Nekad je nužno odabrati stranu

Kako je Božo Alić, nekad apsolutno briljantni glumac, postao najtužnija pojava na hrvatskoj javnoj sceni

Boris Homovec portretira Božidara Alića, možda najkompleksniju osobu na društvenoj sceni, kroz njegove odnose s kolegama na Akademiji, propale brakove, fascinantne uloge i bizarne epizode nakon kojih je nekad ekstremno talentiran, poželjan, tražen i hvaljen tip krahirao u iznurenog, umornog, žalosnog 62-godišnjaka

FOTO: PIXSELL/Davor Višnjić/PIXSELL

“Imao sam pijanstva u svom životu, da se nisam sjećao po dva, tri dana što sam činio ili počinio. I da sam se bojao jesam li nekoga ubio ili oplodio…”, samo je jedna u nizu kontroverznih izjava koje je tijekom života izgovorio Božidar Alić, nekad zgodan, poželjan, tražen, hvaljen, nagrađivan i više nego uspješan kazališni glumac. Danas je iznuren, bradat i umoran, čini se prilično usamljen i frustriran 62-godišnjak.

Alić je jedna od najkontroverznijih osoba hrvatske društvene i političke scene, koji je posljednjih desetak godina miris pozornice, svjetla reflektora na filmskom i televizijskom setu i glumačko bivstvovanje zamijenio privatnim paradama, medijskim senzacionalizmom, pojavljivanjima u javnim i političkim manifestacijama i prosvjedima, kad to nitko ne bi očekivao.

Uvijek svjestan kako su tom prigodom uključene televizijske kamere i radijski mikrofoni pred kojima se može producirati (jednom glumac, uvijek glumac), otrovnim komentarima na društvenim mrežama ili nastupima uživo na lokalnim TV postajama, prilično zagađuje medijski prostor Hrvatske. Zemlje o kojoj ionako Arte snima dokumentarce, kao domovini novog fašizma usred 21. stoljeća, TV Slovenija radi emisije uživo s temom Fašizacija Hrvatske, a Amerika se definitivno nedvosmisleno distancira.

Tužan i tragičan krah glumačke sudbine

Za svoju promociju Alić danas koristi ulicu i aktualnu političku vrhušku. Nedavno je, recimo, viđen na Markovu trgu na prosvjedu kojim glasno daje podršku najkontroverznijem ministru kulture Hasanbegoviću, iskorištava medijski i drugu suprugu Sandu (medicinsku sestru na odjelu neurologije KBC-a Zagreb, s kojom je u braku od 2007. godine), a ponajviše zgražanja izazvalo je medijsko manipuliranje šestogodišnjim sinom Ratimirom Mariom Alićem. Snimka na Facebooku kako dijete izgovara ustaški pozdrav “Za dom spremni”, dok ga ponosni otac dopunjuje komentarom “Hvaljen Isus i Marija” je zgranula javnost, ali i izazvala osudu javne pravobraniteljice za djecu, Ivane Milas Klarić, apeliravši na sve roditelje da vlastite svjetonazorske i političke stavove ne dijele u javnosti manipulirajući malodobnom djecom.

Prilično je to tužan i tragičan krah glumačke sudbine osobe koja je ostavila neosporan trag u hrvatskom glumištu. Zagreb je grad koji je strahovito važan za sudbinu Božidara Alića. U njemu je prohodao, pohađao osnovnu školu, upisao se u Pionirsko kazalište, popularni PIK, kod Zvjezdane Ladike, završio muški odjel Četvrte gimnazije na Rooseveltovu trgu, te upisao Akademiju, već s dvadeset godina, 1974. Rano je ostao bez oca i cijeli život bio vezan uz majku, po profesiji krojačicu, s kojom je godinama živio u istom stanu u Ulici braće Kavurića (današnjoj Hebrangovoj).

Jedan od žalosnih novih performansa, u veljači 2016.
Jedan od žalosnih novih performansa, u veljači 2016. PIXSELL

Kako se od malih nogu pripremao da postane glumac, kad je doznao da je primljen na Akademiju, bio je toliko euforičan da je sve primljene kolege podizao u zrak, ljubio i okretao u hodniku, nadomak njihovih izvješenih imena na oglasnoj ploči Akademije. U klasi ih je bilo sedmero, studirao je s Miljenkom Androić (bivšom Vlajki, danas Marić), Biserkom Fatur, Ivom Gregurevićem, Pericom Martinović, Andrijom Tunjićem i Ana Marijom Šutej (sestrom dirigenta Vjekoslava Šuteja, kasnije udanom Fabris). Bio je od prvih dana jedan od najuzornijih studenata, koji je uredno dolazio na predavanja već od osam ujutro, omiljen među kolegama u klasi.

