Nekad je nužno odabrati stranu

Imam 23 godine i nikad nisam uletio curi. Pa sam mislio da je dobra ideja probati na Trgu. Jako sam podbacio

Mladi novinar Telegrama izazvao je samoga sebe i otišao na Trg bana Josipa Jelačića uletavati curama. Savršeno se pripremio, isplanirao taktiku i odabrao lampu ispod koje će se montirati, promatrati žene (nimalo perverzno) i skupljati hrabrost da im uleti. Ispostavilo se da su mu, umjesto jednog, ipak trebala dva dana. U ta dva dana prišao je zadivljujuće malo žena, shvatio da je malo veća kukavica nego što je mislio i naučio da na Trgu postoji veliki sat

FOTO: Vjekoslav Skledar

Nemam pojma zašto sam u tom trenutku mislio da je to dobra ideja, ali neki dan, očito ne razmišljajući uopće o tome što ću upravo izgovoriti, samo sam ispalio – volio bih uletiti gomili žena.

Da, zvučalo je točno tako kao što zvuči i sada – perverzno. Ali nisam perverznjak, kunem se. Samo me zanimalo imam li muda za to.

Imam 23 godine i nikad u životu nisam uletio ženi. Barem ne trijezno, pod punom svijesti i s ozbiljnim namjerama. Mogao bih sada hladno tvrditi da nikad nisam ni trebao, ali to bi bila laž. Jednostavno se nikad nisam usudio. Sve cure s kojima sam u životu bio, ili samo s njima mutio, dogodile su se preko nekih poznanstava, školskih klupa, dugogodišnjeg prijateljstva…

Ili bi one – a sada sam također svjestan kako će ovo zvučati – uletile meni. Ne, ne znam zašto. Iskreno, ne mislim da sličim čemu, potpuno sam svjestan svoje zbunjenosti i ne vidim zašto bih ikome bio atraktivan. Ali da, dogodilo se tih par puta kad su mi cure u bircu na cugi ili negdje nakon svirke s bendom u Sisku jednostavno prišle i započele razgovor.

Ponekad bi nam krenulo, ponekad ne. Ali uvijek mi se to činilo užasno hrabro. I nikad se sam to nisam usudio. Sada sam htio pokušati.

Taktika i detaljno planiranje

Razvio sam cijelu taktiku i sve sam detaljno proučio. Prvo sam guglao najčešće ulete. Kad sam ih dobro iščitao i analizirao zaključio sam sljedeće – nema tog boga da to prebacim preko usta.

“Znaš li koliko je sati? Pravo je vrijeme da odemo na kavu”.

“Je li ti tata lopov? Pa, tko je onda ukrao zvijezde s neba i stavio ih u tvoje oči?”

” Jesi li umorna? Možda zato što si cijelu noć lutala po mojim mislima”.

Da, šanse da ikome uletim s takvom idiotarijom bile su mršave, ali me to zapravo malo i ohrabrilo. Ako fakat ima tipova koji ženama izgovaraju ovakve pizdarije, ja ću ispasti bog. Pa samo ću im pristojno prići, reći im što osjećam i pozvati ih na kavu. To je to. Ne čini mi se baš tako komplicirano. Ne kužim zašto sam toliko paničario sve ove godine.

matej glavna mozda_01
Ispod ove lampe proveo sam dva dana. Uglavnom hiperventilirajući Vjekoslav Skledar

Odabrao sam i lokaciju – Trg bana Josipa Jelačića. Naime, razvio sam cijelu teoriju i o tome. Cvjetni je pun ovih koji nešto žicaju, zaustavljaju zbog anketa, azila, akcija, svega. Nisam htio da me zbog toga otfikare i prije nego što sam prozborio. Zrinjevac mi se činio previše pust, pretpostavio sam da bih tamo čekao satima dok ne prođe neki pristojan broj žena.

A Trg? Trg je dovoljno frekventan, ali opet neokaljan stalnim upadima anketara i drugih koji nešto uvaljuju. A i nekako sam si mislio da ću se u toj gomili ljudi izgubiti i da nitko neće obraćati pažnju na nekog malog koji uporno zaustavlja cure.

