Nekad je nužno odabrati stranu

Drago Hedl portretira Gorana Hadžića i govori o nikad objavljenom intervjuu koji su vodili u proljeće '96.

Hadžića sam sreo jedan jedini put, u kasno proljeće 1996. u Erdutu, u tamošnjem dvorcu iz 19. stoljeća, kojeg je uzeo kao "predsjedničku rezidenciju". Razgovarali smo sat, možda sat i deset i ni jednom, baš ni jednom, nije me pogledao u oči. Buljio je u stolić ispred nas i mrmljao si u bradu rečenice koje obično ne bi završio

Telegramov novinar i Hadžić za vrijeme intervjua 1996.

Hadžić je bio provincijski nitko i ništa. U engleskom jeziku postoji zgodna uzrečica: nije bio najoštriji nož u ladici. Bio je bez ikakvog političkog talenta i očajno je služio narod kojeg je predstavljao. Od prvog je dana znao da će otići iz Hrvatske i nije ga bilo briga što će biti s onima koji ostanu”, rekao mi je u prosincu 2013. umirovljeni američki general Jacques Paul Klein. u vrijeme dok je Goran Hadžić još bio u Haagu gdje mu se sudilo za teške ratne zločine, za koje nažalost neće biti i osuđen.

General Klein koji je bio na čelu misije mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u hrvatskom Podunavlju, u misiji UNTAES-a, rijetko uspješnoj akciji UN-a koja je bez ispaljenog metka i ljudskih žrtava dovela do povratka okupiranog istoka Hrvatske, često se, tijekom procesa mirne reintegracije, susretao s Hadžićem. O njemu je mislio sve najgore.

Zanimao ga je samo šverc

“Najteže je bilo s Hadžićem, zato što je bio nepošten. Činilo se da uopće ne razumije da je pametno surađivati i da mora upotrijebiti moć koju ima kako bi učinio najbolje što može za ljude koje predstavlja. Njegova taktika izbjegavanja, skrivanje i odugovlačenja, otežavala je ozbiljne pregovore. Rekao sam mu: ‘Ovo je igra karata i valjda vam je jasno da baš nemate puno aduta. Ali, budete li igrali mudro, inteligentno, možda i dobijete koji štih. Vlak kreće, i za vas će biti loše ako se ne ukrcate’.

Ali njega to nije zanimalo. Zanimao ga je šverc, kako izvući i prodati naftu iz Đeletovaca, kako napuniti džepove prije nego što ode – rekao mi je Kelin.
Da je Hadžića uistinu smatrao “provincijskim nitko i ništa”, što je taj skladištar VUPIK-a iz sela Pačetin kraj Vukovara prije početka velikosrpske agresije na Hrvatsku stvarno i bio, svjedoče i ove riječi američkog generala Kleina:

Slobodan Milošević bio je stvarni šef te mafije. Oni su ga slijepo slušali. O svemu je odlučivao. Hadžić i društvo oko njega bile su slijepe marionete Beograda. Bili su bez ikakvog autoriteta. Milošević ih je, kao što je poznato, na kraju sve prodao”.

Fotografija iz doba kad je studirao Ekonomiju, koju nije završio
Fotografija iz doba dok je studirao Ekonomiju, koju nije završio

Moj doživljaj te osobe

Kleinov opis Hadžića savršeno se podudarao s mojim doživljajem te osobe. Hadžića sam sreo jedan jedini put, u kasno proljeće 1996. nadomak Vukovara u Erdutu, u tamošnjem dvorcu, sagrađenom u 19. stoljeću, kojeg je Hadžić uzeo kao svoju “predsjedničku rezidenciju” nakon što je akcijom Oluja, godinu dana prije toga, Hrvatska oslobodila “prijestolnicu” samoproglašene Republike Srpske Krajine, kojoj je Hadžić bio na čelu.
Razgovarali smo sat, možda sat i deset i ni jednom, baš ni jednom, nije me pogledao u oči. Buljio je u stolić ispred nas i mrmljao si u bradu rečenice koje obično ne bi završio. Novinarski diktafon tutnuo sam mu pod nos, nadajući se da će na traci možda biti zabilježeno ono što u razgovoru nisam jasno čuo.

Tog proljeća 1996. na Ovčari je u tijeku bilo iskapanje masovne grobnice i od Hadžića sam, u razgovoru za Feral Tribune, želio čuti što može reći o tom strašnom zločinu, počinjenom nakon pada Vukovara, grada nadomak kojeg je živio u i u njemu često boravio. Kako je tekao taj razgovor, ilustrirat ću samo jednom rečenicom. Kad sam ga izravno upitao smatra li se odgovornim za zločin na Ovčari, odgovorio posve nesuvislo: “U Kninu, kažem… nek’ kopaju… nema tamo ustaša, a oni neće, što ja znam … to je tako…”.

