U rujnu 2013. godine na Camp Nou gledao sam prvu onosezonsku utakmicu Barcelone i Reala. Barcelona je pred valjda devedeset ili sto tisuća ljudi pobijedila s 3:2, a Guardiola i Mourinho potukli su se poslije utakmice. Što me se nije posebno dojmilo. Puno jači dojam ostavili su ti deseci i deseci tisuća ljudi, koji su s bezbroj katalonskih zastavama ustali i vrlo svečano pjevali Barceloninu himnu. Te sam večeri postao posve uvjeren da Katalonija više nema nikakve dubinske veze sa Španjolskom i da je samo pitanje vremena kad će Katalonci proglasiti neovisnost.
Kako znamo iz ratova na području bivše Jugoslavije, nogometni su stadioni jedan do najpreciznijih pokazatelja volje naroda. Hrvati su potkraj osamdesetih i početkom devedesetih toliko mrzili ondašnju Jugoslaviju, da su Bad Blue Boysi i Torcida skupa skandirali Stipi Šuvaru (kojeg današnja desnica želi ozloglasiti kao protuhrvata), zato što je dr. Šuvar tada bio jedan od simbola nacionalnog otpora velikosrpstvu i Slobodanu Miloševiću.
Katalonija više nema dubinske veze sa Španjolskom
U krajnjoj liniji, posve je nesporno da je masovna tučnava na maksimirskom stadionu u svibnju 1990.godine simbolizirala kraj bilo kakve mogućnosti da Hrvatska ostane u Jugoslaviji. Stadioni, kao i vrlo masovne ulične demonstracije u određenom povijesnom trenutku mogu iskazati onu dubinsku volju naroda, kojoj se ne može proturječiti. Taj povijesni trenutak, u slučaju nacionalne emancipacije, dolazi kada se određene nacije, najčešće one male, osjećaju dovoljno snažnim i samouvjerenim da bi se realizirale kao države.
Europa je, nesporno, danas više nego ikada prije, prostor nacionalnih država. Razdoblje poslije pada komunizma potvrdilo je načelo formiranja država nacija, pa su tako neovisnost dobile baltičke države, Slovačka, Hrvatska , Slovenija i Makedonija. Neke mirnim putem, poput Slovačke, koju je Češka pustila da ode iz zajedničke države, a druge ratom, poput Hrvatske. Ali, proces je bazično isti, i posve je organske naravi. Politička nacija prirodno zahtijeva da postane države.
Europa nacionalnih država
Taj je proces zapravo nezaustavljiv, a usporavaju ga ili ubrzavaju specifične političke i vojne okolnosti. Katalonija nesporno jest stara politička nacija (premda je nešto mlađa od Hrvatske). Katalonija nije regija koja se odnekud želi izdvojiti, nego nacija koja ima svoje ime i prezime te autentični potencijal da se pretvori u državu; utoliko je beskrajno glupo uspoređivati katalonski slučaju s autonomaškim težnjama u raznim dijelovima Europe.
Naime, stanovnici Lombardije i Veneta, koji su ovih dana organizirali referendum o većoj autonomiji, jesu Talijani, baš kao što su i građani Istre velikom većinom Hrvati, a jednim dijelom Talijani.
Oni nisu pripadnici drugih političkih nacija, pa je stoga nemoguće ozbiljno govoriti o formiranju neovisne države Lombardije. Nasuprot tome, Katalonci jesu pripadnici političke , katalonske nacije. Oni nisu dio španjolske političke nacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Katalonci su samostalna nacija
Oni su jednako samostalna nacija, poput Hrvata, Slovenaca ili Slovaka, koja prirodno želi svoju državu, I ne želi živjeti ni u jednoj drugoj državi, osim u svojoj državi. Kataloniji to pravo nitko ne može osporiti, jer bi se u suprotnom i Hrvatskoj mogao osporiti status neovisne države. Po čemu su, pobogu, Hrvati više državotvorna nacija od Katalonaca? Ili Slovenci, ili Slovaci, ili Irci, ili Norvežani?
