Kako je Hrvatska naglo ostala bez svojih najcjenjenijih doktora
Telegram je razgovarao s deset cijenjenih stručnjaka koji su se povukli - ili se upravo povlače - u mirovinu gotovo istodobno, a na njihova mjesta dolaze bitno manje eksponirani kolege. Hrvatsko zdravstvo pritom je u prilično specifičnoj situaciji, budući da 90-ih zbog rata nije postojala mogućnost specijalizacije
Vodeći hrvatski neurokirurg Josip Paladino ove godine navršava 65 godina i prema aktualnom Zakonu o radu uskoro bi trebao otići u mirovinu. U svojoj je 45-godišnjoj karijeri operirao više od 15 tisuća pacijenata, od kojih je 16 posto u njegovu operacijsku salu doputovalo iz inozemstva. Posljednjih dvadeset godina vodi Kliniku za neurokirurgiju Medicinskog fakulteta u KBC-u Zagreb.
U svojoj dugogodišnjoj karijeri navodno nikada nije upisao niti jedan prekovremeni sat, makar ih redovito odradi barem nekoliko dnevno, a svim svojim pacijentima zna ime i prezime. Zagrebačkim liječničkim krugovima proširila se vijest da je odluka o njegovom ovogodišnjem umirovljenju službena, no prošli je tjedan, doznajemo, profesoru ipak dopušteno produljenje na godinu dana. Dr. Paladino potvrdio nam je tu vijest: “Upravo sam doznao kako je KBC Zagreb odlučio da nastavljam raditi još godinu dana. Volio bih da moji pacijenti, koji dolaze na kontrole, preglede i operacije, znaju da me još uvijek mogu pronaći u uredu”, kaže.
Uporni i marljivi
Ugledni neurokirurg pripada generaciji liječnika koja je rođena u drugoj polovici četrdesetih godina, a diplomirala je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zajedno s njim, ili u razmaku od samo nekoliko godina, diplomu zagrebačkog Medicinskog fakulteta primili su Miroslav Dumić, Igor Francetić, Mišo Virag, Boris Labar, Ranka Padovan Štern, Ognjen Kraus, Josip Đelmiš, Nada Čikeš, Mirko Koršić i brojni drugi liječnici. Svi su oni u proteklih 40-ak godina postali najveći autoriteti u hrvatskom zdravstvu, svaki na svojem području specijalizacije. Za sebe kažu da su bili uporni i marljivi, a imali su i malo sreće. Studirali su u vrijeme kada je medicina najviše napredovala, a znanje su im prenosili fenomenalni profesori. Po završetku studija radili su kao liječnici opće prakse, a kasnije su upisali specijalizacije i postupno napredovali u karijeri. Svi su postigli zvanje redovitog profesora i obnašali vodeće pozicije u najvećim hrvatskim bolnicama.
Još je u svibnju 2011. godine dvadesetak uglednih hrvatskih liječnika tadašnjoj predsjednici Vlade Jadranki Kosor poslalo dopis u kojem su se izjasnili da ne žele ići u mirovinu. Tvrdili su da se država ne bi trebala olako odreći njihove stručnosti. Objašnjavali su da tijekom ratnih devedesetih u Hrvatskoj nije bilo specijalizacije i da bi se moglo dogoditi da hrvatsko zdravstvo ostane bez kadra. Pozivali su se na susjednu Sloveniju, gdje njihovi kolege uopće ne poznaju pojam prisilnog odlaska u mirovinu, a svaka im se iduća radna godina nagrađuje povećanjem mirovine od jedan posto. Na njihov su se apel očito svi oglušili.
U sljedeće četiri godine dogodilo se da je hrvatsko zdravstvo počelo sustavno ostajati bez svojih najvećih stručnjaka. Obistinilo se ono što je dekanat Medicinskog fakulteta najavio još 2009. godine, kada je objavio da će čak 91 nastavnik Medicinskog fakulteta do 2015. godine napuniti starosnu dob za mirovinu. Najprije je u mirovinu gotovo nečujno otišao priznati urolog profesor Ognjen Kraus, a poslije njega i brojni iznimni profesori, kao što su Mišo Virag, Miroslav Dumić, Boris Labar i Velimir Šimunić.
