Gledamo li u Iranu početak prave demokratske revolucije? Đivo Đurović donosi pozadinu

U zadnjih pola stoljeća vidjeli smo desetke primjera u kojima su se arapske vojske i obavještajne službe doslovno raspale (od Šestodnevnog rata protiv Izraela 1967. do nedavnog raspada iračke vojske pred ISIS-om). Takvo što se neće dogoditi u Iranu, koji je i prije Islamske revolucije 1979. bio i do danas ostao jedna od rijetkih ozbiljnih i dobro organiziranih država na Bliskom istoku (uz Izrael i Tursku). To nije ohrabrujući znak za stotinjak tisuća prosvjednika koji su pred Novu godinu izašli na ulice. Ove prosvjede nitko nije očekivao, ali ne iznenađuje to što je do njih došlo upravo sad.

Važniji im je politički sistem u kojemu žive, nego ekonomska situacija

Iran je zbog svog nuklearnog programa u prethodnom desetljeću prošao fazu najžešćih međunarodnih sankcija kojima su Ujedinjeni narodi ikad podvrgnuli neku državu (s izuzetkom, u zadnje vrijeme, Sjeverne Koreje). Sankcije su odradile svoje i Iran je 2015. pristao na rigorozni sporazum s pet stalnih članica Vijeća sigurnosti i Njemačkom, kojim je praktično odustao od nuklearnog programa, a većina sankcija je zauzvrat ukinuta. Kao što je često slučaj s ekonomskim krizama, tako se i efekti sankcija vide tek nakon što one prođu.

Dok je nacija u krizi ili pod sankcijama, lakše je “stisnuti zube” ili “stegnuti remen”. Odgovornost za loše upravljanje, zatiranje sloboda – ili jednostavno za loš život – vlast lako prebaci na vanjske neprijatelje. No, kad specijalne okolnosti prestanu, takva opravdanja više ne drže vodu – zato zadnji val populizma u Europi i Americi nije procvjetao usred Velike recesije, nego tek nakon što je ona prošla. Kad su sankcije Iranu konačno ukinute, građani su fokus nezadovoljstva ponovno prebacili na režim, koji nije poboljšao standard života.

Iranski režim pokušava prikazati prosvjede kao izraz nezadovoljstva životnim standardom, ali to nije puna istina. Poruke “Ostavite se Sirije, brinite o nama!”, “Ne želimo islamsku republiku!”, “Smrt Revolucionarnoj gardi!” i “Smrt diktatoru!”, trganje plakata s likom vrhovnog vođe Alija Hamneija, govore da je prosvjednicima važniji politički sistem u kojemu žive, nego ekonomska situacija, koja sigurno nije dobra. Rast životnih troškova, korupcija, loše upravljanje – sve to sigurno je pomoglo mobilizaciji tako velikog broja ljudi.

Među prvim potezima režima cenzuriranje društvenih mreža

No, gledano iz perspektive režima, poruke prosvjeda opasno su političke. Zato je i reakcija brutalnija nego što bi bila protiv prosvjeda zbog životnog standarda. U prvim danima već je ubijeno dvadesetak mirnih prosvjednika. No, za uspjeh ili neuspjeh iranskih prosvjeda – kolikogod tragičan – neće biti važan broj ubijenih prosvjednika, nego pitanje hoće li vlast uspjeti prekinuti komunikacijske kanale koje oni koriste. To su u prvom društvene mreže, aplikacije za smartphone, i u najširem smislu – internet.

Prosvjednici su u načelu neorganizirani, Iran nema slobodne medije koji bi izvještavali o stanju na terenu, pa je za preživljavanje protestnog pokreta presudna njihova mogućnost virtualnog organiziranja, komunikacije i razmjene informacija. Ovi se prosvjedi događaju u potpuno drukčijem tehnološkom svijetu od zadnjih sličnih prosvjeda 2009. Zbog krađe izbora na kojima je drugi mandat tad osvojio konzervativni predsjednik Mahmud Ahmedinedžad, Iranci su također prosvjedovali.

