Nekad je nužno odabrati stranu

I ovako kilav gospodarski rast ovisi o stranim radnicima; do 2031. trebat ćemo ih 150.000. Gdje ćemo ih naći?

Hrvatska je, između ostalog zahvaljujući i svojoj etno-opsesiji, sama sebe onemogućila u korištenju ljudskih potencijala

Potpuno je jasno da i ovako kilav gospodarski rast ovisi o uvozu radne snage, kao što je uostalom slučaj u većini europskih država. Ukoliko 2031. želimo imati isti broj zaposlenih kao danas, 1,6 milijuna, iz Hrvatske se ne smije iseljavati više od 5 tisuća osoba godišnje. Kako je to gotovo nemoguće ostvariti zbog uključenosti Hrvatske u zajedničko tržište rada Europske unije i velike razlike u plaćama, realno je za očekivati da će u Hrvatskoj 2031. raditi barem 150 tisuća stranih radnika. Gdje će hrvatski poslodavci naći tih 150 tisuća stranih radnika?

Moje prvo radno mjesto nakon završenog fakulteta bilo je gradilište prvog od pet nebodera na zagrebačkoj Ružmarinki. Kada sam bez previše elana početkom travnja 1980. došao na gradilište tamo su upravo završili iskop za temelje te su osnovni posao obavljale tri „brigade“ radnika sukladno organizacijskom modelu izvođača radova i mog poslodavca, Industrogradnje, najveće hrvatske građevinske kompanije. Industrogradnja je tada zapošljavala 12 tisuća radnika od kojih većina nije bila iz SR Hrvatske. Tako je bilo i na mom prvom gradilištu.

Brigadu tesara vodio je najstariji od trojice braće Huskić. Svi njegovi radnici bili su iz okolice Gračanice, gradića na cesti Doboj-Tuzla. Stojanović je bio brigadir armirača koji su uglavnom stigli iz sela pokraj Prijedora. Šef betoniraca bio je Kelčec iz nekog mjesta blizu Zaboka, iz čije okolice su bili i ostali članovi njegove ekipe. Takav muslimansko-srpsko-hrvatski raspored radnih zadataka i zanimanja nije naravno bio rezultat nekakvog plana, nego jednostavna posljedica želje „brigadira“ da zapošljavanjem svojih rođaka i susjeda sebi od početka osiguraju nužno potreban autoritet.

Brigade su radile na normu te su plaće radnika uvelike ovisile o njenom prebačaju. Moja dužnost bila je i izračun realizacije postavljenih normi za svaku pojedinu brigadu. Prvi mjesečni izračun napravio sam vrlo nadobudno, tipično za pripravnike, baš u vrijeme opće nacionalne žalosti zbog Titove smrti. To nije ni najmanje zasmetalo udružene muslimansko-srpsko-hrvatske radničke snage da ga bez puno otpora sruše, uz pomoć malo galame u tridesetminutnom protestnom štrajku u vrijeme kada je pola Zagreba kisnulo i plakalo na Glavnom kolodvoru i oko njega.

Kilav hrvatski rast ovisi o uvozu radne snage

Građevinski sektor u SR Hrvatskoj u osamdesetim godinama prošlog stoljeća gotovo je potpuno ovisio o radnicima iz drugih jugoslavenskih republika, ponajviše iz Bosne i Hercegovine. Nakon gotovo četrdeset godina Hrvatska je opet suočena s drastičnom nestašicom radne snage u građevinarstvu koja je natjerala Vladu da donese Odluku o povećanju kvote dozvola za zapošljavanje stranaca u tom sektoru za čak 10 770 dozvola u 2018. Ovogodišnja ukupna kvota od 9000 dozvola za zapošljavanje stranaca povećana je na 31 000 u narednoj godini. Turistički sektor dobio je 4 660 novih dozvola, metalna industrija 1 600, a brodogradnja 1 408 novih dozvola.

Iz navedenih podataka potpuno je jasno da i ovako kilav hrvatski gospodarski rast ovisi o uvozu radne snage, kao što je uostalom slučaj u većini europskih država. Istovremeno, u Hrvatskoj ne samo da ne postoji imigrantska politika, nego je za vladajuće i dobar dio javnosti to i dalje tabu tema o kojoj gotovo da i nema nikakve rasprave. Većina je i dalje zarobljena u svom nacionalističkom mitu o nacionalno i vjerski „čistoj“ državi te nije u stanju priznati njegovu povijesnu promašenost i bilo kakvu održivost. „Demografska obnova“ postala je tipična politička poštapalica, ispražnjena od svakog konkretnog sadržaja, baš poput samog nadležnog ministarstva vođenog zalutalom ministricom.

