Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar/Telegram
Laura je studentica prve godine Testilno-tehnološki fakultet

Imala sam 13 godina, češljala sam se i naglo okrenula. Sat kasnije zauvijek sam izgubila osjet u nogama

Priča Laure Lovošević, Zagrepčanke koja je, nakon jednog naglog pokreta glavom, posljednjih sedam godina u kolicima

Imala sam 13 godina, češljala sam se i naglo okrenula. Sat kasnije zauvijek sam izgubila osjet u nogama

Priča Laure Lovošević, Zagrepčanke koja je, nakon jednog naglog pokreta glavom, posljednjih sedam godina u kolicima

Laura je studentica prve godine Testilno-tehnološki fakultet
FOTO: Vjekoslav Skledar/Telegram

Zagrepčanka Laura Lovošević ima 20 godina, išla je u sedmi osnovne kad je, spremajući se za školu, u kupaonici napravila nagli pokret zbog kojeg je nešto kasnije počela osjećati neobične trnce u nogama. Do trenutka kad je došla do prijateljičina stana već je polako počela gubiti osjet, a u roku od pola sata više nije mogla stajati na nogama. U bolnici joj je dijagnosticiran transverzalni mijelitis, upala leđne moždine; doktori su joj tada samo rekli da se navikne na kolica. Za Telegram se detaljno prisjeća proljetnog dana kada je ostala paralizirana

Sat je zvonio u devet, probudila sam dobro raspoložena. Bio je četvrtak, 7. travnja 2011. godine. Dan kad sam se, nakon što sam tri tjedna provela u krevetu, napokon trebala vratiti u školu. Najprije sam imala upalu mandula, a onda sam pokupila virozu. Oko podneva sam se počela spremati, dogovorila sam se s najboljom prijateljicom Ivanom da ću prije škole doći do nje. Bila sam u kupaonici. Kada sam se počešljala, vratila sam četku u ladicu i cijelim se tijelom naglo okrenula prema vratima. Odjednom sam osjetila laganu bol u leđima. Nisam se previše opterećivala s tim, mislila sam da će proći. Stavila sam ruksak na leđa i krenula. U dvorištu je tata razgovarao s nekim čovjekom; mislim da je bio popisivač stanovništva. Prošla sam pokraj njih dvojice i mahnula tati.

Dok sam izlazila na ulicu, osjetila sam čudne trnce u nogama. Nisu bili bolni, ali su bili neugodni. Osjećala sam se kao da ću pasti na pod. Hodala sam pokraj potoka koji vodi prema susjednom naselju Voltino, gdje se nalaze škola i Ivanina zgrada. Putem nisam srela nikoga. Sve je bilo neobično prazno. Bio je lijep proljetni dan, jako sunčan. Sjećam se da mi je trava iz nekog razloga djelovala nestvarno zelena, a potok, koji je inače ružno prljav, imao je neku ludo tirkiznu boju. A onda mi je hod postajao sve teži. Počela sam razmišljati o tome kako mi, ako se nešto dogodi, nitko neće moći pomoći, jer nikoga nema.

Napokon sam došla pred Ivaninu zgradu. Zakoračila sam u lift, pričekala da se zatvore siva išarana vrata i doslovno pukla. Počela sam plakati. Izašla sam na šestom katu, pozvonila na njezina vrata i ušla u stan. Ispričala sam joj što mi se događa; rekla mi je da sam vjerojatno iscrpljena od viroze. Otišla je do kuhinje i natočila mi čašu juicea. Kada se vratila u boravak, ja sam se srušila sa stolca. Pokušavala sam se podići, nisam uspjela. Od tog trenutka više nisam osjećala noge.

Laura je u kolicima posljednjih sedam godina

Pentrala sam se po drveću, bila sam klinac koji je uvijek u akciji

U tom trenutku imala sam 13 godina. Do tada sam bila potpuno zdrava curica, onaj tip djeteta koji je stalno u akciji. Pentrala sam se po drveću, preskakivala potok, jurila okolo, ali sam imala ludu sreću da nikada nisam ništa slomila ni šivala. Odrasla sam u jednoj maloj ulici u zagrebačkom Rudešu pa sam mogla neprestano biti vani.

