Palačom na Pločama iskazivala se nadmoć samog vlasnika, kojega nisu zaokupljale već široko rasprostranjene težnje za pojednostavljenjem forme i racionalnim iskorištavanjem stambenih prostora. Nakon Prvog svjetskog rata povezao se s Ivanom Meštrovićem koji je radio na mauzoleju obitelji Ive Račića u Cavtatu u kojemu je pokopana i Bančeva prva supruga Marija Račić. Pet godina poslije, zahvaljujući Meštrovićevoj preporuci za gradnju Bančeva ljetnikovca u Cavtatu, otpočeo je dugotrajni angažman tada još nediplomiranog arhitekta Lavoslava Horvata za poznatu dubrovačku obitelj.
Novu, nadajmo se od prethodnih ljepšu i sretniju, 2018. godinu otpočnimo pričom vezanom uz jedno od najznačajnijih arhitektonskih ostvarenja dvadesetog stoljeća u našoj zemlji, koje će, kako prikladno, ove godine proslaviti i punih osam desetljeća od dovršetka projektiranja. Sa zadovoljstvom se stoga nakratko odmičemo od Zagreba i s razlogom se dotičemo Dubrovnika i jednog pojedinačno zaštićenog ostvarenja izvan zidina njegova Grada, vrijednošću u cijelosti usklađenog s neprocjenjivim dubrovačkim baštinjenim slojevima.
Palača Bože Banca na dubrovačkim Pločama, desetljećima u namjeni Umjetničke galerije Dubrovnik, jedno je od ostvarenja kojima se imamo razloga dičiti i premda je naizgled riječ o arhitekturi koja i nije nastala tako davno, činjenica da nas danas u kvalitativnom smislu od takvih perfekcionističkih i izdržljivih ostvarenja ne dijele svjetlosne godine i desetljeća, već stoljeća, mora nas rastuživati i tjerati da tražimo odgovore na pitanja zašto je tomu tako. No, barem danas ne tugujmo i posvetimo se jednoj lijepoj arhitektonskoj priči prošloga stoljeća, koja i prenamijenjena dostojanstveno živi i danas te premda smo o Bančevoj palači već pisali, posvetimo joj nekoliko redaka i povodom njezina skorog osamdesetog rođendana jer dojmljiva gospođa u godinama to neupitno zaslužuje.
O jednom moćnom investitoru i njegovim mladim arhitektima
Već tijekom prvih godina studija u Školi arhitekture profesora Drage Iblera na zagrebačkoj Kraljevskoj umjetničkoj akademiji mladi graditelj Lavoslav Horvat (Varaždinske Toplice, 27. rujna 1901. – Novi Marof, 4. listopada 1989.) otpočeo je suradnju s imućnim investitorom, Dubrovčaninom Božom Bancem, s kojim ga je upoznao sam Ivan Meštrović, dugogodišnji Bančev poznanik.
Potomak glasovite dubrovačke pomorske obitelji Natalina Banca, Božo Banac se rodio 13. ožujka 1883. godine u Dubrovniku, školovao se u Glasgowu i potom se nastanio u Londonu gdje je osnovao pomorsku tvrtku. Bio je zastupnik i suvlasnik Atlantske plovidbe Ivo Račić, od 1924. pokretač Jugoslavensko-amerikanske plovidbe te od 1928. utemeljitelj Jugoslavenskog Lloyda, a 1936. godine je kao prvi strani brodovlasnik postao stalni član glavnog odbora londonskog Lloyd’s Register of Shipping.
Projekt stambenog sklopa s palačom Banac na Pločama u Dubrovniku
Kozmopolit i jedan od najimućnijih građana Dubrovnika
Nakon smrti prve supruge Marije, rođene Račić, početkom Drugog svjetskog rata Božo Banac je s drugom suprugom Milicom, udovom Ivanović, i njezino troje djece preselio u Ameriku gdje je u New Yorku 16. travnja 1945. godine i preminuo. Meštrović i Banac povezali su se nakon Prvog svjetskog rata upravo za vrijeme Meštrovićeva rada na mauzoleju obitelji Ive Račića u Cavtatu u kojemu je pokopana i Bančeva prva supruga Marija Račić. Pet godina poslije, zahvaljujući Meštrovićevoj preporuci za gradnju Bančeva ljetnikovca u Cavtatu, otpočeo je dugotrajni angažman tada još nediplomiranog arhitekta Lavoslava Horvata za poznatu dubrovačku obitelj.
