Piše: Rašeljka Zemunović | Snima: Vjekoslav Skledar

Gospodin Darko, Pravednik među narodima, s 12 je spasio prijateljicu Židovku. Prvi put javno priča o tome

Donosimo fascinantnu životnu priču 86-godišnjeg Darka Lončara iz Zagreba

Yad Vashem do sada je 111 hrvatskih građana proglasio Pravednicima među narodima. Jedan od najmlađih jest Darko Lončar koji je židovsku djevojku Hellu Schlessinger spasio kada je imao 12 godina. Ovo je priča o njemu, njegovoj majci Ankici, također Pravednici među narodima, ali i cijeloj obitelji Lončar koja je je tijekom Drugog svjetskog rata konstantno bila angažirana u spašavanju židovskih obitelji na zagrebačkom Maksimiru

Gospodin Darko Lončar vjerojatno jedan je od rijetkih još uvijek živućih hrvatskih Pravednika među narodima. Danas ima 86 godina, a židovsku djevojku Hellu Schlessinger spasio je kada je imao 12. Da je bio samo godinu mlađi, nikada ne bi primio ovo priznanje, jer prema propozicijama Yad Vashema Pravednikom može biti proglašen samo onaj tko je u trenutku spašavanja imao najmanje 12 godina. Sve se odvijalo u njegovoj obiteljskoj kući, u Šulekovoj ulici, u zagrebačkom kvartu Maksimir, gdje i danas živi.

“Pogledajte ovo dvorište. Tu sam vam ja bježal s Hellom. Srećom da je te godine mama, posadila kukuruze pa nas ustaše nisu primijetile”, prisjeća se. Prilično vitalan stariji gospodin uvodi nas u svoju kuću, inače prostranu građansku dvokatnicu, u kakvima su prije rata živjele dobrostojeće zagrebačke obitelji. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Lončari su živjeli na prvom katu, s četiri sobe, dok su donji dio kuće dali u najam. S njima u kući živjela je bedinerica, koja je prvenstveno bila zadužena za malog Darka, a ostatak vremena obavljala je i druge kućanske poslove.

Druženje s finom zagrebačkom djecom

Obitelj Lončar potječe iz Zagorskih sela, mjesta koje se nalazi blizu Kumrovca. Krajem 19. stoljeća doselili su u zagrebačku Kustošiju. Njegov otac Ivo Lončar bio je vojnik u Prvom svjetskom ratu, a nakon toga radio je kao ekonomist u Slavenskoj banci, koja se prije Drugog svjetskog rata nalazila u Vlaškoj ulici, odmah ispod Schlosserovih stuba. Godine 1922. oženio je Ankicu Ausenak. Dvije godine nakon toga dobili su sina Željka. Godine 1930. preselili su se u sjeverni dio Šulekove ulice, u kojem su tada živjeli ugledni građani, dok su u južnom dijelu ulice, s druge strane Zvonimirove, siromašne obitelji živjele u bajtama sklepanim od dasaka.

Gospodin Ivo kuću je kupio na kredit i otplatio je za deset godina. “Do početka Drugog svjetskog rata imao sam lijepo i bezbrižno djetinjstvu. Stalno sam bio vani i igral se s drugom djecom”, prisjeća se naš sugovornik. Prva dva razreda osnovne škole završio je u Evangeličkoj školi, koja se nalazila u Gundulićevoj ulici, gdje su ga roditelji upisali kako bi naučio njemački jezik. U toj se školi družio s djecom iz uglednih zagrebačkih obitelji, malim Schneiderima i Wagnerima. Treći i četvrti razred pučke završio je u Harambašićevoj ulici.

Gospodin lončar snimljen ovoga tjedna u svojoj kući u zagrebačkoj Šulekovoj uliciVjekoslav Skledar

Školovanje u hodniku zagrebačkog PMF-a

Neposredno prije početka rata upisao je Treću realnu gimnaziju koja se nalazila u novoizgrađenoj zgradi u Kušlanovoj ulici. Rat je počeo kada je Darko napunio deset godina. Prisjeća se kako se prvih dana rata stalno pentrao na terasu kako bi promatrao vojsku koja je prolazila Zvonimirovom, a i radijski signal tamo je bio znatno bolji. Sve mu je to kao klincu, priznaje, bilo pomalo zanimljivo. Međutim, kada da su počele padati bombe na zgradu škole u Kušlanovoj, shvatio je da je situacija postala ozbiljna.

Ubrzo nakon početka rata njemačka vojska uselila je u njegovu školu, pa su učenici školovanje nastavili u zgradi PMF-a na Marulićevom trgu. “Nismo imali predavanja, nego smo svaki dan dolazili po nekakve papire, odnosno skripte, iz kojih smo doma učili gradivo”, objašnjava. Ispite su uglavnom polagali na hodnicima fakulteta. Odmah na početku rata njegov tata je, vjerojatno zbog iskustva iz Prvog svjetskog rata, mobiliziran u domobranskog časnika i poslan na službu u Bjelovar.