Stoga je današnje proglašenje katalonske neovisnosti, po kojem je snažno mirišala atmosfera na utakmici Barcelone i Reala prije pet godina, povijesno neizbježan proces. Taj se proces ne mora odmah materijalizirati. Do pune katalonske državnosti možemo čekati godinu, ili dvije, ili desetak godina. Ali, potpuno je neizbježno i povijesno logično da Katalonija postane neovisna država, što god Madrid mislio o tome.
Traumatična iskustva s Madridom
A povijesna iskustva Katalonije s Madridom uglavnom su traumatična. Ovdje valja reći da je u vrijeme Francove vladavine, katalonski jezik, u jednom razdoblju, bio zabranjen čak i u kazalištima.
Ovdje valja podsjetiti da je Katalonija bila najsnažnije uporište Republikanaca u španjolskom Građanskom ratu. Francovi fašisti osvojili su Barcelonu 26.siječnja 1939.godine, čim je de facto pala Revolucionarna Katalonija, specifična politička formacija, koju su činili republikanci, radnici i anarhisti i koju dobro opisuje Strummerov stih “trenches full of poets”, iz Spanish Bombs.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nedugo poslije pada Katalonije, španjolski je građanski rat završio, a Franco se do te mjere osvećivao Kataloncima,da su njegove vlasti svojedobno bile zabranjivale čak i katalonska osobna imena za novorođenu djecu. Nema nikakve sumnje da velik broj Katalonaca u svom DNA nosi sjećanje na Francovu vlast, kao i na druge nekatalonske vlasti, te da želi izaći iz tog traumatizirajućeg konteksta.
Nema nikakve sumnje da Katalonija, kao najbogatije, i teritorijalno kompaktno područje tog dijela Europe, uspješno može egzistirati samostalna, unutar Europske Unije. Nema, dakle, nikakve sadržajne prepreke da Katalonija vrlo brzo postane samostalna država. Osim onih taktičkih i iracionalnih prepreka. Taktički gledajući, Europska Unija nije kadra podržati Kataloniju, jer se boji reakcije Španjoslke, koja bi mogla dovesti do daljnjeg urušavanja Unije poslije Brexita.
Španjolska se ponaša primitivno i nasilno
Francuska ne smije podržati Kataloniju, jer se boji proglašenja baskijske neovisnosti, koja zadire i u francuski teritorij. Sama Španjolska ponaša se iracionalno, tipično primitivno i nasilno, kao i većina velikih europskih nacija, kad se suoče s emancipacijskom snagom malih nacija. Španjolska se, osim toga, puno više od Francuske, boji Baska, koji su dugogodišnjim terorizmom zaista kompromitirali svoje državne ambicije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Madridsko nasilje u Kataloniji samo će pojačati nacionalni konsenzus oko neovisnosti, u kojem ne sudjeluju tek oni dijelovi katalonskih poslovnih elita, koji nisu bili kadri prepoznati duh vremena.
Kataloniju već večeras mogu preplaviti španjolske policijske i vojne snage. Svi glavni protagonisti proglašenja katalonske neovisnosti mogu završiti u zatvoru.
