Kad mi je kći bila mala, silovao ju je moj dečko. Želim promijeniti loš zakon zbog kojeg nije osuđen

Policijska uprava ispitala je svjedoke, složila dopis i proslijedila ga mjerodavnom Županijskom državnom odvjetništvu, a ovi, pak, nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu koje je kći i majku obavijestilo da kaznenu prijavu moraju odbaciti – jer je nastupila zastara. S Ivanom sam se tada našla u jednom zagrebačkom kafiću. Duge tamne kose, mršava, s licem koje nije puno odavalo. Otvoreno je razgovarala, no, trebalo joj je vremena da se opusti.

Nevjenčani partner s kojim je bila 12 godina

„Mama i ja smo živjele u jednosobnom stanu, u jednom zagorskom mjestu. Spavale smo u istom krevetu. On je tada bio nevjenčani partner moje majke, zajedno su proveli 12 godina. Bilo je normalno da nas posjećuje, a kad bi došao, legao bi među nas, u sredinu. Vjerojatno je to trebalo biti ugodno obiteljsko druženje, ali on je krenuo… Zavlačio bi ruku u moje gaće, gurao prst u moje spolovilo, uzimao bi moju ručicu i njome trljao svoje spolovilo. To se često događalo, nekoliko puta tjedno“, pričala mi je onda Ivana. Sjetila se događaja kad ju je odvezao svojoj kući da joj pokaže malog psa. Mama je bila sretna, nasmijala se ironično Ivana, smatrala je da je to dobro jer me njezin novi partner, koji nije moj otac, lijepo prihvatio.

„Rekla je, vidi kako je striček dobar prema tebi, on zna koliko voliš peseke, jako lijepo od njega. Da, jako lijepo od njega. On je izvadio nekakav madrac i cijelo popodne i noć me dirao, stavljao je svoje spolovilo u moja usta. Ne, do penetracije nije došlo“, opisivala je Ivana. Tijekom njezine osnovne škole te su se stvari događale nekoliko puta tjedno. Za vrijeme srednje škole zlostavljanja su se prorijedila, „samo vikendom“, jer je Ivana živjela u đačkom domu u Zagrebu. Četvrti razred srednje škole završila je kao exchange student u Americi, taman u to vrijeme veza njezine majke i tog čovjeka se okončala, a Ivana je počela bježati.

‘Sad ću ti reći zašto nemam volje za životom’

Kao da je s punoljetnosti psihička trauma pokazala svu svoju veličinu. Ivana se nije dobro osjećala. Nije htjela doma. Zaposlila se na turističkim brodovima, potom je radila kao prevoditelj u jednoj arapskoj zemlji, pa u jednoj azijskoj zemlji gdje je i završila ekonomiju. Netko tko nije bio upoznat s njezinom pričom, rekao bi da joj poslovni život i ne ide loše. No, privatni je, rekla je Ivana, bio pravi pakao. Nijednu emotivnu vezu nije mogla ostvariti, nije dopuštala ni zagrljaj, a depresije su postale sve jače. Pojavio se i žestoki osjećaj bijesa, ponajprije na majku. Zašto me nije zaštitila?! Vratila se doma, nije prošlo dugo i u jednoj od svađa majci je sve sasula u lice. A ova je ostala zabezeknuta.

„Tko bi to mogao i pomisliti, pa tko bi razmišljao da to postoji i da se takvo što događa pod tvojim krovom, u tvom krevetu. Dobar dio naše veze on je bio fin, pjevao mi pjesme, a iza leđa mi je dirao dijete. Bože, pa tko bi to i pomislio“, Jasenka je nebrojeno puta izgovorila tu rečenicu u našim kasnijim susretima. Jasenki nije jednostavno govoriti o odnosu nje i kćeri. “Ivana misli da sam ja znala”, govori uznemirenim glasom. “Sve žrtve koje su se javile u našu udrugu misle da su im roditelji znali što se događa. I da ih je mama mogla spasiti. Usto, i pedofil im govori da ne kažu mami, jer ona sve zna. I zato žrtve cijeli život nose gorčinu. I zato bježe od doma, jer ih tamo sve podsjeća na patnju“.

