Piše: Mladen Pleše | Snima: Borko Vukosav/Telegram

Imaju li mladi znanstvenici šanse u Hrvatskoj? Pitali smo docenticu s Hrvatskih studija koja to istražuje

Telegramov Mladen Pleše pričao je s docenticom Marijom Brajdić Vuković

Marija Brajdić Vuković već se duže bavi istraživanjem profesionalne socijalizacije mladih znanstvenika, od rada na doktorskoj disertaciji nadalje, a posljednjih nekoliko godina surađuje sa skupinom znanstvenika sa Sveučilišta u Rijeci koji se bave problematikom visokog obrazovanja. S profesoricom Brajdić Vuković pričali smo o položaju znanstvenica u odnosu na muške kolege, stanju na Sveučilištu, ali i tome imaju li mladi znanstvenici ikakve šanse uspjeti na hrvatskim sveučilištima

Docentica dr. Marija Brajdić Vuković na odjelu za sociologiju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu bavi se metodologijom društvenih istraživanja, ponajprije odnosom znanosti i tehnologije te djelovanjem znanosti, tehnologije i društva u procesu društvene promjene, izgradnji društva znanja i održivom razvoju. S obzirom na to da je majka 11-godišnje djevojčice, na početku razgovora gotovo se samo od sebe nametnulo pitanje kako je uspjela uskladiti obiteljske obveze i znanstvenu karijeru.

“Uvijek je nad dijelom moje okoline lebdjelo pitanje mogu li se kao majka malog djeteta s poteškoćama baviti znanošću. Neki su, a među njima je bilo i starijih kolegica, smatrali da to neće ići, zapravo da je nespojivo takvo zahtjevno majčinstvo i znanstvena karijera. Pa su mi čak savjetovali da odustanem te da se bavim nekim drugim poslom. Zahvaljujući međutim razumijevanju i podršci supruga, roditeljima, ali i golemoj energiji i ljubavi spram znanosti, uspjela sam nekako nadvladati sve prepreke, kojih nije bilo malo”, kaže.

TELEGRAM : Nije li takva situacija ipak paradoksalna budući da je sve više žena među doktorandima, čak oko 60 posto. Dakle, više nego muškaraca, a istodobno od ukupnog broja diplomiranih studenata, oko 69 posto žena završilo je medicinu, pravo, fiziku, biokemiju…

BRAJDIĆ VUKOVIĆ: Kako su se razvijali drugi sektori gospodarstva, muškarci su postupno odlazili u profitabilnija zanimanja od onog akademskog, a to mjesto kao i svugdje u svijetu, tako i u nas, ispunile su žene. Nažalost, iako već odavno ni u znanosti, kao ni u drugim područjima, ne čine manjinu, još uvijek predstavljaju itekako marginalnu skupinu. Istraživanja i međunarodna i domaća pokazuju, naime, njihovo sustavno isključivanje i diskriminaciju, premda je, istini za volju, ta praksa u vrlo blagom opadanju. Žene koje rade u znanosti često se susreću s takozvanim “rodno normiranim” institucionalnim strukturama, kulturama i praksama koje favoriziraju muškarce i u praksi postavljaju barijere njihovom napredovanju i profesionalnom prihvaćanju.

Pa su tako žene često isključene iz muških profesionalnih mreža, slabije se cijeni njihov znanstveni rad, više ih se opterećuje nastavnim i mentorskim radom na uštrb istraživačkog, puno ih se rjeđe bira u viša zvanja i na moćnije pozicije u sustavu. Kako naše istraživanje među mladim znanstvenicama pokazuje, njihovo iskustvo profesionalne socijalizacije, opterećeno je preprekama i problemima koje čine uspješan ishod vrlo neizvjesnim. Mlade znanstvenice izrazito su motivirane, i doista se bore kao lavice da uspiju, međutim suočene su s lošijim ili nepostojećim mentoriranjem, nemarom institucija za njihov razvoj, pretjeranim opterećivanjem nastavnim i administrativnim poslovima, umanjivanjem truda i rada te postavljanjem prepreka u izradi i obrani doktorske disertacije.

