I baš kad smo započeli razgovor o modi za stolom nam se pridružio Bruno Kragić, ravnatelj Leksikografskog zavoda, koji je, kakve li slučajnosti, sin Štambukova krojača Brune Kragića. Bruno Kragić mlađi otvorio je najnoviju izložbu Davora Štambuka Vino, vidi, vici, u Galeriji Beck, koja se nalazi točno preko puta okupljališta umjetnika, a koju je nedavno otvorio poznati zagrebački galerist Radovan Beck. Na otvorenju izložbe bila je rijetko viđena gužva: okupilo se više od dvije stotine posjetitelja, a Štambuk ih je dočekao u svom stilu: u crnom odijelu i svilenoj crvenoj marami oko vrata.

Kako je Lepa Smoje Francuskinji pisala ljubavna pisma umjesto njega

Štambukovo društvo okuplja se kod Draška nekoliko puta tjedno, a čim smo sjeli za stol naručio je omiljeno crno vino. I do kraja višesatnog druženja konobarice su budno pratile da njegova čaša ni trenutka ne bude prazna. U šali je dobacio da se njegov “come back događa u galeriji Beck”, ali je pomalo sjetno zaključio kako ova izložba potvrđuje da mu žene, koje je oduvijek obožavao, više nisu u središtu života niti su preokupacija njegova stvaralaštva. “Vremena su se promijenila, sada su glavni čepovi i vino. Nažalost.”

I odmah dodaje: “Vidite, 1941. bio sam premlad, a 1991. prestar da idem u rat. No, bio sam na sreću u pravim godinama kad je započela svjetska seksualna revolucija i mogu se pohvaliti da sam bio jedan od njenih prvoboraca. Ali ne samo to, također se može kazati da sam zasigurno bio i jedan od prvih seksualnih emigranata s prostora bivše Jugoslavije”. Naime, 1963., mlad i zgodan Splićanin, na Braču je, gdje je doplovio s ujakovom brodicom, začas slomio srce lijepe Francuskinje Genevieve koja je posjetila Dalmaciju. U to doba već je govorio engleski, pa nije bilo prepreka da blagoglagoljivi Štambuk svojim šarmom osvoji ne baš naivnu Parižanku. Planula je ljubav koja nije dugo trajala, jer se Genevieve morala vratiti u Pariz. No, po onoj da daljina male ljubavi gasi, a velike rasplamsava, Genevieve se nije smirila sve dok svog splitskog osvajača nije privoljela da dođe u Pariz.

“Za uspjeh te ljubavi najzaslužnija je moja najbolja prijateljica Lepa Smoje, supruga čuvenog splitskog kroničara i publiciste Miljenka Smoje. Ona je, naime, umjesto mene pisala pisma Genevieve na francuskom, koja su je, priznala je kasnije, samo učvrstila u uvjerenju da sam čovjek njenog života. Lepa Smoje imala je veliku ulogu u mom životu, premda s njenim suprugom Miljenkom nisam bio tako blizak, jer je on, za razliku od mene, bio vrlo šutljiv u društvu. Vidjelo se da se puno lakše i ljepše izražava pisanjem”.

Dolazak u Pariz voljenoj Genevieve i uspjeh u karikaturi

Tako je Štambuk 1963., s nepunih 30 godina, pošao u zagrljaj Genevieve u Pariz i tako je, priznaje, ostvario svoje najljepše snove. U to doba, naime, većina mladih ljudi maštala je o životu na Zapadu, a Pariz je bio pojam grada slobode. Genevieve je imala galeriju umjetnina Jannel, u kojoj se Štambuk zaposlio, tako da nije besposličario, a i pristojno je zarađivao. No, priznaje, niti je imao smisla za trgovinu niti je sebe vidio kao prodavača, makar i umjetnina. Stoga se nastavio baviti, kako to Francuzi kažu, humorističkim crtežom.

 

Štambukovu sklonost crtanju zapazio je još u gimnaziji u Splitu jedan profesor koji mu je savjetovao da radi portrete prijatelja iz razreda. Kad je došao u Zagreb na studij, nastavio je crtati, a njegove portrete zapazio je legendarni urednik, novinar i publicist Pero Zlatar. Odmah je angažirao Štambuka koji je za Sportsku panoramu počeo crtati portrete sportaša s kojima je pravio intervjue. To je radio tako dobro da su ga za nagradu poslali u Split kao dopisnika Narodnog sporta i Sportske štampe. Sjajni urednik, novinar i humorist Boris Janković Argus angažirao ga je da radi karikature za zagrebački tjednik Arena. Štambuk je uvjeren da je talent za crtanje naslijedio od majke koja se amaterski bavila slikanjem.