Uzdahne i nastavi: „Sve žrtve pedofilije koje sam upoznala krenu lutati svijetom. Odlaze, pa se vraćaju. I opet. I opet. Žele pobjeći od nemira koji ih prati, vrate se da bi riješili traumu, ne riješe je, opet bježe i opet se vraćaju. Traže mir, a ne mogu ga naći jer je nemir u njima. Kad sad pogledam unazad, Ivana je isto radila. Imala je faze pogoršanja i faze smirenja“, kaže Jasenka. Trenutak kad joj je kći sve sasula u lice, za nju je najgori trenutak u životu. Ivana tih dana nije htjela izlaziti van, majka ju je ispitivala što joj je, zašto danima sjedi doma i bezvoljno šuti i ova je u jednom trenutku eksplodirala „sad ću ti reći zašto nemam volje za životom“. „Zamalo sam pala u nesvijest. Nazvala sam njezinog tatu, kad je čuo, pozlilo mu je, završio je u bolnici. Ja sam tada otišla na policiju i priča je krenula“.

‘S mojom Ivanom je gotovo, borim se za druge’

Naredne četiri godine Ivana je pristala na liječenje, i privatno i bolničko, međutim, bez velikog poboljšanja, kaže njezina majka. „Doma bi spavala gore na katu, ja radim u prizemlju. Primjerice, kad je vrijeme ručka, pozovem je, ponekad siđe, ponekad ne. Nema volje ni za čim, nema volje hodati, njezin hormon sreće ugasnuo je u djetinjstvu. Odbijenica pravnog sustava dotukla ju je, psihički je krahirala. Petnaest godina šutiš i kad progovoriš što je bilo i kad ti konačno povjeruju, pedofilu se ništa ne dogodi. To ju je dotuklo. To ih sve dotuče“, uzbuđeno će Jasenka. Njezina kći svoju je patnju zarobila u šutnju. „Meni bi bilo lakše da se svađamo. Ona je uglavnom odsutna. Dok je živjela sa mnom, popnem se gore na kat, sjednem na krevet, mazim je po kosi. Ništa.

Predlažem da odemo prošetati, u kino, u kazalište, sjest ćemo negdje na kavu i pričati. Neće. Zovem njezine prijateljice, one dođu, pokušavaju je motivirati. Nema volje. Nakon tri puta ljudi odustanu, znate…“, pripovijeda Jasenka. Kad se toplog kolovoza 2015. vratila doma s jednog puta, na stolu u kuhinji dočekala ju je cedulja. „Otišla sam živjeti kod prijateljice, Ivana“. „Ništa drugo nije stajalo na papiru. Nijedna emocija, planovi, ništa. Zvala sam je, nije se htjela javiti“, prisjeća se Jasenka. I tako je do danas. Ivana živi kod rođakinje, zadnjih godinu i pol dana nisu se čule. Ivana ne želi. Jasenka se od rođakinje redovito informira kako je, ali Ivana to ne smije znati. „Ona je u dubokoj depresiji. Ne funkcionira, ne radi, ne pridonosi kućanstvu, ne živi ono što nazivamo normalnim životom.

Ne samo ona, nego većina žrtava koje sam upoznala. Mislim da ona u sebi zna da ja nisam ništa znala, ali njena bol je prevelika i nekoga mora kriviti za sve što je pretrpjela. Po nekim procjenama, pedofil kroz svoj život u prosjeku uništi desetero djece, on načini deset žrtava. Kad bi se ukinula zastara, dogodio bi se sudski progon i možda bi zlostavljača dostigla pravda i on ne bi mogao upropastiti tolike živote“, govori Jasenka, premećući papire po rukama. Najednom skine naočale za čitanje: „Ja se borim za drugu djecu! S mojom Ivanom je gotovo. Njezin život nije život, nego mučenje. Ali, ja se borim za drugu djecu, da ne bi došlo do ovoga da ti sustav poruči, žao nam je, za sve je prekasno. Da je barem to netko prije učinio za moje dijete. U svojoj borbi ću ustrajati“, rekla je i otpila malo vrućeg čaja.