Kako je tata vojnicima objašnjavao za što služi pipa

Gospodin Darko prisjeća se kako mu je tata, kada bi dolazio kući, pričao da u postrojbi ima mnogo ljudi iz siromašnih krajeva, koji su imali potpuno drukčiji životni standard. “Tata je njima doslovno objašnjavao za što služe pipa i lavabo”, prepričava gospodin Lončar. Dok je tata bio u vojsci, mama Ankica brinula je o dvojici sinova. Jednoga dana tata Ivo vratio se doma i ispričao ženi da je obitelj njegovog prijatelja Franje Schlessingera, suborca iz Prvog svjetskog rata, u opasnosti.

Židov Franjo Schlessinger bio je oženjen za Aranku, djevojački Kovasz, koju su zvali Zlata. Imali su kćer Hellu i živjeli su u obližnjoj Lopašićevoj ulici. “Ništa. Onda dovedi curicu k nama”, rekla je Darkova mama. Sljedećeg jutra u kuću je uselila lijepa crnka, koja je tada imala 18 ili 19 godina, gospodin Darko nije posve siguran. Pojavila se s malim kovčegom, u kojem je bila pidžama i nekoliko komada odjeće. Mama ju je uvela u dnevni boravak i pokazala na kauč u dnevnom boravku. “Tu buš spavala”. Pružila joj je maramu i velike crne naočale, koje je morala stavljati na sebe svaku puta kada bi izlazila na cestu.

‘U veljači 1945. godine, doslovno nekoliko mjeseci prije završetka rata, Lončarima je stiglo pismo iz Auschwitza. Hella je odmah prepoznala tatin rukopis. U pismu se tata raspitivao o sudbini svoje kćeri, pisao kako je ostao udovac i opisivao katastrofalne uvjete u kojima je živio. “To je bilo strašno. Doslovno je bio gladan, gol i bos”, kaže gospodin Darko’

Hellino maskiranje u javnosti

Lončari su ubrzo saznali da su njezini roditelji deportirani za Auschwitz. Prvih nekoliko mjeseci nitko nije znao da u kući domobranskog časnika živi mlada Židovka. “Moji su se s vremenom povjerili dvjema obiteljima iz susjedstva, Raićima i Temerima. To su bile obitelji kojima su mogli vjerovati”, kaže. Većinu vremena Hella je boravila u stanu. Kada je ponekad morala izaći iz kuće, uvijek je hodala uz pratnju i zamaskirana u maramu ili duboki šešir i sunčane naočale.

Jednog dana, otprilike šest mjeseci nakon Hellinog useljenja, na vrata su prvi put pokucale ustaše. Lončari su bili spremni. Već su prije dogovorili gdje će u ovakvim situacijama sakriti Hellu. Na gornjem katu kuće, iznad ulaza na terasu, na visini od oko 2,5 metra, nalazila se mala i nezamjetna prostorija. U nju se mogla ugurati jedna osoba. Gospođa Lončar je otvorila vrata. Vojnici su joj rekli da imaju dojavu kako se u njezinoj kući kriju Židovi. Dok je ona raspravljala s ustašama, njezini sinovi, Željko i Darko, pomogli su Helli da se popne u prostor. Tamo se sklupčala i čekala da vojnici završe s pretresom.

Kako je izgledao prvi ustaški pretres

Dok su vojnici pretraživali stan, Darko se pravio kao da se ništa ne događa. Ušao je u kuhinju, sjeo za stol i poslužio se čušpajzom od graška s noklicama. Mama je hodala za vojnicima i ljubazno se smješkala. Nakon nekoliko mjeseci došli su opet. Ponovili su proceduru. Dok je mama zapričavala vojnike, Hella je odjurila u skrovište pa su vojnici ponovno napustili kuću neobavljena posla.

Nakon toga Lončari su morali promijeniti strategiju. Naime, popucao je beton ispod rupe u kojoj se Hella skrivala pa mjesto više nije bilo sigurno za skrivanje. Kada su vojnici treći puta pokucali na vrata, Hellu su sakrili u jednu rupu ispod krova na terasi. Bila je noć, pa je ponovno nisu pronašli.

Darko Lončar snimljen nakon Drugog svjetskog rata, kada je imao 20 godina

Bila je 1943. godina, Hella je i dalje živjela kod Lončarevih. Ustaše su ponovno, nakon relativno dužeg perioda, došli u pretres. Kada su se pojavili pred dvorištem, mama je rekla bedinerici: “Daj vidi kaj hoćeju”. Žena je otrčala u dvorište, stala pred dvorišnu ogradu i počela ih zapričavati. “Imamo dojavu da skrivate Židove”, rekao je jedan muškarac. Žena im je odgovorila kako to nije istina. “Već ste puno puta bili kod nas i nikada niste nikoga pronašli”.

