Janja je poginula 14. 12. 2008., djeca i ja upravo smo se vraćali s mise. Ovo je priča o mojim godinama nakon tog četvrtka

Morao sam organizirati sprovod. Koliko god su svi u pogrebnim poduzećima, cvjećarnicama ili klesarskim radnjama navikli na smrt, svugdje sam razgovor pokušavao obaviti što brže. Svaki put bih započeo rečenicom: “Dobar dan, moja žena je umrla. Trebam grobno mjesto”. Ili sprovod ili vijenac. Te rečenice sam izgovarao deset puta na dan. A to je ono što nisam želim izgovoriti, mozak se bori protiv svjesnosti o smrti.

Hito sam samo leći pored nje

Ti prvi dani prošli su u gužvi i strašnom šoku zbog svega što se dogodilo. Ali najgori dio počeo je odmah poslije. Završi sprovod, ljudi nestanu, vrate se svojim kućama, svojim obiteljima. Tada počinje praznina. U početku mi je bio problem vratiti se s groblja. Groblje, tu kod nas u Varaždinu, zimi radi skraćeno. Moja prva misija tih dana bila je da joj se svijeće na grobu nikada ne ugase. Najsnažniji poriv koji mi se javio nakon sprovoda bio je leći tamo. Bila je zima, ja sam stajao pored njezinog groba, gledao svoju stranu koja je bila prazna i samo sam htio dolje, pored nje. S prozora naše spavaće sobe vidio se ulaz u groblje. Kad bih se vratio doma, sjeo sam na krevet i gledao prema tamo. Jer, što raditi, kako sad?

Prvi put kad sam ugledao Janju imao sam nešto više od četiri godine, a ona je bila beba. Živjeli smo u malenom mjestu u Bosanskoj Posavini gdje se svi znaju. Kasnije, kada smo malo porasli, ja sam se družio s njezinim bratom. Tako smo se Janja i ja zbližili i postali par. Njezin brat kasnije se oženio mojom sestrom. Zbog rata smo morali otići iz Modriče, 1992. počeli smo živjeti zajedno u Zagrebu. Prvi stan koji smo unajmili bio je na Trešnjevci, sjećam se da smo ostali u njemu dok iz zidova nisu počele rasti gljive od velike vlage. Zatim smo našli drugi stan u Dugavama. Vjenčali smo se u svibnju 1993., ubrzo je došla naša Sarah. Selili smo se po podstanarskim stanovima.

Stvarali život ispočetka

Ja sam radio za jednu firmu za koju sam prodavao fotografsku opremu, zbog posla sam dosta putovao. Bio bih na terenu po tri – četiri dana u tjednu, onda bih došao kući. Uvijek bih se žurio da se što prije vratim. Zadnji dan bih završavao kasno navečer, da se još noću vratim, da se ne zadržavam još jedan dan. Te dane kada bih bio kući, stalno smo provodili skupa. Kada je Marko bio beba odlučili smo se preseliti u Varaždin, stanovi su tu bili mnogo jeftiniji, a meni je zbog posla bilo svejedno gdje živim. Stvarali smo život ispočetka, tada još nismo imali u blizini nikoga od obitelji, prijatelje smo tek upoznavali. Nas četvero bili smo usmjereni jedni na druge.

Janja i ja smo sve kućanske poslove, i kuhanje, radili zajedno. Tako smo se navikli još dok su djeca bila mala. Vidio sam naviku mnogih obitelji da mame ostanu doma spremiti kuću, napraviti ručak, a za to vrijeme tate šeću s djecom. To je meni bilo kao da sam na putu, opet nismo skupa. Mi bismo zajedno napravili sve što treba po stanu i onda zajedno otišli u šetnju. Dijelili smo i obaveze i onaj zabavni dio. Mislim da je to plod toga što smo bili sami i što smo počeli ni od čega. Kad smo došli u ovaj stan sve je bilo prazno. U boravku smo imali samo nešto za sjesti i televizor.

