Nekad je nužno odabrati stranu

Moj život s genijem: Unuk Emanuela Vidovića o obiteljskoj povijesti i odrastanju uz djeda

Unuk Emanuela Vidovića, koji je odrastao uz djeda u ateljeu, za Telegram priča o ovom velikom splitskom slikaru, nepoznatim detaljima iz njegove biografije, ali i privatnoj povijesti svoje slavne obitelji

Bližio se Božić 1945. godine. Obitelj splitskog slikara Emanuela Vidovića u to je poslijeratno vrijeme živjela iznimno siromašno. Na rubu egzistencije. U stanu od devedesetak kvadrata u splitskoj Matoševoj, koja se tada zvala ulica Maksima Gorkoga, stanovao je slikar sa suprugom Amaliom, zatim njihove tri kćeri Milena, Zlata i Tatjana, sin Jugoslav, snaha Marija i trogodišnji unuk Igor. “Sjećam se da sam kroz prozor promatrao neobične bijele pahuljice. U Splitu je padao snijeg. Odjednom sam čuo najstariju tetu Milenu kako mom djedu govori da su ostali bez drva za peć, i to pred sam Božić”, prisjeća se danas 73-godišnji inženjer strojarstva Igor Vidović, unuk velikog splitskog umjetnika Emanuela Vidovića.

Njegov je djed pogledao prema drvenom konjiću, nakon čega je trogodišnji dječak počeo plakati. Znao je što slijedi. Promatrao je tetu kako sa sjekiricom u ruci uzima konjića i odnosi ga na balkon. “U tom trenutku prišao mi je djed, posjeo me na koljena i objasnio mi kako je to jedini način da se upali vatra u štednjaku, ugrije kuća i skuha ručak. Obećao mi je da će mi nacrtati konjića i tako ga sačuvati od nepovratnog nestanka”, prisjeća se Igor Vidović. Unuk je sliku dobio za nekoliko dana, za svoj rođendan, a na njoj je djed napisao posvetu: “Dida Igoru starome tri godine. 5. siječnja 1946.” Gospodin Igor Vidović sliku konjića nedavno je darovao svojoj unuci, 8-godišnjoj Emanueli koja živi u Zagrebu, uz nadu da će je i ona jednom darovati svojoj unuci.

Živjeli smo na rubu egzistencije. Jedne zime, da bismo se ugrijali, u peć smo bacili drvenog konjića. Da me utješi, djed mi ga je nacrtao"
Živjeli smo na rubu egzistencije. Jedne zime, da bismo se ugrijali, u peć smo baculi drvenog konjića. Da me utješi, djed mi ga je nacrtao”

“Ja nisam likovni kritičar ni povjesničar umjetnosti. O svome djedu mogu pričati iz perspektive njegova unuka i dati ekspresiju o godinama koje smo proveli zajedno, od mog rođenja 1943. godine do djedove smrti deset godina poslije”, započinje unuk Emanuela Vidovića dok sjedimo u njegovu dnevnom boravku, nedaleko od stadiona NK Splita. “Njegova najvrjednija djela danas postižu cijenu od 30 do 50 tisuća eura, ali ja ih ne gledam na taj način. One su za mene uspomena na dobrog i poštenog, ali i prilično strogog djeda”. Igor se od svoga djeda trebao odvojiti nedugo nakon što je ostao bez svoga konjića. Naime, stan je postao pretijesan za veliku obitelj i njegovi roditelji odlučili su se odvojiti.

Pomalo neoprezni Meštrović

Međutim, unuk nije htio napustiti djedovu kuću i nastavio je živjeti s djedom, bakom i tetkama sve do upisa na zagrebački Fakultet strojarstva i brodogradnje. Majci i ocu uselio se kao 25-godišnjak, nakon što je stekao titulu diplomiranog inženjera strojarstva. Gotovo cijeli radni vijek proveo je u Hrvatskom registru brodova, gdje je posljednjih 20 godina prije odlaska u mirovinu obnašao dužnost ravnatelja. “Moj djed imao je devetero djece, šest sinova i tri kćeri, a njegov najmlađi sin, Igor, preminuo je kad su mu bile četiri godine. Po njemu sam dobio ime. Mislim da sam djedu poslužio kao zamjena za izgubljenog sina”, objašnjava. Emanuel Vidović jednom je svom bliskom prijatelju Ivanu Meštroviću zamjerio kada mu je nakon gubitka najmlađeg sina poručio kako ne mora biti toliko tužan jer kod kuće ima još djece.

