Što je, zapravo, trebala biti reforma kurikuluma? Naš reporter proveo je par dana s bivšim voditeljima

Reporter Telegrama razgovarao je s desetak istaknutih članova tima koji je osmislio novu hrvatsku školu i donosi prvi insajderski uvid u nj...

Boris Jokić odvezivao je bicikl u zagrebačkoj Ksaverskoj ulici, ispred zgrade Hrvatske biskupske konferencije, spreman na pedaliranje prema središtu grada, kad su ga zaustavila dva korpulentnija muškarca. Izašli su iz svog Golfa i počeli mu prilaziti, a voditelj najambicioznije poslijeratne školske reforme nije bio posve siguran o čemu je riječ.

“A šta nisi tu školu mijenjao kad smo mi bili u njoj?”, kazao mu je jedan od njih, s čime se drugi složio. “Koje smo mi sve gluposti morali učiti.” Muškarci su, ispostavilo se, bili policajci u civilu koji su osiguravali neki događaj u zgradi HBK, a Jokića su prepoznali iz medija; nejasno je jesu li mu na ovaj način pokušali pohvaliti predložene promjene ili su jednostavno osjetili potrebu izraziti određenu dozu iskrene ljubomore.

Nejasnoća, pak, nije bilo u Jokićevu posjetu hrvatskim biskupima. Na sastanku koji je prethodio susretu s policajcima, o čemu je kratko izvijestila Informativna katolička agencija, susreo se, između ostalog, s biskupom Antunom Škvorčevićem, predsjednikom Vijeća biskupske konferencije za katolički odgoj i obrazovanje.

“Uz vas smo. Samo izdržite”, bila je poruka što su je biskupi prenijeli voditelju školske reforme, a u vezi s napadima na prijedloge reforme koji su uslijedili odmah nakon javne objave reformske dokumentacije.

Nekoliko stotina nastavnika i obrazovnih stručnjaka nisu samo malo uljepšavali postojeće, niti su odgađali teške odluke, niti su samo rezali količinu gradiva koje valja nabubati; oni su zamislili novo hrvatsko društvo.

Sljedećeg dana, u Večernjem listu, pojavila se iznimno zanimljiva interpretacija kako će Katolička crkva snažno podržati izmjene nastave vjeronauka kako bi se djecu učilo toleranciji prema, na primjer, homoseksualnim parovima, dakle stvarima s kojima se Crkva načelno ne slaže, kao i znatno veći naglasak na izučavanje osnova drugih religija.

Neloše za reformu koju će Slobodan Prosperov Novak nekoliko sati kasnije na javnoj televiziji iznapadati kao “Šuvarovu tempiranu bombu”, “prepisanu iz sovjetskih priručnika” i “leš iz ormara Zorana Milanovića“.

Neizvjesnost i ozbiljna depra oko budućnosti reforme

Prošlog ponedjeljka, 29. veljače, dva dana prije posjeta Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, bilo je veliko finale i kulminacija promjene hrvatskog kurikuluma, dan kad će projektni timovi konačno objaviti sve svoje uratke; prošli ponedjeljak također je bio jedan od depresivnijih dana za stotine nastavnika i stručnjaka koji su posljednjih mjeseci opsesivno radili na tome.

Budućnost reforme bila je neizvjesna. Novi ministar obrazovanja prestao je potpisivati isplatu troškova radnih skupina. Imenovanja i ugovori svih ključnih ljudi istjecali su, što je značilo da su od tog dana “ponovno postali civili”, kako mi je to kazao jedan član radnih skupina. Ugovor je istjecao i Borisu Jokiću, doktoru obrazovanja s Cambridgea, voditelju projekta.

I nitko zapravo nije bio siguran hoće li, na kraju svega, svih razrada, rasprava, svađa, suza i malih pobjeda, reforma završiti u hladnoj ladici kakvog razdrmanog stola Ministarstva.

