Gradonačelnik Bandić, dakle, sad se dohvatio i Bakačeve. O povijesti te ulice detaljno piše Snješka Knežević

Najvažnija povjesničarka zagrebačkog urbanizma detaljno o staroj ulici u strogom centru koju, nakon nove neobične ideje aktualne gradske...

O Bakačevoj ulici u historiografskoj literaturi nema posebnog prikaza, a spominje se tek usput kad je riječ o Kaptolu ili Jelačićevu trgu, koje oduvijek povezuje. Od stare Tridesetničke, poslije Bakačeve ulice, kakva je bila do velikih promjena 1920-ih i 1930-ih, ostala je samo jedna kuća (br. 8). Između stražnje strane te velike starinske kuće i četiriju starih kuća Vlaške ulice (br. 2, 6, 8 i 10) nalazio se zatvoren, zaboravljen prolaz na zasutom starom koritu potoka Medveščaka, koji je nekada prelazio Bakačevu, dolazeći iz ulica Pod zidom i Tkalčićeve.

Otvoren u ljetu 2014., taj uzak, vijugav i sjenovit prolaz krije nepoznat dio povijesti, izbrisan transformacijama koje se pripremaju na samom početku epohe modernizacije (1860-ih), traju u međuratno doba i nastavljaju se, kako je očito, do danas. Iako krije neugledne, trošne dvorišne strane kuća s dogradnjama, uglavnom skladištima i spremištima, prolaz je tog ljeta upravo starošću privlačio pažnju građana i turista. Do danas nije uređen prema projektu arhitekta Branka Silađina, autora već ostvarene pješačke zone u Bakačevoj, Cesarčevoj i Vlaškoj do Palmotićeve ulice, u kojoj je mogao biti atrakcija.

Ulaz iz Bakačeve u prolaz na bivšem koritu Medveščaka, 2014.

Početak povijesti Harmice, kasnije i Jelačićevog trga

Današnjom Bakačevom oduvijek je vodio put s juga, cestom Med grabami (od 1766. Josipovom, pa Petrinjskom ulicom), a i sa zapada, od Broda na Savi, Savskom cestom, duž gradečkih podgrađa, pa Harmicom do Kaptola. Bakačeva je i prije nego što se formirala kao ulica, to jest prije nego što su joj na obodima izgrađene kuće, bila je važna komunikacija, zato što je na kaptolskom trgu bilo tržište. Promjenu je označila gradnja utvrđenja kanoničkog kaptolskog naselja (1469.- 1476.), u sklopu kojeg su upravo u budućoj Bakačevoj ulici sagrađena Donja vrata, dok im je sjeverni pandan bio na početku Nove Vesi.

No koliko god su ta vrata branila Kaptol, ona su kočila izgradnju ulice. U 16. stoljeću ona se nazivaju i „nova vrata koja vode prema izvoru Manduševcu“, naznačujući važan punkt na početku ulice: izvor i potok Manduševac, čija se voda slijevala u javni bunar u ravnici. Zgrada vrata bila je opremljena za obranu: sadržavala je spremište oružja i oruđa, kao što su drvene i metalne šipke, kalup za lijevanje metaka, a služila je i kao zatvor. Kako svjedoči zapis iz 1573., čuvala su je dva vratara, bila je zatvorena teškim lancem, osigurana lokotima, a noću su bila zatvorena. Predurbana izgradnja javlja se ovdje, kao i u cijelom gradečkom podgrađu, poslije 1641., kad je donesena odredba da se kraj javnog bunara Manduševca oslobodi teren za uređenje novog tržišta (forum nundiale). Bio je to početak povijesti Harmice, poslije Jelačićeva trga, koji će postati glavni trg Zagreba.