Bavi se socijalizacijom mladih znanstvenika

Nakon što je diplomirala sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Marija Brajdić Vuković, provela je godinu dana, u sklopu South East European projekta, na Sveučilištu u Tromsu u Norveškoj. Tamo je bila asistentica na vježbama iz naprednih metoda statističke analize na poslijediplomskom studiju sociologije i humane geografije. Po povratku zaposlila se u agenciji Puls, kao voditeljica istraživanja iz područja javnog mnijenja. Nakon godinu dana kao znanstvena novakinja prelazi na Institut za društvena istraživanja u Zagrebu.

Tu je sudjelovala u radu više projekata, a od 2010. godine suradnica je u pitanjima metodologije na International Social Survey projektu. Nakon što je 2012. godine doktorirala s temom „Akteri profesionalne socijalizacije mladih istraživača u prirodnim i društvenim znanostima“, izabrana je u zvanje znanstvene suradnice u području društvenih znanosti, polju sociologija, a nakon što je izabrana u znanstveno-nastavno zvanje, početkom 2014., zapošljava se na Hrvatskim studijima na katedri za sociologiju.

Marija Brajdić Vuković već se duže bavi istraživanjem profesionalne socijalizacije mladih znanstvenika, od rada na doktorskoj disertaciji nadalje, a posljednjih nekoliko godina surađuje sa skupinom znanstvenika sa Sveučilišta u Rijeci koji se bave problematikom visokog obrazovanja. Među njima je najistaknutija profesorica Jasminka Ledić, koja je ujedno i vodila projekt o mladim znanstvenicima financiran sredstvima Hrvatske nacionalne zaklade za znanost, u kojemu je sudjelovala i Marija Brajdić Vuković. S obzirom na podatke i informacije koje je skupila, zanimala nas je njena ocjena stanja u visoko obrazovnom ustavu.

TELEGRAM: Međunarodni stručnjaci posjetili su 2011. Sveučilište u Zagrebu i tom su prilikom upozorili da je stanje na njemu, citiram, neodrživo, što se posebno odnosilo na lošu razinu svijesti društvene odgovornosti. Također je utvrđeno da istraživački rezultati nisu proporcionalni veličini i statusu Sveučilišta te da je motivacija za objavljivanje znanstvenih radova veoma niska jer nije važan element u sustavu napredovanja. Je li se od tada stanje promijenilo na bolje ili lošije?

BRAJDIĆ VUKOVIĆ: Da biste imali kvalitetno sveučilište morate sustavno raditi na mjerama poticanja kvalitete. Postoji niz toksičnih značajki koje se odnose na cijeli sustav, a ne samo na zagrebačko sveučilište, no u nekim dijelovima sustava ove toksične značajke jače su izražene. Lošu kvalitetu dugujemo svakako činjenici da fakulteti i hrvatska sveučilišta u cjelini nemaju za cilj kvalitetu u nastavnom ili istraživačkom radu. Uglavnom ne postoje niti poticaji, a svakako nema kazni za loše djelatnike.

Za napredovanja i za zapošljavanja, dakle, ne postoji kriterij kvalitete već kronološkog reda ili veze. Napreduju oni koji duže čekaju ili oni koji su duže poslijedoktorandi, a ne oni koji su bolji i kvalitetniji. Naši pravilnici o izboru u znanstvena zvanja propisuju minimum znanstvenih radova koje je potrebno zadovoljiti da bi se bilo primljeno na radno mjesto ili napredovalo. Dovoljno je ispuniti taj minimum, a u smislu kompeticije ništa ne znači je li se netko prijavio na natječaj s puno više radova ili ima drugih kvaliteta. Zapošljava se osoba koja ima zadovoljen formalni minimum, sve da je i najgora na natječaju. Na taj način ne da samo ne stimuliramo kvalitetu, već ju obeshrabrujemo i činimo sve da u sustav ulaze ne najbolji, već podobni. Kako onda očekivati veću kvalitetu?”

Profesorica snimljena ovaj tjedan na svom faksu Borko Vukosav/Telegram

Autorica knjiga i bivša pročelnica

Marija Brajdić Vuković plodna je autorica: zajedno s Brankom Ančićem i Mladenom Domazetom objavila je knjigu Podrška: trajni učinak ili poticajni trenutak? Društveni i gospodarski učinci Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, a s Draganom Bagićem knjigu Motivacijski i emotivni čimbenici povratka izbjeglica u domovinu te prihvaćanja njihova povratka od strane lokalnog stanovništva – empirijsko istraživanje.