Tada su televizori bili mnogo teži, nisu se mogli staviti na zid. Pravio sam namještaj od nekakvih letvica, da stavimo televizor na njega. Kupovali smo treći i četvrti tanjur za goste i tako redom. Bilo nam je zabavno da sve radimo sami, uživali smo u tome. Vikendom bih se ja probudio, kao i inače u svom ritmu – u zoru. Janja je voljela spavati dulje, kao i djeca. Ja bih otišao na trčanje, da to obavim dok se oni naspavaju. Kada bih se vratio, svi bi se probudili. Odmah bismo skuhali kavu, da počnemo dan skupa.

Obiteljski polukaravan

Često smo išli na izlete. Kako sam se počeo natjecati u trčanju i triatlonu uvijek bismo moj odlazak na utrke pretvorili u obiteljski izlet. Spojili bismo vrijeme nakon utrke i organizirali neko razgledavanje u obližnjim mjestima. Janja se zaposlila u poljoprivrednoj apoteci u Novom Marofu, dvadesetak kilometara odavde. Ja sam radio u vojsci. Na posao bih išao biciklom, bilo mi je udaljeno 12 kilometara od stana. Idealno da obavim trening, uživao sam u toj vožnji čak i zimi.

Dan kada je doživjela nesreću bio je četvrtak. Mene je od jutra pratio neki čudan osjećaj. Rekli su da će padati kiša, iako me znala zadesiti kiša i svejedno bih biciklirao, taj dan mi se baš nije dalo. Zamolio sam Janju da me autom odbaci do posla. “Ali samo ako imaš vremena i nećeš žuriti”, rekao sam joj. Odgovorila mi je kako ionako nije sezona, nikoga nema u apoteci, neće nigdje žuriti. Nije me napuštao osjećaj da nešto mora biti drugačije. Kad smo sjeli u auto, pored nas je prošao susjed kojem je žena iznenada umrla prije nekoliko mjeseci. “Kako je to tužno, živiš s nekim cijeli život i onda ga odjednom nema”, rekla je tada. Složio sam se s njom.

Danima joj je u autu svirao CD Herberta Grunemeiera, a na repeatu je bila njegova “Mensch”. Tako je i tog dana slušala samo tu pjesmu. Dovezla me do mog posla, izašao sam iz naše Mazde 323f. Onaj obiteljski, polukaravan model, bio je tamno crvene boje. Reklo bi se trula višnja, ali ja sam muško meni je to samo crvena – možda bordo kao dres Safeta Sušića u FK Sarajevo. Janja je nastavila dalje, ovo joj je bilo skretanje od nekih kilometar i pol s njenog puta.

‘Vi ste im sada i otac i majka’

Na poslu smo radili nešto vani, tako da mi je oko deset sati kroz glavu prošlo kako kiša ipak nije padala. Shvatio sam da se Janja nije još javila. Ni jednom. Imali smo običaj stalno se javljati jedan drugome, ili kratkim SMS-ovima, ili pozivima. Provjerio sam mobitel – nema ni poruke ni poziva. Nazvao sam je, nekoliko puta. Nije se javljala.

Zazvonio mi je mobitel, bila je to policija. Pitali su me jesam li to ja, imam li takav auto. Potvrdio sam. Zatim je uslijedila duga šutnja. “Recite mi što je bilo, jasno mi je da se nešto dogodilo, ako me vi zovete, a ona mi se ne javlja”, rekao sam policajcu s druge strane linije. “Vaša supruga je doživjela prometnu nesreću, prevezena je varaždinsku bolnicu. Otiđite tamo, jer vam mi ne možemo dati nikakve druge informacije”, sve je čega se sjećam da su mi rekli. Zamolio sam prijatelja da me odveze. Kad sam došao u bolnicu sačekala me jedna liječnica i odvela me u ured gdje smo mogli razgovarati. Ne sjećam ni kako izgleda liječnica, ni kako izgleda ta soba, gotovo ničega od tog dana.