Pred Zvečkom sa šalicom kave

Između predavanja i vježbi, stajali bi pred Zvečkom sa šalicom kave u ruci, išli u Blato, a povremeno bi ih profesor Tonko Lonza vodio na ručak u Švemu, jer nitko od njih (s izuzetkom Ane Marije Šutej), nije bio iz imućnije obitelji. Živjeli su studentski, dijelili zajedno i zadnji griz sendviča, dok su večeri provodili u HNK-u ili Gavelli, gledajući sve predstave i po nekoliko puta. Profesor Lonza je provjeravao dolaze li gledati njegove predstave, već sutradan na predavanju, tražeći da se izjasne što misle o istoj i njegovoj izvedbi. Posebno je bio osjetljiv na Krležine komade. Alić je uvijek bio iskren i govorio što misli, iako to strogom i prilično taštom profesoru nije bilo uvijek ugodno čuti.

Oni koji Božu poznaju iz mladosti tvrde kako je oduvijek bio vrlo zaljubljive prirode, te kako zbog nedovoljne količine uzvraćene ljubavi sa ženske strane leži dobar dio uzroka njegova nekontrolirana ponašanja. U klasi je pokušao hodati prvo sa zgodnom dubrovačkom plavušom Pericom Martinović, pa s Biserkom Fatur te Miljenkom Androić. No, svaka od njih doživljavala ga je samo kao dobrog kolegu i prijatelja iz klase. Perica Martinović je jedno vrijeme čak živjela s njim i njegovom majkom, iznajmivši jednu sobu u njihovu trosobnom stanu.

Alić je debitirao na filmu već 1977. u drugoj glavnoj muškoj ulozi mladog ustaše (gle, simbolike) u Akciji stadion Dušana Vukotića (istinitoj priči za koju su scenarij napisali Slavko Goldstein i Vukotić, koju bi danas HRT itekako morao emitirati u udarnom terminu), te čak glumački nadmašio filmskog veterana Igora Gala u glavnoj ulozi. Svakom tko je vidio taj film, bilo je jasno da je riječ o mladom, vrlo talentiranom glumcu zanimljive vanjštine i zarazne glumačke energije, koji je briljirao u ulozi Ferde, mladog ustaše, koji na kraju filma svog najboljeg prijatelja cinka, a zatim i ubija pištoljem.

Većina redatelja odustajala od njega

Činilo se kako mu je velika filmska karijera zajamčena. No, iako je bio potom u casting križaljkama mnogih filmskih projekata, većina redatelja ipak bi u konačnici odustala od njega, strahujući od njegove nepredvidive prirode i teškog karaktera. Zvonimir Berković u posljednjem trenu zamijenio ga je, u Ljubavnim pismima s predumišljajem, s kolegom Zlatkom Vitezom, baš kao što je željenu divu europskog filma Catherine Deneuve u naslovnoj roli morao zamijeniti lijepom Ruskinjom Irinom Alferovom. No, Berković je uvijek tvrdio da je film mogao biti još bolji s Alićem, da ga se nije pribojavao.

S kolegicom iz klase Miljenkom Androić, s kojom je bio i u PIK-u, i Mirom Furlan, koja je postajala sve većom zvijezdom, te veteranima Zdravkom Krstulović i Karlom Bulićem, snimio je zapaženu televizijsku dramu Istarska rapsodija u režiji iskusnog Danijela Marušića, prema prozi Viktora Cara Emina. Miroslav Mikuljan angažirao ga je za televizijsku dramu Obiteljski album, a kod Zorana Tadića igrao je prvo u jednoj epizodi popularne serije o ilegalnom ratnom Zagrebu Nepokoreni grad. Potom je dobio glavnu ulogu u čudnom Tadićevu filmu Treći ključ, kombinaciji psihološke drame i trilera, u kojem mu je partnerica bila Vedrana Međimorec (umjesto Božidarke Frajt koja je odustala u posljednji trenutak tik prije snimanja).

Bio je za ulogu spreman učiniti baš sve, obojio je kosu u narančasto. Redatelj nije bio u rangu s kontroverznim predloškom i snagom Alićeve glumačke osobnosti, radilo se o Slobodanu Praljku, kasnije propalom redatelju i kontroverznoj političkoj ličnosti devedesetih

Bila je to vrlo talentirana glumica, kojoj su predviđali veliku karijeru, no ona je iznenada napustila glumu, orijentiravši se na karijeru spikerice, voditeljice i urednice na HRT-u. Za razliku od filmaša, još su na Akademiji profesori i neki hrabriji redatelji uočili Alićev talent, energiju, strast, srčanost i beskrajni talent, s kojim se trebalo znati nositi. Prvu veliku šansu dao mu je legendarni profesor Vlado Habunek, koji je odlučio u Zagrebu postaviti hrvatsku praizvedbu Kralja Gordogana (nakon što je igrao u Parizu), bajkovite drame u pet činova o tiraniji i onima koji su spremni dati sve od sebe da joj se suprotstave, dugogodišnjeg prijatelja i dramatičara s pariškom adresom Radovana Ivšića.