Kozmopolit Božo Banac kao jedan od najimućnijih građana međuratnog Dubrovnika priželjkivao je veliko projektantsko ime u ostvarenju svojih građevinskih investicija, a činjenica da je za cavtatski ljetnikovac angažirao mladog graditelja Horvata može se objasniti jedino velikim povjerenjem u Meštrovićevu prosudbu i preporuku. Vrlo brzo se, međutim, pokazalo da je povjerenje ukazano Horvatu bilo u cijelosti opravdano te su se Horvatovi afiniteti, projektantska kvaliteta i zamjetno zanatsko umijeće pokazali bliskima Bančevu životnom stilu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Reprezentativni obiteljski ljetnikovac Banac na Trumbićevu putu 25 u Cavtatu, danas u namjeni Općine Konavle, izgrađen je 1928. godine i arhitektonskim je izričajem u duhu starih dubrovačkih ljetnikovaca i preuzetog neostilskog oblikovnog inventara rezultirao atmosferom ladanjske privlačnosti. Bančevo je zadovoljstvo rezultiralo brojnim daljnjim narudžbama projektiranja i gradnji za bogatu obitelj pa je Horvat tijekom 1930-ih u suradnji s arhitektom Haroldom Bilinićem (Split, 7. kolovoza 1894. – Zagreb, 13. listopada 1984.), među ostalim, izradio i projekte vila Božine sestre Ade i brata Karla, postavši kućnim arhitektom utjecajne dubrovačke obitelji.
Palača na Pločama čiji je interijer dovršen prvih dana rata
Ljetnikovac Banac u Cavtatu
Najznačajnije arhitektonsko djelo ostvareno za obitelj Banac predstavlja palača Bože Banca na dubrovačkim Pločama, interijerski dovršena za prvih dana Drugog svjetskog rata. Projektiranje reprezentativne obiteljske stambene građevine otpočelo je 1932., građevinska dozvola cjelovitoj projektnoj dokumentaciji izdana je krajem veljače 1938., a uporabna dozvola početkom svibnja 1939. godine. Gradnji su uz mladog Lavoslava Horvata i Harolda Bilinića značajan doprinos dali i brojni majstori i obrtnici koji su svojim radovima sudjelovali u ostvarenju kompleksnog projekta opsežne arhitektonske zamisli.
Prema projektnoj dokumentaciji iz 1939. godine palača je trebala biti središnjim dijelom velikog stambenog sklopa koji su uz nju trebale graditi još četiri dvojne stambene zgrade, no od opsežne je urbanističko-arhitektonske zamisli oko palače izveden samo manji, zapadni dio, odnosno jedna dvojna jednokatna zgrada za poslugu, na adresi Sunčane ulice 2. S vremenom je od izvornog projekta ostale samo reminiscencija na kaskadni graditeljski sklop u ozelenjenom okolišu, a poratna je izgradnja imanje postupno ograničila u najužim granicama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Predvorje palače Banac na Pločama Umjetnička galerija Dubrovnik
Impresivna stambena građevina od 1750 četvornih metara
Velika je stambena građevina, površine 1750 četvornih metara, volumenom podijeljena na dva dijela, od kojih prvi uključuje dva suterenska kata s donjim prizemljem nad njima, koji se u razvoju po strmini terena postupno horizontalno šire podestima i terasama. Peristilskom se prostoru suterena, definiranom grubljom plastikom zidova i istočnim trijemom, pristupa iz portalne volte u masivnom uličnom zidu, rastvorenom još i manjim servisnim ulazom te s nekoliko manjih otvora.
Istočni, zatvoreni dio suterena zapremala je prostrana garaža, a otvorenim zapadnim dijelom tlocrta prevladava peristil s kamenim stubištem koje tvori glavnu vanjsku komunikaciju s reprezentativnom terasom donjeg prizemlja, do koje se nad ostakljenim ulaznim holom u unutrašnjosti uspinje elegantno razmaknuto trokrako stubište. Dojmljivost oblikovanja razvedenoga suterenskog dijela nastavljena je i u reprezentativnim prostorima donjeg prizemlja, čiji je uzdužni foaje služio za okupljanje i razonodu domaćina i gostiju. Na terakotnom je podu toga kata i danas vidljiv trag moguće prenamjene središnjeg društvenog prostora u zatvoreno igralište badmintona i tenisa, a na podu su vidljive i iscrtane linije igrališta s omčicama za mrežice utisnutim u pobočne zidove.