_40A7740bb
Ovi bi klinci zbog novog kurikuluma mogli dobiti normalno školovanje

“Nemamo nikakvih autorskih prava na to što smo radili”, kaže za Telegram jedna nastavnica koja je radila na promjenama u matematici. “Sve što smo napisali pripadalo je Ministarstvu, nismo znali hoće li itko vidjeti sve što smo napravili.” Tomislav Karamarko na telefon se nije javljao od prethodnog četvrtka, kao ni ministar Predrag Šustar. “Tih je dana vladala ozbiljna depra”, kaže.

Za ponedjeljak je u Vladi sazvan sastanak ministra Šustara, Karamarka i Jokića, a portali su tog jutra najavljivali da će “biti odlučeno o sudbini reforme kurikuluma”, što nekim članovima nije zvučalo obećavajuće, posebno s obzirom na istjecanje ugovora, izostanak informacija o njihovu produljenju, neplaćene troškove i slabu komunikaciju.

Reformu će biti teško zaustaviti

Međutim, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Jokiću je kazao kako ima podršku nove vlasti i kako mu se nitko neće petljati u završetak posla, što je ponovio i pred medijima; ugovor mu je produljen, makar kratkoročno, a prema svemu sudeći, od sljedeće će školske godine kurikulum krenuti u eksperimentalno uvođenje u škole.

U Berislavićevoj 16, u pomalo narušenoj zgradi nekadašnjeg dekanata Muzičke akademije, očišćenoj i oličenoj za potrebe ureda kurikularaca, nastavnici su po Jokićevu povratku naručili tortu.

Nakon što je preživjela promjenu vlasti, a preživjela je, reformu će teško biti zaustaviti; hrvatska škola nikad više neće biti ista. Jer, a u to ne valja sumnjati, nekoliko stotina nastavnika i obrazovnih stručnjaka okupljenih na projektu nisu samo malo uljepšavali postojeće, niti su odgađali teške odluke, niti su samo, tu i tamo, rezali količinu gradiva koje valja nabubati; oni su zamislili novo hrvatsko društvo.

Rezanje nije zamišljeno kao vrijednost sama po sebi, nego je posljedica potpune i suštinske promjene odnosa snaga u sustavu. Umjesto školskog gradiva definiranog kao bjesomučno probijanje roditelja i djece kroz nastavni program, početak i kraj nove hrvatske škole zove se ishodi.

“Imali smo u razredu neki zadatak s dijeljenjem. Učenici su dobili cijenu stana i broj kvadrata, a trebali su izračunati cijenu jednog kvadratnog metra. Jedan moj učenik negdje je u procesu pogriješio i dobio da kvadrat stana košta 0,08 kuna. Ja mu kažem, ima li logike da cijeli stan od 100 kvadrata možemo kupiti za 8 kuna? On je siroti gledao u mene, uopće nije razumio što mu govorim”, prisjeća se nastavnica matematike koja je sudjelovala u reformi. “Ova reforma to mora promijeniti. Želimo da učenici shvate kako matematika nije nešto apstraktno, udaljeno od stvarnog života.”

Opsežna istraga

Telegram je, tijekom istraživanja za potrebe nastanka ovog članka, razgovarao s desetak voditelja i članova radnih skupina koji su proteklih mjeseci radili na promjeni kurikuluma. Svi opisuju nevjerojatno složen, detaljan i pomno razrađen proces izrade prijedloga reforme, od uočavanja i proučavanja europskih primjera, online rada preko Googleovih virtualnih diskova i međusobnih provjera u realnom vremenu, do precizne kontrole poruka koje su slali preko medija.

“Boris je upozoravao da ne guramo rezanje u prvi plan”, objašnjava član predmetnih skupina, misleći na opseg gradiva u pojedinim predmetima. “Razderali bi nas, odmah. Umjesto rezanja komunicirali smo preslagivanje gradiva”, kaže. Realnost je, međutim, da se rezalo znatno: u prosjeku 30 posto gradiva u svakom predmetu, a u nekim prirodnim znanostima do 50 posto.

