Foto: Vjekoslav Skledar/Telegram
Piše: Rašeljka Zemunović | Snima: Vjekoslav Skledar/Telegram

Kako je, jedne večeri na Hvaru 2014., nastao projekt zbog kojeg će generacija klinaca učiti s robotima

U tjednu kad je objavljeno da će Ministarstvo znanosti podržati inicijativu Nenada Bakića i financirati mikrorobote za cijelu generaciju u...

Bio je ponedjeljak 4. rujna, prvi dan nastave u osnovnoj školi u Dvoru na Uni. Dočekao me učitelj tehničke kulture, Marijan Ulaković, i uveo u zgradu, tipičnu za škole građene 60-ih i 70-ih, s dominantnim otvorenim stubištem i karakterističnim, tankim gelenderom. Iznimno je uredno. Ulaković kaže da su zgradu obnovili prije nekoliko godina. No, s druge strane, većina njihovih učenika živi vrlo skromno. Ove godine, recimo, upisano je 160 djece. Samo ih 10 ima jednog zaposlenog roditelja, svima ostalima ni mama ni tata ne rade.

Kabinet informatike nije najsuvremeniji. Na stolovima je dvadesetak kompjutera, puno ih je s onim debelim, katodnim ili CRT monitorima. Marijan Ulaković godinama se, s učiteljicom informatike Vesnom Majdandžić, trudi da klince, od kojih većina doma nema kompjuter ni wi-fi, zainteresira za informatiku.

Prije tri godine nekako je stupio u kontakt s, u krugovima poznatim, robotičarem iz Popovače, Vladom Lendvajem. “U nekom trenutku počeo mi je pričati o čovjeku koji djeci donira raznu informatičku opremu”, prepričava učitelj. “Priča mi je zvučala nategnuto, ali ipak sam uzeo broj i javio se”, kaže. Čovjek kojeg je nazvao bio je Nenad Bakić.

Svi šesti razredi će programirati s mikroračunalima

“Nismo dugo pregovarali. Obećao nam je robote za klince. Imao je samo jedan uvjet, da godinu dana sudjeluju u programu Croatian Makers”, prisjeća se Ulaković. Kroz par dana u Dvor je stigao prvi robot, mBot, uz pomoć kojeg djeca uče osnove robotike, programiranja i elektronike. Tijekom sljedeće tri godine dobili su donacije vrijedne 10 tisuća kuna.

Tamošnji učenici ozbiljno su se zagrijali za programiranje i robotiku. Recimo, Edo Juranović i Luka Mlađenović, osmislili su uređaj za praćenje vodostaja i zaštitu od poplava. “Živimo kraj Une koja poplavi barem jednom godišnje”, kaže nam Edo s kojim smo razgovarali u njegovoj školi. Dečki su, za mjesec dana, napravili uređaj s plastičnom posudom s vodom, koja simulira rijeku. Kada razina vode u posudi poraste, podiže se plovak koji na mobitel šalje poruku o porastu vodostaja.

Edo Juranović i Ivana MikičićVjekoslav Skledar/Telegram
Edo i njegov uređaj za praćenje vodostaja
Edo s Little Bits uz pomoć kojeg su on i prijatelj Luka Mlađenović napravili svoj uređajVjekoslav Skledar

“Revoluciju u školstvu”, kako Bakić naziva projekt Croatian Makers, pokrenuo je prije tri godine. Ovaj tjedan, u srijedu 6. rujna, objavljeno je da će učenici šestih razreda svih škola u Hrvatskoj uskoro programirati pomoću mikroračunala. Bakić je uspio. Njegov plan da uvede digitalnu pismenost među djecu, dobio je podršku Ministarstva i sad CARNet nabavlja 45.070 mikroračunala, što je dovoljno za jednu cijelu generaciju. Edukaciju učitelja, koji će na trajno korištenje dobiti mikrokompjutere, provodit će Bakićev IRIM (Institut za Razvoj i Inovativnost Mladih), a financirati Hrvatska udruga poslodavaca. Nabavku mikrokompjutera pokrit će Ministarstvo znanosti i obrazovanja.