S Mirom Furlan 1981. godina
S Mirom Furlan 1981. godina

Na sceni je bio briljantan

U Teatru ITD Alić je u glavnoj ulozi odigrao jednu od najboljih rola u karijeri, predstava je stekla gotovo kultni status, pamti se kostimografija Ike Škomrlj, a u njoj su igrali glumci koje je Habunek skupio s raznih strana, kako je oduvijek i radio. Bio je, naime, od onih velikih redatelja kojemu nijedan ravnatelj ili Partija nije mogla utjecati na odabir glumaca. Profesor Habunek gubio je živce na probama s Alićem, te ga kasnije više nije uzimao u podjele. No, sve mu je oprostio, jer je na sceni bio – briljantan. Oni koji su s njime igrali tvrde da je bio veliki perfekcionist, nekoliko sati prije predstave dolazio je u garderobu, pred zrcalom ponavljao tekst i radio grimase, kako bi imao što bolju ekspresiju lica na sceni. I sam se šminkao.

Alić je postao zvijezda, redatelji su se počeli trgati za njega, o njemu su pisali Start i Danas, a on je provocirao kako svojim maestralnim ulogama, nepredvidivim ponašanjem, tako i privatnim životom. Prilično rano ušao je u brak sa zgodnom zagrebačkom novinarkom Selmom Oruč (kasnije Mijatović), koja se prilično dobro nosila s njegovim karakterom, sve dok jednog dana nije ljubav platila gotovo životom. Kad je, navodno, nakon pokušaja davljenja u stanu napokon shvatila kako s tim čovjekom više nema budućnosti. U to vrijeme Alić je igrao u ITD-u kultni naslov, Paklenu naranču Anthonyja Burgessa, koji je ekranizirao na filmu genijalni Kubrick, a ulogu Alexa, tinejdžera huligana koji bez grižnje savjesti muči, tuče, pljačka, krade i siluje, koju je na filmu utjelovio Malcolm McDowell, kod nas je podjednako strastveno glumio Alić.

Bio je za ulogu spreman učiniti baš sve, obojio je recimo kosu u narančasto. Redatelj nije bio u rangu s kontroverznim predloškom i snagom Alićeve glumačke osobnosti, radilo se o Slobodanu Praljku, kasnije propalom redatelju i kontroverznoj političkoj ličnosti devedesetih. Alić je dobio angažman u nacionalnoj kazališnoj kući. No, njegovim dolaskom kao da se poremetio odnos među dramskim prvacima te kuće koji su se osjetili ugroženima te je dočekan s priličnom dozom ljubomore u HNK-u. U angažman je primljena i Ana Marija Šutej, talentirana kolegica iz klase. Alić je počeo dobivati naslovne uloge, što se kolegama iz ansambla baš i nije dopalo i počeli su se širiti tračevi o njegovom nemogućem karakteru, zahtjevnosti. Navodno ga se, recimo, po nekoliko puta moralo zvati na da se pojavi na probi.

treci kljuc
Treći ključ: Alić s Ivom Gregurevićem

Najveća zvijezda u Zagrebu

Kao da HNK nije znao, odnosno želio iskoristiti toliki potencijal mladog Alića, te je on prilično nezadovoljan prešao u Gavellu, no ni tamo za njega nije bila povoljnija situacija. Stoga je kasnije najviše igrao u ITD-u. Šerbedžija, koji je igrao na svim scenama, bio je puno veća, jugoslavenska, zvijezda od Alića, profesionalac s kojim nikad nije u poslu bilo problema, a potom se pojavio i Dragan Despot, koji je počeo s Mirom Furlan preuzimati repertoar u HNK-u. Šerbedžija je postao Aliću i profesor na Akademiji i navodno među njima nikada nije bilo profesionalnih problema, sve dok se nisu razišli politički. Bili su i ostali sve do danas na različitim stranama.

U splitskom HNK-u Alić je odigrao naslovne role u dvije značajne predstave za njegovu karijeru: Kamov, smrtopis 1981., u režiji Želimira Mesarića, i u praizvedbi Hrvatskog Fausta Slobodana Šnajdera, u režiji odličnog Dina Radojevića, s pokojnim velikanima splitskog glumišta Josipom Gendom i Zdravkom Krstulović, kao partnerima. Dok je Beograd početkom osamdesetih imao etablirane glumačke zvijezde poput Mikija Manojlovića, Aleksandra Berčeka, Branislava Lečića i Svetozara Cvetkovića, Zagreb je imao samo Šerbedžiju i Alića.