Međutim, rezanje nije zamišljeno kao vrijednost sama po sebi, nego je posljedica potpune i suštinske promjene odnosa snaga u sustavu. Umjesto školskog gradiva definiranog kao bjesomučno probijanje roditelja i djece kroz nastavni program, početak i kraj nove hrvatske škole zove se ishodi.

Dosadašnji ishod hrvatskog školstva bilo je memoriranje što šire i veće količine podataka. Novi kurikulum od učenika želi stvarati ljude koji će znati samostalno razmišljati, pisati, debatirati, analizirati i zaključivati.

To znači da svaka nastavna cjelina ima precizno definiran krajnji cilj, koji se ne sastoji od količine gradiva koju možete utrpati u vlastitu glavu u što kraćem vremenskom razdoblju, nego u nizu vještina. Recimo, da koncepte iz književne teorije povezujete s konkretnim djelima; da razvijete sposobnost argumentacije; da razumijete veze, uzroke i posljedice, i da ste u stanju sami donositi odluke, a ne samo reproducirati nametnute činjenice.

“To je suštinska promjena paradigme”, kaže Tomislav Reškovac, jedan od voditelja reforme i moj nekadašnji srednjoškolski profesor. Uz veliko divljenje brojnim divnim ljudima koji su tijekom školovanja pokušali od mene napraviti čovjeka, Tomislav Reškovac ostavio je najveći utisak; njegovi satovi filozofije i logike, obogaćeni sočnim primjerima iz stihova The Clasha, osobni su najvrjedniji ishod mog obrazovanja.

Društvo i dokazi

Ishodi su također temeljni odgovor na pitanje zašto učimo to što učimo, što je posebno vidljivo u kurikulumu iz povijesti. Umjesto kronološkog probijanja kroz beskrajni niz događaja i godina, jasno se kaže da je, recimo, iz povijesti antičkog Rima važno učenicima prenijeti sve koncepte, od kulture od društvenog uređenja, koji su i danas relevantni (jedna predložena nastavna tema jest celebrity kultura od Rima do Hollywooda).

“Prema dosadašnjem programu mi zapravo radimo povijest filozofije i povijest književnosti, kronološki presjek, bez konteksta i razumijevanja. To je možda potrebno nekome tko studira komparativnu književnost i mora imati pregled razdoblja, ali, za boga miloga, ne svi”, kaže Reškovac.

Dosadašnji ishod cijelog hrvatskog školstva bilo je memoriranje što šire i što veće količine podataka. Definirani ishodi novog kurikuluma od učenika žele stvarati ljude koji će znati samostalno razmišljati, pisati, debatirati, analizirati i zaključivati. “Hrvatsko školstvo nije bazirano na čvrstim dokazima. Uostalom, kao ni ostatak društva. Zato smo za svaku cjelinu ispisivali precizne, dokazive ciljeve koje očekujemo na njenom kraju koji nisu samo memoriranje velike količine gradiva, nego vještine i sposobnosti. To je potpuna revolucija za cijelo društvo, ne samo za nastavu”, objašnjava jedan član užeg voditeljskog tima reforme.

Povratak dostojanstva

Pritom se nastavnicima daje velika sloboda u biranju načina kojim to planiraju. “Riječ je, zapravo”, kaže Boris Jokić za Telegram, “o velikom povratku dostojanstva nastavničkoj profesiji. Ako vjerujemo doktorima da mogu donositi profesionalne odluke, zašto ne bismo vjerovali nastavnicima?”

Ovim promjenama prestaje, kažu članovi radnih skupina, “fetišiziranje udžbenika” kao jedinog mogućeg izvora za nastavne materijale; s obzirom na veliku odgovornost i slobodu nastavnika, do ishoda je moguće doći na razne načine. Ishodi su rigidni, a put do ishoda liberalan. Jasno, i udžbenici će se tijekom dugogodišnjeg procesa usvajanja reforme morati prilagođavati, a u međufazi se planira izrada detaljnih priručnika koji bi nastavnicima omogućili tranziciju.