Kad mu je učiteljica rekla da ‘postavlja glupa pitanja’

Priča je, zapravo, počela u ljeto 2014. godine. Bakić je bio na Hvaru, sa suprugom Rujanom. Sjedio je na terasi i guglao. Na jednoj stranici naletio je na poluprofesionalni dron, DJI Phantom Vision 2+. Bio je to gadget koji ga je dugo privlačio. Koštao je oko 10 tisuća kuna. “Oduvijek sam volio gadgete, ali dugo si ih nisam mogao priuštiti. Kao mlad nisam imao dovoljno novca, kasnije nisam imao dovoljno vremena”, prepričava. Tog dana shvatio je kako su takvi gadgeti, koji su još prije nekoliko godina predstavljali vojnu tehnologiju, odjednom svima postali dostupni, na internetu. Odmah ga je naručio. Dron je iz Njemačke u Zagreb stigao za dva dana, do Hvara mu je trebalo još pet. Čim ga je raspakirao, pokušao ga je pustiti da leti; doduše ne sasvim uspješno. U tom prvom pokušaju, dron mu se zabio u nogu. Dron je ostao neoštećen, a bol u koljenu mučila ga je sljedećih nekoliko dana.

No, one večeri kada je na hvarskoj terasi kliknuo buy, Bakić se sjetio da je krajem 80-ih, kao student matematike, mjesecima čekao dostavu knjiga iz Njemačke. “Hrvatskoj je dugo trebalo da postane dio razvijenog svijeta. Tog dana konačno sam postao svjestan da je taj ogroman procjep u tehnologiji i sadržaju nestao”, prisjeća se. Hrvatski učenici danas raspolažu besplatnim sadržajem i edukacijom na internetu, koje obrazovni sustav premalo ili uopće ne koristi.

Rujana i Nenad Bakić u njegovom ureduVjekoslav Skledar/Telegram

Bakić je bio vrlo znatiželjan klinac. Recimo, na jednom satu prirode u četvrtom osnovne, učiteljica im je govorila o agregatnim stanjima vode. Objašnjavala je kako se voda ledi na 0 stupnjeva, a isparava na 100. Tjedan kasnije, na sljedećem satu učili su o kruženju vode u prirodi. Učiteljica je govorila kako voda isparava iz rijeka ili jezera i zatim odlazi u nebo. Mali Bakić podigao je ruku i pitao: “Učiteljice, meni tu nešto nije jasno. Kako voda može ispariti kada temperatura u rijeci sigurno ne iznosi 100 stupnjeva?” Učiteljica ga je prekinula i rekla mu da sjedne: “Joj, Bakiću, opet postavljaš glupa pitanja.“ Bakić kaže da ga danas najviše muči taj “opet”, odnosno koliko su “glupih” pitanja postavili učenici poput njega.

Trenutak kad su shvatili pravi potencijal projekta

Trideset godina nakon ovog događaja, klinci u školama još uvijek biflaju ogromne količine nepotrebnog gradiva koje ne razumiju ili ne znaju primijeniti u praksi. “U Hrvatskoj se i toga ljeta 2014. godine raspravljalo o jadnoj i zaostaloj edukaciji djece. Svi je djelovalo beznadno, kao da se ništa ne može učiniti”, prepričava. U svijetu se u međuvremenu razvio takozvani Makers pokret – Bakić ga danas zove “uradi sam pokret 21. stoljeća” – koji u Hrvatskoj nije zaživio. Bakići su osmislili strategiju. Nenad je sjeo za kompjuter i na svom blogu Eclectica objavio da pokreće novu inicijativu. “Konkretno, moja je ideja financirati i osnovati niz inovacijskih centara za mlade, recimo u dobi 12-18 godina koji bi uz vodstvo znalaca radili razne projekte, iz automatike, robotike, i avijatike, za koje je danas na internetu lako pronaći ideje i nacrte”, napisao je u blogu.