O razvoju podgrađa Manduševca, suburbium Mandussevecz, iz tog se ranog doba malo zna. Prema najstarijem popisu iz 1742. u podgrađu je bila 71 kuća, već 1769. broj je narastao na 164, a 1784. na 200 kuća. Pretpostavlja se da su isprva bile drvene, a tek se pomalo gradile zidane, kao i drugdje. No poznato je da su i one poput kuća unutar varoških i kaptolskih zidina stradavale u požarima i poplavama potoka Medveščaka. Kuće, koje na Jelačićevu trgu i u Bakačevoj prikazuju rane fotografije, potječu uglavnom iz 18., tek neke s početka 19. stoljeća, a najviše su to jednokatnice sa širokim ulazima i vežama, u prizemlju sa štacunima u kojima se prodavala roba namijenjena onima koji su na sajam donosili svoje proizvode – seljaci i obrtnici, a i onima koji su tu kupovali. Dok su dućani upotpunjavali sajamsku ponudu, krčme su nudile okrepu i zabavu.

Hvaljeni projekt Viktora Kovačića

Fotografije, a i popisi kuća koji su se redovito vodili od 1797. godine, pokazuju kako je Harmica zasegnula u Tridesetničku/Bakačevu ulicu, tako da su kuće sa starim brojevima 15, 16, 17 i 18 zapremale njegovu istočnu stranu, do Donjih vrata. Sve su one s vremenom pale, a održala se samo već spomenuta kuća stari br. 15 (danas Bakačeva 8). Kuće u gornjem dijelu ulice, od Donjih vrata do Kaptolskog trga nosile su brojeve 2 – 8. Prva (br. 2-Vlaška 2) zaposjela je donji ugao raskršća, a posljednja, br. 8, ugao s kaptolskim trgom, kojem je bila okrenuta pročeljem. Potonja se pripisuje Bartolu Felbingeru, a vlasnik je bio kaptolski fiškal, Josip Rober. Sa suprotne, zapadne strane brojevi su počinjali od Harmice, a kuća je bilo devet. Danas ta strana Bakačeve ima četiri kuće (3, 5, 9 i 11).

Ugao Jelačićeva trga i Bakačeve nakon potresa (1880.)

Donja vrata srušena su 1862., iako je Prvostolni kaptol podnio čak dva projekta obnove, graditelja Janka Jambrišaka i Franje Kleina. Prihvaćen je drugi, ali je gradska skupština ipak odlučila da se vrata sruše. Prodor prema Kaptolu time je bio otvoren. No na svom ušću u Kaptolski trg Bakačeva je bila izrazito uska, pa su 1900. u sklopu regulacijskih zahvata poslije premještanja Medveščaka srušene kuće sa istočne strane ulice, sagrađene još dok su Donja vrata postojala: kuća Fellner (br. 4), od 1880. u vlasništvu gradskog suca Ljudevita Hagenauera koji je imao prvi dućan s priborom za ribolov, pa kuća Šek (br. 6), sagrađena 1788., te već spomenuta kuća Rober (br. 8/Kaptol 32).

Kaptolski trg 1885. Slijeva: Bakačeva stiješnjena između kuće Rober i kurije Kaptol 1.
Pročelje kuće Rober na Bakačevoj ulici, 1900.

No to je bila mala promjena u usporedbi s onim što se očekivalo od 1890-ih, a napokon je formulirano u programu natječaja za uređenje Kaptola, Dolca i Vlaške ulice, raspisanom 1908. Osim radikalne modernizacije, što znači uspostavljanja širokih prometnica i velikih blokova za gradnju novih kuća, Bakačevu je trebalo osposobiti za tramvajsku prugu od Jelačićeva trga, Kaptolom i Novom Vesi do Mirogoja. Prvu nagradu i opće pohvale dobio je rad Viktora Kovačića „Atrium ecclesiae forum populi“. Bakačevu Kovačić izravnava i proširuje, s obje strane predlaže velike blokove, u najvećem (Bakačeva – Vlaška – Kurelčeva – Jurišićeva ulica) predviđa „bazar s dućanima“ s pasažima prema svim ulicama. Otprilike na mjestu srušenih Donjih vrata zamišlja nove dveri, u kojima bi bila kapelica sv. Jurja u spomen na biskupa Haulika te dva prolaza, jedan za tramvaj, drugi, sa stubištem za pješake.