Policija ispitala svjedoke i predala predmet DORH-u

Ni danas se ne može pomiriti sa činjenicom da, kako kaže, ništa nije vidjela i da ništa nije znala. Kad joj je Ivana konačno priznala, odmah je znala da stvar želi prijaviti. A što se tiče osude i ogovaranja, na to je, kaže mi, bila spremna. Tako su njih dvije otišle na policiju i prijavile slučaj. Policija je ispitala svjedoke i predala predmet nadležnom Županijskom, pa Općinskom državnom odvjetništvu. Budući da Ivana navodi da su bludne radnje trajale od 1986. do 1996. godine, primjenjuje se Kazneni zakon koji je tada bio na snazi. Postupa se po tadašnjem Krivičnom zakonu RH (stari zakon iz bivše SFRJ) koji je spomenute radnje definirao tek kao bludne radnje.

Predviđena kazna bila je od tri mjeseca do pet godina zatvora, s time da nakon pet godina od počinjenja djela nastupa zastara. Ne treba biti poseban stručnjak da se sagledaju strašne manjkavosti takvog zakona. Prvo, radnje nisu nazvane silovanjem, jer je silovanje bilo opisano isključivo kao „ulazak spolovila u spolovilo“. To, danas nije tako jer sadašnji Kazneni zakon u glavi XVII za Kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta razlikuje spolne i bludne radnje. Drugo, stari zakon imao je nevjerojatno kratak rok zastare. On je određivao da zastara nastupa već nakon pet godina od počinjenja djela.

Ako znamo da je tu riječ o zloupotrebi djeteta mlađeg od 15 godina, iz toga proizlazi da bi djevojčica koja je sa sedam godina pretrpjela neki oblik seksualnog zlostavljanja sa 12 godina trebala otići policiji i nadležnom državnom odvjetništvu i podignuti tužbu?! Danas bi seksualne radnje koje Ivana opisuje predstavljale kazneno djelo spolnog odnosa s djetetom mlađim od 15 godina za koje je propisana kazna od tri do 15 godina. Je li počinitelj doista kriv, odlučio bi sud, međutim, zastara onemogućava sudski proces. Zašto se gleda vrijeme počinjenja djela i zašto zastara? Načelo zakonitosti kaže da čovjek ne može biti proglašen krivim zbog svog ponašanja ako u to vrijeme takvo ponašanje nije bilo kazneno djelo.

Opširna tužba koju su predali u Strasbourg

Tog lipnja 2011. godine Ivani je sustav, da parafraziramo, rekao: „ti nemaš pravo na suđenje jer je po starom zakonu nastupila zastara. Danas je zakon bolje reguliran, danas je zastara razdoblje dvostruko dulje od propisane maksimalne kazne za određeno djelo i počinje teći od punoljetnosti žrtve, no ne odnosi se na vas koji ste zlostavljanja pretrpjeli dok je na snazi bio stari zakon“. Primijenimo li dio novog zakona na Ivanin slučaj, ako su opisane radnje tretirane kao bludne radnje za koje je predviđena maksimalna kazna od pet godina, dvostruko više je deset godina.

I ako zastara počinje teći od punoljetnosti, znači da bi Ivana imala pravo zatražiti kazneni progon do svoje 28. godine. Kad ga je zatražila, imala je 31 godinu. I zakasnila je. Koliko je takvih Ivana, uzdiše njezina majka, i kojim pravom sustav može zaboraviti na patnje tih ljudi, tih žena, samo zato što se prije drugačije tretiralo isto kazneno djelo. Jasenka Beblje odlučila je ne odustati. Odlučila je ići do Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Prema pravnim uputama, prvo su tijekom 2011. i 2012. godine digle tužbe na sudovima u Republici Hrvatskoj, jer je to preduvjet za odlazak u Strasbourg, mora se iscrpiti sav pravni put u matičnoj zemlji.