Smisao za humor i crtanje omogućili su mu da 1968. s karikaturom Napoleona u njegovoj karakterističnoj pozi s rukom u kaputu, dok s drugom rukom pridržava hlače da mu ne padnu, osvoji nagradu Grand Prix Bellus i bude proglašen najduhovitijim crtačem humora, kako su u Francuskoj zvali karikaturiste. Predsjednik žirija bio je Noël Noël, čuveni glumac i filmski režiser, autor Mirnog oca, a uz priznanje dobio je i ček od 5000 franaka, što je onda vrijedilo kao danas 20.000 eura.

Trivijalan razlog zašto je bio tako uspješan u karikaturi bez riječi

“Pariz je po mom dolasku 1963. bio pun Amerikanaca jer je za njih tada bio pravi Eldorado. Za dolar se dobivalo 13 franaka, a u pristojnom malom restoranu mogao se dobiti ručak za 4,5 franka, dok je metro stajao samo 20 santima”. Štambuk je na dodjeli nagrade upoznao mladog nadarenog karikaturistu Jeana Cabuta Cabua, koji mu je bio protukandidat. Taj je umjestnik prije dvije godine ubijen u Parizu u terorističkom napadu islamskih terorista na redakciju satiričkog magazina Charlie Hebdo. U tom napadu poginuo je i karikaturist Georges Wolinski s kojim se Štambuk družio krajem šezdesetih godina i s kojim je zajedno rušio seksualne tabue.

Nakon što su mu dodijelili nagradu i uručili ček, Štambuk se zahvalio s “merci”, no po naglasku odmah su svi prepoznali da nije Francuz. “Čuveni karikaturist Jean Effel pitao me od kuda sam, a ja sam odgovorio da sam iz Jugoslavije, odnosno Dalmacije. Na to mi je kazao: “A ti si dalmatiner”. Odgovorio sam mu: “Ne gospodine, ja sam Dalmatinac, ali između mene i psa i nema baš neke razlike”. Začudili su se, a ja sam dodao: “Crnih točaka već imam u životu, a ponekad se kući vraćam na četiri šape”. Tada su zaključili da su nagradu dodijelili pravom kandidatu.

Štambuk otkriva prilično trivijalan razlog zbog kojega je radio karikature bez riječi. “Bilo je to iz nužde, budući da po dolasku u Pariz nisam znao francuski pa sam morao smišljati crteže bez riječi. Nastojao sam da mi crtež bude lepršav i lagan jer karikatura bez riječi mora biti što jednostavnija kako bi se odmah mogao prepoznati geg.” S obzirom na to da je Grand Prix Bellus dodjeljivao časopis France Dimanche, Štambuk je odmah dobio posao u redakciji, no zadržao se vrlo kratko, svega godinu dana.

Trenutak kad su ga ugledne francuske novine prozvale pornografom

Dobio je, naime, ponudu tada najvećeg europskog tabloida Ici Paris koji je imao tiražu veću od milijun primjeraka i koju nije mogao odbiti. Ponudili su mu plaću od 1800 franaka mjesečno što je u to doba bio veliki novac. U Ici Parisu objavljivao je karikature više od trideset godina, sve do umirovljenja 1999. godine. “To je bilo zlatno doba za karikaturiste. U Francuskoj nije bilo novina koje nisu imale dvije ili tri stranice humora. Istodobno u cijeloj Francuskoj radilo je 30-ak karikaturista, dok je samo u Parizu bilo registrirano 50.000 slikara. Dobivao sam i poseban dodatak na plaću za karikature koje su prenosili drugi listovi u Europi, a u Americi sam za svaki crtež dobivao po 500 franaka. Surađivao sam s agencijama Berge u Švicarskoj i Meyer u Austriji, za koju je kasnije radio i Ivo Sanader. Njemački Playboy plaćao mi je sredinom sedamdesetih za mali crtež 500 maraka, a za veliki 1000 maraka”.

U Francuskoj su “mesje Štambika”, uz Lassalvyja i Hoviva, svrstavali među tri najuspješnija mušketira erotske karikature. Premda Štambuk kaže da je u to vrijeme crtao karikature koje su bile kao “striptizeta koja se ne skine do kraja”, jer je uvažavao činjenicu da je radio za obiteljske novine, ipak bilo je puno zamjerki na seksi sadržaj njegovih radova. “Bio sam jedan od pionira seksi karikatura, ali nisam bio vulgaran, već sam nastojao biti zabavan. Unatoč tome u redakciju Ici Parisa počela su pristizati protestna pisma iz francuske provincije koja je iznimno konzervativna, u kojima se tražilo da se više ne objavljuju moje karikature te da svoje seksualne frustracije rješavam kod kuće, između četiri zida. Jedne ugledne francuske novine čak su me nazvale pornografom. No, glavni urednik Ici Parisa stao je iza mene te me hrabrio da nastavim u tom stilu”, priča Štambuk.