Izniman pogled na gradske zidine i more
Palača Banac u Dubrovniku SKVRCE_PHOTOGRAPHYReprezentativna terasa palače Banac unknown
Nad prostorom foajea donjeg prizemlja položeno je prizemlje gornje kuće s prostranim dnevnim boravkom, blagovaonicom i velikim kuhinjskim dijelom. Istočno je u njegovu međukatu smješten dio za poslugu, a zapadno radni dio s knjižnicom, interijera potpuno obloženog orahovinom. Središnji je prostor naglašen veličinom, ali i ostakljenom trostrukom pročeljnom triforom, iznad koje se nižu prozori južnih soba prvoga kata. Reprezentativna terasa donjeg prizemlja sa sjeveroistoka je obrubljena arkadom tordiranog kamenog stupovlja trijema kuće, a s juga je potpuno otvorena prema moru.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Osim što svojom platformom omogućuje izniman pogled na gradske zidine i more, terasa predstavlja i postament drugom dijelu građevine, čvrstom gabaritu gornje dvokatne kuće. Istočni dio donjeg prizemlja uz otvorenu terasu bio je u funkciji servisiranja društvenih zbivanja u interijeru i eksterijeru, a zapadni je u krajnjoj točki uzdužnog trijema završavao malom obiteljskom kapelicom.
U palači je i Meštrovićev kip sv. Frane u molitvi
Dva dijela palače razdijeljena su i pročeljnim oblikovanjima, pri čemu niži dio suterena i donjeg prizemlja rustikalnom obradom masivnih zidova osigurava dostojno postolje profinjenoj obradi kamenog gornjeg dijela palače sa simetričnim otvorima. Zapadni dio peristila danas krasi Meštrovićev kip sv. Frane u molitvi, izvorno smješten u obiteljskoj kapelici palače, gdje ga je diskretno obasjavala prirodna svjetlost iz staklenih stropnih prizmi.
Ukorak s najnaprednijom tehnologijom vremena u krajnjem dijelu sjevernog vrta palače ostvarena je i samostojeća kamena minielektrana koja je proizvodnjom premašivala stvarne potrebe palače. Dogradnja maloga kućnog dizala na sjevernom pročelju rezultirala je neznatnim izmjenama interijera, eksterijera i krovišta, a od obilato ozelenjenih pergola ostala je očuvanom samo ona na zapadnoj terasi gornjeg prizemlja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ulazni prostori palače Banac na Pločama Umjetnička galerija Dubrovnik
Obitelj Banac je u palači živjela tek desetak dana
Majstorska umješnost u projektiranju i najmanjih detalja kamena, bravarije ili stolarije rezultirala je natprosječnom kvalitetom izvedbe koja i danas odolijeva vremenu. Raskoš neuobičajenih razmjera obilježava kamenu građevinu kojom je Božo Banac želio pokazati nadmoć i osigurati ulaz među dubrovačku vlastelu. To potkrepljuju i neki pročeljni detalji, poput i danas slobodnih polja štitova položenih u kapitele stupova reprezentativne terase, na kojima je Banac priželjkivao utiskivanje obiteljskog grba.
Burno je, međutim, predratno razdoblje i Bancu i Dubrovniku ispisalo povijest drukčiju od one kojoj su se nadali, ratni je vihor prouzročio Bančev nepovratan odlazak iz Dubrovnika pa je, navodno, obitelj Banac u palači živjela kroz samo desetak dana. Srećom, Bančeva je arhitektura nadživjela Drugi svjetski rat, nacionalizirana je, a zahvaljujući reprezentativnosti u poraću je prenamijenjena u galerijski prostor i u nju je 1950. godine iz vile Pucić na Pilama preseljena Umjetnička galerija Dubrovnik pa je i danas je po njezinu peristilu i terasama izložen stalni postav skulptura doajena hrvatskog kiparstva.
