Europa se bori protiv prihvata sirijskih izbjeglica. Evo podsjetnika kako je Sirija prihvatila Europljane u II. svjetskom ratu

U kampovima je bilo puno Hrvata

Kampovi su bili pod nadležnosti MERRA-e, organizacije koja je bila dio mreže u kojoj su sudjelovale nacionalne vlade i razne međunarodne organizacije, s ciljem pružanja humanitarne pomoći izbjeglicama.

U ožujku 1944. dužnosnici koji su radili za MERRA-e i Međunarodnu agenciju za migracije objavili su izvješća o izbjegličkim logorima kako bi na taj način pokušali urgirati za poboljšanje uvjeta života u kampovima. Izvješće je dalo uvid u svakodnevnicu izbjeglica koji su većinom dolazili iz područja Jugoslavije, Bugarske, Grčke, Turske.

Po dolasku u jedan od kampova u Egiptu, Palestini i Siriji, izbjeglice su se prvo morale registrirati, a potom bi dobili svoje identifikacijske karte koje su morali stalno nositi sa sobom, piše Pri’s. Na kartici je bilo navedeno njihovo ime, identifikacijski broj u kampu, informacije o njihovom obrazovanju. Bilo je navedeno i gdje su radili prije dolaska u logor te vještine koje posjeduju.

Dužnosnici iz kampa su vodili dnevnik u kojima su bili navedeni svi bitni podaci o pojedinoj izbjeglici, spol, ime, bračni status, zanimanje, broj putovnice… osim toga, bio je tu i datum dolaska, a na kraju i datum odlaska.

Registrirani novi useljenici prolazili su kroz temeljite liječničke preglede. Postojali su i improvizirani šatori u kojima se nudila liječnička pomoć, ali povremeno bi i neke od obližnjih praznih zgrada znali koristiti za liječničke potrebe. Tamo bi se izbjeglice skinuli do gola i prali sve dok dužnosnici kampa ne bi smatrali da su dovoljno dezinficirani.

Izbjeglice su mogle slobodno šetati gradom

Postoje i fascinantni snimci koji pokazuju dolazak Poljaka u izbjeglički kamp u sjevernom Iranu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kamp je pripremio Crveni križ, a Poljaci, oni isti koji se danas masovno protive prihvatu izbjeglica, masovno su dolazili tamo, istraumatizirani od nacističkih i sovjetskih zločina kojima su u svojoj zemlji bili izloženi. Domaćini su ih dočekali raširenih ruku, nudeći im velikodušno svoju pomoć.

Nekon dozvole dužnosnika, novi bi se mogli pridružiti ostatku kampa. Bili su podijeljeni na stambene objekte za obitelji, djecu bez pratnje, muškarce i žene samce. Povremeno bi mogli i izlaziti, pa tako i odlaziti na izlete, ali pod nadzorom službenika kampa.

Izbjeglice koje su bile smještene u kampu u Aleppu imali su nekoliko kilometara do grada, tamo su mogli kupiti osnovne potrepštine, gledati film u kinu, ili jednostavno malo prošetati kako bi se izvukli iz kolotečine života u kampu. Izbjeglicama koji su bili smješteni u MOses Wllsu koji je bio u pustinji, bilo je dozvoljeno otići do Crvenog mora i tamo se okupati.

Mogli su raditi (ako su htjeli)

Hrana je bila bitan dio svakodnevnice, izbjeglice su u pravilu dobivale pola vojnog obroka svaki dan. Iz kampa su priznali da su, kada je to bilo moguće, poštivali određene nacionalne običaje i vjerske prakse izbjeglica. U skladu s tim bila je nadopunjena i njihova prehrana. Oni koji su bili veće sreće, pa su imali nešto novca, mogli su kupiti grah, masline, ulje, čaj, kavu i druge namirnice koje su bile dostupne u kantini u kampu. U lokalnim trgovinama u koje su povremeno odlazili mogli su kupiti sapun, britvicu, olovke, papir i slične stvari.