Zato su kritike predloženog popisa lektire zbog izbacivanja Marulića posve promašene; važnije je što će učenici dobiti od svega toga, a ne hoće li do ishoda doći preko Marulića, Krleže ili Kiša.

Nerazumijevanje ciljeva

“Prema dosadašnjem programu mi zapravo radimo povijest filozofije i povijest književnosti, kronološki presjek, bez konteksta i razumijevanja. To je možda potrebno nekome tko studira komparativnu književnost i mora imati pregled razdoblja, ali, za boga miloga, ne svi”, kaže Reškovac. “Recimo, zbog kronologije počinjemo s Homerom. Kako da klinci u toj dobi, bez podloge, shvate Homera? Homera treba čitati kad ste spremni za Homera”, kaže.

Općenito, fiksacija na striktno odijeljene periode književnosti i učenje definicija umjesto veza je besmisleno. “Najbolji primjer za to je 1857. godina u Parizu. Iste godine, po istom zakonu, sudi se Charlesu Baudelaireu za njegove Cvjetove zla, kao i Gustaveu Flaubertu za Madam Bovary. Jedan je veliki predstavnik realističnog romana, a drugi pak čisti modernistički pjesnik.”

“Ono što kritičari poput Prosperova Novaka ne razumiju jest da su krajnji cilj reforme. A to je stvaranje djece koja će sama htjeti istraživati Marulića, Gundulića, Zoranića ili Homera. Koja će, ako bog da, sama jednog dana imati potrebu napisati sljedeće hrvatsko kapitalno djelo”, objašnjava drugi član tima. “To ne možete postići tako što im gurate čitavu Juditu niz grlo. Koliko god neko izdanje bilo dobro ili jezično prilagođeno. To možete jedino tako da ih zainteresirate za riječi, knjige, djela.”

Metode koje su korištene u procesu

Boris Jokić prije nekoliko je mjeseci držao predavanje pred 600-700 ljudi; osim načelnog objašnjavanja novog kurikuluma, također je okupljenima htio pokazati metode koje su korištene u procesu. Pred svima je na projektoru upalio Google Drive, virtualni disk, na kojem se nalazila kompletna dokumentacija buduće reforme, i pokazivao kako u realnom vremenu može pratiti aktivnost svih članova svog velikog tima, od matematike i hrvatskog do povijesti i biologije.

Pisalo je da je zadnji unos nekog od članova tima bio u 11 sati i 47 minuta, nekoliko sekundi prije nego je upalio projektor. I predzadnja promjena, kazao je Google, bila je u 11 sati i 47 minuta, kao i ona prije toga. Boris Jokić ukupno je morao prelistati pet stranica prije nego je došao do promjena unesenih prije te minute: ukratko, nastavnici su pisali kao mahniti. “U tom sam trenutku shvatio da stvar ne može propasti”, kaže u razgovoru koji smo vodili u kafiću U Dvorištu, na zagrebačkom donjem Zelenom valu.

Na početku procesa izostanak propasti baš i nije bio tako izvjestan. Nakon okupljanja prve jezgre budućeg tima kroz javne pozive, takozvane ekspertne radne skupine, dodijeljen im je prostor u Planinskoj ulici, pored Veterinarskog fakulteta i nedaleko od redakcije Telegrama, u podrumu zgrade državne agencije Bicro.

Podrumski početak

Nakon što sam u jednoj Jokićevoj ovotjednoj kolumni pročitao da te prostore opisuje kao “geto”, obišao sam ih da vidim u kojim je uvjetima počeo jedan od najvažnijih reformskih procesa u novijoj hrvatskoj povijesti. Jokić nije znatno pretjerao; riječ je o pravom podrumu, građevinski poluzavršenom, s hladnim pločicama i velikim izloženim cijevima. Podsjetio me na podrum moje osnovne škole u kojem smo imali tjelesni i kuhinju, i nisam baš siguran da bi boravak u njemu nekog inspirirao na pisanje ishoda, ciljeva, ciklusa i cjelina.