Despot nikad nije dosegao tu razinu, jer na filmu nikad nije dobro funkcionirao i njegova je filmografija zanemariva. No, ni Alić nije tada, u zlatno doba jugoslavenskog filma i televizije, želio prihvatiti nijedan poziv za projekt kojeg bi morao snimati u Srbiji. Bio je već tada kategoričan u odluci kako je isključivo hrvatski glumac i kako ga Jugoslavija kao tržište (za koje su se borili svi njegovi kolege) uopće ne zanima, već ga prezire.

Šanse za slavu u inozemstvu

Na Dubrovačkim ljetnim igrama pojavio se prvi put, još kao student 1974., u kultnom Hamletu Dine Radojevića, sa Šerbedžijom u naslovnoj roli. Partnerice su mu bile mlada Beograđanka Sonja Knežević kao Ofelija i prvakinja Komedije Sanda Langerholz kao Gertruda, a pamtljive kostime izradila je Jagoda Buić. Alić je prvo igrao Bubnjara, a potom Rosencrantza. U Večekovu Koriolanu bio je Gaj Marsije, u Dundu Maroju igrao Kamila, u Richardu II. ulogu Henrya Percya, a u Dubrovačkoj trilogiji gospara Vlahu. Posljednje uloge odigrao je u Feničankama i Mjeri za mjeru 1991. godine.

Jednu od ponajboljih i najvažnijih uloga Božidar Alić odigrao je u raskošnoj ekranizaciji Krležine drame U logoru, koju je za Televiziju Zagreb 1983. adaptirao i režirao Branko Ivanda. Uloga kadeta Horvata kao da je pisana za Alića, partnerice su mu bile sjajna slovenska glumica Olga Kacjan i beogradska veteranka Tatjana Lukjanova, a i muška podjela bila je impresivna: Bogdan Diklić, Kruno Šarić, Vlatko Dulić, Miodrag Krivokapić, Boris Miholjević, Relja Bašić, Frano Lasić, Tonko Lonza… Jedna je to do danas od najznačajnijih režija u bogatu Ivandinu opusu, a finale drame s katarzom kadeta Horvata za glasovirom uistinu ulazi u anale zagrebačkog dramskog programa. I kad god puste reprizu na HRT-u, ostavlja podjednako impresivan dojam.

Samo jednom sam pokušao napraviti veliki intervju s Božidarom Alićem. Bila je to jedna od najmučnijih, ali i najzabavnijih profesionalnih epizoda u mojoj karijeri. Naručio me u stan, tipičan građanski, lijepo uređen, u kojem je još živio s mamom. Našli smo se oko devet navečer. Počeli smo pričati, uz nekoliko rundi pića. Dio toga razgovora sam uspio snimiti. Onda mu je koncentracija naglo počela padati. Šetao je unezvjereno sobom, vikao, prijetio da će razbiti sve staklene predmete. Pokušao sam ga primiriti. Mama se nije usudila izaći iz sobe. Na jednom tanjuru ostavila je nekoliko komada štrudle od jabuka. Pojeli smo tu štrudlu. Božo je uzeo jaknu. Rekao je da mu fali zraka i da idemo prošetati. Bilo je oko jedanaest navečer. Svratili smo prvo do Gavelle.

Kad je Peter Ustinov odlučio snimiti u studijima Jadran filma u Zagrebu tursku povijesnu dramu Mehmed, adaptaciju romana Yasara Kemala i igrati glavnu ulogu, održana je velika audicija za domaće i regionalne glumce. Odabrani su za važnije uloge Relja Bašić, Vesna Čipčić (zvijezda serije Vruć vetar), Makedonac Petre Arsovski, Igor Galo i Božidar Alić. Film je propao, nije prikazan ni na jednom značajnom festivalu, tako da Alić nije dobio šansu za potencijalnu međunarodnu filmsku karijeru. U biografskom britanskom filmu Nadia, o rumunjskoj proslavljenoj gimnastičarki Nadiji Comaneci, iza kojeg je ponovno stajao Jadran film, Alić je dobio jednu od glavnih rola, pokraj Cintije Ašperger.