Prošlo je sedam godina od tog dana kod Ivane. U tom trenutku, kad sam se srušila sa stolca, počela sam već jako paničariti. Nikako se nisam mogla podići s poda, objašnjavala sam Ivani da više ne mogu sjediti jer konstantno gubim ravnotežu. Podigla me s poda i prebacila na krevet. Napokon sam nazvala mamu i rekla joj da ne osjećam noge. Mama i tata su došli za pet minuta. Prvo su me pitali jesam li možda pala i slomila nogu. Neprestano su me pipali po nogama, nadajući da će izazvati bilo kakvu reakciju. Onda sam im sve ispričala; kako sam postepeno, kroz tih pola sata koliko je prošlo, potpuno izgubila osjećaj u nogama. Tata me podigao u ruke, odnio do auta, prebacio na zadnji sic i odvezao u Klaićevu. Sjećam se kako, dok sam pokušavala pronaći poziciju u kojoj donekle mogu zadržati ravnotežu, u autu nisam paničarila. Bila sam uvjerena kako klinci ne mogu biti ozbiljno bolesni. Mislila sam da ću jednostavno u bolnici dobiti nekakvu injekciju od koje ću prohodati. Navečer ću se vratiti doma.

Kako sam u bolnici uplašeno iščekivala potpunu paralizu

Kada smo parkirali ispred Klaićeve, mama i tata su me ponovno nagovarali da pokušam stati na noge. Dodirivali su me po bedrima i koljenima. Kad je shvatila da nema reakcije, mama je otrčala u bolnicu i ubrzo se vratila s kolicima. Sljedećih nekoliko sati proveli smo u čekaonici. Prozvali su me oko četiri sata poslijepodne. Doktor je djelovao potpuno nezainteresirano. Na brzinu je obavio pregled i zaključio kako sam vjerojatno ukliještila živac. Kada me htio poslati kući, moja mama, inače medicinska sestra, vrlo strogo je izjavila kako to nije dobra ideja. Čovjek me tek onda pitao hoću li ostati u bolnici ili se želim vratiti kući. “Ostat ću u bolnici”, odgovorila sam. To mi se činio kao zgodan način da izbjegnem test iz matematike koji je bio najavljen za sljedeći dan. Mama je ostala sa mnom. Smjestili su nas u sobu s još nekoliko djece koja su bila znatno mlađa od mene. U sljedećih nekoliko sati, stanje mi se pogoršalo. U nekoliko navrata sam izgubila svijest. Imala sam osjećaj kao da mi se oduzetost još proširila, odjednom više nisam osjećala ništa ispod pupka.

Tata me podigao u ruke, odnio do auta, prebacio na zadnji sic i odvezao u Klaićevu. Sjećam se kako, dok sam pokušavala pronaći poziciju u kojoj donekle mogu zadržati ravnotežu, u autu nisam paničarila. Bila sam uvjerena da klinci ne mogu biti ozbiljno bolesni. Mislila sam da ću jednostavno u bolnici dobiti nekakvu injekciju od koje ću prohodati. Navečer ću se vratiti doma

Kasno navečer, negdje oko ponoći, oko mog kreveta okupilo se nekoliko doktora. Najstariji je postavljao pitanja, a ostali su samo kimali glavom. Poslali su me na magnetsku rezonancu, no aparat nije bio ispravan pa su me istu noć prebacili u Zaraznu. Na putu prema Zaraznoj prvi sam put zadrijemala, a probudila sam se kada su me smjestili na Intenzivnoj. Čula sam doktore kako spominju neku rijetku bolest zbog koje bih u roku od nekoliko sati trebala biti potpuno paralizirana. Kasnije sam saznala da se ta bolest zove Guillain-Barré. U tom trenutku mama se potpuno raspala i počela je plakati. Nakon toga su me odveli na magnetsku rezonancu. Ugurali su me u taj aparat, stavili mi slušalice na uši i sljedećih sat vremena morala sam biti potpuno mirna. Ostatak noći iščekivala sam potpunu paralizu. Svako malo sam podizala ruke. Bila sam presretna što ih mogu pomaknuti.