Prvo je provjeravala jesam li siguran da je to ona, je li mogao netko drugi voziti. To me isto i policija pitala. Na papirima ispred liječnice je pisalo “XY žensko”. Pitala me kako se ja zovem, kako se Janja zove. Kako nam se zovu djeca. Rekla mi je da i ona ima kćer Saru i tada je shvatila kako nam kćeri idu zajedno u školu. U tom trenu liječnica se rasplakala. “Vi ste im sada i otac i majka”, rekla mi je.

Djecu nisam vodio u bolnicu, nisam htio da je vide

Pustili su me da odem do Janje. Ušao sam u veliku sobu s mnogo kreveta, uglavnom su to bili ljudi koji su se budili iz anestezije nakon operacije. Janja je ležala u dijelu koji je bio dodatno ograđen staklom. Tamo su smješteni najteži slučajevi. Mislim da su bila dva kreveta između kojih je paravan. Janja je bila prikopčana na silne monitore. Na glavi je imala samo jednu oteklinu, nikakvih drugih vidljivih ozljeda. Bila je u komi, bez ikakvih znakova života. “Od takvih ozljeda se nikad nitko nije oporavio i ona je u stvari mrtva”, rekao mi je jedan liječnik.

Znao sam da se vijesti brzo šire, zamolio sam šogora da ode u školu po Marka koji je tada išao u sedmi razred. Međutim, Marko je već otišao doma. Boljela ga je glava i čudno se osjećao. Sara je došla doma. Rekao sam im što se dogodilo. Tu večer smo sjedili u dnevnom boravku u tišini, bili smo zajedno. Njih nisam vodio u bolnicu, nisam želio da imaju tu sliku nje iz te sobe prikopčanu na aparate. Mene su ta tri dana, dok je bila u komi, bolničari puštali kad god bih došao.

Stradala je na jednom zavoju, gdje je cesta bila pogrešno napravljena. Često su se tamo događale nesreće. I Janja je nedugo prije naišla na udes. Vidjela je kako su vatrogasci kliještima vadili vozača iz auta. Bojala se tog mjesta i vozila je tu sporije i opreznije. Mnogi ljudi su mi kasnije rekli kako se njima ili nekom njihovom dogodilo da je u tom zavoju automobil samo prošao naprijed. Kada je Janji proklizao automobil i prošao naprijed, kamion ga je udario u desnu stranu. Dobila je jedan jak udarac u glavu. Od toga je bila u komi i na kraju umrla. Sada je cesta popravljena i izgleda potpuno drugačije. Otkako su je sredili, nije se takvo nešto više nikada dogodilo.

Najtužniji Božić

Moji prijatelji iz trkačkog kluba odlučili su organizirati dobrotvornu utrku. Da se sakupi nešto novaca za djecu. Napisali su kratko priopćenje i poslali trkačima po Hrvatskoj, ali mislio sam da će doći samo ljudi koje znam. Bilo je to isti tjedan nakon Janjine smrti. Svi su dani tog prosinca bili isti, hladni, bez snijega, na rubu kiše. Sin Marko i ja smo zajedno trčali, zato smo i bili na začelju kolone. Nisam stekao dojam koliko je mnogo ljudi došlo, sve dok utrka nije počela. Pred nama je bilo oko 130 ljudi. To me jako dirnulo.

Desetak dana nakon njezine smrti došao je Božić, taj dan nam je bio kao i svaki drugi tog prosinca. Nismo ništa pripremali, tek idućih godina vratili smo kolače i poklone. Ali jelku više nikada nismo imali. Najteže mi je bilo što sam kasnije pronalazio sitnice koje je Janja svima nama kupila za Božić i sakrila negdje u stanu. Nakon nekog vremena preturao sam po ladici u kojoj su DVD-i i našao sam neotvoren DVD filma “P.S. volim te”. Ne sjećam se da sam ga ja kupio, vjerojatno je Janja. Stavio sam ga u player kao poruku iz prošlosti, odgledao i zaplakao uz film. Čitao sam i tu knjigu, dok je Janja bila živa, kupili smo ju na kiosku kada smo išli na more. Ali tada nisam plakao.