Kampovi koji su imali dovoljno prostora, imali su i posebne prostorije u kojima su izbjeglice mogli pripremati hranu. Tako je primjerice u kampu u Aleppu bila prostorija u kojoj su žene radile makarone s brašnom koje bi dobili od nadležnih u kampu.

U nekim kampovima izbjeglice su mogle i raditi. Primjerice u Aleppu su najčešće radili kao kuhari, čistači ili kovači. Rad nije bio obavezan, ali tko je htio mogao je raditi da mu brže prođe vrijeme. U kampu u Nuseiratu rad nije bio obvezan, ali vlasti su pokušale izbjeglicama omogućiti da iskažu svoje vještine u stolariji, slikanju, izradi cipela ili predenju vune. Izbjeglice su tako mogli i malo zaraditi ako bi netko u kampu koristio njihove usluge i kupovao njihove proizvode.

Stručno osposobljavanje

U međuvremenu, na Moses Wllsu, svi radno sposobni i oni koji su bili fizički u kondiciji morali su raditi, najviše kao trgovci, listači, tesari i vodoinstalateri. Oni koji su bili ‘izuzetno kvalificirani’ bili su na pozicijama majstora ili vođe radnika. Žene su se bavile pranjem rublja, šivanjem i pripremom hrane.

Neki kampovi su čak nudili prilike za izbjeglice u vidu stručnog osposobljavanja. U El Shattu i Moses Wellsu, bolničko osoblje je bilo kratko s radnicima pa se udvostručio broj tečajeva za osposobljavanje izbjeglica.
Istaknuta medicinska sestra Margaret G. Arnstein napomenula je da se učilo na temelju praktičnog iskustva, a ne teorija i terminologije. Arnstein je vodila tečajeve za medicinske sestre i svima koji su završili davala službenu akreditaciju. To je onima koji su završavali tečaj bila licenca da im završeni tečaj, eventualno, može koristiti i nakon što napuste kamp.

I hrvatska djeca su pohađala nastavu, kao ova pored natpisa ‘Naša škola’

Dužnosnici MERRA složili su se da je jedan od velikih uspjeha života u kampu bio što su djeca imala redovite rutine. Obrazovanje je bilo važan faktor te rutine. Za veći broj kampova, doduše, bilo je premalo profesora, a previše djece. No, npr. u kampu u Nuseiratu, izbjeglice koji su bili umjetnici naslikali su brojne fotografije i stavili ih na zidove učionica pa su učionice bile svijetlije i veselije. Lokalni stanovnici također su pomagali koliko su mogli, donirali su igračke za vrtić koji je bio u kampu.

Da je među djecom koja su pohađala školu bilo i djece s ovih prostora pokazuje fotogrfija iz 1944. na kojoj djeca čuče pored natpisa ‘Naša škola’ koji je napisan u pijesku. Slika je iz kampa Tolumbat u Egiptu. Kad nisu radili ili išli u školu, izbjeglice su imale prilike sudjelovati u raznim slobodnim aktivnostima. Muškarci su igrali rukomet i nogomet, i družili se nekad i uz koju cigaretu, te pivo i vino iz kantine unutar kampa.

Neki kampovi imali su dječja igrališta s ljuljačkom, toboganom i klackalicama, gdje su se djeca mogla zabavljati. Službenici kampa, u suradnji s Crvenim križom ili lokalnom vojskom, znali su organizirati i predstave za izbjeglice.

Jedva su čekali vratiti se svojim domovima

Poput današnjih izbjeglica, Europljani koji su se spletom okolnosti našli u izbjegličkim kampovima, htjeli su se vratiti svojim domovima. Ljudi koji su vodili kampove i sami su to željeli. Prema podacima Agencije za izbjeglice UN-a, gotovo 500 tisuća Sirijaca registrirano je danas po kampovima za izbjeglice. Gotovo 5 milijuna ljudi otišlo je s područja Sirije dosada, ne iz objesti i želje za preseljenjem, nego iz gole nužde da očuvaju vlastiti život.