Reprezentativni prostor palače Banac unknown
Lapadska vila i drugi projekti obitelji Banac
Palačom na Pločama iskazivala se nadmoć samog vlasnika, kojega nisu zaokupljale već široko rasprostranjene težnje za pojednostavljenjem forme i racionalnim iskorištavanjem stambenih prostora. Banac je želio i dobio raskošnu reprezentativnu arhitekturu, a činjenica da se ona rađala kada su postavke modernizma već uvelike ovladale društvom nije omela njezino stvaranje. Projektanti Horvat i Bilinić su se pritom, koliko god usporedo stvarali i posve drugačiju, bližu im funkcionalističku arhitekturu, dokazali i u znalačkom uobličavanju reprezentativnih neostilskih građevina.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Božo Banac je 1936. godine odlučio uložiti velika sredstva i u izgradnju ekskluzivnog Hotela engleskih prinčeva pa su usporedo s projektom i izvedbom njegove palače na Pločama Horvat i Bilinić projektirali i veliki hotel na mjestu dubrovačkih Lazareta. Projekte hotela su izradili i profesor Alfred Keller te arhitekti Mladen Kauzlarić i Stjepan Gomboš, ali je prema Meštrovićevoj preporuci naposljetku ipak bio odobren Horvatov i Bilinićev projekt, koji nije doživio i realizaciju.
Božo Banac
Titova dubrovačka ljetna rezidencija
Kako je planirana zamjenska izgradnja podrazumijevala širi urbanističko-arhitektonski zahvat, Horvat i Bilinić su načinili i idejni prijedlog uređenja cijelog prostora izvan istočnih zidina, Lazareta i Ploča. Istodobno, za Božinu sestru Adu, udanu Pitarević, i brata Karla arhitektonski dvojac Horvat i Bilinić je 1936. godine projektirao i reprezentativnu samostojeću jednokatnu vilu na lapadskom Masarykovom putu, izgrađenu 1937. godine. Vilu okruženu obilnim zelenilom arboretuma i prirode pejzažna je šetnica s masivnim kamenim ziđem te kaskadnim terasama i stubištima povezivala s privatnom plažom u podnožju parcele.
Luksuzna položenost i izoliranost zelenilom i morem, ali prije svega njezina profinjena reprezentativnost, predodredile su lapadsku vilu, nakon rata i preimenovanu u Vilu Lapad, za dubrovačku ljetnu rezidenciju predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, usljed čega je krajem 1950-ih pretrpjela i određene dogradnje i adaptacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vila Banac kasnije je bila poznata i kao Titova vila
Opčinjenost Sponzom i Kneževim dvorom
Plodna suradnja Lavoslava Horvata i Harolda Bilinića rezultirala je tako i dojmljivim građevinama ostvarenim za utjecajnog i imućnog Dubrovčanina Božu Banca i njegovu obitelj. Harold, sin klesara Pavla Bilinića, koji je klesarskim umijećem, prvom poukom i mentorstvom zadužio i samog Meštrovića, naposljetku je u suradnji s Horvatom ili samostalno izveo i većinu Meštrovih arhitektonskih projekata, a kao “dijete kamena” kamen je poznavao “u dušu” i ljubav prema njemu prenio je i Horvatu.
Horvatovo i Bilinićevo majstorsko smještanje Bančeve palače na dubrovačkim Pločama sa suptilnom i uravnoteženom usklađenošću volumena i pratećih terasa pri sagledavanju uspjele arhitektonske cjeline izazivaju kritičko uvažavanje. Jasno je čitljiva njihova opčinjenost dubrovačkom palačom Sponza i Kneževim dvorom, kojih su utjecaji najuočljiviji na morskom pročelju reprezentativne Bančeve građevine pri čemu su natkrivene kolonade i usvojeno neogotičko uokvirivanje otvora šiljastim lukovima s pratećim cvjetnim aplikacijama u kamenu nedvojbeno usklađeni s dominantnom arhitektonskom baštinom susjedstva.
Budućnost ne mora ugrožavati prošlost
Na profinjen je način arhitektura prošlosti utjecala na arhitekturu u nastajanju, pri čemu su najvredniji tradicionalni oblikovni elementi zanatskim umijećem preneseni u novije vrijeme i premda je odabrani slijed poprimio tradicionalno, a otklonio tada već vladajuće pročišćeno oblikovanje moderne, ostvarena je uspješna arhitektonska sinteza starog i novog na jednom od najznačajnijih međuratnih ostvarenja Dubrovnika.
Kako kvalitetna arhitektura uspjelo podnosi i vrijeme i druge mjene, i današnja privremena instalacija božićnog drvca umjetnice Marijane Vukić Pende u nekadašnjim Bančevim reprezentativnim prostorima današnje Umjetničke galerije Dubrovnik dokazuje kako budućnost ne mora nužno ugrožavati prošlost. Baš naprotiv, suvremenost tek uvažavanjem prošlosti može osigurati i sebi dostojanstvenu opstojnost i budućnost.