Pa iako je video brutalnog ubojstva studentice Nede Aga-Soltan, koju su 2009. na ulici ubile snage režima, pomogao mobilizaciji novih prosvjednika u Iranu i postao viralni hit u cijelom svijetu, smartphone je u to vrijeme imalo manje od milijun Iranaca, i to uglavnom onih koji su živjeli u Teheranu. Danas smartphone ima 48 milijuna Iranaca, u cijeloj zemlji. Ne čudi zato da je među prvim potezima režima ovih dana bilo cenzuriranje društvenih mreža, onemogućivanje pristupa internetu.

Teokratska diktatura s redovitim izborima i nepoznatim ishodom

Čini se da je tu presudna kriptirana aplikacija Telegram, koju obavještajne službe ne mogu nadzirati, a koju koristi 40 milijuna Iranaca. Hoće li prosvjedi u Iranu uspjeti, u velikoj mjeri ovisi o Telegramu. “Smrt diktatoru!”, “Smrt Hamneiju!”, “Hoćemo Iransku, a ne Islamsku Republiku” – slogani koje prosvjednici izvikuju nisu po političkoj motivaciji bitno drukčiji od onih koji su se u Arapskom proljeću 2010.-2012. godine čuli od Tunisa do Jemena. I razumljivo je zašto – iranski režim u mnogočemu je gori od drugih bliskoistočnih represivnih režima.

Iran drži neslavni rekord po najvećem broju smaknuća po glavi stanovnika na svijetu (u apsolutnom broju Kina je daleko ispred, ali ima i puno veći broj stanovnika). Vlast u Teheranu u mnogim je svojim licima barbarska – prizor dvojice 15-godišnjaka, obješenih o čeličnu sajlu na građevinskoj dizalici, nasred ceste, samo zato jer su bili gej, tragična je ilustracija iranskog progona manjina i onih koji se ogriješe o ćudoredne zakone. Žene osuđene za preljub kažnjavaju se kamenovanjem. Pa svejedno, Iran je teokratska diktatura koja u sebi ima elemente demokracije.

Daleko je to od bilo čega što bi se moglo smatrati demokratskim sustavom, ali u Iranu se redovito održavaju izbori na kojima – uza sva ograničenja – sudjeluju stranke i kandidati suprotstavljenih programa i vrijednosti i oko čijeg ishoda se na raznim stranama s razlogom strepi – prvenstveno zato jer on nije unaprijed poznat. A nije poznat jer o njemu u pravilu odlučuju birači, koji reagiraju na različite politike i mijenjaju mišljenje.

Na izborima u Iranu je moguća pobjeda reformskog kandidata

Izbori za parlament i predsjednika Irana politički su događaj oko kojeg se ostatak svijeta puno više uzbuđuje nego što se uzbuđuje oko izbora u mnogim nominalno demokratskim državama. Zašto? Zato jer je na izborima u Iranu uvijek moguće da pobijedi ili konzervativni ili reformski kandidat. Unatoč represivnoj i retrogradnoj naravi iranskog režima, često se dogodi da pobijedi upravo reformski kandidat. Takvo što nije moguće u mnogim državama koje tvrde da su demokratske – dobar primjer je Rusija.

Graniči sa znanstvenom fantastikom da bi na predsjedničkim izborima ove godine u Rusiji pobijedio bilo tko osim Vladimira Putina. Još bliže, u iranskom susjedstvu, malo je država s takvom razinom političkog života (ponavljam – vrlo ograničenog i uvjetno slobodnog) kakvu ima Iran. Tunis je odnedavno iznimka, jedina država koja je iz Arapskog proljeća izišla ostvarivši (krhku) demokraciju.

Libanon ima demokraciju u kojoj su tri glavne grupe (suniti, šijiti i kršćani) usidreni u svoje rovove, pa je veći politički potres objava rezultata popisa stanovništva, nego ishoda izbora, kao u Bosni. I konačno, jedna od rijetkih pozitivnih posljedica američke intervencije 2003. je to da se iračka vlast bira demokratski – ako se uopće može govoriti o iračkoj vlasti. Uglavnom je riječ o demokratski izabranoj vlasti za šijitski dio zemlje, koja ima vrlo ograničen doseg u kurdskim i sunitskim dijelovima Iraka.