Uredila je knjigu Narativi o profesionalnoj socijalizaciji mladih znanstvenika, a autorica je priloga u brojnim knjigama. Objavila je također cijeli niz znanstvenih radova u međunarodnim i domaćim publikacijama, a sudjelovala je u radu brojnih domaćih i međunarodnih konferencija. Do promjene statusa Hrvatskih studija, od 2015. do 2017., obavljala je dužnost pročelnice Odjela za sociologiju.

TELEGRAM: S obzirom na vaše istraživačko iskustvo, kako ocjenjujete da je Sveučilište u Zagrebu i ove godine na šangajskoj listi ostalo i dalje izrazito nisko plasirano, a preteklo ga je i iza Sveučilišta u Splitu?

BRAJDIĆ VUKOVIĆ: Nedavno sam u razgovoru s prorektorom Soldom sa splitskog sveučilišta doznala da su oni uveli dodatne kriterije koji osiguravaju zapošljavanje i napredovanje najkvalitetnijih i onih s najviše radova. Kolega kaže da je i to jedan od razloga zbog kojeg je splitsko sveučilište najviše napredovalo u smislu kvalitete, pa i na svjetskim sveučilišnim rang listama. I nema razloga da mu ne vjerujemo. No, kad pokušate takve dodatne kriterije uvesti u naše visokoobrazovne i znanstvene institucije, s iznimkom Instituta Ruđer Bošković i još nekih svijetlih primjera, doživljavate velik otpor. Ili se stariji znanstvenici, pa čak i ne jako stari, proglašavaju “posebnom kategorijom” koja ne ulazi u ove kriterije vrednovanja.

TELEGRAM: Vjerojatno ima i pozitivnih primjera i iznimaka?

BRAJDIĆ VUKOVIĆ: Postoje načini na koje se može početi njegovati kultura kvalitete naših znanstvenih i akademskih ustanova. Ima nekih istraživačkih grupa, odjela, pa čak i institucija, koje pokazuju način i put kako bi se trebalo raditi. No da bismo od ovih iznimki napravili pravilo, treba nam politička volja. Ako se i kad malo poslože ovi uvjeti povezani s poticanjem kvalitete, svakako bi trebalo povećati sredstva koja se ulažu u znanstveni i visokoobrazovni sustav da barem bude na razini susjedne Slovenije, a ne najniži u EU.

TELEGRAM: Do kakvih ste sve ključnih saznanja došli u istraživanju i analizi profesionalne socijalizacije mladih znanstvenika?

BRAJDIĆ VUKOVIĆ: Istraživanje profesionalne socijalizacije, osposobljavanja mladih znanstvenika za rad u akademskoj profesiji, dalo nam je uvid u funkcioniranje cjelokupnog sustava znanosti i visokog obrazovanja u Hrvatskoj. Za mlade znanstvenike, ne bez razloga, kaže se da su poput “kanarinaca u rudnicima”. Metafora govori o tome da ugibanje kanarinaca u rudnicima ukazuje na lošu kvalitetu zraka u rudniku, i upozorenje je rudarima da se nešto loše događa.

Jednako tako loši rezultati najmlađih znanstvenika u doktoriranju, ali i neuspjesi u znanstvenom i nastavnom radu, zapravo pokazuju ne samo lošu kvalitetu osposobljavanja mladih znanstvenika, već i slabe strane našeg akademskog sustava općenito. Također, daju nam pregled nad budućnošću sustava, jer mladi znanstvenici su upravo to, budućnost hrvatske znanosti. Ovo istraživanje otkrilo nam je nešto dobrih, i puno previše loših strana hrvatskog akademskog sustava koje objašnjavaju njegovo loše stanje u cjelini.

TELEGRAM: Dakle, koje su glavne boljke naših visokoobrazovnih i znanstvenih institucija?

