Relativno pristojna većina građana Republike Hrvatske, kad se otvori neko od jasno ideoloških pitanja, bio to odnos prema ratovima, Franji Tuđmanu, vjeronauku u školama, datumima koje treba obilježavati i sl., odmah zaključi kako njih politika ne zanima, jer su apolitični, samo žele živjeti svoj život i dosta im je ideologija. Takvo stanovište dodatno objasne s tim da njih ne zanimaju ni desni, ni lijevi radikali, zbog čije se glasnoće u javnosti ne otvaraju životno bitne teme.
Ono što većini pak izmiče jest to da je i pitanje donošenja GUP-a i odnosa prema javnim prostorima, također pitanje ideologije, kao i pitanje reforme javne uprave, radnog zakonodavstva te mirovinskog ili zdravstvenog sustava. Činjenica da većina etabliranih stranka ima gotovo identičan odnos prema ovim pitanjima, je na koncu i dovela do pojave i rasta antisistemskih populističkih stranaka.
Obrazac desničarskih napada
O svemu ovome sam već više puta pisao i nisam naravno jedini u tome. Općenito govoreći, svi mi koji javno istupamo i pišemo, imamo dojam da već godinama pišemo isti tekst. No, to tako izgleda, jer jednostavno reagiramo na ono što se događa. Povod za nastanak ovog teksta je u još jednom pokušaju ideološkog cenzuriranja filmova, ovaj put na HRT-u. U svom tom, sad već zamornom nizu napada kojekakvih udruga koje se pozivaju na ratne zasluge, obrazac je uvijek isti.
Pronađe se ideološki nepodobna meta, optuži je se za rušenje mitologije o Domovinskom ratu te se od nadležnih zahtijeva da se tu metu na svaki mogući način ukloni. Koji put na meti su čitave institucije, poput HAVC-a, Ministarstva kulture ili HRT-a, a od nedavno i zagrebačka kazališta HNK i Gavella, koji put određene knjige, filmovi i redatelji te neprofitni mediji u cjelini, a koji put i manjinske skupine, bilo da se radi o nacionalnim ili seksualnim manjinama.
U konačnici na meti su i on najslabiji, a kod nas je riječ o ženama koje se iz raznoraznih razloga odlučuj na pobačaj. Sve ovo događa se pod plaštom moralnog kapitala i u suglasnosti s dobrim dijelom vladajuće stranke te Katoličke crkve. Drugim riječima, proizvedena je situacija u kojoj državom i njezinim institucijama upravljaju oni koji nisu izašli na izbore, čime se čitav ustavni poredak obesmišljava.
Politika cenzure
No, čak i da su sve ove skupine izašle na izbore i na njima s politikom cenzure ostvarile pobjedu, to im i dalje ne bi davalo za pravo da uvedu ideološki monopol u bilo kojoj grani. Jer je on jednostavno nespojiv s demokratskim uređenjem. No, to se zbog strukturalne premijerove slabosti i podrške koju takva nastojanja imaju u vodećoj stranci, upravo događa i događat će se dok god većina građana ne shvati opasnost od ovakvih kretanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Najgore od svega je što se ovdje ništa ne skriva. Želi se dokinuti pravo na formiranje istospolnih bračnih zajednica, koje ni na koji način nikoga ne diraju, samo zato jer je Markićki i sličnima nemoguće pojmiti da postoji itko tko ne želi živjeti kako mu oni diktiraju. Devastirale bi se institucije i neprofitni mediji, samo zato jer ne proizvode filmove ili ne pišu onako kako Hasanbegović i slični misle da treba.
Ministarstvo je grobar hrvatske kulture
To dovodi do situacije u kojoj je Hasanbegović za svog kratkog ministrovanja napučio kulturna vijeća ljudima koji su u njih, kao i on sam, došli bez ikakvog opipljivog rada iza sebe, s jedinim ciljem da ukinu bilo kakvu potporu svim neistomišljenicima. Tako su gotovo svi kulturnjaci koji su potpisali peticiju protiv Hasanbegovića ostali bez potpore ministarstva kulture.
S obzirom da se radilo o najkvalitetnijim i najproduktivnijim autorima, ministarstvo kulture je zapravo nastupilo kao grobar hrvatske kulture. Ukoliko je itko sumnjao hoće li slična praksa biti nastavljena pod novom ministricom, može se razuvjeriti uvidom o popis knjiga kojima je odbijena potpora za ovu godinu. Tako je, primjerice, odbijeno četverosveščano izdanje ‘Bilježnice Robija K.’, u kojem je posljednja knjiga trebala sabrati do sada neukoričene priče. Na ovom primjeru se najbolje vidi štetočinska narav aktualne vlasti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vladajući protiv Robija K.
S jedne strane imamo činjenicu da vladajući vjerovatno doživljavaju Viktora Ivančića kao crvenu krpu, ako ne i kao samog vraga, a s druge da je Robi K. nešto najbolje što je u hrvatskoj književnosti uopće stvoreno, što za vladajuće predstavlja razlog više da ga cenzuriraju. Sve navedeno jasno govori o tome da nismo više na putu u totalitarizam, nego smo tamo već došli.