U istoj objavi pozvao je sve škole i udruge u Hrvatskoj koje se s djecom bave informatikom i robotikom da mu se jave. Najavio je da će im donirati opremu za programiranje. U toj fazi planirao im je pokloniti napredne minikompjutere, Arduino i Raspberry Pi, koji su predstavljali vrlo etabliranu tehnologiju. Prije nego što su mu se počeli javljati profesori i voditelji, Bakić je otišao na stranicu Arduina i kupio opremu u iznosu od 10 tisuća eura. Sljedećeg dana odazvalo se oko 20 ljudi, većinom voditelja udruga koje su se već bavile robotikom, kojima je bila potrebna suvremena oprema za rad.

Među njima je bio i Vlado Lendvaj, instruktor robotike, koji je odmah prepoznao važnost inicijative i razglasio je među kolegama. Upiti su postali sve brojniji, a suradnja s profesorima sve ozbiljnija. U jesen 2014. Bakići su osnovali udrugu IRIM i odredili pravila u provođenju projekata udruge i financiranja opreme. Tako je nastao Croatian Makers. Eksplozivni razvoj pokreta započeo je početkom 2016. godine, kada je IRIM pokrenuo svoj prvi sustavni projekt, u kojem je, osim donacija opreme, razvio znanja i organizaciju – Croatian Makers robotičku ligu. Ona je zamišljena kao uniformno i jednostavno natjecanje širom zemlje, koje se odvija lokalno i sadržajno je bliska redovnoj nastavi. Bakić je na početku planirao donirati 200 robota u 30 hrvatskih škola. Čim je IRIM raspisao natječaj, prijave su počele curiti kao lude. Bakići su tada postali svjesni stvarnog potencijala projekta.

Prve dvije godine kupio je 1200 robota za 220 škola

Jednog jutra krajem 2014. godine Bakić se, kao i obično, biciklom vozio po Zagrebu. Dok je čekao zeleno na Maksimirskoj, palo mu je na glavu da je novac na računu “ustvari prilično apstraktna stvar”. Kao poduzetnik i investitor imao je dovoljno sredstava za financiranje projekta. “Znao sam da neću postati siromašan ako nekome poklonim 200 tisuća kuna koje na sebe ionako nisam planirao potrošiti”, kaže. U prve dvije godine projekta, Bakić je u Croatian Makers ulagao privatni novac, kojim je kupio 1200 robota za 220 hrvatskih škola. Kasnije su se u priču uključili i drugi donatori.

Tijekom protekle tri godine, Bakićeva udruga IRIM poslala je tisuće uređaja u sve dijelove Hrvatske. Poduzetnik je bio svjestan rizika. Znao je da potpuno nepoznatim ljudima donira opremu koju oni, realno, ni ne moraju koristiti. Mogli su je naručiti iz čiste znatiželje i nakon toga ostaviti na policama. To se ipak nije dogodilo. Gotovo svi profesori i voditelji udruga prepoznali su vrijednost projekata i počeli ih provoditi. Najznačajniji program protekle tri godine bila je Croatian Makers robotička liga. U nju je trenutno uključeno preko 360 škola i drugih ustanova iz svih dijelova zemlje. U taj projekt IRIM je uložio 1800 robota, odnosno mBotova.

Prvi mBot koji je stigao u školu u Dvoru na UniVjekoslav Skledar/Telegram

Drugi IRIM-ov veliki projekt je STEM revolucija. Cilj ovog projekta je uvođenje mikrokompjutera u sve škole, a novac za financiranje prikupljao se gigantskom crowdfunding kampanjom. Odazvalo se 2500 donatora koji su u 20 dana prikupili oko 400 tisuća dolara. IRIM je razvio veliku mrežu predavača koji su diljem zemlje održavali predavanja i uvodili nove škole u svoje projekte. Udruga je, pritom, osmislila i STEM auto, modernu verziju nekadašnjeg bibliobusa, u kojem instruktori putuju Hrvatskom i organiziraju radionice robotike za početnike.

