U filmu Sve je izgubljeno iz 2013. Robert Redford igra iskusnog moreplovca koji se upustio u oceansku solo avanturu. Jedne noći, dok je spavao, njegova dvanaestmetarska jedrilica sudarila se s plutajućim kontejnerom. Sudar je izazvao poprilično oštećenje trupa broda, a prodor vode uništio je komunikacijsku i navigacijsku opremu. Kako se sve događa usred Indijskog oceana i daleko od pomorskih puteva, pred njim je zahtjevna borba za život čiji je sretan ishod prepušten interpretaciji gledatelja.
Moja prva oceanska avantura odvijala se u prosincu 1986. Bio sam član četveročlane posade na desetmetarskoj jedrilici Hir 3 Mladena Šuteja, koja je sudjelovala u ARC-u (Atlantic Rally for Cruisers), regati između Gran Canaria i Barbadosa. Šutej, koji je nekoliko godina ranije sam preplovio Atlantik, bespogovorno je vjerovao da jedrilica na otvorenom moru može stradati samo u sudaru s drugim brodom, odnosno plutajućim kontejnerom, deblom ili kitom. Zbog toga nije bilo nikakvih popusta u beskonačnoj izmjeni dnevnih i noćnih brodskih straža u svih dvadeset dana plovidbe.
Potrebna koncentracija kao na autocesti
Dvadeset godina kasnije, kada je tehnološki napredak u navigacijskoj opremi i upravljanju sveo brodsku stražu samo na promatranje, na jednoj sam pacifičkoj etapi noćno dežurstvo kratio čitanjem. Budući da je britanski skiper imao slab mjehur, moj nemar bio je zapažen i odgovarajuće tretiran. Poduka je bila vrlo jednostavna: Ako mi baš i nije stalo do vlastitog života, tko mi daje pravo ugrožavati sve ostale na brodu? U svom bijesu nikako nije želio prihvatiti moje argumente kako smo usred Tihog oceana, nekoliko dana plovidbe od Iles Marquises i jako daleko od bilo kakvih pomorskih putova.
Tomislav Horvatinčić nije u kolovozu 2011. jedrio ni jednim od oceana nego je glisirao brzinom od 26 čvorova (48 km/sat) nedaleko od otočića Maslinovik kod Primoštena. Brzina plovidbe, blizina obale i gustoća prometa tražili su od njega potpunu koncentraciju, poput one koju ima vozač automobila na autocesti. Iskusan i dobar pomorac uvijek će prije same plovidbe upoznati ostale članove posade s osnovnim sigurnosnim radnjama, kao što su isključenje auto pilota, stavljanje ručice gasa/mjenjača u neutralni položaj i isključenje rada motora. Navedeno je abeceda svake plovidbe jer u slučaju da skiper ili voditelj plovila kojim slučajem padne u more ili doživi, poput Horvatinčića, iznenadnu sinkopu, netko treba znati zaustaviti brod.
Suputnicu je morao naučiti kako zaustaviti brod
Mi naravno ne znamo je li Horvatinčić poučio svoju suputnicu kako da zaustavi plovilo, kao što ne znamo zašto nije poštovao Međunarodna pravila za izbjegavanje sudara na moru odnosno Pravilnik o sigurnosti pomorske plovidbe. Članak 10. Pravilnika kaže: “Svaki brod mora upotrijebiti sva raspoloživa sredstva koja odgovaraju prevladavajućim okolnostima i stanju, da bi se utvrdilo postoji li rizik sudara. Ako postoji imalo sumnje, držat će se da rizik postoji”.
U članku 11. propisane su radnje kojima se izbjegava sudar: “Svaku radnju poduzetu da bi se izbjegao sudar mora se izvršiti u skladu s pravilima ove Glave i to odlučno, pravodobno i onako kako to treba učiniti dobar pomorac, ako to okolnosti slučaja dopuštaju”. U istom članku isto tako piše: “Radnja koja je poduzeta da se izbjegne sudar s drugim brodom, mora omogućiti mimoilaženje na sigurnoj udaljenosti”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što je radio i kamo je gledao prethodnih pet minuta?
Tomislav Horvatinčić upravljao je motornim plovilom brzinom od 26 čvorova, njegov kurs križao se s kursom jedrilice talijanskog bračnog para koja je plovila brzinom od 4,5 čvora. Motorni brod obavezan je osigurati nesmetan prolaz plovilu na jedra upravo na način kako je opisano u citiranom članku Pravilnika. Ukoliko je Horvatinčić stvarno promatrao kuda plovi njegova barka, morao je uočiti talijansku jedrilicu barem pet do šest minuta prije nego što je punom brzinom udario u njen bok.
