnja do osnutka Sisačkog partizanskog odreda, 22.lipnja 1941. U nedostatku primarne, arhivske građe koja je – ako je i postojala – bila davno uništena, ocjene i zaključke donosim na temelju komparativne analize s događajima u drugim europskim zemljama okupiranim od strane nacističke Njemačke, odnosno, na osnovi reakcija Kominterne na te događaje, zatim na relativno rijetkim stranim i domaćim historiografskim radovima o ovom pitanju, kao i na memoarskim doprinosima, uglavnom emigrantskih pisaca.

Instrukcije za suradnju s Quislingom

Uz malo analitičke smjelosti, navedeni izvori omogućuju da se rekonstruira tijek događaja, kao i evolucija stajališta KPJ/ KPH prema NDH, u navedenom razdoblju. Prvo, treba podsjetiti da je Kominterna, od sklapanja Njemačko-sovjetskog sporazuma, od 23. kolovoza 1939. godine do početka njemačke agresije na SSSR, 21.lipnja 1941, zahtijevala da se komunisti u ratom zahvaćenoj Europi, organiziraju u skladu s novim političkim realnostima i novim državnim granicama. Tako su, primjerice, norveški komunisti dobili instrukcije da surađuju i podrže Quislinga.

Francuski su komunisti – pod Pétainovim režimom – po fasadama morali ispisivati parole: “Pour qui, pour quoi?”. (“Za koga, za što /se boriti”), a slično je bilo i u Poljskoj, Belgiji, i drugdje. U tom pogledu, hrvatskim su okolnostima najsličnije bile one u Čehoslovačkoj. Nakon njemačke okupacije, Hitler je odlučio raskomadati zemlju, pa je, među ostalim, 14.ožujka 1939., proglašena Slovačka Republika, na čelu s klerofašističkim vođom, Jozefom Tisom. Slovački komunisti su, odmah zatim, iz Kominterne (čiji je potpredsjednik bio Slovak, Klement Gottwald) dobili instrukciju da osnuju KP Slovačke, u čijem je programu bila uspostava “Sovjetske Slovačke”.

Komadanje država i osnivanje novih

Sa svoje strane, sovjetska je vlada, do konca 1939., iz Moskve protjerala čehoslovačkog ambasadora Fierlingera, priznala kvislinšku vladu u Bratislavi i poslala tamo svoga veleposlanika. Kominternino objašnjenje komunistima okupiranih i/ili raskomadanih europskih zemalja izvedeno na temelju metode dijalektičkog materijalizma (dijamata) bilo je kristalno jasno: svjetski imperijalizam, i onaj nacistički, odnosno, fašistički i onaj angloamerički, odnosno plutokratski, sa stajališta svjetske proleterske revolucije samo su dva lica istog klasnog neprijatelja.

U tom smislu, komadanjem postojećih i osnivanjem novih država, za međunarodni radnički pokret ništa se bitno ne mijenja: njegov cilj i dalje ostaje “svjetska revolucija”, za koju se valja pripremati i u novim međunarodnim okolnostima i državnopravnim okvirima. Ova je instrukcija vrijedila jednako za sve komunističke partije, bolje reći, nacionalne sekcije Kominterne: od Norveške do Makedonije, od Francuske do Poljske. Na toj osnovi, može se sa sigurnošću pretpostaviti da se – odmah po osnivanju NDH – i u Moskvi i u Zagrebu, počelo razmišljati o tome da se postojeća KP Hrvatske preimenuje u KP NDH.

Na taj način ustrojena, Partija bi mogla preuzeti nadležnost nad komunistima s čitavog teritorija NDH i – na osnovi uputstava iz Moskve – djelotvornije provoditi „generalnu liniju“ Kominterne. Naravno, taj plan temeljio se na pretpostavci da će se „Novi europski poredak“ – dogovoren između Ribbentropa i Molotova – dugoročno održati, odnosno, da se Jugoslavija više nikada neće obnoviti. I na jugoistoku Europe, „svjetska revolucija“ trebala se provoditi tako da komunisti u novonastalim državama, nastavljaju klasnu borbu s ciljem da kvislinški režimi u Hrvatskoj, Srbiji i Bugarskoj budu zbačeni, a na njihovu mjestu budu uspostavljene: „Sovjetska Hrvatska“, „Sovjetska Srbija“ itd.