Članovi tima nisu imali opremu s kojom bi mogli početi raditi: ploču za prve organigrame uzeli su iz lokalne buregdžinice, a laptope, prilično istrošene, posudio im je CARNet. “Bili smo poput grupe TNT iz Alana Forda”

Uz to, članovi tima nisu imali opremu s kojom bi mogli početi raditi: ploču za prve organigrame uzeli su iz lokalne buregdžinice, a laptope, prilično istrošene, stare i spore, posudio im je CARNet. “Bili smo poput grupe TNT iz Alana Forda”, prepričava jedan od sudionika prvih okupljanja. Ministarstvo nije predvidjelo budžet za troškove poput kave, pa su se članovi tima kasnije dogovorili da svaki dan netko drugi napravi kavu i donese je za sve ostale.

Proces pisanja reformskih dokumenata

U razgovorima s članovima radnih timova stječe se dojam kako je, slučajno ili ne, čitav proces pisanja reformskih dokumenata postavljen kao kakav startup, uz minimalne troškove, hrpu improvizacije i nadrealno visoka očekivanja. U samim prijavama za sudjelovanje u projektu, putem javnih poziva, svi su kandidati morali napisati kratko motivacijsko pismo i viđenje reforme, a trik je bio u tome da su svi odgovori bili iznimno ograničeni u dopuštenom broju riječi.

“Boris nam je dao deset dana da proučimo školske reforme u Finskoj, Švedskoj i ostalim zemljama. Dio materijala bio je dostupan svima na virtualnom disku, a ostatak smo morali sami guglati, kopati, istraživati”, prepričava članica radne skupine iz matematike. Na neki način, sami članovi radnih skupina morali su upotrebljavati metode koje će kasnije, u novom kurikulumu, morati prenositi svojim učenicima.

“Svatko od nas morao je napisati kratak izvještaj o tome, a onda smo, unutar skupina, usklađivali svoje zaključke.” Sve se odvijalo na Google Driveu, što je značilo da su svi članovi transparentno mogli gledati što drugi rade. “Odjednom vidite da Boris ili netko gleda u vaš dokument. I odmah počnete što brže pisati, da ne ispadne da ništa ne radite”, prepričava član predmetne skupine.

Jedna članica predmetne skupine napustila je projekt i prekinula svaku komunikaciju sa svim drugim članovima, nezadovoljna smjerom u kojem se krenulo, a u pojedinim se skupinama iznimno žestoko raspravljalo o svemu.

Osim transparentnog virtualnog rada, članovi radnih skupina također su morali otvoreno sami sebe ocijeniti, odnosno, ukupan iznos honorara podijeliti prema osobnom učinku. “Nastavnici su došli iz sustava u kojem su svi imali iste plaće, bez obzira na trud i rezultat. Ovo je bilo svojevrsno izbacivanje socijalizma iz sustava, barem njegovih najgorih elemenata”, kaže jedan član.

Kroz razgovore s članovima radnih skupina stječe se dojam određenog zajedništva, kao da su zajedno prošli ozbiljnu muku i sad se razumiju. Nije sve bilo idilično: jedna članica predmetne skupine napustila je projekt i prekinula svaku komunikaciju sa svim drugim članovima, nezadovoljna smjerom u kojem se krenulo, a u pojedinim se skupinama iznimno žestoko raspravljalo o svemu.

Međutim, bilo je iznimno mudro izvući nastavnike iz redovne nastave i dati im da su oni ključni motor reformi; za njenu implementaciju u sustav, dakle, već postoji nekoliko stotina fanova, onih koji su je sastavljali i koji je najbolje razumiju.

Individualna akcija

Reforma kurikuluma jednom je već bila otkazana. Boris Jokić tog je dana, zbog kiše, na posao krenuo tramvajem; inače po gradu ide biciklom, pa je i u nedavni posjet biskupima pedalirao. Dogovarao se oko detalja nekog intervjua za Nacional koji je već nekoliko puta odgodio, kad mu je došla poruka jednog od članova tima. Javljao mu je da iz privatnih izvora saznaje kako će nova koalicija HDZ-a i Mosta odbaciti nastavak reforme kurikuluma.