Posljednja racija u Šulekovoj ulici

Drugi vojnik izgubio je strpljenje, pokušao je preskočiti plot, ali je zapeo na trnje od ruže i razderao hlače. “Praf vam budi. Sam vam lepo rekla da ne ulazite. Sad si imajte”, narugala se bedinerica. Gospodin Lončar kaže kako je sva bila vražja. Dok je ona zadržavala ustaše ispred ulaza u dvorište, na prvom katu kuće odvijala se akcija spašavanja Helle. Mama je Darku naredila da skoči s njom kroz prozor. Dječak ju je poslušao. Najprije je on skočio, a onda je pomogao Helli.

Našli su se u stražnjem dijelu dvorišta, u kojem je tada bio visoki kukuruz. Projurili su kroz kukuruzište, zatim kroz susjedno dvorište i naposljetku završili na Zvonimirovoj ulici. Upali su kuću susjeda Raića, inače pravoslavaca. Od tamo su telefonirali Darkovom ujaku i informirali ga o svemu što se događa. Ujak je tada bio zaposlen u električnoj centrali pa je imao ključeve agregata pokraj škole u Harambašićevoj.

“Godine 1999. Yad Vashem je Pravednicima među narodima proglasio Darka Lončara i njegovu mamu Ankicu. Komisija je procijenila da njegov otac ne zaslužuje ovo priznanje, jer mu kao domobranskom časniku život nije bio ugrožen. Ceremonija uručenja povelje organizirana je 2000. godine u zagrebačkoj Židovskoj općini”

Ujak se pojavio u Zvonimirovoj i sakrio djevojku u agregat. Tamo je bila skrivena nekoliko sati, a iz agregata je izašla tek kada je prošla opasnost. Sljedećih nekoliko dana boravila je kod Darkovog ujaka u Bosiljevskoj ulici na Trešnjevci, a nakon toga se ponovno vratila na Maksimir. To je, kaže gospodin Darko, bila posljednja racija. Ustaške vlasti su očito zaključile kako Lončari ipak nikoga ne skrivaju.

Jedno pismo Hellinog tate iz Auschwitza

U veljači 1945. godine, doslovno nekoliko mjeseci prije završetka rata, Lončarima je stiglo pismo iz Auschwitza. Hella je odmah prepoznala tatin rukopis. U pismu se raspitivao o sudbini svoje kćeri, pisao kako je ostao udovac i opisivao katastrofalne uvjete u kojima je živio. “To je bilo strašno. Doslovno je bio gladan, gol i bos”, kaže gospodin Darko. U jednom trenutku Hella je uzela pismo, povukla se u sobu i dugo nije izlazila. Sljedećih nekoliko dana konstantno je šutjela.

Hella je, zahvaljujući obitelji Lončar, preživjela rat i dočekala oslobođenje Zagreba. Njezin otac nikada se nije vratio iz logora. Gospodin Lončar pretpostavlja da je preminuo nekoliko mjeseci prije oslobođenja Auschwitza. Hella je ubrzo saznala kako u New Yorku ima stariju rođakinju, s kojom je stupila u kontakt. Jugoslaviju je napustila 1946. godine. Društvo joj je pratio Darkov stariji brat Željko, zajedno su doputovali do Milana, nakon čega je Željko nastavio put prema Južnoj Americi, a Hella je otputovala u New York.

Spašavanje mlade Dezike Horn

U SAD je stigla mjesec dana nakon što joj je teta umrla. “Ipak se uspjela snaći. Udala za nekog gospodina Reicha i promijenila ime u Renata“, kaže gospodin Darko. Godinama je Lončarima slala lijepa i zahvalna pisma. Umrla je od leukemije početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća u New Yorku.

Prije početka Drugog svjetskog rata u Zvonimirovu ulici, svega nekoliko kuća od Lončarevih, doselila se poznata židovska obitelj Horn. Gospodin Maximilijan Horn bio je poznati zagrebački zubar. “Kada se zaratilo, tata im je nabavio nekakve papire s kojima su preselili u Banja Luku, gdje je gospodin Max pod lažnim imenom nastavio raditi kao zubar”, objašnjava Darko Lončar. Tijekom 1943. godine Lončari su doznali da je njihova kći Daisy Horn, koju su zvali Dezika, završila u zatvoru u zagrebačkoj Savskoj cesti.