Štambuk je morao predavati pet karikatura tjedno, što je, ističe, ubitačan tempo. Vjeruje čak da je 30 godina bio najproduktivniji karikaturist crteža bez riječi na svijetu. Najviše se veselio raznim događanjima, ljetnim i zimskim praznicima, Valentinovu, Božiću, Novoj godini, jer su mu pomagali da lakše dođe do inspiracije za karikature. Štambuka je bez sumnje u njegovom radu odredio mediteranski, odnosno konkretnije, splitski smisao za šalu i humor.

Uspjeh zbog jedinstvenog mediteranskog humora

“Mediteranski humor bitno je različit od onog s kontinenta i na njemu je zasnovan moj uspjeh. Mediteranski humor razlikuje se od kontinentalnog po istom onom principu po kojemu se Europa dijeli na dva dijela: na onaj dio u kojem se pije pivo i onaj u kojemu se uživa u vinu. Split je oduvijek bio grad humora, što se najbolje vidi u opereti Ive Tijardovića Splitski akvarel. U doba moje najranije mladosti, Split je bio svojevrsna pozornica i teatar. Kako tada nije bilo televizije, priređivale su se male zabave i predstave u obiteljskom krugu ili među prijateljima, prepune spontanog humora i smijeha. Danima se smišljalo kako zabaviti društvo, što je pomoglo da se razvije pravi kult splitskog humora. A kakvo je ozračje vladalo u gradu najbolje ilustriraju dvije anegdote.

Jednom sam stajao s karizmatičnim trenerom Hajduka barbom Lukom Kaliternom i nekoliko igrača Hajduka ispred brijačnice Jakša. U susret nam je s dna Pjace dolazio Cina, koji je u to vrijeme bio trener Splita. Barba Kaliterna poslao mu je jednog igrača koji nije bio za Hajduk, ali je mogao igrati za Split. Stoga ga je barba Kaliterna upitao: ‘Cina, kako je onaj igrač kojega sam ti poslao’. Cina mu odgovara: ‘A, čujte, taj se boji vlastite sjene’. Na to mu je barba Luka kao iz topa odgovorio: ‘Mono, a što ga stavljaš igrati po suncu’. Ili druga anegdota. Negdje nakon rata oko 1947., vjeroučitelj padre Marijan izašao je pred crkvu Svetog Franje, a jedan mladić, koji očito nije bio baš bogobojazan, pogladio ga je po trbuhu i kazao. ‘Ovdje sigurno ima puno dobrog vina’. A padre Marijan smjesta mu je uzvratio: ‘Možeš povonjati moj čep.’ Štambuk ističe kako nikada u svojim karikaturama nije vrijeđao žene. “Odrastao sam u obitelju u kojoj su dominirale žene, majka, baka, sestra, rođakinje i nikada mi nije palo na pamet da se pravim superiornim u odnosu na njih”.

Zaljubio se u Anku iz Zagreba i odlučio napustiti Pariz

Nakon odlaska u Pariz Štambuka je počeo pratiti glas bonvivana. Razlog: odlično je zarađivao, bio je šarmantan i duhovit, pristalog izgleda, govorio je talijanski, francuski i engleski, uvijek je bio odjeven po posljednjoj modi, a ni on baš nije krio da je privatno provodio život iz svojih karikatura te da je uživao u ženama i vinu. Međutim sve se to, kaže, promijenilo 1977. kad se u Parizu zaljubio u Zagrepčanku Anku. Budući da se već ranije rastao od Genevieve, odlučio je napustiti lagodan život i sve što je stekao u Parizu te se vratio u Zagreb.

“Urednik Vjeko Dobrinčić angažirao me u kulturnoj rubrici Vjesnika, a svoje karikature objavljivao sam najčešće u magazinu Start, koji je tada poklanjao veliku pozornost erotskoj karikaturi, tjedniku Nedjeljna Dalmacija, u Slobodnoj Dalmaciji, Vjesniku te magazinu Arena… Ponovio sam uspjeh iz Francuske jer su moji motivi uvijek bili odnosi između muškarca i žena, od onih seksualnih do onih prozaičnih, poput ženskog prigovaranja zbog muškog pretjerivanja u piću i izlascima. Što se čitateljima jako sviđalo.” Od domaćih karikaturista najviše se divio Otu Reisingeru za kojega drži da je bio iznad svih te da je zbog toga stekao zavidnu reputaciju i u inozemstvu. Posebno ga je impresionirala lakoća kojom je Reisinger crtao. Za 15 minuta napravio je ono za što je Štambuku trebalo 3 sata.