Bili smo sretnici koji su krenuli na faks u vrijeme kad je medicina naglo napredovala i tek su se počele uvoditi suvremene metode
Posljednji u nizu odlazaka u mirovinu dogodio se ovog ljeta kada je KBC Zagreb ostao bez velikog broja eminentnih stručnjaka. I to sve redom ljudi koji su bili dio najznačajnije generacije medicinara u prošlom stoljeću. One koja je diplomirala početkom sedamdesetih i koju su u medicinu uveli veliki učitelji.
Igor Francetić, najveći hrvatski stručnjak za kliničku farmakologiju
“Najviše sam zahvalan svojim učiteljima. Izdvojio bih Zdenka Radoševića, Milovana Radonića, Vanju Mikuličića i Mirana Pasinija. Na mene su najviše utjecali profesori Božidar Vrhovac, Zlatko Supek i Savo Zlatić koji su omogućili stvaranje kliničke farmakologije u Hrvatskoj”, prisjeća se Igor Francetić, najveći hrvatski stručnjak za kliničku farmakologiju, koji je od 1. srpnja ove godine službeno u mirovini.
Umirovljen je zajedno s još nekoliko pročelnika zavoda Klinike za unutarnje bolesti KBC-a Zagreb: imunologinjom i reumatologinjom Nadom Čikeš, intezivistom Vladimirom Gašparevićem i gastroenterologom Borisom Vucelićem, a prijašnjih su godina s interne klinike u mirovinu još otišli endokrinolog Mirko Koršić i hematolog Boris Labar. Profesor Francetić bio je član izvršnog odbora Europskog društva za kliničku farmakologiju, dugogodišnji šef Povjerenstva za lijekove KBC-a Zagreb, uredio je dva farmakoterapijska priručnika i prvi udžbenik kliničke farmakologije u Hrvatskoj. U mirovinu je trebao prije tri godine, kada je napunio 65 godina života, ali mu je Rebro produljilo ugovor na još tri, a Medicinski fakultet na dvije godine.
“Ovog sam ljeta osjetio kako se od nas očekuje da napokon odemo u mirovinu. Osjećao sam da bi novo produljenje ugovora s bolnicom bio preveliki financijski teret za zdravstveni sustav u Hrvatskoj”, objašnjava profesor Francetić. Zbog toga je ovog ljeta odbio sastavljati molbu za još jedno produljenje rada u KBC-u Zagreb. Međutim, potpisao je ugovor o suradnji sa zagrebačkim Medicinskim fakultetom i još uvijek drži predavanja budućim liječnicima.
“Normalno je da čovjek u jednom trenutku završi u mirovini. Nitko od nas se tome nije protivio, nego smo samo mislili da bi Hrvatskoj još moglo koristiti naše znanje. Umirovljenici se teško privikavaju na znatno manja primanja. Nekada su mirovine iznosile 85 posto plaće, a danas ispod 40”, kaže prof. Francetić, koji manjak financija nadoknađuje u privatnoj praksi, a višak slobodnog vremena provodi igrajući tenis i družeći se sa svojih šestero unučadi.
Nada Čikeš, prva dekanica u povijesti zagrebačkog Medicinskog fakulteta, poznata imunologinja i reumatologinja
Profesorica Nada Čikeš, priznata hrvatska imunologinja i reumatologinja, radni odnos s KBC-om Zagreb prekinula je ovog ljeta, ali je i dalje ostala raditi kao profesorica na Medicinskom fakultetu, koji je vodila kao prva dekanica u povijesti fakulteta, i to u razdoblju od 2004. do 2009. godine.
“Na Rebru sam radila više od četrdeset godina. Iza sebe sam ostavila kompetentnog nasljednika i ne smatram da sam nezamjenjiva”, kaže profesorica Čikeš. Dodaje da je ostala na funkcijama predsjednice Europskog odbora za reumatologiju i članica je vijeća Europske udruge liječnika specijalista, koja broji milijun i 600 tisuća članova.
