Nekad je nužno odabrati stranu

Zašto se Hrvatskoj toliko žuri kupiti izraelske borbene avione (za koje, usput, nitko drugi nije zainteresiran)

Dok u Švicarskoj, recimo, taj proces traje godinama, Krstičević je sve odlučio u tek nekoliko mjeseci

19.09.2017, Knin -
Na Crvenoj zemlji iznad Knina odrzana vojna vjezba "SAVA STAR 17" Hrvatske i Britanske vojske koju su pratili ministar Damir Krsticevic,  britanski veleposlanik Andrew Dalgleish i vojni izaslanik pukovnik John Kelly.
Photo: Hrvoje Jelavic/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Švicarska, kao i Hrvatska, mijenja svoju borbenu flotu. Ali, njima treba dvije godine za odabir borbenog zrakoplova i još dvije godine za odobrenje parlamenta. I to nakon prvog neuspjelog pokušaja u trajanju od šest godina. Damiru Krstičeviću i MORH-u za odluku je bilo dovoljno svega nekoliko mjeseci. Hrvatska javnost ne zna ništa o postupku i sadržaju offseta. U Švicarskoj je pak od samog početka sve bilo transparentno i usprkos tome većina građana glasala je na referendumu protiv nabavke zrakoplova. U Hrvatskoj, sve je obavijeno velom tajne, a svako propitkivanje je nedomoljubno

Vijeće za obranu RH koje zajednički sazivaju predsjednica Republike i predsjednik Vlade trebalo je, prema neslužbenim najavama, do konca prošle godine donijeti odluku o odabiru najpovoljnijeg ponuđača višenamjenskog borbenog zrakoplova. Natječaj za nabavku dvanaest borbenih aviona zaključen je 3. listopada 2017.

Ministarstvo obrane do tog je datuma zaprimilo četiri ponude, a ministar obrane Damir Krstičević narednog je dana rekao novinarima da „SAD nude novi F-16, Izrael i Grčka polovne F-16C, a Švedska novi Gripen“ te da će odluka biti donesena „u naredna dva mjeseca.“

Plenković želi još jednom provjeriti ponude

Ministar je još dodao da će prva dva aviona biti pokazana na „hrvatskom nebu u rukama hrvatskih pilota 2020., kada Hrvatska predsjeda Europskom unijom i kada će se slaviti 25. godišnjica Oluje“. Ostali zrakoplovi trebali bi biti sukcesivno isporučeni do 2022. Javnost nikada nije saznala detalje navedenih ponuda, ali je švedski SAAB kao ponuditelj aviona JAS 39 Gripen mjesec dana kasnije brifirao hrvatske novinare kako sam nema namjeru odustati od natječaja iako MORH preferira izraelsku ponudu.

Polovicom prosinca saborski Odbor za obranu dao je, na opće čuđenje, jednoglasno pozitivno mišljenje o analizi i preporuci MORH-a. I kada su svi očekivali sjednicu Vijeća za obranu koje je trebalo potvrditi nabavku izraelskih polovnih aviona F-16C/D Barak, premijer Andrej Plenković naglo je povukao kočnicu. Tjedan dana nakon sjednice nadležnog saborskog odbora i njegove podrške preporuci MORH-a, Plenković je izjavio da „želi još jednom s nadležnim ministarstvom provjeriti ponude.“

Što se to dogodilo u tih tjedan dana da premijer mora još jednom provjeravati ponude javnost nije saznala. Bar ne službeno. Tjednik „Nacional“ u svom broju od prošlog utorka tvrdi da je razlog za prolongiranje odluke o odabiru izraelske ponude snažan pritisak američkog veleposlanstva u Zagrebu te pismo koje je proizvođač aviona F-16 Lockheed Martin uputio ministru Krstičeviću.