No, pitanje neovisnosti katalonske države zapravo je pitanje esencijalnih političkih sloboda pojedine nacije; onih sloboda kakve uživaju skoro sve druge nacije u Europi. Stoga smo posve sigurni ne samo u katalonsko pravo na državnu neovisnost, nego i u činjenicu da će Katalonija u povijesno razumnom roku postati funkcionalna , međunarodno priznata neovisna država. Štogod o tome danas mislile Europska Unija ili vlasti u Madridu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Emancipacijska snaga malih nacija ne može se zaustaviti. I zato će Katalonija postati priznata neovisna država
Katalonija danas više nema nikakve dubinske veze sa Španjolskom
Europa je danas, više nego ikad prije, prostor nacionalnih država. Katalonci su stara politička nacija i imaju puno pravo na neovisnost. Španjolski odgovor na katalonsko proglašenje neovisnosti je primtivan i nasilan. No, niti Madrid, niti EU ne mogu spriječiti da Katalonija uskoro postane priznata i funkcionalna međunarodna država
U rujnu 2013. godine na Camp Nou gledao sam prvu onosezonsku utakmicu Barcelone i Reala. Barcelona je pred valjda devedeset ili sto tisuća ljudi pobijedila s 3:2, a Guardiola i Mourinho potukli su se poslije utakmice. Što me se nije posebno dojmilo. Puno jači dojam ostavili su ti deseci i deseci tisuća ljudi, koji su s bezbroj katalonskih zastavama ustali i vrlo svečano pjevali Barceloninu himnu. Te sam večeri postao posve uvjeren da Katalonija više nema nikakve dubinske veze sa Španjolskom i da je samo pitanje vremena kad će Katalonci proglasiti neovisnost.
Kako znamo iz ratova na području bivše Jugoslavije, nogometni su stadioni jedan do najpreciznijih pokazatelja volje naroda. Hrvati su potkraj osamdesetih i početkom devedesetih toliko mrzili ondašnju Jugoslaviju, da su Bad Blue Boysi i Torcida skupa skandirali Stipi Šuvaru (kojeg današnja desnica želi ozloglasiti kao protuhrvata), zato što je dr. Šuvar tada bio jedan od simbola nacionalnog otpora velikosrpstvu i Slobodanu Miloševiću.
Katalonija više nema dubinske veze sa Španjolskom
U krajnjoj liniji, posve je nesporno da je masovna tučnava na maksimirskom stadionu u svibnju 1990.godine simbolizirala kraj bilo kakve mogućnosti da Hrvatska ostane u Jugoslaviji. Stadioni, kao i vrlo masovne ulične demonstracije u određenom povijesnom trenutku mogu iskazati onu dubinsku volju naroda, kojoj se ne može proturječiti. Taj povijesni trenutak, u slučaju nacionalne emancipacije, dolazi kada se određene nacije, najčešće one male, osjećaju dovoljno snažnim i samouvjerenim da bi se realizirale kao države.
Europa je, nesporno, danas više nego ikada prije, prostor nacionalnih država. Razdoblje poslije pada komunizma potvrdilo je načelo formiranja država nacija, pa su tako neovisnost dobile baltičke države, Slovačka, Hrvatska , Slovenija i Makedonija. Neke mirnim putem, poput Slovačke, koju je Češka pustila da ode iz zajedničke države, a druge ratom, poput Hrvatske. Ali, proces je bazično isti, i posve je organske naravi. Politička nacija prirodno zahtijeva da postane države.
Europa nacionalnih država
Taj je proces zapravo nezaustavljiv, a usporavaju ga ili ubrzavaju specifične političke i vojne okolnosti. Katalonija nesporno jest stara politička nacija (premda je nešto mlađa od Hrvatske). Katalonija nije regija koja se odnekud želi izdvojiti, nego nacija koja ima svoje ime i prezime te autentični potencijal da se pretvori u državu; utoliko je beskrajno glupo uspoređivati katalonski slučaju s autonomaškim težnjama u raznim dijelovima Europe.
Naime, stanovnici Lombardije i Veneta, koji su ovih dana organizirali referendum o većoj autonomiji, jesu Talijani, baš kao što su i građani Istre velikom većinom Hrvati, a jednim dijelom Talijani.
Oni nisu pripadnici drugih političkih nacija, pa je stoga nemoguće ozbiljno govoriti o formiranju neovisne države Lombardije. Nasuprot tome, Katalonci jesu pripadnici političke , katalonske nacije. Oni nisu dio španjolske političke nacije.