Očekivano, dobile su odgovor sudova da zbog zastare ništa od progona. Potom su se u srpnju, 2012. godine obratile Sudu u Strasbourgu. Njihova tadašnja odvjetnica predaje opširnu tužbu koja se odnosi na povrede članka 3 Europske konvencije o ljudskim pravima, članka 8 Konvencije, te članka 14 Konvencije i propituje svrsishodnost zastare. Osnovna misao je da načelo pravičnosti u ovim specifičnim situacijama mora omogućiti žrtvama da pokrenu sudski postupak neovisno o proteklom vremenu.

Ivanu sam zadnji put vidjela prije četiri godine

Odvjetnica se pozvala na važnu odluku spomenutog Suda iz 1996. godine u predmetu “Stubbings i drugi protiv Velike Britanije“. Naime gospođa Stubbings i druge dvije gospođe J.L. i J.P. bile su seksualno zlostavljane u djetinjstvu. Tek su kao odrasle, u psihijatrijskom tretmanu, uočile povezanost između zlostavljanja i nemogućnosti da žive normalnim životom odraslih osoba. I njihove počinitelje zaštitila je zastara. Žrtve su se obratile Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na suđenje u matičnoj zemlji.

To je bilo prije 21 godinu i tada Sud nije našao povredu prava (teme iz pedofilije senzibilizirat će se tek u godinama koje dolaze), međutim, dva suca, Foighel i McDonald, hrabro su dala izdvojena, vrlo važna mišljenja: zaključili su da žrtvama treba omogućiti suđenje jer je teško očekivati da traumatizirane osobe pokreću postupke „na vrijeme“ te da zastara nema smisla. Sud u Strasbourgu dakako, ne odlučuje je li Ivanin zlostavljač kriv ili nevin, to je posao sudova u matičnoj zemlji, već je li Ivani zakinuto pravo na suđenje. Nije prošlo dugo, stiže odbijenica iz Strasbourga.

Odgovor, da parafraziramo, glasi: prijavljeno djelo seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu dogodilo se prije 1997. godine, kada Hrvatska još nije bila potpisnica Konvencije o ljudskim pravima (kojom je ustanovljen Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu) i stoga, nažalost, Sud ne može postupiti. „Konvencije, zakoni, sudovi. Što ja imam od svega, kad čovjek koji mi je upropastio život i dalje šeće slobodan. Ja jedva dišem, on okolo nastupa, pjeva. Prekasno sam se sjetila? Kao da sam ikada zaboravila? Kome da kažem, što da kažem? Tko će mi vjerovati i tko će me razumjeti? Ne želim više razgovarati“ – kazala mi je Ivana prije četiri godine. Od tada je više nisam čula.

Što Udruga traži od saborskih zastupnika

Dvostruka odbijenica iz domaćeg i europskog pravnog dvorišta njezinu majku Jasenku Beblje natjerala je na još žešću akciju. Odnos s kćerkom se ionako pogoršao, Jasenka je svoj život usmjerila na posao i borbu za pravdu. U srpnju 2014. godine osniva Udrugu protiv zakona zastare od pedofilije i upisuje je u Registar RH. Udruga organizira skupove, okuplja stručnjake, inicira aktivnosti s ciljem osvještavanja javnosti da se pedofilija ne događa drugima, da je ona tu među nama i da treba ukinuti zastaru. Javljaju im se žrtve pedofilije sa svojim ispovijestima. Udruzi podršku daje i dio stručne javnosti, pisma potpore stižu od odvjetnika, liječnika, psihijatara, učitelja, nastavnika i profesora.