Izuzetno muzikalan tip

No, i taj film je neslavno završio. Kad su Omar Sharif i Jane Seymour u Zagreb došli snimati televizijsku adaptaciju hit romana Sidneya Sheldona Memories of midnight, Alić je ponovno dobio značajnu ulogu. Strani producenti koji su dolazili snimati na ovim prostorima tražili su ga, jer je bio odličan glumac i govorio je engleski bez akcenta. Tako je u televizijskom filmu Sands of time igrao jednu od glavnih rola, s Deborah Raffin i Michaelom Nouryem (zvijezdom Flashdancea).

Kao izrazito muzikalan tip, koji govori nekoliko jezika (odmalena talijanski i engleski, kasnije je svladao i njemački), Alić je u pratnji legendarnog pijanista Branka Bulića Bule (stalnim suradnikom Arsena i Tereze) održao niz koncerata, koji su s obzirom na njegovu popularnost uvijek bili prepuni, pjevajući standarde Sinatre i talijanske kancone, surađivao je s Arsenom Dedićem, snimio CD s Matijom Dedićem… Među mnogim glumcima, kolegama, redateljima i suradnicima koji baš ništa nisu htjeli javno pričati o kontroverznom Aliću bio je i Bulić, koji mi je samo šturo rekao da je Alić u tom razdoblju bio darovit interpret i da mu se ne sviđa u kojem smjeru je kasnije otišla njegova karijera.

Pokušaj intervjua, koji je propao

Samo jednom sam pokušao napraviti veliki intervju s Alićem, za Globus. Bila je to jedna od najmučnijih, ali i najzabavnijih profesionalnih epizoda u mojoj karijeri. Naručio me u stan, tipičan građanski, lijepo uređen, u kojem je još živio s mamom. Našli smo se oko devet navečer. Počeli smo pričati, uz nekoliko rundi pića. Dio toga razgovora sam uspio snimiti. Onda mu je koncentracija naglo počela padati. Šetao je unezvjereno sobom, vikao, prijetio da će razbiti sve staklene predmete. Pokušao sam ga primiriti. Mama se nije usudila izaći iz sobe. Na jednom tanjuru ostavila je nekoliko komada štrudle od jabuka. Pojeli smo tu štrudlu. Božo je uzeo jaknu. Rekao je da mu fali zraka i da idemo prošetati. Bilo je oko jedanaest navečer. Svratili smo prvo do Gavelle.

Za šankom je bilo nekoliko kolega, sjećam se da je i Mia Begović bila tamo. Trusili smo nekoliko rundi, od intervjua sam do tada dobio svega deset posto od planiranog materijala. Zatim smo otišli dalje. Svratili do jednog njegovog prijatelja, onda lutali gradom. Božo me nije puštao. Bilo mi je jasno da od intervjua neće biti ništa. Noć je bila duga. Sretali smo neke glumce, kockare, kurve, pijane klince koji su se nalijevali votkom i povraćali na Ribnjaku, neke umjetnike, poput slikarice Izabele Šimunović, koja je u to doba bila u vezi s Krešom Dolenčićem. Otišao sam s njima na neku zabavu, Božo je ostao s nekim meni neznanim likovima, bilo je oko pola tri ujutro. Kad sam ga kasnije sreo, napao me zašto nisam objavio intervju. Bio je, zapravo, prilično uvrijeđen. Godinama smo se mimoilazili, a tako je ostalo do danas. I danas mislim o njemu da je odličan glumac, dok je privatno težak i nepredvidiv.

images
S Miljenkom Brlečićem, u predstavi Tako ti je to moj Dimitrije u HNK

Briljantna uloga u kultnoj predstavi

Vratimo se Alićevoj karijeri. Impresivnu epizodnu ulogu bogalja Štefine odigrao je u raskošnoj seriji Televizije Zagreb Putovanje u Vučjak Ede Galića (partnerica mu je bila sjajna Zdenka Heršak kao Horvatova gazdarica), a briljantan je bio u naslovnoj ulozi kajkavske televizijske adaptacije Pygmaliona, naslovljenoj Eksperiment profesora Hinčića, u režiji Vanče Kljakovića, s odličnim partnericama Vitomirom Lončar kao Elicom (Elza Doolittle) i Anom Karić, kao majkom. Istodobno, nakon što su u HNK-u za njega vrata bila zatvorena, za njegov kasniji kazališni opus najznačajniji je dolazak Paola Magellija u Zagreb sredinom osamdesetih.

U Gavelli nastaje kultna predstava Ludi dani, u kojoj je Alić uistinu briljirao u oba dijela, kako u Figarovoj ženidbi Beumarchaisa, tako i u Figaro se rastaje Ödöna von Horvatha, u kojoj je tumačio glavni lik grofa Almavive, pored Helene Buljan, Mustafe Nadarevića, Anje Šovagović i Nade Subotić. Početkom devedesetih uloga je bilo sve manje, a Alić je morao preživjeti. Nikad ga nije bilo sram prihvatiti nijedan drugi posao, iako je bio velika kazališna i televizijska zvijezda. Magelli je Alića preporučio svom prijatelju, uglednom talijanskom redatelju Robertu Ciulliju, rođenom u Milanu, koji je ostvario respektabilnu karijeru u Njemačkoj.