Štambukove karikature bile su nagrađivane u Francuskoj, Poljskoj, Nizozemskoj, Italiji, Sloveniji, Indoneziji, Izraelu, Belgiji, Srbiji i Crnoj Gori. Ministarstvo kulture Francuske odlikovalo ga je 2003. godine redom viteškog križa za umjetnost i literaturu, a 2007. predsjednik Stjepan Mesić dodijelio mu je orden reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Objavio je knjige Sex Made Man, izdane u Parizu, Sex &…. u Zagrebu 1992., Summertime u Zagrebu 1994., In Vino Veritas u Zagrebu 1995., Split Tease u Splitu 2002.

Treća žena zbog koje je odselio i potpuno promijenio život

Štambukov život bio je opet prava uživancija sve do trenutka dok mu se nije dogodilo ono što je noćna mora svakog velikog zavodnika i ljubavnika. “Supruga Anka me ostavila, pa sad s ove vremenske distance, mogu za sigurnošću kazati: nju nikad nisam prebolio.” No, ipak je na kraju pronašao utjehu. U Zagrebu je upoznao Françoise koja je radila u francuskom veleposlanstvu i koja je vrlo brzo podlegla splitskom šarmu obogaćenom francuskim “štihom”. Françoise je bila treća žena zbog koje je Štambuk u potpunosti raskinuo s prethodnim životom. Zbog nje je, naime, ponovno napustio Zagreb i otputio se u nepoznato.

“Kad je Françoise istekao mandat u Zagrebu, dobila je premještaj u Afriku, u Zimbabve. Nije me trebalo puno nagovarati da krenem za njom. Godinu dana živjeli smo u glavnom gradu Harareu, a potom smo preselili u Keniju gdje smo proveli sljedeće tri godine. Iz Nairobija nosim najljepše uspomene, ponajviše zbog toga što sam tu doista bio netko i nešto. Prvi dan po dolasku posluga me oslovljavala sa “sir”, no kad su vidjeli koliko sam blizak s gazdaricom, odmah su mi se počeli obraćati s boss”.

No, ni toj idili nije bilo suđeno da predugo traje. Françoise je istekao trogodišnji diplomatski mandat u Keniji, pa je ponovno dobila premještaj, na koji Štambuku, premda je uživao u golemoj raskoši i luksuzu, ipak nije želio pristati. Zbog toga se po drugi puta odlučio vratiti kući u Zagreb. Tu je, 1999. godine, dočekao mirovinu u Ici Parisu.

Mirovina i odlazak jedne od dvije žene koje je u životu volio

“Bio sam zadnji karikaturist u redakciji, svi ostali crtači humora već su prije mene otišli u penziju, pa sam ja zapravo ugasio seksi karikaturu ne samo u Ici Parisu nego i u francuskim medijima. I to je ujedno bio trenutak kada je politika pojela seksualnost i seksi karikaturu. U moje vrijeme na sreću nije postojala politička karikatura, bilo je to doba hedonizma, slobodne ljubavi, seksualne revolucije. Kad je došla u modu politička karikatura, ja sam već otišao u mirovinu. Politika me nikada nije impresionirala, a još manje su me fascinirali političari. Želio sam biti slobodan čovjek, a čim se bavite političkom karikaturom morate zauzeti stranu, a tada prestajete biti neovisni.

No, valja priznati da danas seksi karikatura ne bi imala nikakvih šansi. Došlo je doba novog konzervativizma, danas se većina ljudi sablažnjava oko svega što je u vezi najintimnijih odnosa između muškaraca i žena. Ja to zaista ne mogu razumjeti. Kao što to ne mogu razumjeti ni časne sestre i svećenike koji žive u celibatu”. Od kako je otišao u mirovini Štambuk je prestao crtati. “Kad tridesetak godina kreirate karikaturu bez riječi i to pet dana u tjednu, onda vas taj posao toliko iscrpi da se na kraju osjećate kao iscijeđeni limun. Tako da više nisam imao snage nastaviti raditi, jedino što sada svoje stare, crno bijele karikature, osvježavam bojama”.