Svi oni u svom poslu susreli su se sa žrtvama pedofilije i ozbiljno zagovaraju zakonsko rješenje o nezastarijevanju kaznenih djela iz područja spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta. Kao predsjednica Udruge, u rujnu 2015. godine Jasenka Beblje Saboru podnosi zahtjev: prijedlog izmjene Kaznenog zakona za kaznena djela iz područja pedofilije – ukidanje zastare. Prijedlog je naslovljen na tadašnjeg predsjednika Sabora Josipa Leku, a potpisuje ga više od dvije stotine članova Udruge. Sastavila ga je odvjetnica Udruge Višnja Drenški Lasan.

„Prijedlog je legitiman i osnovan. Pedofilija se ne događa samo u američkim filmovima, ona je oko nas i među nama. Sablažnjava činjenica da hrvatsko zakonodavstvo još uvijek dozvoljava da kaznena djela seksualnog nasilja nad djecom ostanu nekažnjena, a sve zbog instituta zastare kaznenog progona. Zastara postoji iz dva razloga: prvi je da se spriječi pasivnost pravosuđa, da se skrate i ubrzaju kazneni postupci. Drugi razlog je tumačenje da kazneno djelo nakon stanovitog vremena pada u zaborav, blijedi u očima žrtve i javnosti, svjedocima je teže iskazivati, a materijalni tragovi teško se pronalaze“, navodi odvjetnica Drenški Lasan.

Žrtvama je potrebno vrijeme da se odluče prijaviti

Ipak, nastavlja odvjetnica, zakonodavac uviđa da neka naročito teška kaznena djela ne padaju u zaborav, pa za njih kazneni progon ne može zastarjeti. U ovom trenutku to su kaznena djela genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti, ratnog zločina, terorizma, teškog ubojstva i druga djela. „A mi želimo ukazati da u zaborav ne padaju ni kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta. Svjestan je toga i zakonodavac koji danas za ta djela predviđa posebni slučaj mirovanja zastare na način da ona počinje teći od punoljetnosti žrtve.

Žrtve su djeca, emocionalno i intelektualno nezrele ličnosti. Počinitelj je obiteljski prijatelj, bliski srodnik, djetetu poznata osoba koja ga zastrašivanjem onemogućava da progovori. Žrtvama je potrebno vrijeme da odluče sve prijaviti. Nekima su potrebne godine i godine. Stoga smatramo da opisano mirovanje zastare nije dovoljno i da se postojeća zakonska regulacija treba izmijeniti“, kaže odvjetnica Višnja Drenški Lasan.

„Gospođa Jasenka bori se dušom i tijelom. Jesmo li kao društvo zreli suočiti se s ovim pitanjem, vidjet ćemo. Svatko tko se bori protiv nečega što je ustaljeno, zna da za promjenu trebaš iskrvariti. Ipak, vjerujemo da će zakonodavac uzeti ovu problematiku na razmatranje. Predložena izmjena u najboljem je interesu Republike Hrvatske, jer su djeca budućnost ove zemlje“, poručuje Drenški Lasan.

Kako je tata Željko inicirao promjenu zakona u Srbiji

Udruga navodi primjer susjedne Srbije u kojoj je također na snazi bila zastara, sve dok 2010. godine osmogodišnju djevojčicu Mariju nije silovao i ubio već osuđivani pedofil koji je bio na slobodi zbog zastare. Otac nesretne djevojčice, Željko Jovanović, krenuo je u borbu sa snažnom inicijativom prema srpskom parlamentu. Tri godine kasnije Srbija je ukinula zastaru za kaznena djela iz područja pedofilije, a taj se zakon zove „Marijin zakon“.

Psihijatri ovoj temi uglavnom daju podršku. Problem pedofilije je, kažu, velik jer se najčešće događa unutar obitelji i u dječjim domovima. Ako im se zlostavljanje dogodilo prije dvanaeste godine života, djeca misle da jedan od roditelja ili staratelja zna. Jer, oni znaju što si jeo, kako si bio obučen, kako ti je u školi, pa valjda znaju i za to. Kasnije, kad osvijeste traumu, dolazi do pucanja povjerenja, odnosi se narušavaju. Psihijatrica Suzana Večerić Kulović kaže da je pedofilija poremećaj seksualne preferencije gdje osoba doživljava seksualno uzbuđenje kontrolom nemoćnih osoba – djece.