Viktor Kovačić, Bakačeva u radu Atrium ecclesiae – forum populi, 1908.

Kako je žrtvovano povijesno naselje Dolac

Projekt nije realiziran, ali je poslužio za kasnije regulacije Bakačeve i Pod zidom. No tramvajska je pruga izgrađena i otvorena 1911. godine. Promjene su se zbivale prigodom velikih urbanističkih zahvata i gradnje novih kuća velikog mjerila u susjedstvu. Najprije gradnjom zgrade Gradske štedionice na sjevernoj strani Jelačićeva trga od 1923. do 1931., kad je nestalo čak pet starih kuća, od toga tri kuće u Bakačevoj. Detaljnom regulacijskom osnovom iz 1929. utvrđena je nova ulica koja će spojiti Jelačićev trg i Vlašku (današnja Cesarčeva), o čemu se razmišljalo još u 18. stoljeću, a predviđale su je mnoge kasnije osnove. Probijanjem te ulice istočna strana Bakačeve dobila je izgled kakav ima danas.

Na suprotnoj, zapadnoj strani dugo je zadržala sliku koju pamte Dragutin Hirc, a i Gjuro Szabo: stare kuće sa svojim dućanima i krčmama. Promjenu je potaknula gradnja tržnice od 1928. do 1936. Njoj je za volju žrtvovano cijelo kaptolsko povijesno naselje Dolac, srušeno 1928. Na Dolcu i Pod zidom bit će podignute višekatnice koje će potpuno izmijeniti sliku mjesta. Od 1935., kad se ponovno i intezivno razmatraju neriješena pitanja uređenja Kaptola, u nekim se prijedlozima javlja i Bakačeva.

Tramaj silazi Bakačevom
Bakačeva nakon prve faze gradnje Gradske štedionice (1929.) i rušenja na istočnoj strani
Zapadna strana Bakačeve sa starim kućama, poslije 1900.
Rušenje u Bakačevoj i Ulici pod zidom, 1931.

Radikalni modernisti, koji se javljaju za riječ u ime higijene, komfora i svjetla, uklanjanju sve osim katedrale i nadbiskupskog dvora, a Bakačevu uglavnom preuređuju kao monumentalni uzlaz na jednako tako monumentalni Kaptolski trg. Dok, primjerice, dvojac Edo Šen i Milovan Kovačević u znatno proširenoj Bakačevoj predlaže široko stubište, a zapadnu stranu zaposjeda samo jedna izdužena zgrada, Bruno Bauer zamišlja ispod nadbiskupskog dvora raskošan javni park koji se spušta do Vlaške, a u osi dvora široko stubište. U Bakačevoj nema više ni jedne kuće.

Edo Šen i Milovan Kovačević, Prijedlog za Kaptolski trg s monumentalnim uzlazom iz Bakačeve, 1935.
Bruno Bauer, Prijedlog za Kaptol s parkom duž Bakačeve, 1936.

Kako bilo, Kaptol i njegovo podgrađe, Vicus latinorum (Vlaška ulica) i Tridesetnička/Bakačeva poslužili su tim utopijskim idejama kao inspiracija. Kao i drugdje u Zagrebu, i ovo područje sadrži ostatke povijesnih zdanja, ali i relikte neostvarenih cjelina. To je scena nove pješačke zone koja bi kao svoju specifičnost mogla ponuditi pomirenje razlika i opreka. No poput glavnine identitski reprezentativnih javnih prostora – trgova i parkova, i ona se tek kao kulisa rabi u programima eventizacije središta grada. Tako joj je u sklopu ovogodišnjeg adventskog derneka namijenjeno da posluži kao skijalište i – kandidat za Guinnessovu knjigu rekorda.

Snješka Knežević
Telegram autor
11 članaka Više o autoru