Zbog čega u tom predugačkom vremenu nije poduzeo ni jednu radnju predviđenu Pravilnikom i Međunarodnim pravilima za izbjegavanje sudara na moru, poznato je samo njemu i njegovoj suputnici. U kolovozu 2011. javno je ustvrdio da je na brodu “otkazao upravljački mehanizam”, što god ta besmislica značila. Šest godina kasnije saznali smo da je imao sinkopu (iznenadni kratkotrajni gubitak svijesti) neposredno prije sudara u kojem je poginuo nesretni talijanski bračni par. Ako mu se stvarno, zbog ovih ili onih razloga, smračilo pred očima pola minute prije udara u talijansku jedrilicu, trebao bi odgovoriti na pitanje što je radio i kamo je gledao prethodnih pet minuta. Njegov gliser odmah bi se “ukopao” samo da je prebacio ručicu gasa/mjenjača u neutralni položaj, a imao je, da ponovimo, predugačkih pet do šest minuta na raspolaganju.
Zašto Hrvatska nije pomorska već primorska zemlja?
U velikoj većini slučajeva sudari na moru posljedica su jednog od triju uzroka: 1. izostanak pažnje posade na jednom od plovila, 2. jako smanjenja vidljivost, 3. tehnički kvar na jednom od plovila. Mene ne zanima zbog čega Tomislav Horvatinčić nije poštovao Međunarodna pravila za izbjegavanje sudara na moru i Pravilnik o sigurnosti pomorske plovidbe. Isto tako me ne zanima zašto njegova suputnica nije isključila motor ili prebacila mjenjač u neutralni položaj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mene zanima zašto Hrvatska sa svih svojih tisuću otoka i tisuću kilometara obale nije pomorska nego samo primorska zemlja. Jer u pomorskim zemljama pravila za izbjegavanje sudara na moru nisu i ne mogu biti predmet odvjetničkih bravura i skandaloznih sudskih odluka. Tomislav Horvatinčić upravljao je gliserom kao da vozi pedalinu ili vesla na luftmadracu. Zbog toga i nije postupio u skladu s 10. i 11. člankom Pravilnika o sigurnosti pomorske plovidbe.
Kako je slučaj Horvatinčić pokazao da kod nas više ne vrijede nikakva pravila na moru
Goranko Fižulić postavlja nekoliko logičnih pitanja o slučaju Horvatinčić
Goranko Fižulić postavlja nekoliko logičnih pitanja o slučaju Horvatinčić: zašto se nije držao Pravilnika o sigurnosti pomorske plovidbe? Ako mu se stvarno smračilo pred očima pola minute prije udara u talijansku jedrilicu, što je radio i kamo je gledao prethodnih pet minuta? Zašto njegova suputnica nije reagirala? I na kraju, zašto Hrvatska sa svih svojih tisuću otoka i tisuću kilometara obale nije pomorska nego samo primorska zemlja. Jer u pomorskim zemljama pravila za izbjegavanje sudara na moru nisu i ne mogu biti predmet odvjetničkih bravura i skandaloznih sudskih odluka
U filmu Sve je izgubljeno iz 2013. Robert Redford igra iskusnog moreplovca koji se upustio u oceansku solo avanturu. Jedne noći, dok je spavao, njegova dvanaestmetarska jedrilica sudarila se s plutajućim kontejnerom. Sudar je izazvao poprilično oštećenje trupa broda, a prodor vode uništio je komunikacijsku i navigacijsku opremu. Kako se sve događa usred Indijskog oceana i daleko od pomorskih puteva, pred njim je zahtjevna borba za život čiji je sretan ishod prepušten interpretaciji gledatelja.
Moja prva oceanska avantura odvijala se u prosincu 1986. Bio sam član četveročlane posade na desetmetarskoj jedrilici Hir 3 Mladena Šuteja, koja je sudjelovala u ARC-u (Atlantic Rally for Cruisers), regati između Gran Canaria i Barbadosa. Šutej, koji je nekoliko godina ranije sam preplovio Atlantik, bespogovorno je vjerovao da jedrilica na otvorenom moru može stradati samo u sudaru s drugim brodom, odnosno plutajućim kontejnerom, deblom ili kitom. Zbog toga nije bilo nikakvih popusta u beskonačnoj izmjeni dnevnih i noćnih brodskih straža u svih dvadeset dana plovidbe.
Potrebna koncentracija kao na autocesti
Dvadeset godina kasnije, kada je tehnološki napredak u navigacijskoj opremi i upravljanju sveo brodsku stražu samo na promatranje, na jednoj sam pacifičkoj etapi noćno dežurstvo kratio čitanjem. Budući da je britanski skiper imao slab mjehur, moj nemar bio je zapažen i odgovarajuće tretiran. Poduka je bila vrlo jednostavna: Ako mi baš i nije stalo do vlastitog života, tko mi daje pravo ugrožavati sve ostale na brodu? U svom bijesu nikako nije želio prihvatiti moje argumente kako smo usred Tihog oceana, nekoliko dana plovidbe od Iles Marquises i jako daleko od bilo kakvih pomorskih putova.