“Djed mu je tada odgovorio da ne može brojiti djecu kao da su krumpiri”, kaže Igor Vidović. Djed je bio izuzetno vrijedan čovjek koji je cijele dane provodio u svome atelijeru. Ujutro bi se rano ustao i odmah povukao u atelijer, zatim bi ručao i poslije podne otišao na kavu u kavanu Bellevue, a pri povratku ponovno uzimao kist u ruke i stvarao do jedanaest sati navečer. “Znate koja je razlika između marende i gableca? Marenda, kako anegdota kaže, traje mnogo dulje. E, pa život moga djeda opovrgava ovu predrasudu o Dalmatincima. Njegov atelijer je za sve, osim mene, bio zabranjena zona. Djed mi je često dopustio da slikarsko platno od jute obojim bijelom bojom”, prisjeća se Vidovićev unuk. Emanuel Vidović je bio izrazito produktivan umjetnik.

Telegramova reporterka i urednik fotografije s Igorom Vidovižćem u njegovom dnevnom boravku, u blizini stadiona NK Split
Telegramova reporterka i urednik fotografije s Igorom Vidovićem u njegovom dnevnom boravku, u blizini stadiona NK Split

Pretpostavlja se da je iza sebe ostavio oko četiri tisuće slika. “Pamtim ga kao vrlo discipliniranog, marljivog i štedljivog čovjeka. Bio je jako strog, ali nikada nije vikao, nego je strogost postizao autoritetom. Kada s pojedinom slikom nije bio zadovoljan, samo bi okrenuo platno i slikao s druge strane”, prisjeća se Igor Vidović, koji je kao šestogodišnjak kraj djedova atelijera redovito hodao na prstima. Emanuel Vidović rođen je na Badnjak 1870. godine. Roditelji su ga nazvali Božidar Emanuel. Rano je ostao bez oca, a brigu o njemu preuzeo je stric Grgo Vidović. U Splitu je pohađao tzv. Veliku Realku, a onda je na nagovor svog učitelja crtanja Emila Vecchietija 1887. godine upisao studij kiparstva na Accademia di Belle Arti u Veneciji, gdje se ubrzo prebacuje na slikarski odjel.

Kako je upoznao Amaliu

“Tamo je studirao tri godine, ali mu se nije svidio njihov prestrogi akademski ustroj, pa je odlučio prekinuti školovanje. Jednostavno mu nisu dali dovoljno slobode”, objašnjava Vidović. Sljedećih nekoliko godina živio je u Milanu, a onda je otkrio slikovit ribarski gradić pokraj Venecije Chioggiu, koji je često posjećivao i prenosio na platno. “Tamo je upoznao svoju suprugu Amaliu Baffo, koja je potjecala iz dobrostojeće talijanske obitelji, s kojom se potkraj 19. stoljeća vratio u Split. Ubrzo nakon umjetnikova povratka u rodni grad, splitski trgovac Ševeljević 1896. godine u izlogu svoje trgovine izložio je djedove slike. To je bila njegova prva izložba u karijeri”, kaže Igor Vidović. Dvije godine nakon toga siromašni slikar dobiva posao suplenta crtanja u Velikoj Realki. U Splitu je priredio prvu samostalnu izložbu, na kojoj je predstavio 122 djela, koja su kasnije predstavljena u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu.

“Sve što je imao ostavio je svojim kćerima, jer je sinove školovao. Bile su siromašnem ali nisu prodavale umjetnička djela. Sačuvale su cijeli djedov opus koji smo kasnije donirali Splitu”

Godine 1903. zamjerio se jednom splitskom autonomašu, navodno ga je pljusnuo, i ostao je bez posla. “To su bile jako teške godine. Mislim da je moja pokojna baka Amalia jako teško podnijela preseljenje iz Venecije. Nikada nije govorila hrvatski. S obzirom na to da sam kao dijete najviše komunicirao upravo s njom, ne čudi da sam najprije naučio talijanski”, prisjeća se. Umjetnikov najstariji sin Slavan, kasnije poznati splitski kirurg, koji je godinama radio u Općoj bolnici, rođen je 1900. godine, a nakon njega slijedilo je još osmero djece: Milena, Ivan, Veljko, Fedor, Tatjana, Zlata, Jugoslav i Igor. “Svi moji stričevi i tete imaju slavenska imena, jer je moj djed početkom dvadesetog stoljeća bio zadojen idejom panslavenstva.