Sretna nam Nova godina!
Instalacija Marijane Vukić Pende u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik SKVRCE_PHOTOGRAPHY
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Kako je imućni Dubrovčanin prije 80 godina dao izgraditi palaču čiji se perfekcionizam čini stoljećima udaljen
Zrinka Paladino o Boži Bancu i njegovoj impresivnoj palači na Pločama
Palačom na Pločama iskazivala se nadmoć samog vlasnika, kojega nisu zaokupljale već široko rasprostranjene težnje za pojednostavljenjem forme i racionalnim iskorištavanjem stambenih prostora. Nakon Prvog svjetskog rata povezao se s Ivanom Meštrovićem koji je radio na mauzoleju obitelji Ive Račića u Cavtatu u kojemu je pokopana i Bančeva prva supruga Marija Račić. Pet godina poslije, zahvaljujući Meštrovićevoj preporuci za gradnju Bančeva ljetnikovca u Cavtatu, otpočeo je dugotrajni angažman tada još nediplomiranog arhitekta Lavoslava Horvata za poznatu dubrovačku obitelj.
Novu, nadajmo se od prethodnih ljepšu i sretniju, 2018. godinu otpočnimo pričom vezanom uz jedno od najznačajnijih arhitektonskih ostvarenja dvadesetog stoljeća u našoj zemlji, koje će, kako prikladno, ove godine proslaviti i punih osam desetljeća od dovršetka projektiranja. Sa zadovoljstvom se stoga nakratko odmičemo od Zagreba i s razlogom se dotičemo Dubrovnika i jednog pojedinačno zaštićenog ostvarenja izvan zidina njegova Grada, vrijednošću u cijelosti usklađenog s neprocjenjivim dubrovačkim baštinjenim slojevima.
Palača Bože Banca na dubrovačkim Pločama, desetljećima u namjeni Umjetničke galerije Dubrovnik, jedno je od ostvarenja kojima se imamo razloga dičiti i premda je naizgled riječ o arhitekturi koja i nije nastala tako davno, činjenica da nas danas u kvalitativnom smislu od takvih perfekcionističkih i izdržljivih ostvarenja ne dijele svjetlosne godine i desetljeća, već stoljeća, mora nas rastuživati i tjerati da tražimo odgovore na pitanja zašto je tomu tako. No, barem danas ne tugujmo i posvetimo se jednoj lijepoj arhitektonskoj priči prošloga stoljeća, koja i prenamijenjena dostojanstveno živi i danas te premda smo o Bančevoj palači već pisali, posvetimo joj nekoliko redaka i povodom njezina skorog osamdesetog rođendana jer dojmljiva gospođa u godinama to neupitno zaslužuje.
O jednom moćnom investitoru i njegovim mladim arhitektima
Već tijekom prvih godina studija u Školi arhitekture profesora Drage Iblera na zagrebačkoj Kraljevskoj umjetničkoj akademiji mladi graditelj Lavoslav Horvat (Varaždinske Toplice, 27. rujna 1901. – Novi Marof, 4. listopada 1989.) otpočeo je suradnju s imućnim investitorom, Dubrovčaninom Božom Bancem, s kojim ga je upoznao sam Ivan Meštrović, dugogodišnji Bančev poznanik.
Potomak glasovite dubrovačke pomorske obitelji Natalina Banca, Božo Banac se rodio 13. ožujka 1883. godine u Dubrovniku, školovao se u Glasgowu i potom se nastanio u Londonu gdje je osnovao pomorsku tvrtku. Bio je zastupnik i suvlasnik Atlantske plovidbe Ivo Račić, od 1924. pokretač Jugoslavensko-amerikanske plovidbe te od 1928. utemeljitelj Jugoslavenskog Lloyda, a 1936. godine je kao prvi strani brodovlasnik postao stalni član glavnog odbora londonskog Lloyd’s Register of Shipping.
Kozmopolit i jedan od najimućnijih građana Dubrovnika
Nakon smrti prve supruge Marije, rođene Račić, početkom Drugog svjetskog rata Božo Banac je s drugom suprugom Milicom, udovom Ivanović, i njezino troje djece preselio u Ameriku gdje je u New Yorku 16. travnja 1945. godine i preminuo. Meštrović i Banac povezali su se nakon Prvog svjetskog rata upravo za vrijeme Meštrovićeva rada na mauzoleju obitelji Ive Račića u Cavtatu u kojemu je pokopana i Bančeva prva supruga Marija Račić. Pet godina poslije, zahvaljujući Meštrovićevoj preporuci za gradnju Bančeva ljetnikovca u Cavtatu, otpočeo je dugotrajni angažman tada još nediplomiranog arhitekta Lavoslava Horvata za poznatu dubrovačku obitelj.