Zadržati osjećaj kao da je Janja tu

Najveća praznina došla je kada bih završio sve poslove po kući. Skuhao bih ručak djeci, oprao rublje, počistio. I što sad? Nikad nisam popio kavu sam u kući. Odjednom mi je sve bilo preveliko i previše prazno. Kupio sam manji krevet, takozvani single krevet. Kupio sam mali auto. Sve naše zajedničke navike, više mi nije imalo smisla raditi sam. Imali smo omiljeni kafić, tamo bismo zajedno pili kavu. Više nisam išao u njega.

Htio sam u stanu zadržati osjećaj kao da je Janja tu. Htio sam da sve bude jednako čisto i jednako mirisno. Ali nikad više nije bilo tako čisto. Sumanuto sam kupovao najskuplje omekšivače i različite deterdžente. Nabavio sam i jedan za sportske stvari. Deterdžent za sport, slobodno vrijeme, kao da će deterdžent na rekreaciju, a ne ja.

Kako udovci izgube identitet

Zbog svoje usmjerenost na kućanske poslove kupovao sam sve moguće krpice da si olakšam: vlažne maramice za pod, namještaj, sanitarije. Nekad nisam siguran nasjedam li reklamama ili stvarno sve to trebam. Primijetio sam da u dućanu žene prvo uzmu bocu omekšivača, otvore čep i mirišu. Meni se to nije dalo, ja bih im radije prišao i pitao ih koji je dobar, što one koriste. Tako mi se malo po malo izmijenio cijeli spektar interesa. Došao bih u društvo, na roštilj ili ručak. I nekako sam se nesvjesno počeo odvajati ženskom dijelu ekipe. Primijetile bi da su mi rukavi od majice skraćeni. Pitaju me zašto? Ja kažem da ne znam, oprao sam veš na 30 stupnjeva. “A kako si stavio sušilicu?” Odgovorim na pamuk. “Pa ne smiješ na tako to je sintetika, moraš razdvojiti pamuk od sintetike”. I tako sam shvatio kako ne razgovaram s muškarcima o tome koliko troši koji auto, nego pričam o tome koja pegla ima najbolji tlak.

Kada si udovac postepeno izgubiš svoj identitet odrasle osobe. Svedu te na razinu djeteta. U svim druženjima osjeća se ta neparnost, sve je prilagođeno za parove, za dvoje. Onda se pojaviš sam, kao nepar, a na kraju te svedu na razinu djeteta. Počnu pitati treba li mi pomoć. “Doći ću ti oprati prozore”, primijetio sam da su svi opsjednuti pranjem prozora. Kao da ih ne znam sam oprati. Zatim su me brzo počeli svrstavati u isti rang s mojom djecom. Meni je normalno da za mene i djecu kažu – vas troje. Ali pozivi prema nama umjesto da budu: “Hoćeš li ti na kavu, a vas dvoje na sladoled?” Odjednom postanu: “Hoćete li vas troje na sladoled?” U svemu su se ljudi počeli ponašati kao da sam dijete.

Janjini parfemi na jastuku

Na groblju prvih mjeseci nisam nikoga zamjećivao. Bila je zima i hladno. Kasnije, kada je zatoplilo, počeli su stizati autobusi turista, varaždinsko groblje je atrakcija. Vrlo brzo uočiš razliku. Aha, ovo je turist, samo škljoca i zapitkuje. Onda vidim nekoga u crnom kako se vuče. “Ovaj nema ništa u rukama, samo praznu vrećicu, taj je ostavio cvijeće i svijeće. Ovaj nosi, taj tek ide na grob”, počeo sam otkrivati pravila. Zatim sam počeo primjećivati nove ljude. “Ovima je dijete umrlo, vidi se kako idu. A ovaj je isto udovac”, među udovcima sam odmah prepoznao zajedničku crtu. Na grobu sam se suzdržavao da s njom pričam na glas. Vidio sam kako to radi jedna žena, susjeda, muž joj je pokopan preko puta Janje. To mi je bilo jako tužno.