S prijateljima Antom Katunarićem i Virgilom Meneghellom Dinčićem 1908. godine pokrenuo je satirički list Duje Balavac, u kojemu su objavljivali brojne karikature javnih osoba te društvenih i političkih zbivanja. Vidović ih je nacrtao 48. List, koji se financirao od pretplata i reklama, oštro je kritizirao splitsku gradsku vlast i tadašnju Austro-Ugarsku Monarhiju, a jedan broj je bio zabranjen. “Nedugo nakon toga Emanuel Vidović i Ivan Meštović, uz podršku Vlahe Bukovca, osnovali su Društvo hrvatskih umjetnika Medulić koje je promicalo umjetnost slavenskih nacionalnih obilježja”. Društvo Medulić 1919. godine u Splitu je organiziralo Izložbu jugoslavenskih umjetnika iz Dalmacije, što je bio svojevrsni protest protiv talijanskog imperijalizma.

S obitelji 1940. u crkvi sv. Petra u Trogiru. U to doba Vidović je bio opsjednut
S obitelji 1940. u crkvi sv. Petra u Trogiru. U to doba Vidović je bio opsjednut trogirskom crkvama

Nesklon ljudima na vlasti

“Iste godine djed je preselio u novi atelijer koji se nalazio u potkrovlju bivšeg Sudskog poglavarstva na Klaićevoj poljani. Slikar je svakodnevno sjedio za tzv. stolom mudraca, kako se zvao prostor u splitskom hotelu Central, gdje je s drugim znamenitim splitskim intelektualcima debatirao o raznim umjetničkim i društvenim temama. Za stolom su se redovito družili Angjelo Uvodić, Ivan Meštrović, Josip Hatze, Ivo Tijardović i Dinko Šimunović. “Djed je jednom šetao splitskom Rivom, mislim da je to bilo negdje oko 1928. godine, kada je sreo Ivu Tijardovića. Skladatelj mu je rekao kako je upravo završio jednu operetu, koja je inspirirana životom u splitskoj Veloj Varoši, ali ne zna kako da je nazove”, kaže slikarev unuk. Emanuel Vidović mu je odgovorio kako bi baš bilo zgodno da da je nazove Splitski akvarel.

Vrlo brzo nakon povratka u Split, Vidović je počeo redovito odlaziti u Trogir. “Taj grad bio je njegova dugogodišnja inspiracija. Svake godine boravio je mjesec dana u Trogiru i kući se vraćao s nevjerojatnim djelima, trogirskim vedutama. Sjećam se da smo ga, kada je već bio stariji, pratili na brod s kojim je plovio u Trogir”, objašnjava njegov unuk. Bez obzira što je živio skromno, jer je morao skrbiti za brojnu obitelj, slikar je bio veliki gurman. “Poznata mi je jedna anegdota. Njegovo je društvo organiziralo izlet na otok Šoltu. Jelovnik se planirao do najsitnijih detalja. Tjedan dana prije napravili su generalnu probu, tako da su imali dva gurmanska druženja.” Drugi svjetski rat umjetnik je proveo u izolaciji, zatvoren u svom malom svijetu atelijera.

Bez obzira što je bio u braku s Talijankom, protivio se talijanskoj okupaciji Dalmacije. Za vrijeme okupacije Splita, odbio je sudjelovati na 23. venecijanskom bijenalu, što zloglasnog splitskog prefekta, fašista Paola Zerbina, nije spriječilo da protiv umjetnikove volje njegove slike pošalje u Veneciju. “Odbijanje suradnje s okupacijskim vlastima rezultiralo je deložacijom iz stana”, kaže gospodin Vidović. Veliki splitski slikar nikada nije bio blizak s niti jednom vlašću. Sa svim sustavima živio je u jednom hladnom suživotu. “Saznao sam da su u naš dom tijekom Drugog svjetskog rata upali Nijemci u pratnji ustaša. Moj otac pozelenio je od straha, jer je znao da se u jednoj ladici nalazi neki partizanski promidžbeni materijal”, prepričava Igor Vidović. Jedan mladi ustaša približio se radnom stolu, otvorio ladicu i onda je naglo zatvorio.

vidovic10
Obitelj je 1986. Gradu Splitu, za polovinu tržišne vrijednosti, prepustila glavninu ostavštine te Vidovićev atelje
Obitelj je 1986. Gradu Splitu, za polovinu tržišne vrijednosti, prepustila glavninu ostavštine te Vidovićev atelje