Kozmopolit Božo Banac kao jedan od najimućnijih građana međuratnog Dubrovnika priželjkivao je veliko projektantsko ime u ostvarenju svojih građevinskih investicija, a činjenica da je za cavtatski ljetnikovac angažirao mladog graditelja Horvata može se objasniti jedino velikim povjerenjem u Meštrovićevu prosudbu i preporuku. Vrlo brzo se, međutim, pokazalo da je povjerenje ukazano Horvatu bilo u cijelosti opravdano te su se Horvatovi afiniteti, projektantska kvaliteta i zamjetno zanatsko umijeće pokazali bliskima Bančevu životnom stilu.
Reprezentativni obiteljski ljetnikovac Banac na Trumbićevu putu 25 u Cavtatu, danas u namjeni Općine Konavle, izgrađen je 1928. godine i arhitektonskim je izričajem u duhu starih dubrovačkih ljetnikovaca i preuzetog neostilskog oblikovnog inventara rezultirao atmosferom ladanjske privlačnosti. Bančevo je zadovoljstvo rezultiralo brojnim daljnjim narudžbama projektiranja i gradnji za bogatu obitelj pa je Horvat tijekom 1930-ih u suradnji s arhitektom Haroldom Bilinićem (Split, 7. kolovoza 1894. – Zagreb, 13. listopada 1984.), među ostalim, izradio i projekte vila Božine sestre Ade i brata Karla, postavši kućnim arhitektom utjecajne dubrovačke obitelji.
Palača na Pločama čiji je interijer dovršen prvih dana rata
Najznačajnije arhitektonsko djelo ostvareno za obitelj Banac predstavlja palača Bože Banca na dubrovačkim Pločama, interijerski dovršena za prvih dana Drugog svjetskog rata. Projektiranje reprezentativne obiteljske stambene građevine otpočelo je 1932., građevinska dozvola cjelovitoj projektnoj dokumentaciji izdana je krajem veljače 1938., a uporabna dozvola početkom svibnja 1939. godine. Gradnji su uz mladog Lavoslava Horvata i Harolda Bilinića značajan doprinos dali i brojni majstori i obrtnici koji su svojim radovima sudjelovali u ostvarenju kompleksnog projekta opsežne arhitektonske zamisli.
Prema projektnoj dokumentaciji iz 1939. godine palača je trebala biti središnjim dijelom velikog stambenog sklopa koji su uz nju trebale graditi još četiri dvojne stambene zgrade, no od opsežne je urbanističko-arhitektonske zamisli oko palače izveden samo manji, zapadni dio, odnosno jedna dvojna jednokatna zgrada za poslugu, na adresi Sunčane ulice 2. S vremenom je od izvornog projekta ostale samo reminiscencija na kaskadni graditeljski sklop u ozelenjenom okolišu, a poratna je izgradnja imanje postupno ograničila u najužim granicama.
Impresivna stambena građevina od 1750 četvornih metara
Velika je stambena građevina, površine 1750 četvornih metara, volumenom podijeljena na dva dijela, od kojih prvi uključuje dva suterenska kata s donjim prizemljem nad njima, koji se u razvoju po strmini terena postupno horizontalno šire podestima i terasama. Peristilskom se prostoru suterena, definiranom grubljom plastikom zidova i istočnim trijemom, pristupa iz portalne volte u masivnom uličnom zidu, rastvorenom još i manjim servisnim ulazom te s nekoliko manjih otvora.
Istočni, zatvoreni dio suterena zapremala je prostrana garaža, a otvorenim zapadnim dijelom tlocrta prevladava peristil s kamenim stubištem koje tvori glavnu vanjsku komunikaciju s reprezentativnom terasom donjeg prizemlja, do koje se nad ostakljenim ulaznim holom u unutrašnjosti uspinje elegantno razmaknuto trokrako stubište. Dojmljivost oblikovanja razvedenoga suterenskog dijela nastavljena je i u reprezentativnim prostorima donjeg prizemlja, čiji je uzdužni foaje služio za okupljanje i razonodu domaćina i gostiju. Na terakotnom je podu toga kata i danas vidljiv trag moguće prenamjene središnjeg društvenog prostora u zatvoreno igralište badmintona i tenisa, a na podu su vidljive i iscrtane linije igrališta s omčicama za mrežice utisnutim u pobočne zidove.