“Željela sam i dalje imati utjecaj na specijalističku službu u Hrvatskoj, ali i poziciju naše zemlje u tim institucijama”, završava profesorica Čikeš.
Boris Vucelić, gastroenterolog, autor više od 500 knjiga i publikacija
Početkom srpnja ove godine u mirovinu je otišao Boris Vucelić, koji je jedan od pročelnika Zavoda Klinike za unutarnje bolesti KBC-a Zagreb. Početak svoje profesionalne karijere proveo je u Americi, gdje je i specijalizirao. U Hrvatsku se vratio početkom osamdesetih. Do sada je objavio više od petsto stručnih knjiga i publikacija, a na Rebru je čak 26 godina vodio Zavod za gastroenterologiju.
“KBC Zagreb mi je u dva navrata odobrio produljenje rada na godinu dana, ali sam ove godine odlučio otići u mirovinu, bez obzira što se još uvijek osjećam sposobnim raditi”, objašnjava profesor Vucelić. Smatra da je njegova generacija liječnika bila iznimna, ali da nije nezamjenjiva.
Dolaze novi ljudi, koji će postati zreliji kada dobiju odgovornost, ili će tada dokazati svima kako su već dovoljno zreli
“Istina je da su naši nasljednici od nas mlađi više od petnaest godina, što možda nije prirodno. Naime, dogodila se ta rupa devedesetih kada nije bilo moguće dobiti specijalizaciju”, kaže profesor Vucelić. Smatra da je njegova generacija bila uspješna jer se usavršavala u inozemstvu, gdje su vrlo brzo svladali praktične vještine. Vucelić je u Ameriku stigao kao najbolji student zagrebačkog Medicinskog fakulteta, ali se vrlo brzo pokazalo da je neiskusan u praksi. Svoje je američke kolege stigao u samo dva mjeseca i u Zagreb se vratio s novim saznanjima. Također, dodaje da je njegova generacija bila iznimno marljiva i uporna.
“Tijekom dana smo radili u klinikama i na Medicinskom fakultetu, a onda smo do sitnih jutarnjih sati pisali znanstvene radove i ostale publikacije. Liječništvo nikada nismo doživljavali kao posao, nego kao misiju”, zaključuje. Tvrdi da se niti jedan liječnik ne može naglo umiroviti jer još dugo nakon ulaska u mirovinu osjeća potrebu za znanstvenim i kliničkim djelovanjem.
Ranka Padovan Štern, najveća hrvatska radiologinja
Ranka Padovan Štern je početkom travnja ove godine također odlučila zauvijek otići s Rebra. U mirovinu je otišla s mjesta predstojnice Zavoda za radiologiju. Govorilo se da je takvu odluku donijela jer su njezini kolege odbijali obavljati svoje poslove, ali profesorica je za Telegram prije dva mjeseca izjavila da je bila izmorena administracijom koja nije imala jasnih uputa i pravila. Loše je podnosila neorganiziranost i kaos u zdravstvenom sustavu. Napokon je odlučila otići u mirovinu, makar se još uvijek smatra radno sposobnom i sudjeluje na stručnim kongresima. Kaže da osobno poznaje mnogo vrhunskih liječnika, većinom iz svoje generacije, koji bi i iz mirovine voljeli sudjelovati u radu klinika i fakulteta, ali im to nije dopušteno.
“Čini mi se da se dogodila kombinacija loše organizacije, negativnog pogleda u povijest hrvatske medicine i lošeg odnosa sitnih ljudi prema svojim prethodnicima”, kaže profesorica Padovan Štern. Podržava napredovanje sposobnih mladih ljudi, posebno onih od 35 do 50 godina starosti, jer bi oni trebali biti nositelji posla. Istodobno smatra da su nedavna prisilna umirovljenja iz sustava izbacila iskusne i dokazane stručnjake.
“Znam da su neki moji kolege u mirovinu otišli uvrijeđeni. Smeta me što se danas mladi ljudi ponašaju kao da prije njih nije ništa bilo, kao da je sve počelo s njima”, kaže profesorica Padovan Štern.