Katalonci su samostalna nacija
Oni su jednako samostalna nacija, poput Hrvata, Slovenaca ili Slovaka, koja prirodno želi svoju državu, I ne želi živjeti ni u jednoj drugoj državi, osim u svojoj državi. Kataloniji to pravo nitko ne može osporiti, jer bi se u suprotnom i Hrvatskoj mogao osporiti status neovisne države. Po čemu su, pobogu, Hrvati više državotvorna nacija od Katalonaca? Ili Slovenci, ili Slovaci, ili Irci, ili Norvežani?
Stoga je današnje proglašenje katalonske neovisnosti, po kojem je snažno mirišala atmosfera na utakmici Barcelone i Reala prije pet godina, povijesno neizbježan proces. Taj se proces ne mora odmah materijalizirati. Do pune katalonske državnosti možemo čekati godinu, ili dvije, ili desetak godina. Ali, potpuno je neizbježno i povijesno logično da Katalonija postane neovisna država, što god Madrid mislio o tome.
Traumatična iskustva s Madridom
A povijesna iskustva Katalonije s Madridom uglavnom su traumatična. Ovdje valja reći da je u vrijeme Francove vladavine, katalonski jezik, u jednom razdoblju, bio zabranjen čak i u kazalištima.
Ovdje valja podsjetiti da je Katalonija bila najsnažnije uporište Republikanaca u španjolskom Građanskom ratu. Francovi fašisti osvojili su Barcelonu 26.siječnja 1939.godine, čim je de facto pala Revolucionarna Katalonija, specifična politička formacija, koju su činili republikanci, radnici i anarhisti i koju dobro opisuje Strummerov stih “trenches full of poets”, iz Spanish Bombs.
Nedugo poslije pada Katalonije, španjolski je građanski rat završio, a Franco se do te mjere osvećivao Kataloncima,da su njegove vlasti svojedobno bile zabranjivale čak i katalonska osobna imena za novorođenu djecu. Nema nikakve sumnje da velik broj Katalonaca u svom DNA nosi sjećanje na Francovu vlast, kao i na druge nekatalonske vlasti, te da želi izaći iz tog traumatizirajućeg konteksta.
Nema nikakve sumnje da Katalonija, kao najbogatije, i teritorijalno kompaktno područje tog dijela Europe, uspješno može egzistirati samostalna, unutar Europske Unije. Nema, dakle, nikakve sadržajne prepreke da Katalonija vrlo brzo postane samostalna država. Osim onih taktičkih i iracionalnih prepreka. Taktički gledajući, Europska Unija nije kadra podržati Kataloniju, jer se boji reakcije Španjoslke, koja bi mogla dovesti do daljnjeg urušavanja Unije poslije Brexita.
Španjolska se ponaša primitivno i nasilno
Francuska ne smije podržati Kataloniju, jer se boji proglašenja baskijske neovisnosti, koja zadire i u francuski teritorij. Sama Španjolska ponaša se iracionalno, tipično primitivno i nasilno, kao i većina velikih europskih nacija, kad se suoče s emancipacijskom snagom malih nacija. Španjolska se, osim toga, puno više od Francuske, boji Baska, koji su dugogodišnjim terorizmom zaista kompromitirali svoje državne ambicije.
Madridsko nasilje u Kataloniji samo će pojačati nacionalni konsenzus oko neovisnosti, u kojem ne sudjeluju tek oni dijelovi katalonskih poslovnih elita, koji nisu bili kadri prepoznati duh vremena.
Kataloniju već večeras mogu preplaviti španjolske policijske i vojne snage. Svi glavni protagonisti proglašenja katalonske neovisnosti mogu završiti u zatvoru.
No, pitanje neovisnosti katalonske države zapravo je pitanje esencijalnih političkih sloboda pojedine nacije; onih sloboda kakve uživaju skoro sve druge nacije u Europi. Stoga smo posve sigurni ne samo u katalonsko pravo na državnu neovisnost, nego i u činjenicu da će Katalonija u povijesno razumnom roku postati funkcionalna , međunarodno priznata neovisna država. Štogod o tome danas mislile Europska Unija ili vlasti u Madridu.