Učiteljica koju su naučili programiranju i robotici

Jedan od vlasnika reklamne agencije Bruketa&Žinić OM, Nikola Žinić, s agencijskim je timom osmislio vizualni identitet cijelog projekta. “Do suradnje je došlo kada sam pročitao Bakićev post na blogu”, prisjeća se Žinić. Kaže da mu je inicijativa zvučala super pa je odlučio poslati mail Nenadu Bakiću, kojeg tada još nije poznavao. Napisao je, kako za Telegram objašnjava danas, da nudi svoje usluge na raspolaganje. Bakić mu je odgovorio i tako je Žinićev kreativni tim osmislio kompletan vizualni kod Croatian Makersa. Od loga udruge do diploma, koje se uručuju sudionicima natjecanja. “On pokušava ostvariti ono što država već godinama propušta, a to je naučiti klince robotici i algoritamskom načinu razmišljanja, nečemu što je silno bitno u formiranju njihovog mindseta”, kaže Nikola Žinić.

Bio je kraj 2014. godine kada se Bakićevom bliskom suradniku Vladi Lendvaju javila učiteljica razredne nastave iz Rajića, mjesta nedaleko od Novske. Gospođa Mira Čuvidić priznala je Lendvaju da nema pojma o robotici i programiranju, ali da želi svoju školu uključiti u ovaj projekt. U sljedećih mjesec dana mentori IRIM-a učiteljicu su naučili osnovama programiranja i robotike pa je žena uskoro pokrenula grupu robotičara. Njezini klinci uskoro su razvili zgodan projekt. Obukli su robota u narodnu nošnju, a onda su ga programirali da pleše usklađeno s djecom koja su također nosila nošnje.

“Nekoliko dana prije natjecanja, učiteljica Čuvidić poslala mi je mail u kojem je rekla kako je jako zadovoljna da će djeci pružiti iskustvo natjecanja s tehnologijom koju su donedavno mogli samo sanjati. No, prognozirala je kako će sigurno biti zadnji”, prisjeća se Bakić. Njezini učenici, međutim, odnijeli su pobjedu pa je uskoro primio novi mail: “Budućnost je stigla u selo Rajić.”

Presudna 2000. godina, kada je pokrenuo Moj posao

Nenad Bakić rodio se 1966. u Sisku. Ubrzo se s roditeljima i bratom preselio u Zagreb, gdje je završio MIOC, a nakon toga matematiku na PMF-u. Do svoje 30. godine nastavio je znanstvenu karijeru na faksu, tijekom koje je godinu dana boravio na usavršavanju u Americi. Onda se, vrlo brzo nakon završetka Domovinskog rata, kako kaže, nošen iluzijama o brzom razvoju zemlje, vratio u Hrvatsku. Godine 1996. dao je otkaz na faksu i otvorio svoju prvu firmu. Nazvao ju je Tau.

“Ime firme nema nikakvu dublju simboliku. Mi matematičari volimo slova iz alfabeta, a sva ostala atraktivna bila su zauzeta”, objašnjava. Kada je davao otkaz, tadašnji dekan PMF-a, Hrvoje Kraljević, ponudio je da mu pričuva radno mjesto sljedećih godinu dana. Bakić se ljubazno zahvalio. “Nema potrebe”, sigurno će uspjeti. Imao je šest tisuća maraka ušteđevine. Pola je odmah potrošio na kupnju kompjutera i otvaranje firme. Bakić, odnosno njegov Tau, radio je analize dionica koje je prodavao brokerima – svakog petka čitavu bi noć izrađivao analize, koje je u subotu nosio na poštu i slao brokerima. Nekako se krpao, ali poslovao je s gubitkom.

Zatim je dobio ponudu za menadžersku poziciju u Zagrebačkoj banci; tamo je neko vrijeme istraživao tržišta kapitala. Išlo mu je dobro, šefovi su bili vrlo zadovoljni, ali nije se dugo zadržao. Godina 2000. bila je presudna, pokrenuo je MojPosao. “To je bio slučajan projekt. Ustvari, ja sam htio napraviti veliki financijski portal, ali moj suradnik i kolega s faksa, Davorin Ruševljan, nagovorio me pokrenemo sajt za zapošljavanje”, kaže.

