Vlado Košić u svojoj propovijedi nije, srećom, govorio o Jasenovcu, ratovima, antifašistima i ustašama, nego se zadržao na općem mjestu u doktrini Katoličke Crkve i najvećeg dijela kršćanstva. Biskup Košić održao je vatrenu propovijed protiv pobačaja. Budimo realni, nitko se ne smije buniti što Katolička Crkva zahtijeva zabranu pobačaja, jer je to esencijalni element njenog sustava vrijednosti. Međutim, u sekularnoj državi Katolička Crkva nema pravo svoju doktrinu nametati kao zakonski akt, ili kao moralni imperativ za sve građene te države.
Od svih prijenosa, baš su se odlučili za ovaj iz Siska
Sisački biskup, koji je sve podržavatelje prava na izbor, i sve žene koje se odlučile na pobačaj, na samu polnoćku, valjda u duhu oprosta i kršćanske ljubavi, de facto proglasio ubojicama, nije izgovorio ništa neočekivano. No, kako je HTV javni, a ne religijski servis, njegovu je propovijed bilo zaista iritantno slušati. Uredništvo HTV-a moralo je znati da će biskup Košić iznositi radikalne stavove, jer on to baš uvijek radi, te je moglo pretpostaviti da će Košić baš na Božić izvrijeđati velik dio gledatelja HTV-a.
Ali je uredništvo Hrvatske televizije svejedno odlučilo prenositi polnoćku baš iz Siska, gdje propovijeda Košić, a ne iz Zagreba ili, recimo, Dubrovnika. Time je vodstvo HTV-a još jednom pokazalo svoju krajnju neprofesionalnost, snishodljivost prema svim vrstama autoriteta, i nesposobnost da odgovorno obnaša dužnosti javnog medijskog servisa. Eventualni izgovor da je sama Hrvatska biskupska konferencija tražila prijenos polnoćke iz Siska nema nikakvu težinu, jer je odgovornost HTV-a prema hrvatskoj javnosti mnogo veća od odgovornosti HTV-a prema Hrvatskoj biskupskoj konferenciji.
I tako je, eto, umjesto da Božić protekne u slavljenju ljubavi i različitosti, kako je to u jednoj od svojih blagdanskih propovijedi sugerirao papa Franjo, HTV-ov Božić protekao u duhu križarskog rata, što ga je svim svojim nesumišljenicima na samu polnoćku objavio radikalni sisački biskup. Riječ je o jednoj od bar milijun teških političkih pogrešaka Hrvatske televizije unatrag barem trideset godina. Namjerno kažemo trideset godina, zato što je Informativni program Hrvatske televizije naslijedio mentalitet i logiku političkog i informativnog programa opravdano ozloglašene (ozloglašene u političkom, ne u kulturnom ili produkcijskom smislu) Radio televizije Zagreb.
Nekoliko najskandaloznijih pogrešaka HTV-a
Pogledajmo samo nekoliko najskandaloznijih pogrešaka Hrvatske televizije otkad se ona tako zove. Prvo, HTV je nedavno pokušao dati otkaz predsjedniku Hrvatskog novinarskog društva Hrvoju Zovku, zbog sukoba sa šeficom Informativnog programa HTV-a. Ovdje uopće nije bitan meritum stvari, dakle, tko je u toj žestokoj svađi bio u pravu, nego je bitno poštivanje institucija. HTV, kao značajna institucija hrvatske javnosti, naprosto ne smije ponižavati Hrvatsko novinarsko društvo koje, također, jest značajna institucija hrvatske javnosti. HTV, naprotiv, mora čuvati institucije jer je to jedna od prirodnih zadaća javnog servisa. Na HTV-u to, naravno, ne žele razumjeti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugo, vratimo se par godina unatrag. HTV te 2016. kao glavnu vijest objavljuje jedno od istraživanja rejtinga hrvatskih političara. Marta Šimić Mrzlečki izvještaj počinje s legendarnom rečenicom: “Zoran Milanović najnegativniji je političar s 20,7 posto glasova, a ispred njega je već dulje vrijeme Tomislav Karamarko, s 37, 4 posto glasova”. Ta je gospođa, dakle, najnegativnijim političarom proglasila ondašnjeg predsjednika SDP-a, premda je on imao skoro duplo manje glasova u utrci za najnegativnijeg hrvatskog političara, od ondašnjeg čelnika HDZ-a. Umjesto da bude suspendirana zbog očigledno namjernog lažnog interpretiranja rezultata istraživanja, gospođa Šimić Mrzlečki i danas vodi središnji Dnevnik HRT-a. Takvih je primjera bezbroj.