Ognjen Kraus, iznimno cijenjeni urolog
Urolog Ognjen Kraus iz zagrebačke Vinogradske bolnice u mirovinu je otišao prije pet godina, kada je napunio 65 godina starosti, i od tada djeluje isključivo u privatnoj praksi. Radi u Centru za ekspertnu medicinu i njegove usluge mogu dobiti samo oni koji ih mogu platiti. Ni njemu se nije previše žurilo u mirovinu. Sastavio je molbu u kojoj je od bolnice tražio produljenje od šest mjeseci. Uprava KB Sestara milosrdnica odobrila mu je samo dva.
“Tada sam odlučio reći zbogom. Nekome očito nisu bili važni moji rezultati i fizička sposobnost, nego politička podobnost i povezanost s određenim kadrovima”, govori profesor Kraus. Smatra da bi bolničko vodstvo trebalo objektivno procijeniti liječnika koji se približava mirovini pa tek onda odlučiti hoće li ga zadržati za savjetnika, edukatora. Ili zamjenu za deficitarne specijaliste, među koje urolozi sigurno spadaju.
Miroslav Dumić, dječji endokrinolog, apsolutni autoritet na području pedijatrije
Godinu dana nakon toga što je u mirovinu otišao profesor Kraus, država odlučuje umiroviti još jednog vrhunskog stručnjaka, čovjeka koji je na području pedijatrije u Hrvatskoj autoritet bez konkurencije. Profesor Miroslav Dumić umirovljen je 2011. godine, nekoliko mjeseci nakon što je napunio 65 godina života. Kaže da mu nije padalo na pamet pisati molbe i moliti da ga se ostavi na poslu.
“To bi bilo kao da Messi, koji je najbolji igrač i golgeter, od svoje ekipe traži da mu se produlji ugovor u sljedećim sezonama. Ja apsolutno nisam htio nekoga nešto moliti”, tvrdi profesor Dumić. Godinama je bio voditelj Zavoda za endokrinologiju i dijabetes Klinike za pedijatriju na Rebru i Referentnog centra za pedijatrijsku endokrinologiju i dijabetes. Od 1986. godine obnaša dužnost redovitog profesora pedijatrije u trajnom zvanju na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje je u nekoliko mandata bio i predstojnik Katedre za pedijatriju. Surađivao je s nizom medicinskih centara u svijetu, najintenzivnije ipak s New York Hospital Cornell Medical Centrom. Napisao je nekoliko stotina stručnih i znanstvenih radova.
Čini mi se da se dogodila kombinacija loše organizacije, negativnog pogleda u povijest hrvatske medicine i lošeg odnosa sitnih ljudi prema svojim prethodnicima, kaže Ranka Padovan Štern
Trenutno radi u privatnoj praksi i predaje nekoliko kolegija na Medicinskom fakultetu. Kao profesor emeritus u stalnom je kontaktu sa studentima, specijalizantima i doktorantima. Međutim, njegova bolnica nikada nije pokazala interes da ga ostavi na radnom mjestu, barem za savjetnika, bez obzira na njegovo ogromno iskustvo i ugled.
“Zar ne bi trebali igrati najbolji, bez obzira na njihove godine”, pita se profesor Dumić. Ističe da su Nobelovu nagradu za epohalno otkriće inzulina dobili student i specijalizant medicine, obojica mlađi od trideset godina, dok istodobno pojedini američki liječnici u vrlo visokim godinama u klinikama postižu nevjerojatne rezultate.
“Izgubili su se osnovni kriteriji. Poslove moraju voditi najbolji stručnjaci, i to bez obzira na njihovu dob. Jedini preduvjet za ostanak na poslu bi trebalo biti ispunjavanje kriterija, kao što je objavljivanje publikacija i uspješno liječenje”, kaže profesor Dumić. Budući da se to ne događa, stariji vrhunski kadrovi odlaze u mirovinu, a mladi bježe iz zemlje.
“Hrvatsko zdravstvo gubi mladi potencijal, a istodobno se rješava autoriteta, koji su još uvijek fizički i mentalno vitalni”, kaže on. Profesor Dumić sada igra tenis, zabavlja se s unucima i druži s kolegama liječnicima, koje poznaje još od studentskih dana. “Moju suprugu je porodio Šimunić, a roditelje je liječio Francetić. To su ljudi u koje i danas imam povjerenja, bez obzira na njihove godine”, završava profesor Dumić.