Dakle, bio sam spreman. Osjećao sam to. Oprao sam to jutro kosu, navukao sam svijetloplavu košulju i smeđe hlače. Osjećao sam se odlično. Ovo će biti mačji kašalj, pomislio sam dok sam bacio posljednji, potpuno smireni i samouvjereni pogled na sebe u ogledalu.

Počinjem hiperventilirati

A onda sam stigao na Trg. Polako počinjem hiperventilirati. Žene pristižu sa svih strana, a moja hrabrost rapidno nestaje. Polako počinjem sumnjati da je nikad nije ni bilo.

Odabrao sam lampu točno preko puta konja. Sjedim ispod nje i duboko dišem: Možeš ti to. Samo joj priđi. Evo, ova je slatka, djeluje simpatično. Ajde, digni guzicu.

Ništa. I dalje sjedim. Tu i tamo posramljeno bacim pogled prema konju gdje sjedi Vjeko, Telegramov fotograf koji je došao zabilježiti moju sramotu. On se pravi da me uopće ne gleda, ne želi da mi bude neugodno. Bespotrebno, nikad mi nije bilo neugodnije.

Vrtim si po stoti put u glavi scenarij kako bih mogao prići nekoj ženi. Što mi se čini najprirodnije? Kako ću se najmanje osramotiti? Odlučim da ću ih prvo pitati koliko je sati. To je toliko jednostavno pitanje na koje ljudi moraju odgovoriti. A nakon toga – tko zna.

Krećem

Ovako sam si ja to nekako zamislio: pitam je koliko je sati, ona mi simpatično odgovori, ja joj neobavezno kažem kako čekam frenda koji kasni, ona mi nešto užasno slatko odgovara, a ja joj na to kažem – ako nikamo ne juriš, bi li možda otišla sa mnom na kavu?

Skinuo sam sat s ruke i sakrio ga zajedno s mobitelom u ruksak. Bio sam spreman. Bilo je savršeno. Jednostavno. Bez greške.

Samo kad bih se mogao dignuti.

Prošlo je 35 minuta. Još uvijek sjedim. Sad se malo dižem, vrtim u krug pa opet sjedam. Krećem pa se opet vraćam. Tu i tamo se uhvatim da pričam sam sa sobom, što se pojačava kad sam pod stresom. Čini mi se da i drugi počinju primjećivati.

Gledam žene, pokušavam odabrati jednu. Neko mjerilo mi je da izgleda kao normalna cura. Ne neka naperlitana i nabrijana ženica koja će me odmah na prvu pogledati svisoka i ubiti mi samopouzdanje, već neka cura koja bi mi se svidjela i da sam negdje vani, u nekom klubu.

Sad stvarno krećem

Vidio sam jednu takvu i duboko udahnuo. Krenuo sam prema njoj ponavljajući u glavi – oprosti, znaš možda koliko je sati, oprosti, znaš možda koliko je sati…

“Oprosti, znaš možda koliko je sati?”, čuo sam svoj glas kako putuje prema njoj. Ona podiže glavu, gleda me u oči, podiže ruku, pokazuje mi sat, ne zaustavlja se, nastavlja dalje pored mene, odlazi, nestaje u gomili…

matej5-prva cura prvog dana_01
Prvi neuspjeh Vjekoslav Skledar

Stojim zbunjeno i gledam za njom. Nije čak ni izgovorila ništa. Samo mi je pokazala koliko je sati i otišla. Isuse, kako je ovo bilo loše.

Obeshrabreno se vraćam na svoje mjesto pod lampom i osjećam se kao idiot. Nisam ovo očekivao. Toliko sam se pripremao, nabrijavao i skupljao hrabrost da sam se sad potpuno ispuhao. Očekivao sam nešto, neku interakciju, neku riječ, barem pošteni odjeb. Ne i da će nakon 35 minuta nabrijavanja biti gotovo u stotinki sekunde. Isuse, isuse – kako je ovo bilo loše.

Ta mrvica hrabrosti koju sam uspio skupiti prije ovog sad je potpuno nestala. Nema je. Sjedim na svome mjestu i gledam oko sebe i ne znam što da radim. Počinjem razmišljati o ženama koje su me odbile u životu.