Prodao je portal za, u web biznisu, najveći iznos

MojPosao predstavljao je digitalnu transformaciju u zapošljavanju. Ljudi su odjednom prestali kupovati subotnja izdanja dnevnih novina zbog oglasa za posao i počeli su se zapošljavati preko interneta. “Postali smo centralno mjesto rada u Hrvatskoj. U svojim sam firmama zapošljavao oko 120 ljudi, većinom mladih, kojima je to bio prvi posao”, objašnjava.

Zbog portala je Bakić prvi put upao u političke probleme – Hrvatski zavod za zapošljavanje prozvao ga je ilegalnom konkurencijom. “To je bilo naročito apsurdno jer sam nakon pokretanja projekta najprije ponudio suradnju HZZ-u. Oni su ga odbili kao beznačajnog”, kaže Bakić. Spasio ga je, tvrdi, razuman pristup tadašnjeg ministra rada i socijalne skrbi u Račanovoj vladi, Davorka Vidovića, koji u poslovanju portala MojPosao nije vidio ništa problematično.

Bakić je stvarno, kako je svojedobno najavio dekanu Kraljeviću, ostvario gigantski uspjeh. Godine 2007. prodao je MojPosao kompaniji Daily Mail and General Trust Group. Premda nikada nije objavio iznos koji je dobio, evidentno je bio vrlo pristojan, jer se o ovoj prodaji tada pisalo kao o najvećoj regionalnoj transakciji vezanoj uz internetsko poslovanje. S oko 90 posto udjela na plaćenim oglasima za posao, portal je i danas neprikosnoveni lider na tržištu rada. Prošlogodišnji prihodi iznosili su 26,9 milijuna kuna, od čega je gotovo 9 milijuna bila čista dobit.

Početak formiranja Croatian Makers lige

Nakon što je prodao MojPosao, Bakić je nastavio istovremeno održavati svoja dva biznisa; firmu Selectio za headhunting i Electus za privremeno zapošljavanje. Voditelj operacija u IRIM-u, Paolo Zenzerović, jedan je od šest stalno zaposlenih djelatnika u udruzi. Prije više od godinu dana dao je otkaz u Tehničkoj školi u Puli, gdje je kao inženjer elektrotehnike predavao nekoliko stručnih predmeta iz programiranja. Zenzerović je još kao srednjoškolac razvijao vlastite uređaje koji su omogućavali klincima lakše usvajanje gradiva. Sada shvaća da se i tada ustvari bavio edukacijskom tehnologijom.

Bakićevoj ekipi priključio se u siječnju 2016. godine. Bilo je to na početku formiranja Croatian Makers lige, u sklopu koje se klinci natječu u robotici. “Naš cilj bio je u ligu uključiti 40-ak škola, a prijavilo se njih 220”, objašnjava. Tada je postao svjestan kako u IRIM-u rade nešto što je očito itekako potrebno hrvatskom obrazovnom sustavu. Jednom je s Lendvajem i Bakićem došao u hercegovačko mjesto Sovići i tamo su ih, priča, klinci dočekali kao zvijezde. “Nakon što su nam demonstrirali svoje projekte, tražili su nas autograme. Osjećao sam se kao sportska zvijezda, a ne kao inženjer koji se bavi promidžbom robotike i programiranja”, kaže Zenzerović.

Bračni par Bakić IRIM je osnovao zajednoVjekoslav Skledar/Telegram

Bakić tvrdi da se IRIM u protekle tri godine iznenađujuće jednostavno probijao u nove sredine. Politika udruge od početka je bila kako se nikome ne smiju nametati. Uvijek su čekali da se pojedine škole i udruge odazovu na njihove natječaje. Tako im se, recimo, prije godinu i pol obratio Mladen Sudar iz Slavonskog Broda. Odlučio je osnovati Connect IT, udrugu za mlade programere, ali mu je nedostajao kurikulum i zato je zatražio pomoć. U međuvremenu, kroz njegovu udrugu prošlo je oko 200 djece.