Jokić je, pričaju suradnici, u tom trenutku pomislio: “A u p… materinu. Što sad?”.

Međutim, po svim porukama koje je do tog trenutka dobivao, Boris Jokić bio je razmjerno siguran da to nije dominantni stav niti jedne od vodećih stranaka. Voditelji reforme brzo su se pribrali, uvjereni da je, ipak, riječ o kakvoj individualnoj akciji, podmetanju ili zabuni, a ne službenoj politici nove vlasti. “Uvjeren sam da su pregovori oko nove Vlade i programa toliko trajali, između ostalog, i zbog pitanja kurikularne reforme”, kaže mi jedan od članova užeg tima reformista.

Široka društvena podrška

Onda je 22. siječnja došla sjednica Sabora, novinarima su podijeljeni materijali s planom rada novoformirane Vlade, a u programu je stajalo da se reforma kurikuluma zaustavlja. Ukratko, katastrofa. Društvene mreže i mediji reagirali su ekstremno burno, među članovima tima zavladala je velika nervoza, no uskoro je objavljeno kako je riječ o velikoj pogrešci (u što gotovo nitko nije povjerovao). To je, zapravo, bio prvi put da se javno vidjelo kako reforma uživa široku društvenu podršku.

Ladislav Ilčić, predsjednik i zastupnik konzervativnog Hrasta, nije bio obaviješten o povratku reforme u program Vlade. “Mene nisu htjeli odabrati u radne skupine”, grmio je iz saborske stolice, navodeći tu činjenicu kao ključni dokaz da reforma ne valja; argumentacija je to koja vjerojatno nije odmogla njegovu nedavnu plasmanu na listu najnepopularnijih političara u Hrvatskoj.

“Bio je to prijelomni događaj”, kaže jedan od voditelja reforme. “Nakon toga bilo je jasno da će se politika teško moći umiješati.” i bez političkih problema bit će potrebni značajni zahvati da reforma uspije. Recimo, bit će nužno mijenjati državnu maturu kako bi obuhvatila ishode iz nastavnih cjelina.

“Postoji skup izoliranih fakulteta, sa svojim interesima, lobijima i potrebama. Oni često žele da im dolaze brucoši sa što širim mogućim znanjem kako bi ih mogli utrpati u svoje postojeće programe, ne zanimaju ih realne kognitivne vještine ni sposobnosti”, kaže naš sugovornik.

Državna matura neće biti dovoljna: bez jasnih i čestih kontrolnih točaka čitava reforma može završiti kao teorijska utopija čiji ishodi ništa ne znače u praksi. Planira se stoga uvođenje takozvanog vanjskog vrednovanja, standardiziranih ispita na razini države koje bi nastavnici nekoliko puta godišnje davali svojim učenicima da bi vidjeli kako, po pitanju kurikularnih ishoda, stoje prema nacionalnom prosjeku, ili prema svim školama iste vrste, ili gradu.

To bi, jasno, bila dobra informacija za nastavnike, ali i cijeli sustav. S time bi prvi put imali jasne ciljeve, ali i mjerenje njihova ostvarenja, što je nužno želimo li konačno nagrađivati najbolje nastavnike i dalje razvijati sustav.

“Maknite tog Štulića iz lektire, on ne voli Hrvatsku”, kazala je jedna prolaznica Borisu Jokiću kad se nedavno zaputio do Ministarstva obrazovanja. “Iselio je odavde, ne voli Hrvatsku”, ponovila je. “Gospođo”, odgovorio je Jokić, “a volite li vi Štulićeve pjesme?” Žena je zastala, osmjehnula se i rekla: “Pa, pjesme su dobre”, da bi zatim na kraju dodala, “Ali on ne voli Hrvatsku…” (što se Jokića osobno tiče, njemu su dobre pjesme REM-a, Smithsa i Clasha).