Za njega je zanimljivo što se 1980., postavivši u beogradskom Ateljeu 212 Boccacciov Dekameron zaljubio u glumicu Gordanu Kosanović, koja je do tada bila već poznata na filmu (glavna ženska uloga u Čuvaru plaže u zimskom periodu Gorana Paskaljevića). Ljubav je planula, Gordana je došla u angažman u Theateru an den Ruhr u Mulheimu, kojeg je vodio Ciulli, i nosila repertoar sve do svoje prerane smrti 1986. godine. Njoj u čast ustanovljena je i dvogodišnja nagrada za najboljeg glumca, koja nosi njezino ime, čiji je laureat bio i Miki Manojlović.

Naučio njemački u rekordnom roku

Kako Alić nije znao njemački, štreber kakav je uvijek bio kad je posao bio u pitanju, u rekordnom roku svladao je novi jezik i perfektan izgovor. Briljirao je u Brechtovoj Prosjačkoj operi, a potom igrao u Bakhama. No, ni taj izlet na njemačku kazališnu scenu nije Aliću jamčio dulji duži angažman i bio je prisiljen vratiti se kući. A ovdje je za njega uloga bilo sve manje.

Nemali skandal u kazališnim krugovima izazvala je odluka da početkom devedesetih za život zarađuje kao konobar u kultnom restoranu Kod Drageca, u vlasništvu pokojnog ugostitelja Drage Vukušića, u podrumu Muzeja za umjetnost i obrt. Svaku večer Alić je posluživao goste, a dugogodišnji prijatelj Vladimir Tomić angažirao ga je da za Globus piše dnevnik o svom konobarenju i poznatim Hrvatima, s kojima se druži tijekom noći. No, ni to nije dugo potrajalo. Ante Babaja dao mu je ulogu u posljednjem igranom projektu Kamenita vrata, odličnoj, ali u javnosti nezapaženoj komornoj psihološkoj drami, snimljenoj ratne 1992., koja govori o Babajinoj opsesiji smrću.

Alić je bio tek blijeda kopija sebe iz mlađih dana karijere. Zlobnici kažu kako je, zapravo, igrao samog sebe, navodno duboko utopljen u kockarske dugove koje je skupo platio. Sedlar ga je angažirao i u propalom spektaklu Četverored te filmskoj adaptaciji predstave Sjećanje na Georgiju. Zapravo je tužno da je Alić tako uludo morao trošiti svoj talent

U njoj je debitirao renomirani redatelj Ivica Kunčević u glavnoj ulozi liječnika koji umire i bio je vrlo impresivan. Suprugu je igrala Koraljka Hrs, ljubavnicu Vedrana Međimorec, a pacijenta Božidar Alić. Još jednom je pokazao neprijeporan talent i nevjerojatnu prirodnost pred kamerom koja manjka većini hrvatskih kazališnih glumaca.

Suradnja s Jakovom Sedlarom

Devedesetih počinje Alićevo prijateljstvo s Jakovom Sedlarom, koji ga angažira u svojim projektima. U kontroverznoj slobodnoj interpretaciji Krležine drame U agoniji (snimljene nakon velikog uspjeha Vrdoljaka s Glembajevima), Sedlar Eni daje ulogu Laure (bila je preteatralna), Svenu Medvešeku pl. Križovca, a Aliću ulogu baruna Lenbacha. Najveći je nonsens Sedlarov pokušaj provokacije publike nasilnim ubacivanjem lezbijske loše režirane scene u kojoj se dvije vrsne splitske glumice, Zoja Odak i Nives Ivanković, navlače u halterima kao Madeleine Petrovna i ljubavnica Izabela Georgijevna.

Krleža bi iz groba iskočio da je mogao zbog ovakvog skrnavljenja svoje drame. Film je kritika pokopala, a publika nije željela gledati. Alić je bio tek blijeda kopija sebe iz mlađih dana karijere. Kao Lenbach je preglumljen i zlobnici kažu kako je, zapravo, igrao samog sebe, navodno duboko utopljen u kockarske dugove koje je skupo platio. Sedlar ga je angažirao i u propalom spektaklu Četverored te filmskoj adaptaciji predstave Sjećanje na Georgiju, u kojem je u prvom planu bila Almira Osmanović. Zapravo je tužno da je Alić tako uludo morao trošiti svoj talent. Zbog, navodnih, problema s kockarskim dugovima ostao je bez majčina stana, da bi potom od gradonačelnika Bandića dobio na korištenje mali stan blizu Autobusnog kolodvora.