Izniman pogled na gradske zidine i more
Nad prostorom foajea donjeg prizemlja položeno je prizemlje gornje kuće s prostranim dnevnim boravkom, blagovaonicom i velikim kuhinjskim dijelom. Istočno je u njegovu međukatu smješten dio za poslugu, a zapadno radni dio s knjižnicom, interijera potpuno obloženog orahovinom. Središnji je prostor naglašen veličinom, ali i ostakljenom trostrukom pročeljnom triforom, iznad koje se nižu prozori južnih soba prvoga kata. Reprezentativna terasa donjeg prizemlja sa sjeveroistoka je obrubljena arkadom tordiranog kamenog stupovlja trijema kuće, a s juga je potpuno otvorena prema moru.
Osim što svojom platformom omogućuje izniman pogled na gradske zidine i more, terasa predstavlja i postament drugom dijelu građevine, čvrstom gabaritu gornje dvokatne kuće. Istočni dio donjeg prizemlja uz otvorenu terasu bio je u funkciji servisiranja društvenih zbivanja u interijeru i eksterijeru, a zapadni je u krajnjoj točki uzdužnog trijema završavao malom obiteljskom kapelicom.
U palači je i Meštrovićev kip sv. Frane u molitvi
Dva dijela palače razdijeljena su i pročeljnim oblikovanjima, pri čemu niži dio suterena i donjeg prizemlja rustikalnom obradom masivnih zidova osigurava dostojno postolje profinjenoj obradi kamenog gornjeg dijela palače sa simetričnim otvorima. Zapadni dio peristila danas krasi Meštrovićev kip sv. Frane u molitvi, izvorno smješten u obiteljskoj kapelici palače, gdje ga je diskretno obasjavala prirodna svjetlost iz staklenih stropnih prizmi.
Ukorak s najnaprednijom tehnologijom vremena u krajnjem dijelu sjevernog vrta palače ostvarena je i samostojeća kamena minielektrana koja je proizvodnjom premašivala stvarne potrebe palače. Dogradnja maloga kućnog dizala na sjevernom pročelju rezultirala je neznatnim izmjenama interijera, eksterijera i krovišta, a od obilato ozelenjenih pergola ostala je očuvanom samo ona na zapadnoj terasi gornjeg prizemlja.
Obitelj Banac je u palači živjela tek desetak dana
Majstorska umješnost u projektiranju i najmanjih detalja kamena, bravarije ili stolarije rezultirala je natprosječnom kvalitetom izvedbe koja i danas odolijeva vremenu. Raskoš neuobičajenih razmjera obilježava kamenu građevinu kojom je Božo Banac želio pokazati nadmoć i osigurati ulaz među dubrovačku vlastelu. To potkrepljuju i neki pročeljni detalji, poput i danas slobodnih polja štitova položenih u kapitele stupova reprezentativne terase, na kojima je Banac priželjkivao utiskivanje obiteljskog grba.
Burno je, međutim, predratno razdoblje i Bancu i Dubrovniku ispisalo povijest drukčiju od one kojoj su se nadali, ratni je vihor prouzročio Bančev nepovratan odlazak iz Dubrovnika pa je, navodno, obitelj Banac u palači živjela kroz samo desetak dana. Srećom, Bančeva je arhitektura nadživjela Drugi svjetski rat, nacionalizirana je, a zahvaljujući reprezentativnosti u poraću je prenamijenjena u galerijski prostor i u nju je 1950. godine iz vile Pucić na Pilama preseljena Umjetnička galerija Dubrovnik pa je i danas je po njezinu peristilu i terasama izložen stalni postav skulptura doajena hrvatskog kiparstva.
Lapadska vila i drugi projekti obitelji Banac
Palačom na Pločama iskazivala se nadmoć samog vlasnika, kojega nisu zaokupljale već široko rasprostranjene težnje za pojednostavljenjem forme i racionalnim iskorištavanjem stambenih prostora. Banac je želio i dobio raskošnu reprezentativnu arhitekturu, a činjenica da se ona rađala kada su postavke modernizma već uvelike ovladale društvom nije omela njezino stvaranje. Projektanti Horvat i Bilinić su se pritom, koliko god usporedo stvarali i posve drugačiju, bližu im funkcionalističku arhitekturu, dokazali i u znalačkom uobličavanju reprezentativnih neostilskih građevina.