Prepravljanje, antidatiranje i fabriciranje dokumenata

Međutim, u okupiranoj Jugoslaviji, odnosno, u upravo uspostavljenoj NDH, ove instrukcije nisu naišle na dobar prijem. Još 8. travnja, Politbiro CKKPJ i CKKPH odlučili su da od zapovjedništva kraljevske vojske zatraže oružje kako bi se i komunisti mogli uključiti u obranu Jugoslavije, a 10. travnja, na sam dan osnutka NDH, partijsko vodstvo na čelu s Titom, navodno je odlučilo da uspostavi Vojni komitet CKKPJ. Kažem, navodno, jer su svi partijski dokumenti iz tog kritičnog razdoblja, koji se nalaze u arhivskoj građi, naknadno bili prepravljani, antidatirani ili, jednostavno, fabricirani.

Uostalom, taj Vojni komitet nije pokrenuo nikakve oružane aktivnosti jer ga je, po svemu sudeći, zaustavila upravo intervencija Kominterne. Naime, odmah idućih dana, u skladu s gore navedenom generalnom linijom, Kominterna je svog predstavnika u Zagrebu, J. Kopiniča, instruirala da Komunističkoj partiji Jugoslavije prenese naputak o hitnom reorganiziranju i usklađivanju partijskog ustroja s teritorijem NDH. Za KPJ i Tita, a posebno za srpske kadrove u Hrvatskoj, to je bio strašan šok: s jedne strane, osnivanjem KP NDH, komunisti bi de facto priznali da je Jugoslavija zauvijek razbijena, a, s druge strane, da Partija mora iznaći neki modus vivendi s novim nacifašističkim režimom u Zagrebu.

Razdor među komunistima

Zbog ove instrukcije – zavladala je zbunjenost, možda i razdor između vodstava KPJ i KPH, ali i između KPJ i Josipa Kopiniča, koji je ultimativno zahtijevao da se instrukcija Komiterne što hitnije provede. Odmah treba naglasiti da je odnos snaga u vodstvu KPJ i tada – kao i prije i poslije – bio na štetu hrvatskih komunista i interesa. Titovi „pretorijanci“ u Politbirou: Ranković, Đilas, Žujović i drugi, koji su mu pomogli da se riješi starog vodstva KPJ i od 1937. učvrsti na čelu KPJ, činili su srpsko-crnogorsku većinu koja se ogorčeno usprotivila stvaranju KP NDH. Taj čin, shvaćali su kao priznanje okupacije i rasformiranje jedinstvene jugoslavenske države, pod njihovom dominacijom.

Tom su se stajalištu pridružili E. Kardelj i F. Leskošek, s obzirom da je Slovenija već bila podijeljena između Italije i njemačkog Reicha, ali i neki članovi najužeg vodstva KPH, kao R. Končar i P. Pap. U takvoj situaciji, vođa KPJ Tito, i da je mislio drugačije, morao se prikloniti većini, kako bi sačuvao svoju poziciju. Tako je već proglasom od 15. travnja, CKKPJ najavio borbu, u kojoj će se raditi: “na istinskoj nezavisnosti svih naroda Jugoslavije kao slobodne bratske zajednice”.

Međutim, vodeći hrvatski komunisti: A. Hebrang, V. Bakarić, kao i većina članova zagrebačkog Mjesnog komiteta (A. Rob, H. Haas, Malešević, M. Kvatro, L. Mates, V. Novosel) su – na pritisak Josipa Kopiniča – pristali da instrukcije Kominterne provedu u djelo. Slično njima, vođa makedonskih komunista M. Šatorov je, slijedeći instrukcije Kominterne, njihovu organizaciju priključio bugarskoj Komunističkoj partiji.