Što su sve klinci stvorili sa svojim micro:bitovima

Braća blizanci Dominik i Mihael Lovrić napravili su maketu kuće i uz pomoć micro:bitova osmislili projekt uštede energije. Njihov mentor Hrvoje Ćosić, također aktivist Udruge Connect IT, objasnio je za Telegram kako je to točno išlo: “Programirali su micro:bit tako da mjeri temperaturu u kući, pa ovisno o njoj pali i gasi grijanje. Dečki su osmislili i pametni prekidač svjetla za prostorije u kojima se ne boravi često, kao što su podrum ili špajza.” Ćosić objašnjava kako je u konkretnom slučaju micro:bit programiran tako da, 10 minuta nakon paljenja svjetla, zvučnim signalom upozorava da još uvijek gori. Ukoliko u roku minute nitko ne pritisne jedan gumb na uređaju, svjetlo se automatski gasi i tako štedi energiju.

Primjera ima još. Udruga BM Wireless iz Belog Manastira osmislila je sustav navodnjavanja. Funkcionira tako da micro:bit, kada izmjeri da je vlažnost zemlje manja od 40 posto, šalje impuls pumpi. Učenici Tehničke škole Bjelovar uz pomoć micro:bitova osmislili su pametni plastenik. Stranice plastenika podižu se prilikom jakom vjetra, a rasvjeta se uključuje kada sustav detektira da je biljkama potrebna određena razina stalne rasvjete. Kada temperatura padne toliko da može uzrokovati smrzavanje biljaka, u plasteniku se uključuje grijanje.

“Bio mi je fora projekt učenika koji su, uz pomoć micro:bita, koji je bio postavljen na odbojkašku mrežu, mogli detektirati kada je netko napravio nec”, kaže Nenad Bakić. Dvojica učenika iz Nuštra, Matej Jurec i Ivor Dakić, osmislili su mjerač brzine za bicikl. Micro:bit su spojili na metalni okvir bicikla i njime bilježe promjene na žbici. Uz pomoć ovog programa mogu izmjeriti brzinu i udaljenost te vrijeme koje je biciklu potrebno da prijeđe određenu udaljenost.

Njihov mentor Vedran Menđušić, koji vodi radionice u osnovnoj školi Zrinski u Nuštru, ali i školi Bartola Kašića u Vinkovcima, kaže kako je interes klinaca ogroman. Njih 20-ak svake subote izdvaja četiri sata kako bi se pripremali za natjecanja u Croatian Makers Ligi. “To ih iskreno veseli i, pritom, potiče njihov talent. Usmjerava ih na zanimanja kao što je programiranje, koje je u Hrvatskoj još uvijek perspektivno”, kaže profesor Menđušić. Opisujući okolnosti u kojima radi, dodaje kako je na početku ove školske godine iz osnovne škole Bartola Kašića u Vinkovcima ispisano 14 djece. S roditeljima su odselili u inozemstvo.

Zašto ne posjeduje nekretninu i ima stari auto

Posljednjih devet mjeseci Bakić je ponajviše koncentriran na STEM revoluciju, projekt u sklopu kojega planira uvesti mikrokompjutere u sve hrvatske škole. Micro:bit je, kaže, uzbudljiva, nova i vrlo jeftina tehnologija koju su razvili BBC, Microsoft i drugi partneri. Osim u STEM području, može se koristiti i u dizajnu, umjetnosti i ostalim predmetima. Micro:bit, odnosno mali kompjuter, koji ima ugrađene senzore i može se spojiti na druge uređaje, kao što su mobitel i kompjuter, prije godinu dana ušao je u sve britanske škole. Singapur ga u sklopu akcije Smart Nation, kojoj je cilj popularizacija programiranja, upravo uvodi u svoje škole i obitelji.

Svoju STEM revoluciju Bakić naziva reformom školstva u praksi. Kaže da će ona državu koštati oko 700 tisuća eura. “Toliko otprilike košta prostranija kuća u nekom malo boljem kvartu u Zagrebu”, objašnjava. Kaže kako je odavno shvatio da ne želi ulagati u nekretnine, ponajviše zbog toga što je htio da njegova obitelj bude mobilna. Neko vrijeme je razmišljao da ode iz Hrvatske, uglavnom zbog nepovoljne društvene klime. Osim toga, odavno je shvatio da novac, umjesto u nekretnine, mnogo pametnije može ulagati u dionice. Zbog toga je još uvijek podstanar.