Smoje nije htio primiti sliku

“Nikada nismo saznali je li se materijal možda zaglavio u ladici ili se čovjek pravio kako ništa ne vidi i pritom nas spasio. Jer, da su pronašli letke, cijelu bi obitelj sigurno strijeljali. Ipak, cijelu obitelj na nekoliko su dana zatvorili u tvrđavu Gripe. Tetku Milenu su više puta izvodili pred streljački vod i simulirali strijeljanje”, kaže. Nakon završetka Drugog svjetskog rata nova socijalistička vlast očekivala je da će genijalni splitski umjetnik dati svoj obol i slikati trendovske motive, kao što su partizanske bitke i narodne heroje. “Moj djed se povukao u tišinu starih crkvi i svoj atelijer te slikao crkvene interijere i mrtvu prirodu”, kaže. Poslijeratnu neimaštinu obitelj je prevladala zahvaljujući Vidovićevu sinu Slavanu, priznatom kirurgu, koji je obitelji iz bolnice često donosio ribu, koju je dobivao od pacijenata. “Sjećam se kako je jednom donio škarpinu, koju je moj djed prvo naslikao, a tek onda teti Mileni dopustio da je stavi u kipući tanjur.”

Umjetnikov veliki obožavatelj u to je doba bio splitski novinar i pisac Miljenko Smoje, inače dobar poznanik Vidovićeva sina Slavana. Doktor Slavan Vidović namjeravao je Smoji darovati jednu malu Vidovićevu sliku. “No Smoje ga je odbio. Rekao mu je kako je to previše luksuzan dar i kako bi ga mnogo više razveselila Vidovićeva knjigu recepata, za koju je znao da ju je umjetnik sastavio. Međutim, Smoje se kasnije žalio kako je nikada nije dobio”, prisjeća se. Tri godine prije svoje smrti Emanuel Vidović je na putu prema kavani Bellevue stao na trulu dasku, koja je bila postavljena iznad neke rupe, i slomio kuk. “Ostatak života proveo je u stanu. Njegove tri kćeri, koje se nikada nisu udale i brinule su se o njemu, svakog bi ga jutra smjestile u invalidska kolica i premjestile u atelijer, gdje je djed i dalje stvarao.

Do smrti je imao bistru glavu i mirnu ruku”, kaže Vidović. Sestre bi ga ponekad, po njegovoj želji, smjestile kraj prozora, s kojeg je promatrao grad i slikao splitske vizure. “Djed je preminuo u rano jutro 1. lipnja 1953. godine. Otišao je mirno, okružen svojom ženom, kćerima, sinovima i unucima”, prisjeća se njegov unuk. Veliki slikar pokopan je na splitskom groblju Lovrinac. “Moj djed bio je tradicionalan katolik koji nije redovito odlazio u crkvu, ali je među svećenicima imao brojne prijatelje. Oni su u to vrijeme bili rijetki obrazovani ljudi s kojima je vodio duge razgovore”, kaže. Velebna pogrebna povorka kretala se od stana obitelji Vidović do katedrale svetog Duje, gdje se služila misa, a potom do Biskupske palače. Ispred lijesa hodali su franjevci i ostalo svećenstvo, uz lijes su koračali umjetnici i Vidovićevi bivši učenici, dok je iza lijesa hodala obitelj, a potom i ugledni članovi splitske vlasti i Partije.

“Djed je jednom svom bliskom prijatelju Ivanu Meštroviću zamjerio kada mu je nakon gubitka najmlađeg sina poručio kako ne mora biti toliko tužan jer kod kuće ima još djece. Tada mu je odgovorio da ne može brojiti djecu kao da su krumpiri”

Djela su prodali u pola cijene

Oni se ipak nisu usudili ući u crkvu, nego su ostali stajati vani. “Predstavnici splitske vlasti su nakon pogreba htjeli crkvi platiti naknadu za misu, ali svećenici su odbili primiti novac od vlasti, ali i obitelji”, prisjeća se Vidović. Neposredno prije smrti slikar je cijeli svoj umjetnički opus odlučio darovati kćerima. “To je učinio vjerojatno zbog toga što su ga cijeli život njegovale, ali i zbog toga što je svojim sinovima, za razliku od kćeri, omogućio fakultetsku naobrazbu, pa im se na ovaj način htio odužiti”, objašnjava Igor Vidović. Tete su nakon Vidovićeve smrti živjele vrlo skromno, ali nisu prodale niti jedno umjetničko djelo. “One su zapravo najzaslužnije što je sačuvan opus od 77 djela koji je obitelj darovala gradu Splitu. Kada govorimo o obiteljskoj ostavštini, ona danas postoji zahvaljujući isključivo Mileni, Tatjani i Zlati Vidović”, naglašava.