U devedesetim godinama Hrvatska je televizija objavljivala potjernice protiv pojedinih oporbenih političara i novinara, pa tako jedan od njih, kolumnist Novog lista Roman Latković na temelju HTV-ove tjeralice dobio američki politički azil. Reporteri poput Smiljka Šagolja i Ante Ivankovića prozivani su od javnosti da su objavljivali tjeralice i paskvile protiv cijelih naroda: Šagolj je optužen da je na HTV-u aktivno propagirao politiku etničkog čišćenja Bošnjaka iz hrvatskih dijelova Bosne i Hercegovine.
Radio televizija Zagreb bila je jednako strašna
Krajem devedesetih HTV se izravno bio uređivao iz Ureda predsjednika, što ga je učinilo najomraženijim središnjim medijem u Hrvatskoj. Baš krajem tih devedesetih nastala je legenda o tuđmanizaciji HTV-a kao o glavnom uzroku teške političke kompromitiranosti nacionalne televizije. Što je sve potpuno pogrešno. HTV, pod ondašnjim imenom Radio televizija Zagreb (RTZ) ponašao se jednako ili mnogo gore krajem osamdesetih godina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dok su sve druge medijske kuće u Sloveniji, i poneki medijski brendovi u Hrvatskoj (Danas, Start), pretkraj osamdesetih istraživali rubove medijskih sloboda u političkom sustavu koji se iz dana u dana vidljivo raspadao, RTZ je do travnja 1990. godine, dakle od prvih slobodnih izbora u Republici Hrvatskoj, ostao najtvrđi zagovornik represivnog komunističkog sustava. Primjerice, o Božiću 1989. godine, samo par mjeseci prije izbora, ondašnja Omladinska televizija priredila je veliki blagdanski program. HRT gotovo da je ignorirao Božić. Ili, godinu dana ranije, u prosincu 1988. godine, pedesetak hrvatskih političkih disidenata okupilo se pred Saborom, gdje su zahtijevali da im se vrate putovnice. RTZ ondje nije poslao svoje kamere.
Da ne govorimo o činjenici kako je RTZ Franju Tuđmana tijekom predizborne kampanje tretirao kao strano tijelo u hrvatskom političkom životu, premda je svakom razumnom promatraču političkih zbivanja moralo biti jasno da Tuđmanova opcija ima potporu najvećeg broja hrvatskih građana. RTZ je, međutim, odrađivao posao za onaj najrigidniji dio Saveza komunista Hrvatske. Neki ljudi u Informativnom programu RTZ-a to su radili iz uvjerenja dok su drugi, nemojmo se praviti da ne znamo, zaista radili za sigurnosni sustav bivše države, s komandom u Beogradu.