Laura kao petogodišnja djevojčica u vrtiću u Rudešu

Trenutak kad su me prijateljice prvi put vidjele u kolicima

U bolnici sam ostala tri tjedna. Obavila sam brojne pretrage i punkcije. Doktori su na kraju zaključili da je moju oduzetost izazvao transverzalni mijelitis, odnosno upala leđne moždine. Najčešće je izazivaju bakterijske ili virusne upale. Početak bolesti sam očito prehodala, a trajna oduzetost dogodila se nakon tog naglog okreta u kupaonici. U bolnici mi nisu otvoreno rekli da ću ostati paralizirana. To sam zaključila kada su govorili kako bih se trebala naviknuti na kolica. Nakon tri tjedna sam se vratila kući, gdje sam ostala sedam dana, a nakon toga sam otišla na rehabilitaciju u Krapinske toplice. Doma sam saznala da je Ivana svima u školi ispričala što mi se dogodilo. Većina klinaca smatrala je da glumatam kako ne bih trebala ići u školu. Ubrzo nakon mojeg povratka iz bolnice, u goste su mi došli razrednik i tri prijateljice iz razreda. Dočekala sam ih u dvorištu. Umirala sam od treme, zamišljajući taj prvi put kad će me vidjeti u kolicima. Pojavili su se oko tri sata poslijepodne.

U pogledima sam im odmah vidjela sažaljenje. Bilo je očito da je i njima neugodno. Jedna prijateljica je počela forsirati komunikaciju i prepričavati razredne tračeve. Ostale dvije su šutjele. Razrednik je prvi postavio smisleno pitanje: “Laura, kako si?”. Slagala sam mu da sam dobro. Ubrzo se pokraj nas pojavila mama i prebacila me u sobu. Podigla me na krevet i pokrila dekom. Gosti su se poredali oko mene. Zadržali su se još pola sata. Cijelo vrijeme sam se pravila zainteresirana, smijala sam se na svaku njihovu foru, ali zapravo sam samo čekala da odu.

Sredinom svibnja otišla sam u Krapinske toplice. Bila sam na dječjem odjelu. Sva djeca su se sprijateljila, ali ja sam konstantno bila sama. Bila sam tužna, nije mi odgovaralo njihovo društvo. Bilo kakvo društvo zapravo. Dani su bili monotoni. Svakoga jutra odlazila sam na vježbe. Zatim bi bio ručak, pa odmor. Poslijepodne sam vježbala u bazenu i odlazila na elektrostimulacije. Navečer bih bila toliko iscrpljena da bih zaspala oko devet. Vikendom sam s mamom odlazila u Novi Vinodolski, gdje je moja obitelj ljetovala. Tamo me tata svaki dan unosio u more.

Postoje ljudi koji snagom volje prohodaju. Mislila sam da ću i ja

U školu sam se vratila početkom osmog razreda, dakle pet mjeseci nakon ozljede. Najgore sam se osjećala na satu tjelesnog. Prije početka sata netko od učenika spustio bi me u dvoranu. Sljedećih 45 minuta sjedila bih u kolicima i gledala prijatelje kako vježbaju. Moja kolica su bila parkirana pokraj plavih strunjača, a kraj mene je sjedila profesorica iz tjelesnog. Ona bi malo pričala sa mnom, onda bi nešto zapisivala u imenik i pratila kako ekipa izvodi vježbe. Dok sam tako sjedila i čekala da završi sat, često bih se sjetila kako sam znala lagati da zbog menge ne mogu vježbati; sada sam samo htjela stati sa svima u vrstu i baciti se na taj kozlić.

Danas studira na Testilno-tehnološkom fakultetu Vjekoslav Skledar

Moj najdraži film je Kill Bill. Kada sam ostala nepokretna, često mi se vraćala ona scena u kojoj se Uma Thurman budi iz kome i pokušava pomaknuti nožni prst. Kao klinka mislila sam da je to moguće. Postoje ljudi koji snagom volje mogu prohodati. Jednu večer legla sam u krevet, zatvorila oči i pokušala se koncentrirati kako bih pokrenula desni nožni palac. To mi, naravno, nikada nije uspjelo. Noge su ostale nepomične. Mišići na nogama su mi s vremenom atrofirali, pa su postale i znatno tanje. Jedan dan smo pisali test iz hrvatskog. Koncentrirala sam se na odgovore, ali sam skužila da se prijateljica, koja je sjedila sa mnom u klupi, odjednom jako uzvrpoljila. Nije mi bilo jasno što se događa. Kada nam je učiteljica pokupila testove, ona mi se jako nafureno obratila: “Dobro, a što se ti praviš luda”. Navodno me cijeli sat udarala po nogama jer je htjela da joj šapnem odgovor na jedno pitanje.