Tomislav Horvatinčić nije u kolovozu 2011. jedrio ni jednim od oceana nego je glisirao brzinom od 26 čvorova (48 km/sat) nedaleko od otočića Maslinovik kod Primoštena. Brzina plovidbe, blizina obale i gustoća prometa tražili su od njega potpunu koncentraciju, poput one koju ima vozač automobila na autocesti. Iskusan i dobar pomorac uvijek će prije same plovidbe upoznati ostale članove posade s osnovnim sigurnosnim radnjama, kao što su isključenje auto pilota, stavljanje ručice gasa/mjenjača u neutralni položaj i isključenje rada motora. Navedeno je abeceda svake plovidbe jer u slučaju da skiper ili voditelj plovila kojim slučajem padne u more ili doživi, poput Horvatinčića, iznenadnu sinkopu, netko treba znati zaustaviti brod.
Suputnicu je morao naučiti kako zaustaviti brod
Mi naravno ne znamo je li Horvatinčić poučio svoju suputnicu kako da zaustavi plovilo, kao što ne znamo zašto nije poštovao Međunarodna pravila za izbjegavanje sudara na moru odnosno Pravilnik o sigurnosti pomorske plovidbe. Članak 10. Pravilnika kaže: “Svaki brod mora upotrijebiti sva raspoloživa sredstva koja odgovaraju prevladavajućim okolnostima i stanju, da bi se utvrdilo postoji li rizik sudara. Ako postoji imalo sumnje, držat će se da rizik postoji”.
U članku 11. propisane su radnje kojima se izbjegava sudar: “Svaku radnju poduzetu da bi se izbjegao sudar mora se izvršiti u skladu s pravilima ove Glave i to odlučno, pravodobno i onako kako to treba učiniti dobar pomorac, ako to okolnosti slučaja dopuštaju”. U istom članku isto tako piše: “Radnja koja je poduzeta da se izbjegne sudar s drugim brodom, mora omogućiti mimoilaženje na sigurnoj udaljenosti”.
Što je radio i kamo je gledao prethodnih pet minuta?
Tomislav Horvatinčić upravljao je motornim plovilom brzinom od 26 čvorova, njegov kurs križao se s kursom jedrilice talijanskog bračnog para koja je plovila brzinom od 4,5 čvora. Motorni brod obavezan je osigurati nesmetan prolaz plovilu na jedra upravo na način kako je opisano u citiranom članku Pravilnika. Ukoliko je Horvatinčić stvarno promatrao kuda plovi njegova barka, morao je uočiti talijansku jedrilicu barem pet do šest minuta prije nego što je punom brzinom udario u njen bok.
Zbog čega u tom predugačkom vremenu nije poduzeo ni jednu radnju predviđenu Pravilnikom i Međunarodnim pravilima za izbjegavanje sudara na moru, poznato je samo njemu i njegovoj suputnici. U kolovozu 2011. javno je ustvrdio da je na brodu “otkazao upravljački mehanizam”, što god ta besmislica značila. Šest godina kasnije saznali smo da je imao sinkopu (iznenadni kratkotrajni gubitak svijesti) neposredno prije sudara u kojem je poginuo nesretni talijanski bračni par. Ako mu se stvarno, zbog ovih ili onih razloga, smračilo pred očima pola minute prije udara u talijansku jedrilicu, trebao bi odgovoriti na pitanje što je radio i kamo je gledao prethodnih pet minuta. Njegov gliser odmah bi se “ukopao” samo da je prebacio ručicu gasa/mjenjača u neutralni položaj, a imao je, da ponovimo, predugačkih pet do šest minuta na raspolaganju.
Zašto Hrvatska nije pomorska već primorska zemlja?
U velikoj većini slučajeva sudari na moru posljedica su jednog od triju uzroka: 1. izostanak pažnje posade na jednom od plovila, 2. jako smanjenja vidljivost, 3. tehnički kvar na jednom od plovila. Mene ne zanima zbog čega Tomislav Horvatinčić nije poštovao Međunarodna pravila za izbjegavanje sudara na moru i Pravilnik o sigurnosti pomorske plovidbe. Isto tako me ne zanima zašto njegova suputnica nije isključila motor ili prebacila mjenjač u neutralni položaj.
Mene zanima zašto Hrvatska sa svih svojih tisuću otoka i tisuću kilometara obale nije pomorska nego samo primorska zemlja. Jer u pomorskim zemljama pravila za izbjegavanje sudara na moru nisu i ne mogu biti predmet odvjetničkih bravura i skandaloznih sudskih odluka. Tomislav Horvatinčić upravljao je gliserom kao da vozi pedalinu ili vesla na luftmadracu. Zbog toga i nije postupio u skladu s 10. i 11. člankom Pravilnika o sigurnosti pomorske plovidbe.