BRAJDIĆ VUKOVIĆ: Prvenstveno se radi o pomanjkanju njihovih ciljeva. Iz iskustava mladih znanstvenika, može se zaključiti da akademske institucije nemaju jasne ciljeve u svome radu, da se bave pukim servisiranjem svoje javne djelatnosti i uglavnom funkcioniraju po inerciji. Pri tomu ponajprije zadovoljavaju interese pojedinaca koji se u tom trenu nalaze na funkcijama. Uz poneku iznimku, pokazalo se da fakulteti i hrvatska sveučilišta u cjelini, ne vrednuju posebno nastavu niti sustavno prate kvalitetu izvođenja nastave.

Premda se čini da je organizacijom rada i normiranjem rada isključivo u nastavi, fokus njihove djelatnosti upravo na nastavi. Istodobno, znanstvenoistraživački rad se ne vrednuje posebno, jer uglavnom ne postoje poticaji, pa čak niti pohvale za izvrstan znanstvenoistraživački rad. A da ne govorimo o postojanju “kazni” za one koji nedovoljno rade ili uopće nemaju znanstvenoistraživačkih radova. To je u tolikoj je mjeri tabu tema, da se o njoj ne smije ni početi razgovarati. Dakle, logičnim se nameće pitanje što je zapravo cilj naših visokih učilišta, ako nije kvaliteta u nastavnom i istraživačkom radu.

Tomu valja pridodati boljke povezane s izrazitim povećanjem broja studenata u zadnjih 20 godina, a istodobno nedostatkom zaposlenika za rad u nastavi i na administrativnim poslovima, što se posebice osjeća od uvođenja Bolonjskog procesa. Posljedice toga su preopterećenost znanstveno-nastavnog osoblja, ali i nedostatak sredstava za rad i istraživanja. Sve su to uzroci lošeg stanja u našem akademskom sustavu.

TELEGRAM: O čemu onda najviše ovisi napredovanje i razvoj mladih znanstvenika?

BRAJDIĆ VUKOVIĆ: Za osposobiti mladog produktivnog znanstvenika ključnim se pokazao rad u kvalitetnom timskom okružju, rano poticanje na pisanje i objavljivanje znanstvenih radova, suradnja s mentorom, poticanje na međunarodno usavršavanje te povezanost istraživačke grupe sa znanstvenicima u inozemstvu. U praksi se međutim pokazuje da su mladi znanstvenici prečesto u situaciji da ne dobivaju odgovarajuću ili čak nikakvu mentorsku podršku, da su često smješteni u istraživački neaktivne i nepoticajne sredine, da ih se preopterećuje administrativnim poslovima ili poslovima na rutinskim komercijalnim projektima ili im se dodjeljuju velike količine nastavnih sati.

Svime time narušava se proces njihovog profesionalnog osposobljavanja u tolikoj mjeri da ih se, ako uspiju doktorirati, čini trajno neproduktivnima ili slabo produktivnima u objavljivanju radova i suradnji s međunarodnim publikacijama. Jedan od naših važnijih nalaza jest da je socijalizacijsko iskustvo presudno ne samo u odnosu prema objavljivanju i produktivnosti, već i u samoj mogućnosti zauzimanja stajališta.

Ako mladi znanstvenik nema dovoljno iskustva i samostalnosti u istraživanju i pisanju radova, logično je da će se zadovoljiti ispunjavanjem minimalnih zakonom propisanih kriterija. Samopouzdan i poduzetan, inspiriran i produktivan mladi znanstvenik, preduvjet je za kvalitetan znanstvenoistraživački rad. Ispunjavanje minimalnih uvjeta kao osnovni cilj i svrha djelovanja, puko preživljavanje u sustavu koje se primjećuje kod većine kao strategija, nikako nije dovoljno da bi sustav gradio kvalitetu u znanstvenim istraživanjima, kako sada tako niti u budućnosti.

TELEGRAM: Kolike su onda šanse mladih znanstvenika u nas da do kraja realiziraju svoje ambicije?

BRAJDIĆ VUKOVIĆ: Nažalost, šanse su slabe. Sustav nije ugradio poticajne mjere, a prepreka za kvalitetan razvoj i ispunjavanje ambicija nažalost, često je i previše. Vi zapravo u sustavu imate intrinzično vrlo motivirane mlade ljude, koje se, ako ne sustavno guši i obezvrjeđuje, onda barem obeshrabruje u radu na vlastitoj kvaliteti i u nastavnom i u istraživačkom radu. Iz iskustava mladih znanstvenika u svim disciplinama doznajemo da često postoje velike generacijske razlike, ako ne i jaz, povezan s načinom na koji se pristupa znanstvenim istraživanjima i pisanju znanstvenih radova.