Dogovor o međusobnom nenapadanju

Na dan kapitulacije Kraljevske vojske i formalnog prestanka postojanja Jugoslavije, 17. travnja, Hebrang i „drug X“ (najvjerojatnije Bakarić) sastali su se s ustaškim ministrima Budakom i Lorkovićem, te postigli dogovor o nenapadanju između novih vlasti i KPH. Tom je prilikom, možda i na inicijativu ustaške strane (koja je, nesumnjivo, bila upoznata sa stajalištima Kominterne), bilo riječi i o nužnosti reorganizacije KPH, prema novom teritorijalnom principu, odnosno granicama NDH.

Ovu priču u javnost je iznio kontroverzni Vladimir Dedijer, na osnovi svjedočanstva Blagoja Neškovića, koji je, u srpnju 1941, vodio partijsku istragu povodom tragedije u Kerestincu. Hrvatska historiografija Neškovićevo je svjedočanstvo s gnušanjem odbacivala, ocjenjujući je “nevjerojatnom i ničim potkrijepljenom”. Postavlja se, međutim, pitanje, što ima loše u tome ako su hrvatski komunisti, zbog taktičkih razloga (među ostalim, i zato da spase svoje drugove, još ranije zatočene u Kerestincu) pristali na „međusobno nenapadanje“ ili su bar o tim temama pregovarali?

Uostalom, samo pet mjeseci kasnije, Tito je osobno pregovarao s Dražom Mihailovićem, a tijekom 1942. i 1943, njegovi izaslanici: Krajačić, Đilas i Velebit, pregovarali su u Zagrebu o prekidu neprijateljstava ili, čak, o separatnom miru s ustašama i Nijemcima. Dakle upravo o onome što su Hebrang i Bakarić i prije njih htjeli postići. Daljnji tijek događaja, mogao bi biti slijedeći: budući da je opstrukcija Tita i vodstva KPJ, kao i nekih članova vodstva KPH, prema sporazumu od 17.travnja bila nastavljena, Kopinič je – po uobičajenom staljinističkom obrascu – one koji su se najviše opirali u Hrvatskoj (a to su bili Končar i Pap), proglasio špijunima Gestapa.

Naredba da se Tito likvidira

Tito nije bio optužen, ali mu se spremalo smjenjivanje, a netko je, čini se, već imao naređenje da ga likvidira. Ali, ni Tito nije sjedio skrštenih ruku: potkraj travnja, on je u ime CK KPJ, nominalnom šefu Kominterne Georgiju Dimitrovu poslao prva izvješća o mogućim pripremama Njemačke za napad na SSSR i upravo time nastojao opravdati svoje protivljenje formiranju KP NDH. Objašnjavao je da će očuvanjem cjelovite KPJ, pa i Jugoslavije kao državne zajednice – u slučaju napada na SSSR – općenarodni ustanak protiv njemačkih okupatora biti lakše organizirati.

Čini se da je i rezident sovjetske vojne obavještajne službe u Zagrebu Srebrnjak-Antonov bio sličnog mišljenja pa je Kopinič i njega osumnjičio da je gestapovski špijun. Početkom svibnja, Tito je u Zagrebu organizirao novi sastanak vodstva KPJ s najvišim predstavnicima KPH, KP Slovenije i iz drugih krajeva zemlje, koji je kasnije, pompozno nazvan Svibanjsko savjetovanje. Zadatak sastanka bio je kako da se KPJ “organizaciono prilagodi novonastaloj situaciji” i granicama a, istovremeno, očuva jedinstvo, ali i državu Jugoslaviju.