Ovo nema veze s ideologijom, samo s preživljavanjem
Kad su se vlasti promijenile, mentalitet se nije promijenio. HDZ je počeo tretirati RTZ, preimenovan u HTV, kao svoju političko propagandnu ekspozituru, što su ljudi na HTV u rado prihvatili. Pa smo tako dobili sramotne televizijske devedesete. U dvijetisućitima HTV je jedino u vrijeme ravnatelja Mirka Galića donekle sličio na javnu televiziju. Sve što je bilo prije i poslije kombinacija je profesionalnih katastrofa, i politikantskog žongliranja između raznih ideoloških i interesnih grupacija u hrvatskom društvu. Ispadi poput ovogodišnje polnoćke, skandala s najnegativnijim Milanovićem, ili propagiranja ustaškog revizionizma u emisijama poput Dobro jutro Hrvatska, tek su jedna strana HTV-ova kompromitantnog položaja. S druge strane, hrvatska ekstremna desnica često proziva HTV zbog projugoslavenske politike.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Istina je, ustvari, sasvim drugdje. HTV nije ni proustaška, ni jugonostalgičarska, ni radikalna katolička televizija. Na HTV-u se, danas, za razliku od RTZ-a u osamdesetim godinama, i od Tuđmanove televizije u devedesetim godinama prošlog stoljeća, ne radi ni o kakvom preciznom ideološkom smjeru vođenja velikog javnog medija. NA HTV-u je danas riječ jedino o borbi za preživljavanje i za približavanje onim društvenim i političkim grupama, koje bi mogle imati utjecaj na sudbinu Hrvatske televizije, njenih menadžera, urednika i političkih novinara. Ovome još treba dodati da Informativni program HTV-a baš nikad nije bio netalentiraniji. Hrvatski su politički mediji danas u prilično lošem stanju. HTV je, definitivno, značajno gori od svih drugih središnjih domaćih medija koji se bave političkim informiranjem.
HTV je i ovog Božića demonstrirao zašto je najgori središnji medij u Hrvatskoj
Kako je Informativni program Hrvatske televizije naslijedio mentalitet i logiku opravdano ozloglašene Radio televizije Zagreb
HTV nije ni proustaška, ni jugonostalgičarska, ni radikalna katolička televizija. Na HTV-u se, danas, za razliku od RTZ-a u osamdesetim godinama, i od Tuđmanove televizije u devedesetim godinama prošlog stoljeća, ne radi ni o kakvom preciznom ideološkom smjeru vođenja velikog javnog medija. NA HTV-u je danas riječ jedino o borbi za preživljavanje i za približavanje onim društvenim i političkim grupama, koje bi mogle imati utjecaj na sudbinu Hrvatske televizije, njenih menadžera, urednika i političkih novinara
Hrvatska televizija prenosila je polnoćku iz Siska, gdje je propovijed držao mjesni biskup Vlado Košić. Biskup Košić poznat je po radikalnim političkim stavovima: taj je čovjek na glasu kao najglasniji zagovaratelj rehabilitacije NDH i prevrednovanja svih bitnih vrijednosti na kojima je ova zemlja zapravo nastala (a s kojima se on ne može složiti, jer svojim istupima djeluje kao da duboko, u srcu, pripada strani koja je poražena u Drugom svjetskom ratu).
Vlado Košić u svojoj propovijedi nije, srećom, govorio o Jasenovcu, ratovima, antifašistima i ustašama, nego se zadržao na općem mjestu u doktrini Katoličke Crkve i najvećeg dijela kršćanstva. Biskup Košić održao je vatrenu propovijed protiv pobačaja. Budimo realni, nitko se ne smije buniti što Katolička Crkva zahtijeva zabranu pobačaja, jer je to esencijalni element njenog sustava vrijednosti. Međutim, u sekularnoj državi Katolička Crkva nema pravo svoju doktrinu nametati kao zakonski akt, ili kao moralni imperativ za sve građene te države.
Od svih prijenosa, baš su se odlučili za ovaj iz Siska
Sisački biskup, koji je sve podržavatelje prava na izbor, i sve žene koje se odlučile na pobačaj, na samu polnoćku, valjda u duhu oprosta i kršćanske ljubavi, de facto proglasio ubojicama, nije izgovorio ništa neočekivano. No, kako je HTV javni, a ne religijski servis, njegovu je propovijed bilo zaista iritantno slušati. Uredništvo HTV-a moralo je znati da će biskup Košić iznositi radikalne stavove, jer on to baš uvijek radi, te je moglo pretpostaviti da će Košić baš na Božić izvrijeđati velik dio gledatelja HTV-a.