Četiri ključne žene koje su me u životu odbile

Četiri su me baš obilježile. Kao što sam već spomenuo, ne sjećam se da sam ikad vani uletio nekoj nepoznatoj curi, tako da ta odbijanja ne pamtim, ali je zato bilo ovih puno ozbiljnijih. Ovih kad su mi se već i emocije uplele. To su sve cure s kojima je situacija već bila ozbiljnija; neke su mi se tek počele sviđati, u neke sam se baš zatreskao, a s nekima sam već imao i ozbiljne, dugoročne planove.

Prva je bila kad sam imao 17 godina, upoznao sam je preko frendice i počeli smo se dopisivati. Mjesec dana smo se konstantno SMS-ali i napokon smo se odlučili naći. Što se mene ticalo, taj dejt je samo trebao biti potvrda da se sviđamo jedno drugome i da će stvari napokon postati ozbiljne. Našli smo se u parku, malo prošetali, razgovarali i završilo je tako da mi je rekla da nije zainteresirana. Kakav udarac, osjećao sam se…

Iz razmišljanja o prošlosti trgne me ženski glas, cura stoji nada mnom i smiješi mi se. Sjeda veselo pored mene i pita me bih li potpisao ugovor kojim se obvezujem donirati mjesečnu svotu UNICEF-u. Odgovaram joj da sam ga već potpisao na Špancirfestu u Varaždinu. Počinje mi pričati kako ih ima svugdje, da rade na svim točkama, priča nešto o Varaždinu… Dok priča, razmišljam kako bih trebao iskoristiti ovu priliku, reći joj nešto, bilo što – pa i ona je žena.

“Jel’ te dečki često pozivaju na kavu dok radiš ovo?”

“Pa ne baš”.

“Hoćeš li možda sa mnom jednom na kavu?”

“Pa može”.

I onda je samo nastavila hladno pričati o svom poslu i kako je lijepo u Varaždinu. Šutim, slušam je i kimam glavom.

matej6_01
Razgovor s curom iz UNICEF-a Vjekoslav Skledar

U nekom trenutku samo sam rekao – okej, jel to to onda? Ona je veselo odgovorila da je. Zašutjeli smo, bilo je čudno. Nisam je ni broj tražio, nisam napravio ništa. Zbunio sam se. Digla se i otišla do cure koja je sjedila kraj lampe preko puta moje, koju sam već bio mjerkao. Sad nju traži da donira za UNICEF. Mislim da bi bilo ljigavo da sad i njoj pokušam uletiti.

Ne shvaćam ženske signale

Nedavno sam skužio da imam mali problem s hvatanjem ženskih signala. Ako cura nije potpuno direktna, velika je vjerojatnost da ja neću shvatiti da mi se upucava. Spomenuo sam jednom frendu situaciju kad mi je poznanica s faksa, s kojom sam nakon jednog predavanja otišao na kavu, rekla ovo – “Ovaj vikend sam sama doma i imam bocu votke, imaš kakav prijedlog?”

A ja sam odgovorio ovo – “Uzmi votku i odi na klupicu u park ak’ ti je bed biti sama doma”.

Ozbiljno. To sam rekao. Tek kad sam to ispričao frendu i kad me on popljuvao da sam konj koji ne kuži kad ga cura poziva doma, shvatio sam što sam zapravo napravio.

Još sam pod lampom i ne se mogu dignuti. Buljim ispred sebe i vrtim si razne filmove. Razmišljam o curi koja me odbila godinu dana nakon one prve. Viđali smo se tri tjedna i baš mi se jako sviđala. A onda mi je jedan dan samo rekla da sam ja predobar. I to je bilo to, napucala me.

Nakon nje, u četvrtom srednje, spetljao sam se s curom s kojom sam godinama bio zapravo u nekoj čudnoj, neobjašnjivoj vezi. Stalno prekidamo i opet počinjemo. A prvi put kad me ostavila (i kad nisam imao pojma da je to samo nagovještaj svega onoga što će poslije uslijediti) bio sam u četvrtom srednje i počeli smo ozbiljnu vezu.