Dok mladi po svojoj prirodi pripadaju novijem dobu umreženosti i svoje istraživačke i disciplinarne uzore traže u međunarodnoj disciplinarnoj zajednici, većina starijih teži zatvorenosti, domaćoj disciplini i domaćim znanstvenim publikacijama. Posebice je tako u humanistici, nekim društvenim, ali začudo i nekim prirodnim znanostima. Problem je što je svaki znanstveni sustav izrazito gerontokratičan, ali u većini razvijenih zemalja on je i meritokratičan ili teži meritokraciji, dok se u nas čini da je zapravo isključivo okrenut vladavini i autoritetu najstarijih u sustavu. I to bez obzira na objektivne pokazatelje kvalitete njihova rada. U takvom sustavu, mladima se valja ili pokoriti autoritetu i neznanju starijih ili trajno nastradati.

TELEGRAM: Koliko je na fakultetima prisutan problem nepotizma, veza i poznanstva, kad se rad i kvaliteta ne vrednuju na pravi način?

BRAJDIĆ VUKOVIĆ: U razgovoru s mladim znanstvenicima doznali smo da to izaziva velike frustracije i nezadovoljstvo u svakodnevnom radu. S time je povezan i kontinuiran osjećaj besmisla u vlastitom radu i trudu na kvaliteti jer je općenito prevladavajući dojam da se kvaliteta, ambicija, kompetitivnost uglavnom ne samo ne cijeni, nego destimulira do razine netrpeljivosti i kažnjavanja onih koji svojim radom iskaču iz kalupa domaće disciplinarne zajednice. Kad nije ovako ekstremno loše, onda je barem na razini da je “svejedno” jeste li se trudili ili niste, jer nešto drugo odlučuje o tome hoćete li nakon poslije-doktorskog razdoblja biti primljeni na neko radno mjesto. A to nešto drugo nije povezano s vašim radom, već s time koliko ste dobro umreženi, i jeste li vi i vaš mentor simpatični osobama koje odlučuju o vašem zapošljavanju.

TELEGRAM: Vjerojatno i tu ipak postoje iznimke?

BRAJDIĆ VUKOVIĆ: Iznimke naravno postoje, posebice istraživačke skupine koje izvrsno funkcioniraju, u kojima se osposobljavaju odlični mladi znanstvenici koji se redovito usavršavaju u inozemstvu, koji prednjače u broju i kvaliteti znanstvenih radova, koji su ambiciozni i uspješni u tome što rade i koji su zadovoljni svojom znanstvenom karijerom. No, znate kako oni govore o sebi? Da su imali sreće jer su primljeni baš u tu uspješnu grupu, što su imali baš takvog mentora koji je tako uspješan i poticajan. Istodobno, jasno im je da su mnogi drugi, većina u sustavu, bili puno lošije sreće od njih. Njihove priče i iskustva drugih mladih znanstvenika pokazuju da su u smislu svakodnevnog funkcioniranja, a onda i osposobljavanja mladih znanstvenika, akademske institucije i odjeli toliko raznolika mjesta u smislu razine kvalitete, truda i rada, da nasumično razmještanje mladih po takvom sustavu za njih najviše nalikuje ruletu.

Marija Brajdić-Vuković donedavno je bila pročelnica Odjela za sociologiju na Hrvatskim studijima Borko Vukosav/Telegram

TELEGRAM: Kako je moguće da je znanstvenika više nego ikada, ali da je istodobno za njih manje radnih mjesta?

BRAJDIĆ VUKOVIĆ: Velik broj mladih znanstvenika u sustav je ušao za vrijeme ministra Dragana Primorca, s takozvanim „novačkim sustavom“. Oni su trebali pomoći da se realiziraju nastavni programi koji su postali puno obimniji reformom studija u skladu s Bolonjskim procesom. Međutim, upravo radi svih navedenih problema, najveći broj ovih mladih ljudi nije doktorirao i izašao je iz sustava. Kako je navedeno u podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja iz 2009. godine, radi se o više od pedeset posto od oko 2500 ljudi