Pritisci sa Sveučilišta

Pred članovima radnih skupina kurikularne reforme sada je suočavanje s realnim svijetom, od kolega i interesnih lobija do roditelja. Dan nakon objave kurikuluma među članovima stručnog tima proširila se vijest o priličnom nezadovoljstvu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta zbog izbacivanja gradiva iz matematike, dok je biološki odsjek, kažu, zadovoljan izbacivanjem nepotrebnog gradiva iz biologije.

“Sveučilište zapravo ne postoji”, kaže mi jedan sugovornik iz obrazovnog sustava koji nije sudjelovao u izradi kurikuluma, misleći na zagrebačko sveučilište. “Postoji skup izoliranih fakulteta, sa svojim interesima, lobijima i potrebama. Oni često žele da im dolaze brucoši sa što širim mogućim znanjem kako bi ih mogli utrpati u svoje postojeće programe, ne zanimaju ih realne kognitivne vještine ni sposobnosti. Posljedica toga jest dosadašnji nastavni program, koji izgleda kao da će sva djeca studirati književnost, sva djeca studirati matematiku, povijest, zemljopis…”, kaže.

Opsesivna je bila želja voditelja da očuvaju integritet cijelog postupka i svih članova radnih timova koji su pošteno došli na svoja mjesta. Jednako tako su opsesivno pazili što će i kada reći medijima.

Primjer biskupa pokazuje da kurikularna reforma skuplja potporu tamo gdje se možda ne očekuje; jedan upućeni član tima otkriva mi da su cijelo vrijeme imali vrlo jaku podršku predsjednice Grabar-Kitarović, dok su voditelji reforme zahvalni što im se SDP nije pokušao miješati u rad (iako, kažu, osim bivšeg ministra Vedrana Mornara, legendarnog dekana FER-a, nitko iz bivše garniture nije ni pokazivao ozbiljniji interes za njihov rad).

Nije bilo niti jednog pokušaja guranja ljudi mimo javnih poziva, a jedini upit u tom smislu odnosio se na uključivanje dvije predstavnice roditeljskih udruga u stručne skupine nastave za djecu s posebnim potrebama; odbijene su, jer nisu prošle kroz proces javnog poziva.

Toliko je opsesivna bila želja voditelja da očuvaju integritet cijelog postupka i svih članova radnih timova koji su pošteno došli na svoja mjesta. Jednako tako su opsesivno pazili što će i kada reći medijima; netko im je na početku procesa ponudio da o svemu snimi dokumentarni film, na što su prvo mislili pristati, ali su ipak zaključili kako bi to moglo narušiti konačni cilj cijelog procesa.

Bez patetike

Boris Jokić otputovao je u Kanadu; supruga mu je Kanađanka, no putovao je poslovno, jer u Vancouveru ima predstavljanje knjige što mu je ovih dana izdaje Springer. Tema su privatne instrukcije u školstvu, koje Jokić već dugo istražuje (dapače, kao jedan od ciljeva reforme često ističe da želi smanjiti količinu novca koji roditelji moraju trošiti na njih).

Mimo općeg društvenog cinizma, letargije i nezadovoljstva vladajućim elitama; mimo duboke nezainteresiranosti ključnih društvenih aktera za činjenice i, ako hoćete, ishode; mimo velikih javnih prijevara što su ih, pod egidom reformi, razni likovi servirali javnosti; mimo partikularnih interesa i redikuloznih podvala; mimo dubokog osjećaja da nam, kao društvu, propadne svaka ozbiljnija inicijativa koje se dotaknemo; mimo svega toga, skupina nastavnika i stručnjaka iznjedrila je, iz onog podruma u Planinskoj, prvu reformu neovisne Hrvatske.

“Hrvati to mogu. Uvjeren sam, Hrvati to mogu”, kaže Jokić. I pritom ne zvuči patetično.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 5. ožujka 2016.

Miran Pavić
Novinar i urednik
0 članaka Više o autoru