Ja sam Barbara, posvojena sam kada sam imala dva tjedna. Evo zašto nikada nisam potražila svoje biološke roditelje
Roditelji 26-godišnje Barbare, Marina i Vladimir Hoblaj iz Murskog Središća, posvojili su još četvero i udomili sedmero djece. Barbara za Telegram detaljno objašnjava zašto nikada nije potražila biološku mamu koja ju je ostavila, iako zna tko je ona i često boravi u njezinom gradu. Zna da ima i biološkog brata koji živi s mamom
Krajem svibnja ove godine rodila sam Josipa. Nekoliko sati nakon poroda na Fejsu sam objavila njegovu sliku. Odmah su krenuli komentari. Neki su tvrdili kako je mali isti ja, ima moj nos. Drugi su konstatirali da podsjeća na muža Mirka, a treći su pisali da je beba preslika djeda Josipa, oca mog muža. Nismo ga mogli usporediti s nekim članom moje obitelji. Ne znam ima li Josip sličnosti s mojim biološkim roditeljima. Nikada ih nisam upoznala jer sam posvojena kada sam imala dva tjedna.
Moja mama je prekrasna. Kad kažem mama, mislim na ženu koja me odgojila, ona je moja jedina mama. Uvijek je bila iskrena. Nikada mi nije nametala priče o mojem posvojenju, ali je uvijek otvoreno odgovarala na svako moje pitanje, tako da danas znam sve o sebi. Odnosno, znam sve ono što me zanima. Moji roditelji, Marina i Vladimir Hoblaj iz Murskog Središća vjenčali su se krajem osamdesetih godina. Vrlo brzo ustanovili su da ne mogu imati vlastitu djecu. Zbog tate, koji je bio muzičar, često su bili na putu. Za vrijeme jedne europske turneje su, u automobilu, donijeli odluku da će posvojiti dijete.
Postupak su pokrenuli ubrzo nakon povratka u Hrvatsku. Nedugo nakon toga uslijedio je telefonski poziv. Nazvala ih je žena iz jednog Centra za socijalnu skrb. Javila im je kako će se u jednom rodilištu uskoro roditi curica koju je mama dala na posvajanje. Rodila sam se 1990. godine. Imala sam 2800 grama. Moja biološka majka napustila je bolnicu sama. Mene ostavila na brigu posvojiteljima. U bolnici sam zbog žutice ostala sljedeća dva tjedna. Moji roditelji su me svakoga dana posjećivali. Mama kaže da sam bila lijepa beba, izrazito tamne puti i crne kose.
Dolazak sestre Ivane
Početkom devedesetih u rodilištima još nije bilo tzv. rooming in-a. Bebe nisu mogle cijelo vrijeme boraviti sa svojim mamama. Bebe su ležale u kinderbetima, u jednoj zasebnoj prostoriji, a medicinske sestre su ih povremeno nosile na dojenje. Mama i tata su sjedili pokraj krevetića i povremeno ispitivali sestre kada će njihova Barbara ići kući. Nakon isteka vremena posjeta, sestre su bebe odnosile majkama na dojenje. Ja bih tada ostala sama u prostoriji. Mama kaže da je to bio prilično tužan prizor.
Moji roditelji uvijek govore kako uopće nisam bila zahtjevna beba. Brzo sam se navikla na dinamičan život moje obitelji. Kod nas je uvijek bilo glasno. Tata je stalno svirao ili slušao glazbu. Osim toga, naša kuća se nalazila na glavnoj gradskoj ulici pa je kod nas uvijek bilo gostiju. Svi su svraćali u prolazu. Mama kaže da sam najbolje spavala u galami, a budila sam se kada je atmosfera u kući utihnula, kada bi se gosti razišli, a tata otišao na probu. Kada sam napunila godinu dana, moji su roditelji odlučili posvojiti dvogodišnju Ivanu.