Jedino što vladajuće i njihove eksponente iz raznih udruga sprečava u potpunom dokidanju slobode govora i umjetničkog izražavanja, je činjenica da je suvremeno društvo nemoguće potpuno iskontrolirati, jer postoje društvene mreže i snažni privatni mediji, koji se ponašaju profesionalno. Sve ono što je pak vezano uz državu i javne institucije je preuzeto i ideološki kontrolirano.
U svemu tome je najzanimljivija usporedba aktualnog iskustva s cenzurom u socijalističkom razdoblju, koje se uvriježilo nazivati totalitarnim. Tu će nam zgodno poslužiti gostovanje redatelja Želimira Žilnika ovih dana u Splitu, gdje je prikazan njegov film ‘Rani radovi’, iz 1969. godine. Taj film, koji je dobio glavnu nagradu berlinskog filmskog festivala naišao je na snažan pokušaj cenzure pa čak i sudski proces te, zbog kombinacije ideološke pravovjernosti i zavisti kolega, doveo do toga da se Žilnik morao nastaviti baviti redateljskim poslom u inozemstvu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Korak dalje od cenzora socijalizma
O svemu tome sam je redatelj pričao splitskoj publici. No, bitna stvar, koja razlikuje ono i ovo doba je u tome što je njegov film naišao na napade nakon što je pogledan. U današnjoj Hrvatskoj filmovi se napadaju i bez gledanja. Marinkovićevo ‘Ministarstvo ljubavi’ i Grlićev ‘Ustav Republike Hrvatske’ našli su se na meti samo zbog pročitanog sinopsisa i imena redatelja, jednako kao i svaka Frljićeva predstava, Ivančićev Robi K. ili repertoar zagrebačkog HNK
Tako smo otišli korak dalje, od upućenih cenzora iz socijalizma, do diletanata, koji niti što gledaju, niti što čitaju, ali unaprijed znaju kako kultura i društvo moraju izgledati u današnjoj Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Imamo problem, državom i institucijama uporno pokušavaju upravljati oni koji nisu izašli na izbore, veterani i Crkva
Dragan Markovina piše o pokušajima cenzuriranja filma Ministarstvo ljubavi i obrascima desničarskih napada
Desničarskim cenzorima je nepojmljivo da netko živi, radi, piše i misli onako kako oni ne misle. Nekad su na meti čitave institucije, poput HAVC-a, Ministarstva kulture ili HRT-a, a od nedavno i zagrebačka kazališta HNK i Gavella, nekad dređene knjige, filmovi i redatelji te neprofitni mediji u cjelini, a nekad manjinske skupine. Čini se kako smo otišli dalje od upućenih cenzora iz socijalizma, do diletanata, koji niti što gledaju, niti što čitaju, ali unaprijed znaju kako kultura i društvo moraju izgledati u današnjoj Hrvatskoj
Relativno pristojna većina građana Republike Hrvatske, kad se otvori neko od jasno ideoloških pitanja, bio to odnos prema ratovima, Franji Tuđmanu, vjeronauku u školama, datumima koje treba obilježavati i sl., odmah zaključi kako njih politika ne zanima, jer su apolitični, samo žele živjeti svoj život i dosta im je ideologija. Takvo stanovište dodatno objasne s tim da njih ne zanimaju ni desni, ni lijevi radikali, zbog čije se glasnoće u javnosti ne otvaraju životno bitne teme.
Ono što većini pak izmiče jest to da je i pitanje donošenja GUP-a i odnosa prema javnim prostorima, također pitanje ideologije, kao i pitanje reforme javne uprave, radnog zakonodavstva te mirovinskog ili zdravstvenog sustava. Činjenica da većina etabliranih stranka ima gotovo identičan odnos prema ovim pitanjima, je na koncu i dovela do pojave i rasta antisistemskih populističkih stranaka.
Obrazac desničarskih napada
O svemu ovome sam već više puta pisao i nisam naravno jedini u tome. Općenito govoreći, svi mi koji javno istupamo i pišemo, imamo dojam da već godinama pišemo isti tekst. No, to tako izgleda, jer jednostavno reagiramo na ono što se događa. Povod za nastanak ovog teksta je u još jednom pokušaju ideološkog cenzuriranja filmova, ovaj put na HRT-u. U svom tom, sad već zamornom nizu napada kojekakvih udruga koje se pozivaju na ratne zasluge, obrazac je uvijek isti.
Pronađe se ideološki nepodobna meta, optuži je se za rušenje mitologije o Domovinskom ratu te se od nadležnih zahtijeva da se tu metu na svaki mogući način ukloni. Koji put na meti su čitave institucije, poput HAVC-a, Ministarstva kulture ili HRT-a, a od nedavno i zagrebačka kazališta HNK i Gavella, koji put određene knjige, filmovi i redatelji te neprofitni mediji u cjelini, a koji put i manjinske skupine, bilo da se radi o nacionalnim ili seksualnim manjinama.