Izrael bi nam dao avione stare najmanje 25 godina

U tom pismu najveći svjetski proizvođač borbenih aviona navodno upozorava hrvatsku stranu kako neće moći kupovati rezervne dijelove za rabljenu i prerađenu izraelsku verziju njihovog aviona prije nego američki tehničari ne pregledaju zrakoplove. Naime, Izrael je između 1980. i 1994. kupio 260 aviona F-16A/B/C/D koje je sam prerađivao i dopunjavao ne poštujući NATO standarde za te tipove zrakoplova.

Kako je između 2003. i 2009. kupio 102 zrakoplova F-16D Block 52, a krajem 2016. počele su i isporuke F-35, izraelska Vlada odlučila se riješiti barem dijela izraubane flote iz prošlog stoljeća. Budući da samo narudžba 50 aviona F-35 ima vrijednost od 5 milijardi američkih dolara, i to bez dodatnog održavanja i opreme, prodaja zastarjele vojne opreme uvijek je dobrodošla, ali ne i lako ostvariva.

Dvanaest aviona F-16C/D Barak koji su zapeli za oko hrvatskim kupcima bili su proizvedeni i isporučeni Izraelu krajem osamdesetih ili početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Kako je Izrael u tom razdoblju kupio 135 aviona tog modela zasad je teško odrediti točnu godinu proizvodnje. Ali u svakom slučaju riječ je o avionima čija je starost barem 25 godina i koji su pretrpjeli velike lokalne modifikacije.

Nitko osim Hrvatske nije zainteresiran za stare avione

Koliko je MORH spreman potrošiti za ovu nabavku nije poznato. U vrijeme kada su bili u proizvodnji njihova cijena iznosila je 18,8 milijuna američkih dolara po komadu. Ako se uzme u obzir inflacija to odgovara današnjoj vrijednosti od 32 milijuna dolara. Poljska, kao najveća istočnoeuropska država, jedina je imala dovoljno dubok džep za nove zrakoplove F-16. Između 2006. i 2009. Lockheed Martin isporučio je 36 aviona F-16C/D.

Rumunjska je kupila dvanaest polovnih portugalskih F-16A/B, a Češka i Mađarska iznajmile su prije petnaest godina svaka po dvanaest JAS 39 Gripena. Slovačka i Bugarska još uvijek premišljaju kako da zamijene ruske MIG-29. Slovačka vlada nije posve sigurna treba li uopće kupovati nove borbene zrakoplove, a ako to i učini JAS 39 Gripen njen je najvjerojatniji izbor. Bugarska, nakon niza afera, treba izabrati između novih Gripena, polovnih F-16s iz Portugala ili isto takvih Eurofightersa iz Italije.

Slovenija i tri baltičke države, Estonija, Litva i Latvija nemaju želju za rasipanjem proračunskog novca na borbene zrakoplove. Iz svega navedenog vidljivo je da izraelska rasprodaja ostarjelih F-16 nije uspjela privući pažnju niti jednog europskog kupca. Tako je MORH ostao usamljen u svojoj čudnovatoj preporuci i neobjašnjivom odabiru. Već sam jednom pisao da će u slučaju kupovine dvanaest borbenih zrakoplova zapadne proizvodnje Hrvatska postaviti još jedan rekord.

Hrvatska će postaviti rekord ako se upusti u ovaj rizik

Nikada dosad nigdje u svijetu ni jedno nacionalno gospodarstvo ove veličine nije dobilo priliku da samo, bez vanjske pomoći, financira takvu narudžbu. Taj nepotrebni i nadasve rizični eksperiment sigurno neće proći bez negativnih posljedica. Prve žrtve te isforsirane i u svakom pogledu preskupe odluke bit će druge dvije komponente HV-a, mornarica i kopnena vojska.

Ako sama nabava borbenih aviona i poveliki trošak njihovog budućeg održavanja ne uključuju i izdašni offset aranžman s isporučiteljem, onda Hrvatska spada u najpoželjniju vrstu kupaca. Prije dvije godine IFBEC, International Forum for Business Ethical Conduct, nevladina udruga koju su 2010. osnovali najveći američki i europski proizvođači vojne opreme, objavila je studiju pod naslovom Offsets in the Aerospace and Defence Industry.