Svjedodžba iz gimnazije Antun Matija Reljković
Ocjene u gimnaziji Antun Matija Reljković

Pobjegao je nedugo nakon našeg susreta

Razgovor s Goranom Hadžićem nikada nisam objavio: mada sam snimku našeg razgovora preslušao više puta. Bila je to gomila nejasnih rečenica, zbrčkanih misli, nesuvisli “tijek svijesti” iz kojeg se ništa nije moglo izvući. Dok smo razgovarali, dok je mumljao i muljao, govoreći tiho, sebi u bradu, znao sam da će teško biti složiti u rečenice ono što je rekao, ali sam se nadao da je diktafon možda ipak zabilježio i ono što je izgovarao u pola glasa.

Nedugo nakon intervjua kojeg nikad nisam objavio, Hadžić je pobjegao iz Erduta. Zajedno s njim, iz njegove “rezidencije”, nestale su i secesijske stolice i namještaj, vlasništvo osječkog Muzeja Slavonije, koje je ta ustanova posudila do pred rat lijepo uređenom dvorcu (sagradio ga je srijemski župan Ervin Cseh u 19. stoljeću), koji je služio u reprezentativne svrhe. Pobjegao je u Novi Sad, potom se skrivao po fruškogorskim pravoslavnim manastirima, sve dok prije pet godina, 20. srpnja 2011., nije uhićen kraj Krušedola.

Zašto ga nisu ranije uhitili

Srbijanske vlasti Gorana Hadžića, zapravo nisu ni tražile: i za njih je, dok su na slobodi bili Radovan Karadžić i Ratko Mladić, Hadžić, skladištar iz Pačetina, bio sitna riba. Znali su gdje je, mogli su ga uhititi kad su htjeli, a zašto je ostao posljednji bjegunac u Srbiji, optužen za ratne zločine, prošle mi je godine, u razgovoru za Telegram, objasnio Vladimir Vukčević, srbijanski tužitelj za ratne zločine.

“Mogli smo ga uhititi znatno prije. Znali smo gdje se krije i mi smo ga iz manastira namamili da dođe u mjesto gdje smo ga kasnije uhitili, u blizini Krušedola, nadomak Novog Sada. A nismo ga htjeli hapsiti ranije da se ne bi govorilo kako opet varamo Haag i isporučujemo im manje ribe od glavne, najkrupnije koju su tražili, Ratka Mladića”.

Obiteljska kuća u Novom Sadu
Potraga za Hadžićem u obiteljskoj kući u Novom Sadu

Osobe koje su mu pomagale u skrivanju

Cijeli Hadžićev život bio je muljaža, ne samo u političkom, već i privatnom dijelu. Kad je pobjegao iz Erduta u Novi Sad, zbog ljubavnice koju je imao, nije bio u dobrim odnosima sa suprugom. Priča o Hadžićevoj ljubavnici u javnost je dospjela zahvaljujući srbijanskim medijima koji su o tome opširno pisali kad ga je, nakon uhićenja, u pritvorskoj jedinici Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu, prije nego što će biti prebačen u Haag, posjetila Borislava Mitrović, zajedno s njihovom malodobnom kćeri.

Hadžićev odvjetnik, poznati beogradski advokat Toma Fila, tada mi je rekao: “Kratko su se zadržali i porazgovarali. Hadžića su potom odvezli u Novi Sad da vidi majku. Ona je praktično na samrti i u takvom je stanju da ne vjerujem kako ga je uopće prepoznala. Hadžić je potom posjetio i očev grob, a odmah zatim prebačen je u beogradsku zračnu luku Nikola Tesla odakle je poletio u Haag”.

Osobe koje su mu pomagale u skrivanju bile su njegova sestra Goranka Meseldžija i Hadžićev kum, Zoran Mandić, zvani Mandarina.Njegova sestra Goranka bila je pod tajnim nadzorom srbijanske tajne službe, Bezbedonosno informativne agencije (BIA) i agenti koji su je pratili često su je viđali u manastiru u kojem se skrivao Hadžić kada je s tamošnjim svećenikom razmjenjivala papiriće, šaljući bratu poruke i primajući njegove.

S Branimirom Glavašem
S Branimirom Glavašem

Tipičan marginalac iz ratnog mulja

Iako ga je obitelj nagovarala da se preda, jer im je bilo ponuđeno da će dobiti milijun eura, nagovore li ga na dobrovoljni odlazak u Haag, on to nije učinio. Mogao ih je materijalno osigurati, jer živjeli su prilično teško, navodno preživljavajući od mizerne mirovine majke njegove supruge, Mileve. Hadžićevu suprugu Živku, kćer Ivanu i sina Srećka u Novom Sadu nitko nije htio zaposliti, bojeći se da bi zbog toga mogli imati problema sa srbijanskim vlastima koje su u to vrijeme nastojale pokazati Haagu kako čine sve da pohvataju preostale osumnjičenike za ratne zločine. Ali Hadžić se nije želio predati, bio je sebičan i nije mario za obitelj. A bio je i kukavica, bojao se suđena u Haagu.