Ja sam napokon odahnuo, mislio sam da se mogu opustiti, imam curu i dobro nam je, ali ona mi je onda rekla da se ipak želi fokusirati na karijeru. S 18 godina nisam imao pojma što to točno znači, ali znam da me potpuno prestravilo. Osjećao sam se jadno.

A četvrta. Četvrta je bila nedavno zapravo, kad sam upoznao curu pored koje sam se prvi put u životu osjećao kao da stvarno mogu biti svoj. Obožavao sam razgovarati s njom, skužili smo da volimo istu muziku, iste filmove, stripove, imamo isti smisao za humor. Osjetio sam onaj soulmate bullshit o kojem svi pričaju. Kad sam joj rekao što osjećam, nije to dobro primila. Otada mi se ne javlja. Najgore mi je što imam osjećaj da sam izgubio frenda. Jebiga, nemam sreće.

Odlazim kući depresivan. I odlučujem da ću pokušati opet

Dok si vrtim sve to u glavi, prilazi mi Vjeko s očinskim osmijehom, govori mi blago da više ne može čekati jer uskoro ima drugo snimanje. Ne znam koliko je vremena prošlo, ali očito dosta. Kužim da će uskoro i kiša.

Sliježem ramenima i preplavljuje me osjećaj ogromne depresije. Kao prvo, nisam izvršio zadatak (koji sam sam predložio). Kao drugo, kukavica sam. Nikad neću znati uletiti ženi.

Stigao sam kući i osjećao sam se jadno. A onda sam odjednom odlučio da ne odustajem.

Pokušat ću ponovno.

Frendica koja se sažalila nada mnom i koja mi inače daje dosta pristojne savjete poslala mi je neki video na Yuotubeu u kojem neka cura objašnjava kako prići ženi. Bio je dosta glup. Odlučio sam da ostajem pri svojoj fori sa satom.

Pomogao sam si pelinom

Novi izlazak na trg isplanirao sam za srijedu. Ovaj put se osjećam bolje nego prošli. Nekako mi sad sve djeluje jednostavnije, lakše. Možda je stvar u pelinu koji sam popio prije, ne znam, ali osjećam se okej. Hrabar sam. Smještam se na istu poziciju, opet spremam mobitel i sat u ruksak. Moram nekako spasiti onu propast od prije par dana.

matej1_01
Novi pokušaj Vjekoslav Skledar

Zaključio sam da mi je ovaj put možda bolje da se obučem malo ležernije, čini mi se da sam u onoj košuljici nekima možda djelovao kao da prodajem nešto. Zapravo, kao ova dva tipa koja upravo gledam nekoliko metara dalje od mene. Rade neku anketu i prilaze isključivo ženama. Smiju se, dozivaju, zaustavljaju ih sve, neviđeno se zabavljaju. I neviđeno me izbacuju iz takta.

Jel’ to tako treba izgledati kad uletavaš ženama? Oni mi djeluju užasno hrabro i opušteno. Toliko da mi je to zapravo apsurdno. Svjestan sam da ja to nikad neću moći.

Opet sjedim, opet se dižem, opet se vrtim u krug, opet pričam sam sa sobom. Uletava mi neki tip u kockastoj majici da ga fotkam ispred bana. Fotkam ga i vraćam se na mjesto.

matej4_01
Bar sam čovjeku napravio uslugu kad već nisam prilazio ženama Vjekoslav Skledar

Nakon nekih pola sata vidim slatku curu koja hoda u mom smjeru iz smjera Müllera. Ide sporo, taman ako se sad dignem i krenem polako u nekom trenutku će nam se putevi sresti i neću morati juriti za njom kao kreten.

Dižem se, krećem, plitko dišem, gutam slinu.

“Oprosti, možeš li mi molim te reći koliko je sati?”

Izvadila je mobitel, pogledala i simpatično rekla “Dvadeset do pet”

Okej, ovo je dobar početak, mogu ja to.

“Znam da će ovo ispasti užasno glupo, ali izgledaš lijepo i zanimalo me bi li možda otišla na kavu?”, uspio sam nekako izbaciti iz sebe.

Dok sam ja osjećao kako polako propadam u asfalt od srama, zujanje u ušima mi je prekinula njezina rečenica: “Ja ti imam dečka”.