Boris Labar, neprikosnoveni autoritet na području interne medicine i hematologije
Prije tri godine KBC Zagreb je ostao i bez Borisa Labara, vrhunskog stručnjaka na području interne medicine i hematologije, poznatog i izvan granica Hrvatske. U mirovinu je otišao najveći stručnjak za bolesti krvotvornog sustava, od slabokrvnosti do zloćudnih tumora. Na Rebru je godinama vodio Zavod za hematologiju i radio kao redovni profesor Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Dekan Medicinskog fakulteta inzistirao je da profesor Labar odgodi odlazak u mirovinu, ali iz bolnice Rebro nije bilo nikakvih reakcija.
“Smatrao sam da bi bilo neprimjereno da radim jedan dio posla, a drugi ne, pa sam se odlučio povući u mirovinu”, objašnjava profesor Labar. On također radi u privatnoj praksi, sudjeluje na kongresima i, poput svojih kolega iz studentskih dana, ne može se jednostavno odvojiti od medicine.
“Možda će se moji kolege uvrijediti. Oni su zaista velika imena. Ali, ako njih nitko ne može zamijeniti, onda u ovoj zemlji nešto ne štima. Mi smo nekada zamijenili svoje učitelje pa bi tako i nas netko morao moći jednom zamijeniti”, govori poznati hematolog. Smeta ga što Hrvatska premalo ulaže u buduće liječnike i ne šalje ih na školovanje u inozemstvo.
The Economist je nedavno objavio tekst o tzv. sijedoj populaciji stručnjaka koja svojim odlaskom u mirovinu u svojim tvrtkama uzrokuje tsunami
“Ne znam zbog čega ne otvorimo vrata strancima, Nijemcima, Francuzima i Amerikancima, koji naše bolnice i fakultete mogu obogatiti novim segmentima u medicini”, kaže profesor Labar. Prisjeća se da je na KBC-u nedavno boravio jedan vrhunski profesor iz Bostona. “Bivši ravnatelj Rebra, profesor Željko Reiner, zatvorio mu je vrata, jer mu Zakon o radu nije dopuštao raditi na dva mjesta. To je katastrofa”, objašnjava profesor Labar. Ponosan je što pripada iznimnoj generaciji koja je, bez obzira na vrlo zahtjevne uvjete, postigla mnogo u svom životnom i radnom vijeku. Postali su međunarodno prepoznatljivi stručnjaci. U medicinu su unijeli nove dijagnostičke i terapijske metode i istodobno poučavali studente, koji će ih jednom valjda moći dostojno zamijeniti.
Mišo Virag, maksilofacijalni kirurg, bivši predsjednik Europskog društva maksilofacijalnih kirurga i član Kraljevskog zbora kirurga Engleske
Profesor Mišo Virag za godinu dana proslavit će sedamdeseti rođendan. Tada više niti teorijski ne može nastaviti posao u KB Dubrava. U mirovinu je trebao ići prije četiri godine, kada je napunio 65 godina, ali mu je ugovor na godinu dana bolnica produljivala čak četiri puta. Vjerojatno zbog toga što su njegove kompetencije u KB Dubrava još uvijek nezamjenjive. Prof. Virag vrsni je maksilofacijalni kirurg, također redovni profesor na Medicinskom fakultetu i dugogodišnji voditelj Klinike za maskilofacijalnu kirurgiju u Dubravi, jedini Hrvat koji je bio predsjednik Europskog društva maksilofacijalnih kirurga i član Kraljevskog zbora kirurga Engleske.
“Mislim da bih još dugo mogao raditi jer mi se ruke još uvijek ne tresu, ali čini mi se da ću sljedeće godine napokon napustiti bolnicu”, ističe profesor Virag. Dodaje da bi suradnju sa zagrebačkim Medicinskim fakultetom volio nastaviti i dalje. Nikako ne želi priznati da je nezamjenjiv, nego uporno tvrdi da je zajedno s ostatkom kolega iz generacije educirao kvalitetne generacije.