Na kazališnu scenu 1994. vratila ga je Mani Gotovac, ravnateljica Teatra ITD, odlučivši postaviti talijanski komad Kraljica Majka Manlija Santanellija u kojem ga je redatelj Branko Ivanda na sceni spojio s divom hrvatskog glumišta Nevom Rošić. Bili su začudan par, u rolama Regine i Alfreda, u mediteranskoj scenografiji Željka Senečića i decentnim kostimima Jasne Novak. Nedavno mi je Ivanda priznao kako mu je to najteži posao u teatru, kako se teško svakodnevno nosio s tako dvije jake osobnosti, od kojih je svaka onoj drugoj pokušala preoteti scenu u tom prvoklasnom nadmetanju.

Sa Zojom Odak u Kamovu
Sa Zojom Odak u Kamovu

Za njega više nije bilo uloga u kazalištu

Alić je zbog neprofesionalnosti ubrzo zamijenjen Markom Torjancem, oboje su nagrađeni na Festivalu glumca u Vinkovcima. No, godinu kasnije dobio je novu priliku, u Selemovoj adaptaciji Brucknerova teksta Gorki gorki mjesec (kojeg je na filmu ekranizirao Roman Polanski sa suprugom Emmanuelle Seigner i Peterom Coyoteom). Scenografiju je potpisao Zlatko Kauzlarić Atač, kostime Branimir Hundić. A glavne uloge, Rebecce i Franza, u toj drami bolesne, zgažene ljubavi i pomahnitale strasti, vrlo susugestivno igrali su Edita Majić i Alić, oboje dobitnici Nagrade hrvatskog glumišta 1995. Isti glumački par angažiran je i u kabaretu Brechta-Weilla Mjesec Alabame Petra Selema i dramaturga Petra Brečića. Trebalo je imati petlje ponovno staviti na scenu dvije tako jake, kontroverzne glumačke ličnosti snažne osobnosti. Oni su eksplodirali u zajedničkim scenama, no kako su oboje bili nepredvidivi, ravnateljica si je osigurala alternaciju u Siniši Ružiću i Jadranki Krajini, koja se nije mogla mjeriti s originalnom postavom.

Za Alića više nije bilo uloga u kazalištu, no počeo je sve češće snimati; kod Vrdoljaka u Dugoj, mračnoj noći, kod Dominika i Jakova Sedlara glavnu ulogu u Jeruzalemskoj noći (filmu koji je malo tko u Hrvatskoj vidio), u kojemu su se pojavili u epizodama i Macaulay Culkin, Charlotte Rampling i Martin Sheen. Snimio je nekoliko epizoda u raznim sapunicama, sve dok ga u velikom stilu glavnom ulogom grofa Karla pl. Ratkaja u vrlo gledanoj povijesnoj telenoveli Ponos Ratkajevih nije vratio u javnost Branko Ivanda, redatelj koji je za Alića cijelu karijeru, definitivno, imao najviše razumijevanja i strpljenja. Alić je u seriji bio odličan, nadigrao je mnoge mlađe partnere, a posebno je dobru interakciju imao s veterankom glumišta Ljubicom Jović, koja mu je igrala majku.

Prvi put otac u 57. godini

No, dok je pred kamerama sve donekle funkcioniralo, čim bi se ugasila svjetla reflektora kolegama i ekipi bilo je teško nositi se s Alićevim karakterom i nepredvidivim reakcijama, koji su tvrdili da se na setu ponaša kao kapriciozna diva. Sve je kulminiralo iznenadnim fizičkim sukobom Ivande i Alića, te samoozlijeđivanjem u jednom zagrebačkom kafiću, za što postoje očevici, o čemu je ionako sve rečeno. Bila je to posljednja značajna uloga u Alićevoj glumačkoj karijeri. Prije nekoliko godina na Njuškalu je osvanuo oglas kojim nudi satove glume kandidatima za Akademiju te satove govorništva i javnih nastupa na hrvatskom, talijanskom, engleskom i njemačkom. No, ne zna se kakav je bio odziv studenata i je li s honorarima od pedagogije uspio olakšati nezavidnu financijsku situaciju.