Kako se dade iščitati iz politika i strategija koje su pratile uvođenje novačkog sustava kao sustava osposobljavanja mladih znanstvenika, jedan od ciljeva bio je povećati broj visokoobrazovanih stručnjaka u svim područjima i ciljano za sve gospodarske sektore, a ne samo za rad u akademskom sustavu. Ovo međutim nisu popratili kvalitetni doktorski studiji koji bi omogućili stjecanje vještina za šire tržište rada. Novaci su k tomu uglavnom radili u nastavi pa nisu osposobljeni za rad u drugim djelatnostima. Ako je ova ideja i bila dobra, u smislu razvoja ekonomije znanja, svakako nije dobro izvedena ni na jednoj razini provedbe.

Mladi znanstvenici koji su uspjeli doktorirati i ostati u sustavu jedva su dostatni za zadovoljavanje svih potreba sustava. I dalje vlada preopterećenost nastavom i raznim administrativnim poslovima. Dakle, ne postoji višak znanstvenika u sustavu. Možda imamo samo višak studenata na nekim fakultetima. Neizvjesna profesionalna budućnost znanstvenog podmlatka uvelike je povezana sa zabranom novog zapošljavanja u akademskom sustavu. Nije pomoglo ni uvođenje sustava zbirnih koeficijenata, jer to nisu popratile odgovarajuće mjere na drugim razinama.

Naime, od 2013. godine nadalje, sustavom koeficijenata akademskih institucija, utvrđeno je da se može napredovati i zapošljavati nove djelatnike, samo kad se oslobodi dio koeficijenata. A to konkretno znači, kad netko ode u mirovinu. Svakodnevno svjedočimo nedostatku osjećaja za potrebu obnove institucije, ali i produžavanja ugovora znanstvenicima i poslije 65. godine bez obzira postoji li za njima potreba.

Ili još gore, obavljaju li njihov posao već odavna mlađi znanstvenici na poslijedoktorskim, dakle privremenim ugovorima. Pritom, kad i postoji odlazak u mirovinu i oslobođenje koeficijenta, često se oni radije potroše na napredovanja, nego li na nova zapošljavanja. Nažalost sve ovo u nekom višem redu stvari može imati i smisla: pravilnici o područjima i napredovanjima te dijelovi zakona, posloženi su tako da ne omogućuju sustavnu brigu za cjelinu, već samo za ispunjavanje partikularnih interesa.

TELEGRAM: Je li moguće ostvariti kvalitetno studiranje u uvjetima kad su mladi znanstvenici koji predaju prepušteni sami sebi, a na predavanja dolazi po stotinjak i više studenata pa je nemoguća bila kakva ozbiljna rasprava i komunikacija između predavača i studenata?

BRAJDIĆ VUKOVIĆ: Istraživanja su pokazala da vrlo mali broj mladih znanstvenika biva sustavno upućen u rad u nastavi, a većina ih se osjeća “bačeno” u nastavu, predaju bez da se njihov rad prati na sustavan način. To pokazuje izrazitu nebrigu institucija za provođenje i kvalitetu nastave, što u konačnici znači i za osposobljavanje studenata. Nastava je u prosjeku nešto što je bitno “odraditi”, a nevažno je kako.

Pritom se mlade znanstvenike često preopterećuje, pa nemaju dovoljno vremena za pripremu, a posljedica toga je sustavni stres i nezadovoljstvom vlastitim radom. Kako pokazuje naše istraživanje ovo ima posljedice na način na koji se razvija odnos sa studentima, ali i slika o studentima. Oni zadovoljniji vlastitim radom u nastavi, istovremeno imaju bolji odnos sa studentima i više se trude u radu s njima. I obratno.

Samosnalaženje kao način na koji se prilazi nastavi na većini naših visokoobrazovnih institucija naročito je toksično kada su u pitanju velike grupe studenata s kojima je i inače teško raditi. A naročito ako nemate vodstvo i ne stječete znanja i vještine o tome kako se didaktički pristupa takvom nastavnom satu. Posljedice su naravno vidljive ponajprije u kvaliteti znanja studenata koji završe studije na našim visokoobrazovnim ustanovama. Ali i u kompetencijama i kvaliteti profesionalnog rada naših sveučilišnih nastavnika.

Mladen Pleše
Novinar
318 članaka Više o autoru