U Hrvatskoj 2031. radit će barem 150 tisuća stranaca

Prema projekciji Državnog zavoda za statistiku u Hrvatskoj će 2021. živjeti 609 tisuća osoba u dobi između 55 i 64 godine starosti. Pod uvjetom zadržavanja sadašnje stope zaposlenosti od 49,2 % za tu populaciju, njih gotovo tristo tisuća otići će u mirovinu do 2031. U istom razdoblju njihova radna mjesta trebaju preuzeti oni koji će 2021. biti u dobi od 15 do 24 godine. Njih će prema projekciji DZS-a biti 457 tisuća. Opet, pod uvjetom zadržavanja postojeće stope zaposlenosti koja za one u dobi od 24 do 49 godina iznosi 76,3 %, u svijet rada trebalo bi ući 349 tisuća osoba.

Znači, ukoliko 2031. želimo imati isti broj zaposlenih kao danas, 1,6 milijuna, iz Hrvatske se ne smije iseljavati više od 5 tisuća osoba godišnje. Kako je to gotovo nemoguće ostvariti zbog uključenosti Hrvatske u zajedničko tržište rada Europske unije i velike razlike u plaćama, realno je za očekivati da će u Hrvatskoj 2031. raditi barem 150 tisuća stranih radnika, najviše u turizmu, zdravstvu, njezi starijih osoba, građevinarstvu, distribuciji roba i servisnim djelatnostima. Smanjivanje ukupnog broja zaposlenih u gospodarstvu jednostavno nije opcija jer dovodi u pitanje elementarnu održivost mirovinskog i zdravstvenog sustava, a time i društvenog modela u cjelini.

Nacionalistički ispadi vladajućih u obje države

Gdje će hrvatski poslodavci naći tih 150 tisuća stranih radnika? U tradicionalnom rezervoaru u susjedstvu, Bosni i Hercegovini, izvori su dobrano iscrpljeni. Tamošnjim Hrvatima, zahvaljujući pravu na državljanstvo Republike Hrvatske, odavno su potpuno dostupna lokalno i europsko tržište rada. Srbi i Bošnjaci traže posao u Hrvatskoj samo ako baš nemaju drugog izbora. Nacionalistički ispadi vladajućih u obje države te permanentan međusobni virtualni šovinistički rat zavidnog broja imbecila na društvenim mrežama sigurno nisu od pomoći u prekograničnom zapošljavanju.

S drugim susjedom, Srbijom, situacija je još puno gora. Hrvatska predsjednica prije nekoliko tjedana izjavila je kako će još puno vode proteći Dunavom prije nego Hrvatska i Srbija postanu prijateljske države. E sad, ako je tome tako, prije nego ta silna voda proteče neće ni Srbi iz Srbije previše tražiti posao u Hrvatskoj, a bogme nije za očekivati ni da će hrvatski poslodavci žuriti nuditi posao Srbima. Jer tko to ne želi raditi u prijateljskoj zemlji i isto takvom okruženju?

Vlada je kvotu donijela bez ikakve ideje i plana

Tako je Hrvatska, između ostalog zahvaljujući i svojoj etno-opsesiji, sama sebe onemogućila u korištenju ljudskih potencijala u neposrednom susjedstvu. Bilo bi posve logično i nadasve korisno da najveći broj deficitarnih zanimanja popune Bošnjaci i Srbi iz dvije susjedne države, kako zbog nepostojanja jezične barijere, tako i zbog geografske blizine njihovih zavičaja. Ali nažalost, ova samorazumljiva činjenica još je uvijek hereza za dobar dio hrvatske politike i pripadajuće javnosti.

U Sloveniji je krajem 2016. stalno živjelo i radilo 110 tisuća stranih državljana. Od tog broja njih dvije trećine stiglo je iz BiH, Srbije i Hrvatske. U Češkoj živi i radi gotovo pola milijuna stranih državljana, nešto manje od četvrtine ima slovačko državljanstvo. Vlada RH donijela je Odluku o kvoti za narednu godinu bez ikakve ideje i plana kako će i kada te o čijem trošku strani radnici naučiti hrvatski jezik. Prema izjavama nadležnog ministra, osim iz BiH, većina njih treba doći iz Ukrajine, Makedonije i Kosova. Ili Vlada misli da poznavanje hrvatskog nije uvjet za uspješno obavljanje posla ili se ipak potajno nada da će bez velike buke Bošnjaci i Srbi zadovoljiti veliku većinu naraslih potreba hrvatskog tržišta rada. Što je Vlada stvarno mislila saznat ćemo, po običaju, naknadno. Ako je uopće mislila.