Naime, većina od oko četiri tisuće Vidovićevih slika završila je u raznim privatnim kolekcijama, galerijama i muzejima diljem svijeta. Vidovićeve su slike, između ostalih, kupovali car Franjo Josip i kralj Aleksandar. “Jedan impozantan rad nalazi se u Poglavarstvu grada Splita. Čuo sam da neki poštanski uredi u Hrvatskoj također posjeduju njegove slike, ali i da su jednoj osnovnoj školi učenici kredom šarali po djedovoj slici”, kaže. Tetke su još za života odredile Igora Vidovića i njegova oca za nasljednike. Njih su dvojica 1986. godine s predstavnicima grada Splita potpisali ugovor o osnivanju Galerije Vidović. “Ugovorom su gradu Splitu ustupili 70 slika, uz naknadu koja je iznosila manje od polovine njihove vrijednosti, te besplatno kompletan atelijer, koji je sadržavao izuzetno vrijedne predmete.

Igor Vidović je s ocem odlučio nastaviti misiju koju su započele još njegove tete. Godinama su bezuspješno inzistirali da se u Splitu otvori galerija u kojoj će biti izložena djedova ostavština. Međutim, na to su morali čekati sljedećih 20 godina, a slike su, kako kaže, trunule u čeličnim sanducima u prostorijama Muzeja grada Splita. “Svi su odgovorni ljudi izjavljivali kako ih žele izložiti u nekom galerijskom prostoru, ali nitko nije ništa poduzimao. To je bila samo retorika”, objašnjava. Ubrzo je uslijedilo ratno vrijeme kada se, kako kaže, ne grade galerije, ali i nakon završetka rata splitske su se gradske vlasti nastavile inertno ponašati. “Na kraju sam tadašnjem splitskom gradonačelniku postavio ultimatum. Ako ih vi ne želite, ja ću slike ponuditi Zagrebu”, prisjeća se Vidović.

Galerija Vidović u Splitu u kojoj je izložena zbirka od 70 djela
Galerija Vidović u Splitu u kojoj je izložena zbirka od 70 djela

Borba za djedovu galeriju

Značajnu podršku dobio je od brojnih tadašnjih novinara koji su splitske gradske vlasti konstantno podsjećali na neriješen problem Vidovićeve ostavštine. Napokon, 1999. godine u Muzeju grada Splita postavljen je privremeni postav, a 2006. godine napokon je u klasicističkoj kući kod Srebrenih vrata, koju je adaptirao arhitekt Željko Kovačić, svečano otvorena Galerija Emanuela Vidovića. “Galerija je otvorena u vrijeme kada je splitski gradonačelnik bio Zvonimir Puljić. U njoj je svoje mjesto napokon pronašla vrijedna ostavština obitelji Vidović, ali i brojni drugi muzeološki materijali, kao što su privatne fotografije, monografije i plakati s brojnih Vidovićevih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Jedan dio prostora zauzima i postav izvornog umjetnikova atelijera.

Split se napokon dostojno odužio velikom umjetniku. Prvo je dobio spomen-ploču na rodnoj kući, pa je po njemu prozvan jedan prekrasan splitski park, a prije deset godina napokon je otvorena i Galerija. “Jedino mi je žao što otvorenje galerije nisu dočekali moje tete i moji roditelji”, smatra Igor Vidović. Njegova je želja da se 2020. godine, povodom 150. obljetnice umjetnikova rođenja, u Zagrebu organizira velika retrospektivna izložba, koja bi se kasnije mogla preseliti u inozemstvo. Možda u Veneciju ili Pariz. “Na taj bi se način Vidoviću odalo priznanje i na nacionalnoj razini te njegovo djelo učinilo dostupnim mlađim generacijama. Osim toga, takva bi izložba bila odlična promocija nevjerojatne kvalitete hrvatske likovne umjetnosti u prvoj polovini 20. stoljeća”, zaključuje unuk Emanuela Vidovića.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 20. veljače 2016.