Božo Banac je 1936. godine odlučio uložiti velika sredstva i u izgradnju ekskluzivnog Hotela engleskih prinčeva pa su usporedo s projektom i izvedbom njegove palače na Pločama Horvat i Bilinić projektirali i veliki hotel na mjestu dubrovačkih Lazareta. Projekte hotela su izradili i profesor Alfred Keller te arhitekti Mladen Kauzlarić i Stjepan Gomboš, ali je prema Meštrovićevoj preporuci naposljetku ipak bio odobren Horvatov i Bilinićev projekt, koji nije doživio i realizaciju.
Titova dubrovačka ljetna rezidencija
Kako je planirana zamjenska izgradnja podrazumijevala širi urbanističko-arhitektonski zahvat, Horvat i Bilinić su načinili i idejni prijedlog uređenja cijelog prostora izvan istočnih zidina, Lazareta i Ploča. Istodobno, za Božinu sestru Adu, udanu Pitarević, i brata Karla arhitektonski dvojac Horvat i Bilinić je 1936. godine projektirao i reprezentativnu samostojeću jednokatnu vilu na lapadskom Masarykovom putu, izgrađenu 1937. godine. Vilu okruženu obilnim zelenilom arboretuma i prirode pejzažna je šetnica s masivnim kamenim ziđem te kaskadnim terasama i stubištima povezivala s privatnom plažom u podnožju parcele.
Luksuzna položenost i izoliranost zelenilom i morem, ali prije svega njezina profinjena reprezentativnost, predodredile su lapadsku vilu, nakon rata i preimenovanu u Vilu Lapad, za dubrovačku ljetnu rezidenciju predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, usljed čega je krajem 1950-ih pretrpjela i određene dogradnje i adaptacije.
Opčinjenost Sponzom i Kneževim dvorom
Plodna suradnja Lavoslava Horvata i Harolda Bilinića rezultirala je tako i dojmljivim građevinama ostvarenim za utjecajnog i imućnog Dubrovčanina Božu Banca i njegovu obitelj. Harold, sin klesara Pavla Bilinića, koji je klesarskim umijećem, prvom poukom i mentorstvom zadužio i samog Meštrovića, naposljetku je u suradnji s Horvatom ili samostalno izveo i većinu Meštrovih arhitektonskih projekata, a kao “dijete kamena” kamen je poznavao “u dušu” i ljubav prema njemu prenio je i Horvatu.
Horvatovo i Bilinićevo majstorsko smještanje Bančeve palače na dubrovačkim Pločama sa suptilnom i uravnoteženom usklađenošću volumena i pratećih terasa pri sagledavanju uspjele arhitektonske cjeline izazivaju kritičko uvažavanje. Jasno je čitljiva njihova opčinjenost dubrovačkom palačom Sponza i Kneževim dvorom, kojih su utjecaji najuočljiviji na morskom pročelju reprezentativne Bančeve građevine pri čemu su natkrivene kolonade i usvojeno neogotičko uokvirivanje otvora šiljastim lukovima s pratećim cvjetnim aplikacijama u kamenu nedvojbeno usklađeni s dominantnom arhitektonskom baštinom susjedstva.
Budućnost ne mora ugrožavati prošlost
Na profinjen je način arhitektura prošlosti utjecala na arhitekturu u nastajanju, pri čemu su najvredniji tradicionalni oblikovni elementi zanatskim umijećem preneseni u novije vrijeme i premda je odabrani slijed poprimio tradicionalno, a otklonio tada već vladajuće pročišćeno oblikovanje moderne, ostvarena je uspješna arhitektonska sinteza starog i novog na jednom od najznačajnijih međuratnih ostvarenja Dubrovnika.
Kako kvalitetna arhitektura uspjelo podnosi i vrijeme i druge mjene, i današnja privremena instalacija božićnog drvca umjetnice Marijane Vukić Pende u nekadašnjim Bančevim reprezentativnim prostorima današnje Umjetničke galerije Dubrovnik dokazuje kako budućnost ne mora nužno ugrožavati prošlost. Baš naprotiv, suvremenost tek uvažavanjem prošlosti može osigurati i sebi dostojanstvenu opstojnost i budućnost.
Sretna nam Nova godina!