Zaključili su da trebam sestru jer bih kao jedinica mogla postati razmažena. I ja sam sudjelovala u njezinom posvojenju. S roditeljima sam dolazila u bolnicu, u kojoj je je Ivana boravila od rođenja. Imala je groznih problema s probavom, kasnije joj je dijagnosticirana celijaklija. Doktori su nam objasnili kako Ivana još nije spremna za odlazak kući. Morali smo biti strpljivi. Mama mi je pričala kako sam svaku medicinsku sestru redom molila da mi daju moju seku. Ivana se malo teže prilagodila životu u našoj obitelji. U početku je bila prilično borbena. Konstantno je tražila pažnju, gurala se u prvi plan i svaku igračku sebično držala za sebe. Mama i tata su znali da će to jednom proći.
‘Nikada se nisam osjećala prevareno ili odbačeno. Odrastala sam s činjenicom da sam posvojena. Moji roditelji su mi od početka, dok sam još bila malo dijete, govorili kako me je rodila jedna teta, a oni su me posvojili’
“Nisam imala krizu identiteta”
To je bila posljedica dvogodišnjeg boravka u bolnici. Bili su sigurni da će se Ivana uskoro naviknuti na obiteljski život. Kada sam napunila šest godina, moji su roditelji posvojili petogodišnjeg Nenada, dječaka s poteškoćama u razvoju, a nakon toga i dvije biološke sestre, Nikolinu i Elizabetu. Sve zajedno, posvojili su petero i udomili još sedmero djece. Sve sam ih zvala braćom i sestrama. Prije nekoliko godina, kada sam još bila studentica, u našu kuću došla je tromjesečna beba. Ubrzo je postala moja mezimica. Znala sam da je udomljena i da je kod nas samo privremeno, ali sam se jako vezala uz ovu djevojčicu.
Svakodnevno sam joj prematala pelene, hranila je i vodila u šetnju. S nama je bila 16 mjeseci. Jedne večeri mama mi je rekla kako ju je nazvala socijalna radnica. Posvojitelji dolaze vidjeti djevojčicu. Znali smo da se moramo oprostiti. Pogladila sam je po kosi i razmišljala o njezinoj budućnosti, zamišljala sam što je čeka. Hoće li ona, poput mene, imati sreće s obitelji. Malena je otišla, više je nikada nisam vidjela. Ponekad je se sjetim, zamišljam kako izgleda. Možda je već krenula u školu.
‘Nikada mi nije palo na pamet osvrtati se po ulici kako bih pronašla nekoga sličnog sebi. Nekoga tko bi mogao biti moj brat. Ipak, nedavno sam pomislila kako bih svojoj biološkoj majci mogla poslati pismo. U njemu ću joj ukratko opisati svoj život, sve što sam prošla’
Većina posvojene djece prolazi kroz krizu identiteta. Najgore je onima kojima roditelji nisu rekli istinu o njihovom podrijetlu. Upoznala sam mlade ljude koji su u pubertetu proživljavali strašne krize i postali depresivni. Meni se, srećom, to nije dogodilo. Nikada se nisam osjećala prevareno ili odbačeno. Odrastala sam s činjenicom da sam posvojena. Moji roditelji su mi od početka, dok sam još bila vrlo mala, govorili kako me rodila jedna teta, a oni su me posvojili. Kasnije, kako sam postajala starija, davali su mi nove, odnosno proširene informacije.
‘Možda me rodila Severina’
Odgovarali su na svako moje pitanje, ali su odgovore uvijek prilagođavali mojoj dobi. Sjećam se kako sam kao klinka sa sestrom Ivanom vodila dječje razgovore o našim biološkim majkama. Na televiziji smo ugledale neku poznatu osobu. Onda smo se zezale kako bi upravo ona mogla biti naša mama, uglavnom zbog boje očiju ili oblika nosa. Jednom je na TV-u bila Severina. Ivana je izjavila kako je ona sigurno moja mama jer imamo istu boju kose.