Iako je o sebi imao visoko mišljenje, jer kako drugačije protumačiti ono što je u jesen 1992. , kao predsjednik samoproglašene Republike Srpske Krajine rekao u beogradskom časopisu Duga: “Svi su se u mene prevarili. Mislili su – ja polupismen, nisam fakultet završio, znači: glup! A ja sam kockar i čim vidim čovjeka znam sto misli…” – Hadžić je bio tipičan marginalac isplivao iz ratnog mulja i gliba.

Podigao se na valovima srpskih nacionalističkih mitinga krajem osamdesetih, pojavljujući se s tadašnjim vođom hrvatskih Srba Jovanom Raškovićem. Na listi SDP-a, reformiranih hrvatskih komunista, bit će 1990. izabran za vijećnika gradske vlasti u Vukovaru. Dvije su stvari, nakon toga, bile presudne za njegov meteorski uspon – hrvatska policija uhvatila ga je na Plitvicama u Lici, u proljeće 1991. – gdje je došao organizirati srpsku pobunu. Pun modrica, pušten je nakon političkog pritiska na Tuđmana iz Beograda, a nedugo zatim – i to je možda bilo ključno u njegovoj karijeri – pojavio se na mitingu u Vukovaru u proljeće 1991., u vrijeme dok je taj grad još formalno bio u sastavu Hrvatske i održao vruć nacionalistički govor, kojeg mu je sasvim sigurno, netko napisao.

Goran Hadžić ispred svoje kuce u Novom Sadu, neposredno nakon što je Haški tribunal dostavio zapečaćenu optužnicu
Goran Hadžić ispred svoje kuce u Novom Sadu, neposredno nakon što je Haški tribunal dostavio zapečaćenu optužnicu BETAPHOTO

 

Protivljenje mirnoj reintegraciji

Te dvije činjenice stvorile su od njega “nacionalnog heroja”, pa njegova pozicija unutar Srpske demokratske stranke (SDS), kamo se upisao nakon što je napustio reformirane komuniste, naglo počinje jačati.
Za predsjednika RSK izabran je 27. veljače 1992. godine na skupštini u Borovu Selu, kraj Vukovara. Tu je dužnost obavljao do sredine 1993. godine kada ga je Milošević ostavio na cjedilu, favorizirajući Milana Martića. Bila je to i “kruna” Hadžićeve karijere – nakon toga tri je godine bio bez nekog posebnog utjecaja, a onda se, kad se vojnim akcijama Hrvatske vojske Krajina raspala, ponovno pojavio u ulozi predsjednika.

Nakon pada Knina u kolovozu 1995., postaje predsjednik ostatka ostatataka Krajine, nazvane Samostalna oblast istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Na izborima za predsjednika SDS-a, poražen je 1997. od Vojislava Stanimirovića. Hadžić, za razliku od Stanimirovića, protivio se mirnoj reintegraciji preostalog dijela Krajine i njenom vraćanju pod suverenitet Zagreba.

Stanimirović i reformski dio oko njega, shvaćali su novu realnost i prihvatili misiju UNTAES-a i njenog prijelaznog upravitelja Jacquesa Kleina. Hadžić se protivio mirnoj reintegraciji, smatrajući da Srbi i Hrvati ne mogu živjeti zajedno. Jedna od njegovih poznatijih izjava iz tog doba bila je: “Ako već moram biti silovan ne tjerajte me da sam skinem hlače”.

Telegramov novinar i Hadžić za vrijeme intervjua 1996.
Telegramov novinar i Hadžić za vrijeme intervjua 1996.

Bio je sve samo ne vođa

Gradonačelnik Osijeka, Ivica Vrkić, koji je vodio proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, s Hadžićem se susretao tijekom dugih, mučnih i teških pregovora u kojima je Hrvatska, uz pomoć međunarodne zajednice, bez rata i ljudskih stradanja vratila posljednji dio svog okupiranog područja. Kaže kako je Hadžić osoba za koju ne vrijedi pravilo: o mrtvima sve najbolje.

“Predsjednik Tuđman tražio je od mene da surađujem s Hadžićem, kao tadašnjim predstavnikom srpskog naroda u tom, tada okupiranom dijelu Hrvatske. Nikada, ni na jednom susretu, nisam mu pružio ruku. Ne volim ružno govoriti o ljudima, ali Hadžić je bio nešto najgore što je postojalo u toj zajednicu, izdanak nečega s čime se ni jedan pravi Srbin ne bi mogao ponositi. To je čovjek koji je imao krivi cilj, koji je sam sebe doživljavao kao vođu, a bio je sve samo ne vođa. Čovjek s kojim se nikada ništa nije moglo dogovori jer to je bio osoba koja nije ni znala što bi se uopće mogla dogovoriti”, zaključuje Vrkić.