Ali je uredništvo Hrvatske televizije svejedno odlučilo prenositi polnoćku baš iz Siska, gdje propovijeda Košić, a ne iz Zagreba ili, recimo, Dubrovnika. Time je vodstvo HTV-a još jednom pokazalo svoju krajnju neprofesionalnost, snishodljivost prema svim vrstama autoriteta, i nesposobnost da odgovorno obnaša dužnosti javnog medijskog servisa. Eventualni izgovor da je sama Hrvatska biskupska konferencija tražila prijenos polnoćke iz Siska nema nikakvu težinu, jer je odgovornost HTV-a prema hrvatskoj javnosti mnogo veća od odgovornosti HTV-a prema Hrvatskoj biskupskoj konferenciji.
I tako je, eto, umjesto da Božić protekne u slavljenju ljubavi i različitosti, kako je to u jednoj od svojih blagdanskih propovijedi sugerirao papa Franjo, HTV-ov Božić protekao u duhu križarskog rata, što ga je svim svojim nesumišljenicima na samu polnoćku objavio radikalni sisački biskup. Riječ je o jednoj od bar milijun teških političkih pogrešaka Hrvatske televizije unatrag barem trideset godina. Namjerno kažemo trideset godina, zato što je Informativni program Hrvatske televizije naslijedio mentalitet i logiku političkog i informativnog programa opravdano ozloglašene (ozloglašene u političkom, ne u kulturnom ili produkcijskom smislu) Radio televizije Zagreb.
Nekoliko najskandaloznijih pogrešaka HTV-a
Pogledajmo samo nekoliko najskandaloznijih pogrešaka Hrvatske televizije otkad se ona tako zove. Prvo, HTV je nedavno pokušao dati otkaz predsjedniku Hrvatskog novinarskog društva Hrvoju Zovku, zbog sukoba sa šeficom Informativnog programa HTV-a. Ovdje uopće nije bitan meritum stvari, dakle, tko je u toj žestokoj svađi bio u pravu, nego je bitno poštivanje institucija. HTV, kao značajna institucija hrvatske javnosti, naprosto ne smije ponižavati Hrvatsko novinarsko društvo koje, također, jest značajna institucija hrvatske javnosti. HTV, naprotiv, mora čuvati institucije jer je to jedna od prirodnih zadaća javnog servisa. Na HTV-u to, naravno, ne žele razumjeti.
Drugo, vratimo se par godina unatrag. HTV te 2016. kao glavnu vijest objavljuje jedno od istraživanja rejtinga hrvatskih političara. Marta Šimić Mrzlečki izvještaj počinje s legendarnom rečenicom: “Zoran Milanović najnegativniji je političar s 20,7 posto glasova, a ispred njega je već dulje vrijeme Tomislav Karamarko, s 37, 4 posto glasova”. Ta je gospođa, dakle, najnegativnijim političarom proglasila ondašnjeg predsjednika SDP-a, premda je on imao skoro duplo manje glasova u utrci za najnegativnijeg hrvatskog političara, od ondašnjeg čelnika HDZ-a. Umjesto da bude suspendirana zbog očigledno namjernog lažnog interpretiranja rezultata istraživanja, gospođa Šimić Mrzlečki i danas vodi središnji Dnevnik HRT-a. Takvih je primjera bezbroj.
U devedesetim godinama Hrvatska je televizija objavljivala potjernice protiv pojedinih oporbenih političara i novinara, pa tako jedan od njih, kolumnist Novog lista Roman Latković na temelju HTV-ove tjeralice dobio američki politički azil. Reporteri poput Smiljka Šagolja i Ante Ivankovića prozivani su od javnosti da su objavljivali tjeralice i paskvile protiv cijelih naroda: Šagolj je optužen da je na HTV-u aktivno propagirao politiku etničkog čišćenja Bošnjaka iz hrvatskih dijelova Bosne i Hercegovine.