Dosta živo se sjećam jednog razgovora s mamom. Vodile smo ga u ljeto 2008. godine, upravo sam napunila 18 godina. Vozile smo se u autu, mislim da smo se vraćale iz Čakovca. Mama je, kao i uvijek, vozila iznimno oprezno, a ja sam sjedila na suvozačkom mjestu. “Želiš li znati nešto više o svojoj biološkoj majci”, pitala me. Objasnila mi je kako je upoznata s još nekim detaljima koje mi nikada nije ispričala. Čekala je da je pitam. Ali, kako se to nikada nije dogodilo, odlučila mi ih je sama reći. Tada sam saznala ime i prezime žene koja me je rodila. Mama mi je ispričala sve okolnosti pod kojim je ta žena ostala trudna i rodila djevojčicu. Molila me je da je ne osuđujem. Nitko ne zna zašto me morala ostaviti.
Mama me na kraju podsjetila da sam postala punoljetna, što je značilo da sam u Centru za socijalnu skrb mogla nabaviti njezinu adresu. Mama je rekla da se neće uvrijediti ukoliko je poželim upoznati. Ipak, imala je jedan uvjet. Zamolila me da bude prisutna prilikom našeg prvog susreta. Rekla mi je kako želi biti uz mene, podržati me i zaštititi, ali i zahvaliti ženi koja joj je pružila priliku da postane roditelj. Sve što sam tada saznala nije me nimalo pogodilo. Doživjela sam to kako jedan običan razgovor u vožnji. I dalje nisam htjela upoznati svoju biološku majku. Ne zato što sam joj nešto zamjerala, nego jednostavno nisam imala takvu potrebu.
Zašto ne želim upoznati biološku mamu
Bila sam svjesna da ima mnogo posvojene djece koja, kao odrasli ljudi, žele istražiti svoje podrijetlo, upoznati biološke roditelje i postaviti im neka pitanja. Ja nisam takva. Zahvalna sam na onome što imam i nije mi trebalo više od toga. Odrasla sam s požrtvovnim roditeljima, koji su me u svemu podržavali. Realno, svjesna sam koliko sam tvrdoglava, znam da im ponekad nije bilo lako. Odrastala sam uz fenomenalnu sestru Ivanu koja mi je, zbog male razlike u godinama, bila kao blizanka. Nenadu, Nikolini i Elizabeti bila sam starija sestra i to me sigurno učinilo odgovornijom osobom. Stvarno nikada nisam imala potrebu upoznati svoju biološku obitelj.
Mama i ja uskoro smo stigle u Mursko Središće pa je naš razgovor stao.
Parkirale smo auto ispred kuće i nastavile s uobičajenim poslovima. Poslije sam dugo razmišljala koliko sam sretna što imam tako nesebične roditelje. Oni su autentični kršćani, ljudi koji su djelima svjedočili svoju vjeru. S trinaest godina snažno sam povjerovala da je Isus moj spasitelj. Mislim da mi je to pomoglo da pronađem svoj identitet. Sigurna sam da je Bog isplanirao moje rođenje, pronašao moje posvojitelje, upoznao me s mužem Mirkom i darovao nam dijete.
‘Kada sam prije mjesec i pol zakoračila u pakračko rodilište doktori su me najprije upitali za obiteljsku anamnezu. Rekla sam im da ne znam. Ja sam bila posvojeno dijete. Odmah su se počeli ispričavati. Razgovor su vješto prebacili na neku drugu temu’
U gimnaziji sam maštala kako ću jednog dana upisati medicinu i specijalizirati kirurgiju. Tek sam u četvrtom srednje shvatila kako želim raditi kao učiteljica i biti okružena s djecom. Željela sam ih pripremati za život. Upisala sam Učiteljski fakultet u Čakovcu. Na prvoj godini faksa među mojim su kolegama proširila priča da sam posvojena. Dobila sam priliku za zanimljive razgovore. Kolege su bili znatiželjni, zanimala ih je moja priča. Prilazili su mi sa zadrškom, strahovali su kako ću reagirati, nisu znali da da ja otvoreno pričam o svome posvojenju.
Pismo koje ću možda napisati mami
Često kažem da mi je to kao dobar dan, nešto potpuno normalno. Kolege si mi postavljali pitanja i onda proučavali moje ponašanje. Spremno sam im odgovarala. Pričala sam im o svojim roditeljima, o njihovoj hrabrosti, nesebičnosti i iskrenosti. S njima sam podijelila i sve informacije koje sam imala o svojoj biološkoj majci. Na kraju ih je zanimalo kako se obraćam svojim posvojiteljima. “Pa, zovem ih mama i tata! Kako drukčije?”, odgovorila bih. Već dugo znam u kojem gradu živi moja biološka majka. Poznato mi je i da imam starijeg biološkog brata. Često boravim u gradu u kojem oni žive.