Prema tom dokumentu u više od osamdeset država nije moguće sklopiti značajniji ugovor o prodaji vojne opreme i naoružanja bez primjene offset aranžmana, znači bez partnerskog odnosa s kupcem koji uključuje razne vrste komercijalnih ugovora za nabavku roba i usluga, ulaganja i investicije, prenašanje tehnologija te uključivanje kompanija iz države koja je kupac u izravni dobavni lanac isporučitelja vojne opreme.

Zašto Hrvatska uopće žuri s odlukom i kupnjom aviona?

Studija posebno ističe i nalaz OECD-a da je za cijelu industriju najveći problem raširena koruptivna praksa kao posljedica nemogućnosti izravne usporedbe cijena, pogotovo za najsloženije i najsofisticiranije proizvode kao što su borbeni zrakoplovi. Offset sam po sebi nije i ne može biti zapreka korupciji, a radna grupa koja je radila na studiji dala je cijeli niz preporuka te minimalne antikorupcijske standarde kojih se trebaju pridržavati svi članovi udruge.

Saab i Lockheed Martin njeni su članovi, Izrael kao država naravno nije. Antikorupcijski standardi između ostalog uključuju neovisan monitoring procesa izvršenja ugovora i svih novčanih transakcija te obaveza proisteklih iz offset aranžmana. Samo za primjer, neizvršene offset obaveze Lockheed Martina iznosile su prije pet godina 27 milijardi američkih dolara, a SAAB-a 4 milijarde dolara.

I na kraju za one koji misle da Hrvatska mora žurno odlučiti i kupiti avione, Švicarska je 2008. započela proces zamjene svoje borbene flote koja se sastoji od 54 aviona F-5E Tiger i 30 zrakoplova Boeing F/A-18 Hornets. Tri godine kasnije švicarska vlada odabrala je švedski SAAB i 22 aviona JAS 39 Gripen U vrijeme pregovaračkog procesa SAAB je napravio pre-offset aranžman i investirao 415 milijuna švicarskih franaka, od čega je švicarski offset regulator priznao samo 250 milijuna.

Hrvatska javnost ne zna ništa o postupku i sadržaju offseta

Ali 18. svibnja 2014. održan je referendum na kojem je većina građana Švicarske glasala protiv nabavke borbenih zrakoplova pa je SAAB ostao bez narudžbe i posla. U studenom 2017., punih devet godina nakon početka prvog neuspješnog procesa, švicarska vlada započela je novi proces nabavke aviona. Prema objavljenom planu, odluku o odabiru donijet će 2020., dvije godine kasnije cijeli offset aranžman bit će predložen parlamentu na usvajanje, isporuka aviona započet će 2025., a 2030. sve borbene eskadrile bit će spremne za akciju.

Švicarska treba dvije godine za odabir borbenog zrakoplova i dodatne dvije godine za odobrenje parlamenta. I to nakon prvog neuspjelog pokušaja u trajanju od šest godina. Damiru Krstičeviću i MORH-u za odluku je bilo dovoljno svega nekoliko mjeseci. Hrvatska javnost ne zna ništa o postupku i sadržaju offseta, odgovarajući zakonski okvir čini jedan zajednički naputak Ministarstva obrane i Ministarstva gospodarstva iz 2016. prema kojem kontrolu procesa obavlja Ministarstvo gospodarstva.

U Švicarskoj je od samog početka sve bilo transparentno i pod kontrolom regulatora, offset je bio više nego izdašan i usprkos tome većina građana glasala je na referendumu protiv nabavke zrakoplova. U Hrvatskoj sve je obavijeno velom tajne, a svako propitkivanje je nedomoljubno jer dovodi u pitanje „nove avione stare tri desetljeća na hrvatskom nebu u rukama hrvatskih pilota“. Čini se da netko radi pogrešno. Hrvatska ili Švicarska?