Radio televizija Zagreb bila je jednako strašna
Krajem devedesetih HTV se izravno bio uređivao iz Ureda predsjednika, što ga je učinilo najomraženijim središnjim medijem u Hrvatskoj. Baš krajem tih devedesetih nastala je legenda o tuđmanizaciji HTV-a kao o glavnom uzroku teške političke kompromitiranosti nacionalne televizije. Što je sve potpuno pogrešno. HTV, pod ondašnjim imenom Radio televizija Zagreb (RTZ) ponašao se jednako ili mnogo gore krajem osamdesetih godina.
Dok su sve druge medijske kuće u Sloveniji, i poneki medijski brendovi u Hrvatskoj (Danas, Start), pretkraj osamdesetih istraživali rubove medijskih sloboda u političkom sustavu koji se iz dana u dana vidljivo raspadao, RTZ je do travnja 1990. godine, dakle od prvih slobodnih izbora u Republici Hrvatskoj, ostao najtvrđi zagovornik represivnog komunističkog sustava. Primjerice, o Božiću 1989. godine, samo par mjeseci prije izbora, ondašnja Omladinska televizija priredila je veliki blagdanski program. HRT gotovo da je ignorirao Božić. Ili, godinu dana ranije, u prosincu 1988. godine, pedesetak hrvatskih političkih disidenata okupilo se pred Saborom, gdje su zahtijevali da im se vrate putovnice. RTZ ondje nije poslao svoje kamere.
Da ne govorimo o činjenici kako je RTZ Franju Tuđmana tijekom predizborne kampanje tretirao kao strano tijelo u hrvatskom političkom životu, premda je svakom razumnom promatraču političkih zbivanja moralo biti jasno da Tuđmanova opcija ima potporu najvećeg broja hrvatskih građana. RTZ je, međutim, odrađivao posao za onaj najrigidniji dio Saveza komunista Hrvatske. Neki ljudi u Informativnom programu RTZ-a to su radili iz uvjerenja dok su drugi, nemojmo se praviti da ne znamo, zaista radili za sigurnosni sustav bivše države, s komandom u Beogradu.
Ovo nema veze s ideologijom, samo s preživljavanjem
Kad su se vlasti promijenile, mentalitet se nije promijenio. HDZ je počeo tretirati RTZ, preimenovan u HTV, kao svoju političko propagandnu ekspozituru, što su ljudi na HTV u rado prihvatili. Pa smo tako dobili sramotne televizijske devedesete. U dvijetisućitima HTV je jedino u vrijeme ravnatelja Mirka Galića donekle sličio na javnu televiziju. Sve što je bilo prije i poslije kombinacija je profesionalnih katastrofa, i politikantskog žongliranja između raznih ideoloških i interesnih grupacija u hrvatskom društvu. Ispadi poput ovogodišnje polnoćke, skandala s najnegativnijim Milanovićem, ili propagiranja ustaškog revizionizma u emisijama poput Dobro jutro Hrvatska, tek su jedna strana HTV-ova kompromitantnog položaja. S druge strane, hrvatska ekstremna desnica često proziva HTV zbog projugoslavenske politike.
Istina je, ustvari, sasvim drugdje. HTV nije ni proustaška, ni jugonostalgičarska, ni radikalna katolička televizija. Na HTV-u se, danas, za razliku od RTZ-a u osamdesetim godinama, i od Tuđmanove televizije u devedesetim godinama prošlog stoljeća, ne radi ni o kakvom preciznom ideološkom smjeru vođenja velikog javnog medija. NA HTV-u je danas riječ jedino o borbi za preživljavanje i za približavanje onim društvenim i političkim grupama, koje bi mogle imati utjecaj na sudbinu Hrvatske televizije, njenih menadžera, urednika i političkih novinara. Ovome još treba dodati da Informativni program HTV-a baš nikad nije bio netalentiraniji. Hrvatski su politički mediji danas u prilično lošem stanju. HTV je, definitivno, značajno gori od svih drugih središnjih domaćih medija koji se bave političkim informiranjem.