Moj mlađi brat se ne sjeća kako sam se nekad ja brinula o njemu

Prvih nekoliko godina od ozljede često sam se prisjećala vremena kada sam mogla stajati na nogama. Jednu večer, u veljači 2013. godine, u sobu mi je uletio mlađi brat Luka. Pitao me može li sjesti za moj kompjuter. Sljedećih sat vremena sjedila sam u kolicima i promatrala ga kako igra Minecraft. Prisjetila sam se kada sam ja imala 12, a on 6 godina. Tada sam još hodala i svugdje sam ga vodila sa sobom. Kao starija sestra često sam ga čuvala i brinula se o njemu. Jednom smo se igrali skrivača. Luka se prilično nevješto sakrio ispod stola. Noge su mu virile ispod jednog stolca. Sljedećih deset minuta trčala sam po stanu i pravila se da ga ne mogu pronaći. Vikala sam na sav glas: “Mama, jeste li možda vidjeli Luku? Pa kako se samo tako dobro sakrio”. Čula sam ga kako se smijulji ispod stola. U jednom trenutku se izvukao, nacerio i pobjedonosno izjavio da ga nikada neću naći. Dok sam razmišljala o tom danu, Luka se ustao od kompa. Zamolila sam ga da mi donese čašu vode. Vratio se za minutu. “Znaš, Luka, i ja sam tebi tako prije pomagala”. Nasmijao se. Znala sam da ne zna o čemu pričam. Bio je premali da bi me pamtio dok sam hodala.

Na praznicima između trećeg i četvrtog razreda osnovne, s mlađim bratom Lukom u pozadini

Još od petog razreda htjela sam upisati Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Od toga sam morala odustati kada sam saznala da zgrada u centru Zagreba, preko puta HNK, nije prilagođena osobama u kolicima, a kao zaštićeni spomenik kulture ne može se adaptirati. Zbog toga sam 2012. upisala Školu za modu i dizajn. Pojavila sam se pred učenicima koji, za razliku od onih iz osnovnjaka, nisu znali da sam sve donedavno hodala. Morala sam im detaljno prepričati kako sam u jednom danu završila u kolicima. Bili su jako znatiželjni, nisu me poznavali, pa nisu mogli znati koliko mi je o tome teško pričati. No, s vremenom su se pitanja reducirala, a ja sam se sljedeće četiri godine u školi osjećala stvarno dobro.

Na maturalnoj je bilo super, dok me profesorica nije odvela na podij

Maturalnu večer imala sam krajem svibnja 2016., bila je u dvorani Globus, blizu Velesajma. Obukla sam dugu plavu haljinu, kosu sam svezala u rep, a vizažistica mi je sredila make-up. Sjedila sam za stolom, pijuckala vino i promatrala frendove kako plešu. Svi su bili jako zgodni. Odjednom se preda mnom stvorila jedna stvarno draga profesorica. Primila je moja kolica i odgurala me do sredine podija. Počela me vrtjeti u ritmu glazbe, a ostali učenici su nas okružili. Svi su bili jako uzbuđeni, ali ja sam se osjećala neopisivo loše. Znam, žena je bila dobronamjerna, ali ja sam samo htjela da se svi zaustave, vrate me za moj stol i puste na miru. Kući sam se vratila oko dva.

Trenutno sam na prvoj godini Tekstilno-tehnološkog fakulteta. Na faksu sam upoznala neke sjajne ljude koji su mi vrlo brzo postali prijatelji, pomažu mi oko svega. S njima napokon mogu potpuno otvoreno i neopterećeno pričati o svom invaliditetu. Jedna frendica me nedavno pitala jesu li mi to nove tenisice. Odgovorila sam joj: “Jesu. Stare su šest godina”. Prije dva tjedna izašla sam s curama s faksa u jedan kafić na cugu. Sjele smo u separe, a ja sam kolica parkirala kod šanka. Pred nama se stvorio konobar kojeg sam poznavala iz viđenja. Naručila sam pivu, na što je on komentirao: “Smiješ li ti piti kada voziš?”. Umrla sam od smijeha, a on mi je namignuo. Kada sam popila pola pive, preda mnom se pojavio frajer u kožnoj jakni, u uskim trapericama i s predivnim osmijehom. Sagnuo se prema meni, ljubazno se predstavio i pitao me za ples. Bio je jako pristojan. Pokazala sam rukom prema kolicima i rekla: “Ovo ti je moje”. Odmah se snašao i rekao kako možemo plesati sjedeći.