U konačnici na meti su i on najslabiji, a kod nas je riječ o ženama koje se iz raznoraznih razloga odlučuj na pobačaj. Sve ovo događa se pod plaštom moralnog kapitala i u suglasnosti s dobrim dijelom vladajuće stranke te Katoličke crkve. Drugim riječima, proizvedena je situacija u kojoj državom i njezinim institucijama upravljaju oni koji nisu izašli na izbore, čime se čitav ustavni poredak obesmišljava.
Politika cenzure
No, čak i da su sve ove skupine izašle na izbore i na njima s politikom cenzure ostvarile pobjedu, to im i dalje ne bi davalo za pravo da uvedu ideološki monopol u bilo kojoj grani. Jer je on jednostavno nespojiv s demokratskim uređenjem. No, to se zbog strukturalne premijerove slabosti i podrške koju takva nastojanja imaju u vodećoj stranci, upravo događa i događat će se dok god većina građana ne shvati opasnost od ovakvih kretanja.
Najgore od svega je što se ovdje ništa ne skriva. Želi se dokinuti pravo na formiranje istospolnih bračnih zajednica, koje ni na koji način nikoga ne diraju, samo zato jer je Markićki i sličnima nemoguće pojmiti da postoji itko tko ne želi živjeti kako mu oni diktiraju. Devastirale bi se institucije i neprofitni mediji, samo zato jer ne proizvode filmove ili ne pišu onako kako Hasanbegović i slični misle da treba.
Ministarstvo je grobar hrvatske kulture
To dovodi do situacije u kojoj je Hasanbegović za svog kratkog ministrovanja napučio kulturna vijeća ljudima koji su u njih, kao i on sam, došli bez ikakvog opipljivog rada iza sebe, s jedinim ciljem da ukinu bilo kakvu potporu svim neistomišljenicima. Tako su gotovo svi kulturnjaci koji su potpisali peticiju protiv Hasanbegovića ostali bez potpore ministarstva kulture.
S obzirom da se radilo o najkvalitetnijim i najproduktivnijim autorima, ministarstvo kulture je zapravo nastupilo kao grobar hrvatske kulture. Ukoliko je itko sumnjao hoće li slična praksa biti nastavljena pod novom ministricom, može se razuvjeriti uvidom o popis knjiga kojima je odbijena potpora za ovu godinu. Tako je, primjerice, odbijeno četverosveščano izdanje ‘Bilježnice Robija K.’, u kojem je posljednja knjiga trebala sabrati do sada neukoričene priče. Na ovom primjeru se najbolje vidi štetočinska narav aktualne vlasti.
Vladajući protiv Robija K.
S jedne strane imamo činjenicu da vladajući vjerovatno doživljavaju Viktora Ivančića kao crvenu krpu, ako ne i kao samog vraga, a s druge da je Robi K. nešto najbolje što je u hrvatskoj književnosti uopće stvoreno, što za vladajuće predstavlja razlog više da ga cenzuriraju. Sve navedeno jasno govori o tome da nismo više na putu u totalitarizam, nego smo tamo već došli.
Jedino što vladajuće i njihove eksponente iz raznih udruga sprečava u potpunom dokidanju slobode govora i umjetničkog izražavanja, je činjenica da je suvremeno društvo nemoguće potpuno iskontrolirati, jer postoje društvene mreže i snažni privatni mediji, koji se ponašaju profesionalno. Sve ono što je pak vezano uz državu i javne institucije je preuzeto i ideološki kontrolirano.
U svemu tome je najzanimljivija usporedba aktualnog iskustva s cenzurom u socijalističkom razdoblju, koje se uvriježilo nazivati totalitarnim. Tu će nam zgodno poslužiti gostovanje redatelja Želimira Žilnika ovih dana u Splitu, gdje je prikazan njegov film ‘Rani radovi’, iz 1969. godine. Taj film, koji je dobio glavnu nagradu berlinskog filmskog festivala naišao je na snažan pokušaj cenzure pa čak i sudski proces te, zbog kombinacije ideološke pravovjernosti i zavisti kolega, doveo do toga da se Žilnik morao nastaviti baviti redateljskim poslom u inozemstvu.
Korak dalje od cenzora socijalizma
O svemu tome sam je redatelj pričao splitskoj publici. No, bitna stvar, koja razlikuje ono i ovo doba je u tome što je njegov film naišao na napade nakon što je pogledan. U današnjoj Hrvatskoj filmovi se napadaju i bez gledanja. Marinkovićevo ‘Ministarstvo ljubavi’ i Grlićev ‘Ustav Republike Hrvatske’ našli su se na meti samo zbog pročitanog sinopsisa i imena redatelja, jednako kao i svaka Frljićeva predstava, Ivančićev Robi K. ili repertoar zagrebačkog HNK
Tako smo otišli korak dalje, od upućenih cenzora iz socijalizma, do diletanata, koji niti što gledaju, niti što čitaju, ali unaprijed znaju kako kultura i društvo moraju izgledati u današnjoj Hrvatskoj.