Iza Janje su ostale poluprazne bočice parfema. Neke je povremeno koristila kćer. Ja sam znao uzeti bočicu i pošpricati po kupaonici. Sjeo bih tako na rub kade i uživao. Ili bih malo parfema pošpricao po jastuku. Pazio sam da niti jednu bočicu ne potrošim do kraja. Još od prvih dana kako su dolazili telegrami sućuti počeo sam ih stavljati u jedan fascikl. Kasnije bih svako toliko nešto napisao na papirić, pa bih to spremio u fascikl, Janji. Nakon nekog vremena te sam zapise prepisao na blog.

Skidanje crnine

Prošlo je već nekoliko godina od smrti moje žene, razmišljao sam što da učinim s njezinom odjećom. Mislio sam je dati u Caritas ili pokloniti nekome, onda sam dogovorio s mojim jako dobrim prijateljem da poklonim njemu, odnosno njegovoj ženi. Gradili su kuću i svaka pomoć im je dobrodošla. Nekoliko puta sam odgađao odvoženje stvari. Pražnjenje ormara i odnošenje odjeće je u biti iseljavanje, To je jedan od onih trenutaka koji zvuče isto kao rečenica: “Dobar dan, moja žena je umrla”. Prijatelj je bio jako sretan i zahvalan. Nakon nekog vremena sam ih posjetio. Odjeća je bila živa. Istovremeno mi je bilo drago da je roba kod nekoga i da se koristi, a opet mi je bilo teško i čudno vidjeti Janjinu odjeću na nekom drugom. Ostavio sam samo nekoliko komada – ono u čemu smo se vjenčali i nekoliko njezinih haljina. To nisam mogao zamisliti ni na kome drugome.

Jednog dana, otprilike pet godine nakon Janjine smrti, ustao sam iz kreveta i otvorio ormar. Nisam imao ništa čisto od svoje crne robe. A na polici je bila posložena moja necrna odjeća. Pogledao sam mnoštvo stvari, od kojih su mnoge bile potpuno nove. Kupio sam ih prije nesreće, ali ih nisam nosio samo zato što nisu bile crne. Tog dana sam pomislio kako bi bilo jako praktično da ih počnem nositi. Obukao sam jedne maslinastozelene hlače. Osjećao sam se jako golo, ali istovremeno i kao da sam napravio pomak, ostvario neko postignuće.

Kada stvarno postaje bolje

Mnogo puta sam mislio da mi je bolje, ali nedavno sam rekao prijatelju da je stvarno bolje onog dana kada počneš raditi planove. Ne mislim tu na obaveze: sutra moram nešto skuhati djeci, klinci moraju u školu, moram registirirati auto. Te stvari se ionako moraju napraviti, ali kad dođe do planiranja: što ćemo kad završiš školu, što bismo mogli raditi za vikend, hoćemo li se sutra razveseliti palačinkama? Kada sam počeo planirati budućnost, e tek je tada postalo stvarno bolje. To tek sada znam. Prije četiri godine nabavili smo psa, jednu mješanku iz azila za nezbrinute životinje, Lulu. Marko ju je vidio na njihovim stranicama i odabrao.

U međuvremenu su djeca odrasla, oboje su završili srednje škole. Krenuli su na fakultet u Zagrebu, i Sarah i Marko su upisali Filozofski. Sarah studira kroatistiku i komparativnu književnost, ona je na mene, a Marko filozofiju, on je sportom na mene. Lulu je ostala kod mene u Varaždinu. Mislim da je najveći uspjeh što u ovom periodu razmišljam o preuređenju svoje sobe, o kupovini većeg kreveta. Sada imam Ivanu, ona živi tu u blizini, djeca je znaju i dobro se slažu. I ona ima psa, u biti su nas psi i upoznali šećući kroz park. Treća je godina otkako smo zajedno.