Kako je teklo Svibanjsko savjetovanje ni danas se ne zna točno, a njegovi zaključci slaba su pomoć povjesničarima, jer su bili napisani naknadno, tek poslije njemačkog napada na SSSR, kada se stanje potpuno promijenilo. Ipak, ponešto se može zaključiti iz famoznog Titovog članka u ‘Srpu i Čekiću’, jer je bio tiskan baš u to vrijeme. Analiza teksta otkriva stanovito Titovo zadovoljstvo, možda i zato što se na tom sastanku skupina hrvatskih komunista, koja je bila za provođenje instrukcija Kominterne počela povlačiti, odnosno, osipati. Posve razumljivo.

Politički suživot s ustašama

Od 17. travnja, kada je s ustaškim vlastima bio postignut hipotetski dogovor o međusobnom nenapadanju do početka Svibanjskog savjetovanja dogodilo se nekoliko teških incidenata, koji su pokolebali i najveće optimiste glede mogućnoti političkog suživota s novim ustaškim vlastima. Prvo su 17. travnja, s njemačkom dozvolom, u Međimurje umarširale Hortyjeve jedinice i pripojile ga Mađarskoj, a 28. travnja, ustaše su, u Gudovcu kod Bjelovara, izvršile prvi masovni pokolj 193 civila, uglavnom Srba. Nekoliko dana kasnije, u Glini se dogodio još veći masakr: tamo je, pravoslavnoj crkvi, pobijeno oko 300 seljaka.

Sve je jasno ukazivalo da se u Zagrebu ustoličila jedna zločinačka grupacija, s kojom nitko politički odgovoran ne može surađivati, čak ni iz taktičkih razloga. Tri tjedna poslije navodnog dogovora vodećih hrvatskih komunista s ministrima ustaške vlade, 9.svibnja 1941, sovjetska vlada naredila je zatvaranje Jugoslavenskog poslanstva u Moskvi, a jedan sovjetski diplomat u Berlinu pristupio je Luki Fertiliju, zaposleniku tamošnjeg Veleposlanstva NDH, te mu neformalno ponudio priznanje NDH i uspostavu diplomatskih odnosa.

Uplašeni Fertilio, međutim, o tome nije obavijestio ni svog veleposlanika Benzona niti Zagreb, uvjeren da vlasti NDH ne žele nikakvu suradnju s Moskvom. Autoru ovih redaka, Predsjednik Tudjman je povjerio kako mu je stari HSS-ovac Franjo Gaži, koji je 1941. bio djelatnik jugoslavenskog veleposlanstva u Moskvi, pričao da su mu Sovjeti 1941. nudili da postane veleposlanik NDH u SSSR ali i to je, najvjerojatnije, bilo samo neformalno sondiranje terena, uobičajeno u diplomaciji, o kojem nema nikakva pisanog traga.

Zašto NDH nije mogla biti rješenje

Čašu je 19.svibnja, konačno, prelila vijest o sklapanju Rimskih ugovora između Mussolinija i Pavelića o prepuštanju Italiji Istre, nekih otoka, Rijeke i dijela Dalmacije. Da su, dakle, hrvatski komunisti – poput slovačkih – potpuno proveli instrukciju Kominterne da svoju Partiju prilagode granicama NDH, oni bi talijanskoj KP morali prepustiti nadležnost nad radničkom klasom Istre, otoka, Rijeke i Dalmacije, a pripremu svjetske revolucije u Međimurju i Baranji, prepustiti mađarskoj KP. Teško je zamisliti da bi takvoj, okrnjenoj hrvatskoj državi i, k tome, osramoćenoj sudjelovanjem u II. sv. ratu na strani sila Osovine, bili ikada vraćeni oteti teritoriji.

Zbog svega toga, ni za hrvatske komuniste, niti za najveći dio hrvatskog naroda, NDH nije mogla biti dugoročno rješenje. Zato su se, pretpostavljam, Hebrang, Bakarić i ostali hrvatski komunisti, koji su još 17. travnja – u svjetlu instrukcija Kominterne – mislili da moraju naći neki modus vivendi s ustaškim vlastima, na Svibanjskom savjetovanju počeli povlačiti. Tito je taj proces opisao u članku u Srpu i čekiću“, odgovarajući na pitanja pojedinih komunista, zašto – i nakon okupacije i nestanka Jugoslavije – još postoji KPJ i, u njezinu sastavu, KPH.