„Nekad aktivnosti pedofila kod djece izazivaju fizičku bol zbog oštećenja tkiva i organa, a nekad zavode djecu, stimulirajući ih seksualno. Djeca takve impulse ugode sa svojim nezrelim psihičkim strukturama ne mogu adekvatno preraditi. U dječjoj psihi javljaju se sram i osjećaj krivnje, razvoj djeteta se oštećuje. Oporavak od traume pedofilije, prema teoriji američke psihijatrice Judith Lewis Herman, pored psihološke rehabilitacije zahtjeva i pravdu koja je završni čin oporavka. Stoga je važno ukinuti zastaru jer ona onemogućava izvršavanje pravde i postizanje zdravlja. Bez pravde nema pravog oporavka. To sam sigurna kao psihijatrica jer sam radila sa žrtvama pedofilije. Ionako je u ovim slučajevima teško dostići sudsku pravdu, a kad se zakonodavac ispriječi zakonskom preprekom, onda je to još teže“, naglašava psihijatrica Večerić Kulović.

Žena koja godinama hoda s hrpom papira

Prijedlog zakonske izmjene Jasenka Beblje predala je koncem 2015. godine, dva mjeseca prije isteka mandata Vlade Kukuriku koalicije. Uslijedile su trusne političke prilike. Parlamentarni izbori, dugotrajno sastavljanje Karamarkove Vlade koja je potom pala, rad tehničke Vlade, prijevremeni izbori i ponovno formiranje vlasti. Očekivano, predmetni zahtjev za to vrijeme miruje. Procjenjujući da su se političke prilike ustalile, u prosincu prošle godine Jasenka opet kreće u akciju.

Nedavno me kontaktira, nalazimo se na toplom čaju. Kako je Ivana, pitam. Loše, odgovara, odnose sa mnom je zahladila, bila je hospitalizirana, živi kod rođakinje, depresivna je, malo je bolje, pa je opet loše, ne funkcionira…, Jasenka vrti glavom. Gledam tu ženu kako svaki put nosi silinu papira, vadi ih na stol, podcrtava rečenice u dopisima, nabraja imena odvjetnika, političara, liječnika, svećenika, bioenergetičara, poznanika za koje se nada da bi mogli pomoći. Nema gdje nije kucala. Obija sva moguća vrata. Lobira.

„Postoji mogućnost da SDP podrži inicijativu i predloži izmjenu zakonskog rješenja“, govori mi Jasenka prije par dana. Njezine riječi potvrđuje SDP-ov Siniša Hajdaš Dončić. „U slučaju kaznenih djela pedofilije pravednost nalaže da počinitelji budu gonjeni i kažnjeni neovisno o proteklom vremenu. Zato smatramo da je potrebno ukinuti zastaru. Kriminal iz područja seksualnog nasilja nad djecom raste i zbog zastarnih rokova. U interesu je Republike Hrvatske da se promijeni zakon koji je na štetu djece“, kaže Hajdaš Dončić. Kako stvari stoje, nastavlja Hajdaš Dončić, Klub zastupnika SDP-a razmatra predlaganje izmjene zakona.

Zamolili smo saborske zastupnike za komentar

„Sukladno organizaciji Kluba zastupnika SDP-a, ovaj prijedlog izmjene zakonskog rješenja prvo mora proći koordinaciju za unutarnju politiku unutar našeg Kluba, a ona će se održati tijekom ovog tjedna. Na njoj ćemo sagledati postoji li kakvo neslaganje s europskom pravnom stečevinom. Bude li sve u redu, SDP će krenuti s inicijativom da se ukine zastara za pedofilska djela. Predložit ćemo potrebne izmjene Kaznenog zakona i uputiti ga predsjedniku Sabora da ga uvrsti u proceduru“, rekao je Siniša Hajdaš Dončić.