Nisam imao pojma što da kažem na to. Iako sam mogao pretpostaviti da će mi neka žena to reći, možda i sve, ali iz nekog razloga mi to uopće nije palo na pamet. Na to sam samo rekao: “Pa dobro!” I otišao.

Bože koji kreten.

Prešao sam u teritorij ljigavog

matej_01
Prvi (drugi) pokušaj Vjekoslav Skledar

Vratio sam se natrag pod svoju lampicu, ali osjećao sam se nekako lakše. Bolje. Okej, fora sa satom je glupa, ali je zapravo dobra. Barem se nešto počelo događati.

Par minuta kasnije krenuo sam prema spomeniku. Vidio sam jednu curu da izlazi iz tramvaja, krenuo sam prema njoj.

Opet sam počeo sa satom, ali kad mi je odgovorila, dogodilo se nešto šokantno. Nešto strašno. Nešto što, najiskrenije, nisam planirao. Potpuno nesvjesno iz mojih usta je izletjelo:

“Možda je pravo vrijeme da odemo na kavu”.

Izgovorio sam apsolutno najljigaviju i najgluplju foru na svijetu i nisam to mogao povući. Stajao sam ukipljen i molio boga da me nije razumjela.

Mislim da je. Samo se nasmijala i nastavila dalje, a ja sam još šokiran samim sobom ostao stajati. A ništa, probat ću opet. Kad sam vidio drugu curu, krenuo sam prema njoj.

Da, na Trgu postoji sat

Stojim i izgovaram “Oprosti, znaš li koliko je sati?”, ali vidim da me gleda kao kretena.

Odjednom podiže prst te pokazuje u nešto iza mene. Čujem je kako izgovara “Pa imaš tamo sat” i u tom trenutku se potpuno skamenjujem.

matej3_01
Nakon što mi je pokazala sat na Trgu, zbunjena je otišla dalje Vjekoslav Skledar

Kakav sat? Kakav si ti retard. Na Trgu postoji sat. Svi znaju da ima sat. Kako mi to ni jedna prije nije rekla. Ka-kav idi-ot.

Ostao sam izbezumljeno stajati, nešto sam promucao dok je ona nastavila svojim putem.

Odgegao sam se natrag do lampe i sad već ozbiljno počeo pričati sam sa sobom. I nije me bilo briga tko me gleda ili sluša.

“Koliko glup možeš biti?? Sat. Sat je na trgu. Može li biti veći?! Šta sam uopće spremao mobitel i sat u ruksak? Mogao sam si tri sata staviti na ruku i držat mobitel na uhu, bio bi isti drek!”

Kad me prošao šok, počeo sam polako uviđati humor u cijeloj sceni. Jer, realno, fakat je bilo smiješno.

Posljednji, spektakularni ulet

Opet se užasno naoblačilo. Odlučio sam prije kiše uletiti još jednom, ovog puta spektakularno. Vidio sam tri cure da idu prema meni i nisam ni trznuo. Odlazim, ali odlazim s praskom. I sa svojom glupom forom sa satom.

“Oprostite, cure, možete mi reći koliko je sati?”

matej2_01
Pogled cure s mobitelom na uhu je dosta jasan Vjekoslav Skledar

Dvije su mi odgovorile, treća me blijedo pogledala i pokazala mi sat na Trgu. Samo sam se nasmijao i pitao – jeste li za kavu?

Šokirano su me pogledale: “Ne hvala.” I otišle.

Osjetio sam da polako počinje pljusak, mahnuo sam Vjeki da smo gotovi i počeo trčati. Sakrio sam se pod nadstrešnicu kod kioska i čekao da prestane.

Iz nekog razloga sam se sjetio koliko puta sam znao razbiti glavu kad bih pao jureći BMX-om ili skejtom. I majke mi, svaki put kad bih, padajući, znao da će ovaj udarac biti užasno bolan i krvav, taj osjećaj se ne može mjeriti s ovim što sam osjetio u ova dva dana na trgu kad sam prišao, ukupno, sedam žena. Od kojih su tri, realno, bile u grupi.

Svaka čast dečkima koji to mogu, ali za mene će ovo, bez konkurencije, ostati najstrašnije iskustvo mog života.