Njegova mama Ankica Lončar posthumno je primila priznanje Pravednika među narodima

Domobranski časnik istoga trenutka navukao je vojnu odoru i pojavio se u zatvoru. “Jel’ se tu nalazi Dezika Horn”, pitao je komandira. On mu je odgovorio – “da”. Lončar mu je naredio da je istoga trenutka pusti. Čovjek mu je počeo govoriti kako je ona Židovka i da je ne smije samo tako pustiti na slobodu. Međutim, Lončar mu je uputio pogled od kojega je ovaj trenutno zanijemio. Uskoro se pred Ivom Lončarem pojavila Dezika.; neprepoznatljiva, ošišana na kratko i znatno mršavija. Bacila se časniku u zagrljaj.

Jedan susret nakon oslobođenja Zagreba

Lončar ju je najprije odveo na dezinfekciju, a onda i svojoj kući. “Sjećam se kako je halapljivo jela večeru. Bila je jako gladna i iscrpljena”, kaže gospodin Darko. Nakon nekoliko dana, kada se Dezika oporavila, stupila je u kontakt s čovjekom koji joj je nabavio putne isprave uz pomoć kojih je napustila NDH i odselila u SAD.

Gospodin Darko živo se sjeća svibnja 1945. godine i oslobođenja Zagreba, tada je imao 14 godina. Nekoliko dana nakon oslobođenja, pred njihovom kućom pojavio se nepoznati čovjek, zahtijevao je razgovor s Ivom Lončarom. “A zbog čega ga trebate”, pitao je Darko koji je otvorio vrata. Bio je sav u strahu. Čovjek mu nije odgovorio, nego je i dalje inzistirao na susretu s njegovim ocem. Na vratima se naposljetku pojavio bivši domobran.

“Prisjeća se kako se prvih dana rata stalno pentrao na terasu kako bi promatrao vojsku koja je prolazila Zvonimirovom ulicom, a i radijski signal tamo je bio znatno bolji. Sve mu je to kao klincu, priznaje, bilo pomalo zanimljivo. Međutim, kada da su počele padati bombe po zgradi škole u Kušlanovoj, shvatio je da je situacija postala ozbiljna”

“Znate li vi tko sam ja”, pitao je čovjek. Darkov otac nije imao pojma. Neznanac se nasmijao, pružio mu ruku i rekao: “Ja sam Židov kojeg ste vi primili u domobrane i tako mi spasili život”. Darko je tada shvatio kako očito postoji još ljudi kojima je njegov otac spasio život. “Tata je umro sredinom osamdesetih godina. Na njegovom sprovodu pojavio se čovjek koji je tvrdio kako je tata u domobrane uključio nekoliko stotina židovskih muškaraca i tako im doslovno spasio živote”, kaže gospodin Lončar.

Kako su Lončari proglašeni Pravednicima

Darko je nakon rata završio Pravni fakultet i zaposlio se Jugobanci. Jednog dana ispred njihove kuće zaustavila se kolona. Iz automobila je izašao dečko, a za njim su hodali pripadnici tajne jugoslavenske policije, OZNA-e. Darko je odmah prepoznao klinca koji je tijekom rata često dolazio u posjet njihovim podstanarima u prizemlju. Ispostavilo se da je dječak bio Mišo Broz, sin Josipa Broza Tita i Herte Haas. Dječak je tijekom Drugog svjetskog rata bio skriven kod jedne obitelji, čija se kuća nalazila na uglu Zvonimirove i Harambašićeve. Ta obitelj često ga je dovodila na igranje kod Lončarevih podstanara, koji su očito bili komunistički aktivisti.

Profesor Željko Šrenger, Židov kojemu je Ivo Lončar također spasio život kada ga je pridružio domobranima, sredinom devedesetih se obratio zagrebačkoj Židovskoj općini. Njegova želja bila je da se svi članovi obitelji Lončar proglase Pravednicima među narodima. Postupak je trajao nekoliko godina i u jednom trenutku u Zagreb je doputovala predstavnica Yad Vashema koja je Darka Lončara detaljno ispitivala o okolnostima života u NDH. Sjedili su u restoranu Hotela Esplanade. Za susjednim stolom sjedio je Željko Šrenger kad je žena upitala: “Gospodine Lončar, tko može potvrditi vašu priču”. U tom trenutku se profesor Šrenger dignuo sa stolca i rekao: “Ja”.

Drugi svjedok bio je Fedor Raić, ugledni zagrebački pedijatar, koji je kao susjed bio upoznat s njihovim aktivnostima spašavanja Židova. Godine 1999. Yad Vashem je Pravednicima među narodima proglasio Darka Lončara i njegovu mamu Ankicu. Komisija je procijenila da njegov otac Ivo ipak ne zaslužuje ovo priznanje, jer mu kao domobranskom časniku život nije bio ugrožen. Ceremonija uručenja povelje organizirana je 2000. godine u zagrebačkoj Židovskoj općini.

Gospodina Lončara snimio je Telegramov urednik fotografije Vjekoslav Skledar
Rašeljka Zemunović
Telegram autor
496 članaka Više o autoru