‘Moja biološka majka iz bolnice je izašla sama. Prije toga me nije niti jednom podojila. Vjerojatno se nije htjela dodatno vezati sa mnom. Sumnjam da ju je netko dočekao pred rodilištem. Ne mogu niti pretpostaviti kako se osjećala u tom trenutku’
Međutim, nikada mi nije palo na pamet osvrtati se po ulici kako bih pronašla nekoga sličnog sebi, tko bi mogao biti moj brat. Ipak, nedavno sam pomislila kako bih svojoj biološkoj majci mogla poslati pismo. U njemu bih joj ukratko opisala svoj život. Napisala bih joj da sam sretna, da sam imala prekrasno djetinjstvo i roditelje koji su se brinuli o meni. Priuštili su mi sve što mi je bilo potrebno. Nikada mi ništa nije nedostajalo. Završila sam fakultet, sada sam učiteljica, udala sam se i rodila bebu. Živim u Siraču pokraj Daruvara. Zahvalila bih joj se na životu koji mi je darovala.
Željela bih da je to pismo donese mir, da joj da closure, nekakav zaključak. Voljela bih da zna kako joj ništa ne zamjeram. Sigurna sam da postoji neki bolan, za nju vjerojatno opravdan, razlog zbog čega me je prije 26 godina ostavila u rodilištu. Nikada joj ne bih pozvonila na vrata jer ne znam kako bi mogla reagirati. Možda nitko u njezinoj obitelji ne zna što je učinila. Zbog toga sam se odlučila napisati pismo, koje može pročitati i baciti u smeće. Ne želim se upoznavati s njom. Mislim da je pismo dovoljno.
Nezgodno pitanje u rodilištu
Kada sam prije mjesec i pol zakoračila u pakračko rodilište doktori su me najprije upitali za obiteljsku anamnezu. Rekla sam im da ne znam, ja sam posvojena. Odmah su se počeli ispričavati. Razgovor su vješto prebacili na drugu temu. Kasnije sam razmislila o njihovom pitanju. Možda ne bi bilo loše od biološke majke saznati obiteljsku anamnezu. To me zanima isključivo zbog Josipa. Voljela bih znati je li u mojoj biološkoj obitelji bilo alergija, dijabetesa, respiratornih ili srčanih problema.
Josipa sam rodila u pola devet ujutro. Mirko je istoga trenutka mojima u Međimurju javio da je porod prošao okej. Mama je odmah sjela u auto i krenula prema Pakracu. Htjela me je iznenaditi. Toga sam je jutra nazvala. Rekla mi je da ne može sa mnom razgovarati, jer je upravo vozila sestru kući. Bližilo se vrijeme posjeta. Zazvonio je telefon. “Barbara, di si ti?”, pitala me mama. “Di sam? Pa u bolnici sam. Gdje bih bila? Na prvom katu”, odgovorila sam.
Za nekoliko minuta mama se pojavila u sobi. Poželjela je primiti bebu u ruke, ali nije bila sigurna hoće li znati ispravno držati. Već je bila zaboravila kako se drže male bebe. Uzela sam Josipa i nježno ga spustila u njezino krilo. U tome sam prepoznala neku simboliku. Ja sam joj kao kći predala svoje dijete. Darovala sam joj unuka. Nakon pet dana otpustili su nas iz bolnice. Bila sam euforična. Mislim da se sve žene koje su rodile znaju točno o čemu pričam. U rukama sam držala svoje dijete. Na trenutak sam pomislila na svoju biološku majku. Ona je iz bolnice izašla sama. Prije toga me nije niti jednom podojila. Vjerojatno se nije htjela dodatno vezati sa mnom. Sumnjam da ju je netko dočekao pred rodilištem. Ne mogu niti pretpostaviti kako se osjećala.