Kako je došlo do ovog bastarda demokracije i teokracije?

Najvažnija država regije, iranski glavni rival Saudijska Arabija, apsolutna je teokratska monarhija u kojoj se izbori ni ne održavaju, niti se donose zakoni (osim kraljevskih ukaza) jer vladajuća vahabistička ideologija kaže da ljudski zakoni ne mogu biti iznad božjih, odnosno iznad šerijata. U usporedbi sa svojim arapskim susjedima, Iran je država koja političke konflikte barem pokušava riješiti institucionalnim putem.

Kombinirani model demokracije i teokracije kakav je na snazi u Teheranu vrlo je problematičan i – pokazuje se – ne previše uspješan, ali je sigurno demokratskiji od postojećih arapskih političkih modela. Može li se, dakle, o Iranu govoriti kao o nekoj vrsti demokracije? I kako je došlo do ovog bastarda demokracije i teokracije? Odgovor leži u iranskoj Islamskoj revoluciji 1979. godine. Unatoč njenu imenu, revoluciju nisu proveli samo islamisti, nego je do nje dovelo djelovanje barem triju revolucionarnih grupa – islamista, prozapadnih reformista i komunista.

Daleko najjača grupa protivnika američkog pijuna, šaha Reze Pahlavija, bili su komunisti. No, prozapadni nacionalisti i islamisti ajatolaha Homeinija udružili su se protiv zajedničkog neprijatelja, unatoč svojim dijametralno suprotnim pogledima na budućnost Irana. Kad su građanima dali da o karakteru buduće države odlučuju na referendumu (još jedan referendum koji nije dobro završio), Iranci su odabrali da zemlja postane “islamska republika”.

Pola institucija se bira izborima, a druga polovica pripada klericima

To je bio rezultat političkog kompromisa – polovicu državnih institucija (parlament, predsjednika Republike) Iranci otad biraju na izborima, demokratski kako su htjeli reformisti i kako se to inače radi u demokratskim društvima. No, cijena kompromisa bila je da će se osnovati još toliko institucija (vrhovni vođa, Vijeće čuvara revolucije) koje ne postoje u demokratskim društvima i koja će, po tom dogovoru, pripasti ajatolasima (ili mulama) – klericima kojih se ne tiču izbori, vjerskim vođama koji skrbe o “islamskom” karakteru vlasti.

I jedna i druga strana vjerovale su tada da će njihov dio pogodbe dugoročno nadjačati suparnički. Reformatori su vjerovali da će revolucionarni i modernizirajući trenutak baciti klerikalce u drugi plan, a ajatolasi su vjerovali će Iranci odbaciti modernost jer je ona samo nastavak dotadašnjeg korumpiranog prozapadnog režima. Nije se dogodilo ni jedno, ni drugo. Za karakter današnjeg Irana, koji je značajno više u rukama konzervativnih ajatolaha, presudna je bila treća, nepredviđena okolnost.

Šijitski Iran je 1980. napala vojska Sadama Huseina, sunitskog diktatora koji je vladao susjednim, većinski šijitskim Irakom. Na njegovu stranu stale su zapadne vlade. To je bio udarac reformskim i prozapadnim strujama u Iranu. U borbi za vlast, premoć je osvojio neizabrani, klerikalni dio novouvedenog dvojnog državnog aparata. Iranski državni model sastojao se dotad, rekli su politolozi koji su ga analizirali, od dva dijela – jedan je bio “država”, kako su je zamislili reformisti. Drugi je bio “antidržava”, pokret koji bi progutao sve institucije i Iran s političkog vratio na pretpolitičko, vjersko polje.

Zadnju riječ ima 78-godišnji vrhovni vođa Ali Hamnei

Kad je Iran pao u opasnost Sadamove invazije, pobijedili su vjerski, prepolitički elementi. Ne samo da je parlament posao simboličan, nego je Vijeće čuvara preuzelo ovlast da amenuje kandidate za njega. No, klerikalci nikad nisu pobijedili do kraja. Politički model nasađen na takvim nesretnim osnovama još od 1980-ih generira vječni rat reformista i konzervativaca. To je temeljna karakteristika suvremenog Irana.