U penzionerskim danima neumorni Štambuk imao je sreće upoznati još jednu ženu svog života. Bila je to Splićanka Dina koja je živjela u Zagrebu i za koju kaže da je ostavila neizbrisiv trag u njegovom životu. “Imam snage reći samo jedno: druga supruga Anka, s kojom imam kćer Rahelu koja se bavi novinarstvom, i posljednja Dina, s kojom sam živio desetak godina, bile su jedine žene koje sam iskreno volio. Nažalost obje sam izgubio, Anka me ostavila, a Dina je prije godinu i pol preminula nakon duge i teške bolesti. Patila je i ja sam cijelo vrijeme bio uz nju, nisam se odvajao od nje sve do njenog odlaska”.

Trenutak kad se odjednom uozbiljuje, pričajući o NDH

Štambuk koji je tijekom razgovora nekoliko puta ponovio kako se nikada nije bavio politikom, kako ga nikada nije zanimala, odjednom je, potkraj intervjua, prekrižio ruke, uozbiljio se, i strogim glasom zapovjedio. “Molim te zapiši, ovo ipak moram reći”, nakon čega je počeo vrlo precizno i ozbiljno iznositi povijesne činjenice.”Nikako ne mogu shvatiti one koji žele rehabilitirati ustaški pozdrav Za dom spremni. To traje već duže vrijeme, ali svi koji se za to zalažu ne žele priznati da je NDH bila tvorevina koja je izvršila najveću izdaju u povijesti Hrvata. Ante Pavelić je 18. svibnja 1941. potpisao Rimske ugovore kojima je raskomadao Hrvatsku, a jedan njen dio, Dalmaciju, predao u ruke Talijana. Pavelić je čak otputovao u Rim kako bi zamolio talijanskog kralja Viktora Emanuela III da imenuje princa Aimonea od Savoje hrvatskim kraljem. I on je to učinio 18. svibnja 1941. na ceremoniji u Kvirinalskoj palači, a princ je po primanju Zvonimirove krune uzeo ime Tomislav II. Iako je bio kralj Hrvatske i Dalmacije, nikada nije posjetio svoju kraljevinu. Od tada je Dalmacija bila pod njihovom okupacijom.

Vidio sam 1942. kako rivom zajedno stupaju četnik sa šubarom i bradom, s redenikom, talijanski vojnik, koji je bio u sredini te ustaša s druge strane. Iako sam bio dijete, sjećam se kako je moja obitelj u to doba teško živjela, kako je moja majka noću strepila kad su našom ulicom prolazili kamioni bojeći se da će okupatorski vojnici početi lupati i po našim vratima. Otac akademika Zvonimira Mrkonjića spasio je tada našu obitelj od gladi jer je mog oca zaposlio u svom dućanu. Meni je pak poklonio keču, albansku kapicu od valjane vune, koju sam odmah stavio na glavu, ali su me agenti 1943., kad sam imao samo 8 godina, zbog toga uhitili na ulici. Stavili su mi ruke na leđa, te upitali zašto nosim židovsku kipu. Pustili su me tek kad se jedan agent dosjetio da je to albanska kapica”.

Malo ga je pogodilo što ga nisu pozvali na proslavu 100. obljetnice Hajduka

Pitam ga, s obzirom na burnu reakciju, zašto je tako prepun emocija kad spominje talijanske okupatore.”Pa ne mogu biti indiferentan prema okupaciji Dalmacije jer se još moj pradjed po majčinoj strani, za Viške bitke 1866., borio protiv Talijana. Cijela moja obitelj morala se 1921. u roku od 48 sati iseliti iz Zadra, jer nije htjela prihvatiti talijansko državljanstvo. I na kraju, moj otac, kao i cijela šira obitelj, borili su se u partizanima protiv talijanskih okupatora i njemačkih fašista.”

Premda već više od šezdeset godina živi izvan Splita, Štambuk govori po splitski kao da je jučer napustio svoj rodni grad. Pri kraju razgovora za kojeg niti jednog trenutka nije izgubio koncentraciju i energiju, Štambuk je otkrio, a to ponajbolje pokazuje koliko mu je Split i dalje pri srcu, da obožava Olivera Dragojevića, posebice njegovu pjesmu Skalinada koja govori o usponima i padovima u životu. Istodobno, kaže, jako ga je pogodilo i to još uvijek pamti, da ga njegovi Splićani nisu pozvali na proslavu stote obljetnice Hajduka, premda je bio koautor prve poslijeratne knjige o klubu. “Valjda nisam bio po volji HDZ-a”, rezignirano zaključuje Štambuk.