Gradom se vozi biciklom, a ponekad, kad je u žurbi, naruči taksi. Obitelj ima dva automobila, jedan star osam, a drugi deset godina. Kaže da avionom putuje isključivo ekonomskom klasom, biznisom leti isključivo kada ponestane jeftinijih karata. “Naravno da si mogu priuštiti novi auto ili kuću. No, u jednom trenutku shvatio sam kako moja obitelj živi dobro u najmu, a da svojim novcem možemo promijeniti puno”, objašnjava. Za IRIM nikada ne budžetira. “Ne određujem koliko novca mislim potrošiti na neki projekt. Ponašam se kao da imam neograničen budžet, ali s druge strane svaku kunu okrenem pet puta. IRIM nije škrt, nego efikasan”, kaže Bakić.

Kako je doživo svoj najveći poslovni neuspjeh

Najveći izvori prihoda posljednjih nekoliko godina Bakiću su, tvrdi, bila ulaganja u investicijske fondove i u velike hrvatske kompanije. On sebe naziva dugoročnim investitorom, “odnosno antitezom špekulanta”, jer ulaže u firme u kojima vidi duboke vrijednosti, bez obzira na njihovu vrijednost na burzi. Najvećim ulagačkim potezom smatra investiciju u turističku kompaniju Valamar, koja je prije nekoliko godina, kako kaže, bila uzor netransparentnog poslovanja. Potom se, tvrdi upravo zbog njegovog aktivizma, pretvorila u kompaniju s uzornim i transparentnim upravljanjem. Vrijednost dionice porasla je 20 puta.

U utorak je objavljena vijest da je drastično povećao svoj vlasnički udjel u Đuro Đaković Grupi koji sada iznosi 18,82 posto kompanije. Kao svoj najveći poslovni neuspjeh Bakić navodi ulaganje u kutinsku Petrokemiju. “Hrvatska je država nekvalitetnim ponašanjem dvojice političara, prvenstveno tadašnjeg premijera, koji se nije htio zamjeriti maloj interesnoj skupini, izgubila oko 500 milijuna kuna”, tvrdi. Nastavlja: “U Hrvatskom etatiziranom gospodarstvu nije moguće izbjeći poslovanje s državom, a ono me nažalost jako skupo koštalo”.

Njegovim tvrtkama trenutno upravljaju drugi menadžeri, a on se, uz svoj blog, posve posvetio projektu Croatian Makers. “Naravno da sam i u nekoliko prijašnjih vlada tražio podršku za svoj projekt. Ministar Barišić nije pokazao interes, no ministrica Divjak napokon je prepoznala našu vrijednost”, kaže. U travnju ove godine imenovan je savjetnikom predsjednice za digitalnu transformaciju i STEM. “Tamo ne sjedim niti imam ured. Dolazim samo kada me predsjednica treba zbog formiranja stavova i komunikacije na području za koje sam zadužen”, objašnjava.

‘Samo klinci mogu promijeniti perspektivu odraslih’

Tvrdi da nema klasičnih političkih ambicija. Jednu ponudu za ulazak u Vladu svojedobno je ionako odbio. “Ne želim osnovati svoju stranku. Nemam formalne političke ambicije, ali smatram da je moje djelovanje ionako duboko političko”, objašnjava.

Sebe naziva kulturološkim poduzetnikom koji želi mijenjati mentalitet zemlje. “Odrasli ljudi u Hrvatskoj beznadno su orijentirani isključivo na prošlost. Najprije smo se svi dugo pitali gdje smo bili 1991., a onda smo se prebacili i na 1941.”. Samo klinci, smatra, mogu promijeniti perspektivu odraslih.

“Roditelji one djece, koja su se zainteresirala za programiranje, jednom će se pitati gdje će završiti njihova djeca. Hoće li možda otići van? Onda će se napokon prestati baviti prošlošću i posvetiti mnogo ozbiljnijim temama, kao što je, prvenstveno, obrazovni sustav ove zemlje”.

Rašeljka Zemunović
Telegram autor
2 članaka Više o autoru