“To su ljudi koji će postati zreliji kada dobiju odgovornost, ili će tada dokazati kako su već bili dovoljno zreli”, govori jedan od najjačih hrvatskih kirurga. Profesor Virag je zadovoljan što još može raditi, ni on se ne zamara previše datumom konačnog odlaska u mirovinu. Ne vjeruje da će se previše baviti privatnom praksom.
“Kod privatnika se može staviti botoks, ali to nije ono zbog čega meni dolaze moji pacijenti. Svaka druga ozbiljna operacija podrazumijeva veliku logistiku, koju u Hrvatskoj danas imaju samo bolnice. Tako da ću ovdje ostati koliko god mi dopuste”, zaključuje profesor Virag.
The Economist je nedavno objavio tekst o tzv. sijedoj populaciji stručnjaka koja svojim odlaskom u mirovinu u svojim tvrtkama uzrokuje tsunami. Zbog toga su sve svjetske velike tvrtke, kao što je BMW, odlučile što dulje prolongirati odlazak svojih radnika u mirovinu. Svjesne su da su sijede glave vrhunska kombinacija znanja i iskustva. Hrvatske bolnice očito ne shvaćaju da na vrhunskim autoritetima još uvijek mogu zaraditi. Oni institucijama još mogu donositi značajnu ekonomsku dobit, bez obzira na njihove velike profesorske plaće. A da ne govorimo o neprocjenjivoj vrijednosti povjerenja koje imaju među hrvatskim pacijentima.
Velimir Šimunić, najpoznatiji ginekolog u državi
Prije godinu dana u mirovinu je otišao i jedan od najpoznatijih hrvatskih ginekologa Velimir Šimunić. “Uvijek se šalim da ja, za razliku od klasičnih penzionera, nisam imao oproštaj u bolnici na kojem sam dobio sat ili cvijeće”, kaže. Bio je profesor ginekologije i porodništva na Medicinskom fakultetu, a cijeli radni vijek proveo je u najuglednijoj ginekološkoj Klinici za ženske bolesti u Petrovoj.
Već 1982. godine započeo je program tzv. umjetne oplodnje i bio vođa stručnjaka koji su u bivšoj Jugoslaviji, kao osmoj zemlji u svijetu, postigli začeće i rođenje prve umjetno začete bebe u Hrvatskoj – Roberta Verige. Od tada je pomogao da se na isti način rodi više od četiri i pol tisuće djece, a u Zavodu za humanu reprodukciju educirao je brojne stručnjake iz zemlje i inozemstva.
“Prvo sam dobio produljenje na devet mjeseci, ali nakon toga se sve počelo komplicirati”, kaže profesor Šimunić. Njegova je klinika upravi KBC-a poslala molbu u kojoj su izrazili potrebu za njegovim angažmanom, ali je bolnička uprava procijenila da molba nije osnovana. Na kraju se odlučio povući. Trenutno radi u vlastitoj privatnoj praksi, ali i dalje održava predavanja na Medicinskom fakultetu.
“Mislim da se stvorila velika nervoza kod pukovnika, onih koji tek dolaze. To su liječnici u naponu snage, ali ih je nervoza natjerala da se obračunavaju s generalima, koji su zakonski upali u razdoblje mirovine”, objašnjava profesor Šimunić. Žao mu je što je u samo nekoliko godina Hrvatska poslala u mirovinu kolege koji su članovi svojih strukovnih udruga i najveći autoriteti, svaki na svom području specijalizacije.
“Mi smo bili motivirana generacija, koja se oslonila na svoje prethodnike, tadašnje velikane medicine. Osim toga, bili smo sretnici koji su počeli školovanje kada je medicina počela naglo napredovati i kada su se tek uvodile suvremene metode”, objašnjava priznati ginekolog, koji smatra da se u posljednjih dvadeset godina nije pojavila adekvatna zamjena za njegovu generaciju. Kaže da postoje pojedinci, poput sjajnih profesora koji su u Petrovoj nastavili njegov posao, ali cijela jedna generacija stručnjaka, poput njegove s početka sedamdesetih, još se nije ponovila.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 26. rujna 2015.