Što se tiče vladajuće koalicije, predsjednik Kluba zastupnika Mosta nezavisnih lista Miroslav Šimić komentirao je da su kaznena djela iz područja spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta vrlo osjetljiva tema za koju je Most senzibiliziran. „Apsolutno podržavamo da to pitanje dođe na dnevni red i da se otvori saborska rasprava o temi. U ovom trenutku ne mogu konkretno reći detalje, jer se time moramo dodatno baviti, ali smatramo da prijedlog o ukidanju zastare treba ozbiljno razmotriti“, rekao nam je ovaj tjedan Šimić.

HDZ-ova Irena Petrijevčanin Vuksanović duboko je u ovoj problematici. Još je, kaže, u travnju 2016. godine u Saboru prvi put iznijela najavu izmjene nekoliko zakona, prije svega Kaznenoga. „Ovo za mene nije političko pitanje, nego pitanje sigurnosti i dobrobiti djece koja se ne mogu sama zaštititi. Smatram da izmjene ne smiju biti parcijalne, nego sveobuhvatne, što je u skladu s preporukama Pravobraniteljice za djecu. Zato ne žurimo i ne radimo ad hoc“, kaže Petrijevčanin Vuksanović. Prije tri mjeseca dobila je formalno mandat u stranci za ovu problematiku i tada je najavila, u ime kluba HDZ-a, izmjene i dopune Kaznenog zakona.

Ispovijesti žena koje danas imaju između 35 i 65

„Jedna od izmjena odnosi se na članak 81 i rokove zastare kaznenog progona gdje smatramo da kazneni progon za teška kaznena djela spolnoga zlostavljanja i iskorištavanja djece mora imati puno dulji rok ili ne zastarijevati poput, primjerice, zločina protiv čovječnosti, terorizma, teškog ubojstva”, kaže Petrijevčanin Vuksanović. Saborski zastupnici dobili su i pisma gospođa koje su u djetinjstvu bile zlostavljane. U samo dvije godine Udruga je, naime, primila 12 pisama žrtava pedofilije. Sve su žene. Danas imaju između 35 i 45 godina (jedna gospođa ima 65 godina) i zlostavljanje su proživjele dok je na snazi bio Krivični zakon RH, koji njihove traume stavlja u zastaru. Četiri pisma koje nam ustupila udruga donosimo u nastavku teksta.

Iz Ministarstva pravosuđa poručuju da je Kazneni zakon koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. godine postavio strože uvjete za nastup zastare koja počinje teći od punoljetnosti žrtve. Usto, propisana je zasebna glava tih kaznenih djela te su, kažu, pooštrene kazne. Rokovi zastare su dulji, što osigurava zaštitu ove specifične skupine žrtava, smatraju. „Kazneni zakon u predmetom dijelu usklađen je sa zahtjevima Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja djece. No, prostora za raspravu ima i ona je uvijek dobrodošla, pogotovo ako je argumentirana i objektivna“, optimistično poručuju iz Ministarstva pravosuđa.

Mora dokazati da je zlostavljač uistinu zlostavljač

Tijekom ove godine, dodaju, predviđa se izrada nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona. Cilj je implementirati u domaće kazneno zakonodavstvo određene pravne akte Europske unije čiji su rokovi implementacije nastupili u 2016. godini. O svim prijedlozima, kažu, raspravit će se u okviru širih izmjena Kaznenog zakona kada će se izraditi sve potrebne analize. Među njima bit će i analiza koje zemlje članice EU nemaju zastaru kaznenih djela počinjenih na štetu djeteta, koju zasad nemaju.

U međuvremenu, Udruga i žrtve pedofilije naglašavaju: ukidanjem zastare nitko ne ide u zatvor. Svaki čovjek je nevin, dok mu se ne dokaže suprotno. Žrtva tek mora dokazati da je njezin zlostavljač uistinu zlostavljač. Ukidanjem zastare žrtva samo dobiva pravo na suđenje. Nekima od njih to je još jedina nada.

---

U nastavku donosimo dio pisama koje su članice udruge dostavile saborskim zastupnicima:

---

---

---