Predsjednički i parlamentarni izbori provode se pseudo-demokratski – može se natjecati svatko čiju kandidaturu odobri neizabrano, klerikalno Vijeće čuvara Islamske revolucije u kojem sjede ajatolasi. To znači da je dopušten samo umjereni odmak od pravovjerja, što sistem čini suštinski nedemokratskim (iako je to i dalje oblik participatorne demokracije kakva jedva da postoji drugdje na Bliskom istoku). U iranski parlament mogu biti birane i žene. Danas čine samo 8 posto parlamenta, što je očajno malo. Hrvatska nije puno bolja – u Saboru sjedi 12 posto žena.

U ovom bastardnom modelu zadnju riječ u svakoj političkoj stvari – čak i nakon parlamenta i predsjednika – ima vrhovni vođa. Njega doduše bira Vijeće stručnjaka, koje biraju građani. No, vrhovnog vođu se na tu funkciju bira doživotno, pa je šansa za njegov izbor od Revolucije došla samo dvaput – do 1989. to je bio Homeini, a nakon njegove smrti Ali Hamnei. Aktualni vrhovni vođa, čija karizma i teološki autoritet značajno zaostaju za Homeinijem, nije toliko star (78 godina) koliko je kronično bolestan i neprisutan u javnosti. Njegovo zdravlje državna je tajna. Ono je sigurno bio element koji je prosvjede učinio snažnijima – lakše je vikati “Smrt Hamneiju!” kad Hamnei ionako svaki dan može umrijeti.

Kakvu ulogu u svemu imaju Sjedinjene Američke Države?

Kakva je u ovome uloga Amerike? Iako se u Teheranu već 40 godina za dobrojutro skandira “Smrt Americi!”, Amerika je sudbinom i zajedničkim interesima bila povezanija s Iranom nego s mnogim svojim saveznicima. Još dok je Iran pokušavao postati država – napola u ruskoj, a napola u britanskoj sferi kolonijalnih interesa prije Prvog svjetskog rata – šah je za ministra financija bio postavio Amerikanca, Morgana Shustera.

Tu su se rodili prijateljski odnosi koji će obilježiti većinu američko-iranske povijesti. Kako Shuster nije radio ni u ruskom, ni u britanskom, ni u američkom – nego u iranskom interesu, Iran je prvi put shvatio da za saveznika može imati veliku silu koja nije kolonijalna i koja će biti na njegovoj strani. Bio je to početak divnog prijateljstva, koje su Amerikanci, pod britanskim utjecajem, uskoro upropastili. Predsjednik Dwight Eisenhower dao je 1953. da ga Winston Churchill – još jedan veliki lider iz Drugog svjetskog rata – nagovori da intervenira u Iranu.

Zbog odluke Teherana da nacionalizira Anglo-iransku naftnu kompaniju, Amerikanci i Britanci su izveli državni udar i svrgnuli demokratski izabranog iranskog premijera Mohameda Mosadeha. Bio je to, dugoročno, kraj američko-iranskog prijateljstva – priznao je to nedavno i predsjednik Barack Obama kad je prihvatio odgovornost za državni udar iz 1953. koji je izvela CIA.

Teheran nije zaboravio što mu je 1991. napravila Amerika

Iran je iduća dva i pol desetljeća pod šahom Rezom Pahlavijem bio veliki prijatelj Amerike, druga muslimanska država nakon Turske koja je priznala Izrael, ali je podrška autokratskom režimu bila problem koji je samo čekao da pukne. Kad je 1979. Iran snašla Islamska revolucija, Amerika je dobila državu koja joj je postala najzakletiji neprijatelj nakon Sovjetskog Saveza. No, iznenadili biste se – američka pozicija sve te godine nije bila ni približno neprijateljska koliko su govorile javne osude.