To pitanje se, prema Titovu objašnjenju, postavlja zato jer hrvatske komuniste frankovci optužuju da su ostali “jugoslavenski komunisti”, jer “dijele letke s potpisom CK KPJ”, te da su “protiv slobode i nezavisnosti hrvatskog naroda, a za uspostavu Jugoslavije u ranijem obliku”. Ali, Tito nije bio suviše strog prema hrvatskim drugovima, pa je samo rekao: “Ne, nećemo se razjediniti, nego ćemo se danas jače nego ikad zbiti u jedinstvene redove oko našeg CK KPJ, okupiti oko sebe sve narode Jugoslavije, u zajednici s ostalim pregaženim i okupiranim narodima Balkana i čitave Evrope, na čelu sa Sovjetskim Savezom(…) A kada sebi zajedničkim snagama izvojujemo istinsku slobodu i nezavisnost onda ćemo među sobom urediti bratski odnos, kako to bude najbolje za nas i naše narode”.

Eliminacija lijeve hrvatske inteligencije

Međutim, svojevrsna pat-situacija u odnosu prema izvršavanju instrukcija Komiterne u Hrvatskoj se nastavila sve do njemačkog napada na SSSR. Više od stotinu najistaknutijih komunista i ljevičarskih intelektualaca bilo je internirano u zatvorima i logorima, ali nisu bili ni mučeni, niti ubijani. Eugen Dido Kvaternik, šef ustaške tajne policije UNS, držao ih je kao taoce za slučaj da KPH prekrši spomenuti dogovor o nenapadanju od 17. travnja 1941. Kada je 22. lipnja, Njemačka napala Sovjetski Savez, došlo je do totalnog obrata u stajalištima Kominterne: sada je Kopinič bio taj koji je tražio što brže pokretanje općenarodnog ustanka.

Međutim, zbog navedenih razloga, u Hrvatskoj to nije bilo jednostavno provesti: Hebrang i Bakarić bili su svjesni da će – ako počnu oružane akcije protiv njemačkih okupatora i ustaških vlasti – prvi stradati zatočeni hrvatski komunisti. Tako se i dogodilo: kada je jedna udarna grupa potkraj lipnja otela, ispitivala, do smrti mučila i bacila u neki kanal leš ustaškog policajca Ljudevita Tiljka, vlasti su za odmazdu odmah strijeljale deset hrvatskih lijevih intelektualaca, na čelu s Keršovanijem. Samo nekoliko dana kasnije, prilikom neuspjelog bijega 90-ak komunista iz logora Kerestinec, pola ih je ubijeno prilikom bijega, a druga polovina uhvaćena je živa. Tek nakon što je 4. srpnja Politbiro CKKPJ donio odluku o podizanju ustanka i ova skupina je 17.srpnja 1941., strijeljana u Dotrščini.

Postoji opravdana sumnja da su i ubojstvo Tiljka i neuspjeh oslobađanja zatočenika iz Kerestinca, odnosno, eliminacija lijeve hrvatske inteligencije s političke scene, bili orkestrirani iz Beograda, kako bi se do kraja razbila pasivnost KPH naspram NDH i bilo kakva perspektiva hrvatske državnosti. Simboličnu potvrdu ove spekulacije predstavlja grafit kojeg je August Cesarec ostavio na zidu svoje čelije prije neuspješnog bijega, a koji je glasio: “Živjela sovjetska Hrvatska!”.

---

 

Dr. Darko Bekić je bivši novinar i publicist, prvi savjetnik predsjednika Franje Tuđmana za vanjsku politiku, veleposlanik i pomoćnik ministra vanjskih poslova u vladi Ivice Račana, autor više knjiga i studija o povijesti međunarodnih odnosa. U izdanju “Školske knjige” uskoro mu izlazi prvi tom dvosvješčane “Povijesti hrvatske diplomacije”.