Roditelji koji svojim klincima ne daju da me gledaju na cesti

Najviše me živciraju roditelji koji svojoj djeci zabranjuju da gledaju u invalide pa se preda mnom deru: “Pa jesam li ti rekla da to nije pristojno!”. Ili svojoj djeci vrlo očito pokušavaju preusmjeriti pažnju na nešto drugo, neke bezvezne cipele u izlogu samo kako bi klinci maknuli pogled s mene. Umjesto toga, roditelji bi se trebali opustiti i dozvoliti im da gledaju. Ovako ih samo zastrašuju i stvaraju im odbojnost prema ljudima s invaliditetom. Nekoliko dana prije Božića otišla sam u Müller po darove. Bila je enormna gužva. Ljudi su se doslovno probijali kroz dućan. Ispred police sa šamponima stajali su mama i njezin sin od nekih šest godina. Mali je bio vidno umoran, očito mu je bilo dosta hodanja po dućanima. Kada je prolazio pokraj mene, rekao je. “Ma vidi ti nju, ona se vozika”. Mama ga je odmah panično primila za ruku i odvukla prema blagajni. Tu sam anegdotu prepričala frendovima, pa me sada svi zezaju da se stalno vozikam.

Najgore sam se osjećala na satu tjelesnog. Prije početka sata bi me netko od učenika spustio u dvoranu. Sljedećih 45 minuta sjedila bih u kolicima i gledala prijatelje kako vježbaju. Dečki su radili trbušnjake, a cure su preskakivale kozlić. Moja kolica su bila parkirana pokraj plavih strunjača. Dok sam tako sjedila i čekala da završi sat, često bih se sjetila kako sam znala lagati da zbog menge ne mogu vježbati. Sada sam samo htjela stati sa svima u vrstu i baciti se na taj kozlić

Prije sam bila tip osobe koji izbjegava društvene mreže jer mi se to činilo kao neprirodan način komuniciranja. Odbijala sam otvoriti profil na Facebooku i Instagramu. Kapitulirala sam prije dvije godine, skužila sam da možda i nisam bila u pravu. Na Instagramu sad, recimo, gledam hrpu slika ljudi u invalidskim kolicima koji se bave raznim stvarima. Fascinirala me fotka jedne prelijepe cure koja je u kolicima nosila modnu reviju. Ispod fotke je bio poziv na nekakav casting. Objavila ga je talijanska agencija Iulia Barton koja angažira modele u invalidskim kolicima. Odlučila sam im poslati svoje fotke. Zamolila sam frendicu Teu da me snimi. Snimanje smo odradile u mojoj sobi.

U veljači bi trebala nositi reviju na Milano Fashion Weeku

Mladi kirurg koji mi je pokušao dati nadu da ću možda stati na noge

Kada smo napokon završile, Tea je zamolila da izvadim zmiju iz terarija. Već nekoliko godina za kućnog ljubimca imam meksičku mliječnu zmiju, zove se Zoe. Tea je, inače, imala enorman strah od zmija. Uzela sam Zoe u ruke i omotala je oko glave. “Čekaj. Stani!”, poviknula je Tea. Izvadila je fotoaparat iz torbe i okinula predivnu fotku koju sam kasnije poslala agenciji. Nakon tjedan dana javili su mi da žele sa mnom potpisati ugovor. Krajem veljače trebala bih odraditi prvu reviju na Milano Fashion Weeku. Nosit ću odjeću talijanskog dizajnera Antonija Urzija koji je poznat i jer je oblačio Lady Gagu i Naomi Campbell.

U bolnicu sada odlazim samo na kontrole. Uvijek znam što me čeka: obavim nekoliko pretraga, a onda me doktori ispituju kako se osjećam. Nikad mi ne kažu ništa konkretno o mojem stanju, samo da se vidimo opet. Na zadnjoj kontroli, koja je bila prije otprilike godinu dana, dočekao me jedan mladi kirurg. Djelovao je jako zainteresiran za moje stanje. Dugo je proučavao medicinsku dokumentaciju. Zamolio me da mu prepričam onaj dan kada sam završila u kolicima. Zanimali su ga svi detalji, kada su se simptomi javili, koji intenzitet boli sam osjećala, jesam li ikada poslije osjetila noge – bar na trenutak. Rekla sam mu da nisam, da sam svjesna da se to nikada neće dogoditi. Naglo me prekinuo. Rekao mi je da su neurokirurzi na Rebru nedavno počeli izvoditi operacije na mozgu. Takve operacije vrlo brzo bi se mogle provoditi i na kralježnici. Mislim da mi je htio poručiti kako postoji mogućnost da jednom opet stanem na noge.