Predsjednik Ronald Reagan potajice je prodavao oružje Iranu dok je Teheran ratovao protiv Sadama Huseina. Desetljeće kasnije, američka intervencija protiv Sadamove okupacije Kuvajta 1991. pomogla je Iranu i oslabila njegova glavnog neprijatelja. No, tu je Teheran upisao jednu od ozbiljnih primjedbi – predsjednik George Bush Stariji pozvao je 1991. šijitsko stanovništvo Iraka da se podigne na pobunu protiv Sadama Huseina. Oni su ga poslušali. On nije poslušao njih – Amerika je ignorirala šijitsku pobunu u Iraku 1991. i nije pomogla pobunjenicima.

Prepustila ih je Sadamovoj okrutnoj osveti, koja se mjerila desecima tisuća ubijenih. To Teheran nije nikad zaboravio. No, kad je al-Kaida 2001. napala New York i Washington, novi Bush popravio je imidž Amerike u iranskim očima. Američka intervencija u Afganistanu svrgnula je talibane i s iranske istočne granice uklonila vlast sunitske sekte koja je progonila tamošnje šijitsko stanovništvo. Kad je Bush, bez razloga i s lažiranim opravdanjem, odlučio napasti Irak, u Teheranu su pljeskali.

Namještena predstava iranskih reakcionarnih snaga?

Ne samo da je Sadam bio vječni neprijatelj Irana, nego je rušenje sunitskog diktatora i uvođenje demokracije u Irak zapravo vratilo politička prava šijitskoj većini u zemlji, koja otad vlada Irakom. To Iran nikad sam ne bi mogao napraviti. Bushova Amerika – bez obzira što je Iran svrstala u “osovinu zla” – Iranu je isporučila Irak na dlanu. I dalje, Obamina odluka da se Amerika neće uplitati u građanski rat u Siriji, osim tako da uništi ISIS, bila je dodatna voda na mlin iranskog utjecaja u regiji.

Koliko god mu prijetila, Amerika nije dirala Asada, iranskog pijuna. Asadovog glavnog neprijatelja, ISIS koji je zauzeo pola Sirije, Amerika je uništila, na zadovoljstvo Teherana i kasnijeg predsjednika Donalda Trumpa. U suštini, svaka akcija koju je Amerika poduzela na Bliskom istoku od početka 1990-ih bila je korisna Iranu. Čudan je to brak, u kojem Washington sigurno ne želi prihvatiti mladenku, iako sve radi ne bi li joj pomogao. U tom svjetlu možda treba gledati i mogući rasplet iranskih prosvjeda.

Ozbiljni zapadni mediji tvrde da su oni zapravo počeli ne kao borba za demokratsko društvo, nego kao namještena predstava iranskih reakcionarnih snaga, koja je trebala osramotiti “popustljivog” reformskog predsjednika Ruhanija nakon što je dobio izbore prošlog ljeta. Prosvjedi protiv Ruhanija trebali su bili samo predstava, primjer koji dokazuje da “reformistima” nikad nije dosta i da će uvijek tražiti više.

Ako dođe do demokratske revolucije, Iran bi mogao postati demokracija

I ta je predstava trebala brzo završiti. No, Revolucionarna garda se preračunala – huškanje nezadovoljstva protiv neprihvatljivog političkog aktera poprimilo je neslućene razmjere nezadovoljstva cijelim sistemom. Ako prevrat koji traže prodemokratski prosvjednici diljem Irana bude imao ikakve šanse za uspjeh, budućnost demokracije u Iranu trebala bi biti puno sigurnija nego budućnost demokracije u sličnim bliskoistočnim društvima nakon Arapskog proljeća.

Iran ima ozbiljnu i relativno pristojnu tradiciju demokracije – tradiciju koju su svojedobno prekinuli upravo zapadni demokratski režimi, Ike i Churchill. Zato će Iran, ako se u njemu doista dogodi demokratska revolucija, vjerojatno i postati demokracija. Niti jedna država u tom dijelu svijeta nema prošlost ni iskustvo koje ima Iran. Zato se od njega s razlogom može najviše očekivati. I zato ga se svi ostali toliko boje.