U 57. godini postao je prvi put otac, sina Ratimira Marije, a Alić je u medijima ponosno govorio kako je “to djetešce blagoslov ljubavi i braka, te ispunjenje njegova cijela bića.” Navodno nije odustao od glume, iako već godinama za njega nema pravog posla. Već neko vrijeme priprema monodramu, a preko profila na Facebooku traži pokrovitelje za predstavu, koju sam i producira. Nedavno je dobio ulogu u nezavisnom filmskom projektu izvjesnog Vjekoslava Katušina, povratnika iz Njemačke i redatelja čiji opus nitko ne poznaje, zove se Aurelio Toni Agliata. Riječ je o trileru na engleskom Someone dies tonight, koji se snima u Osječko-baranjskoj županiji, u kojem naslovnu ulogu igra zaboravljena holivudska zvijezda Eric Roberts, a Alić tumači jednu od važnijih uloga.

Ispad u izbornoj noći

Kako je njegova na početku briljantna karijera završila danas u drugorazrednim produkcijama, mnogo je zanimljivije danas Božidara Alića promatrati kao lika koji još uvijek provocira javnost desničarskim političkim stavovima. Kad je izdana knjiga poezije nekad utjecajnog političara Drage Krpine, Alić je interpretirajući njegove stihove napravio cijeli performance, na granici dobra ukusa. Potom se pridružio stožeru predsjedničkog kandidata Milana Kujundžića, no ovaj je doživio debakl na izborima. Sudjelovao je, kao interpret, i na promociji knjige Zdravka Tomca Crveni predsjednik, u kojoj autor detaljno obrazlaže etičku optužnicu Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta protiv tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića, proglasivši ga “crvenim predsjednikom.”

S Editom Majić u Mjesecu Alabame
S Editom Majić u Mjesecu Alabame Robi

U noći trijumfa prve hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, Božidaru Aliću gurnula je mikrofon u izbornom stožeru Katarina Periša Čakarun (sadašnja urednica informativnog programa). Dočekala ju je izjava: “Dobra večer, Hrvatice i Hrvati. Moja potpora ide gospođi Grabar-Kitarović, jer sam dragovoljac Domovinskog rata, Hrvat i katolik i Bogu hvala da je pobijedila protiv ove udbaške, srbofilske i četničke struje. Živjeli!”. Tom je izjavom sablaznio hrvatsku javnost, reporterka je bila uplašena, a HRT se odmah ogradio od takvog govora mržnje u izravnom programu. Od svog člana ogradio se i tadašnji predsjednik Udruženja dramskih umjetnika Boris Svrtan, dok mu je Alić uzvratio uvredama, nazvavši one koji ne misle poput njega “transrodnim Yusipovićima”.

Redovno gostuje u Bujici

I od tada više nije član svog profesionalnog udruženja. Gostujući ove godine u emisiji Bujica, opet je iziritirao javnost izjavama kojima nije potreban dodatni komentar. “Većina glumaca su polutalentirani udbašići!”, “U posljednjih 15 godina dobio sam samo dvije uloge, ali zato prolaze neznalice i antitalenti, koji zadovoljavaju kriterije jugoudbaša i srbofila”, “Nisam bio suglasan niti s narcisoidnim Ivom Sanderom, niti kumrovečkom krumpir-šalatom od skojevke Jadranke Kosor!”. Nedavno je u istoj emisiji Velimira Bujanca otvoreno napao kolegu i Renea Bitorajca. “Postoje oni koji su osvojili, ukrali, oteli sve što je god bilo moguće od Hrvata”, aludirajući na kolegu, koji je Zagrepčanin, baš poput njega, a preko noći je postao žrtvom organizirane kampanje kako “mrzi sve hrvatsko.”

Upamćeno je i nedavno ukazanje Božidara Alića, kad se nakon prosvjeda kulturnjaka za smjenu ministra Zlatka Hasanbegovića na Gornjem gradu pojavio nekoliko sati kasnije kostimiran, smrtno ozbiljan, u crnom plaštu, crnim čizmama, crnoj majici s golemom šahovnicom i križem na prsima, stojeći pred crkvom sv. Marka vičući – “Nema Kroacije bez lustracije”. Obrušivši se potom na Facebooku na predsjednicu i premijera, jer su javno osudili ustaški režim i zločine počinjene u NDH. Poručio im je: “Zaboravite na drugi mandat, gospođo predsjednice, počinili ste političko samoubojstvo pljunuvši na hrvatske grobove i malobrojne živuće Hrvate svojim ljigavim istupom… Ne vjerujem ni Vama, ni mutavcu od premijera koji je došao niotkuda i otići će kao i vi… Oboje ste politički mrtvaci”.

Bio je to još jedan u nizu provokativnih ispada, ali i performansa Božidara Alića, kojim navodno radi PR za buduću monodramu (za koju u kazališnim krugovima sumnjaju da će ikad biti izvedena), jednog od najboljih i najtalentiranijih aktera hrvatskog glumišta koji se, nažalost, pretvorio u ridikula i maskotu hrvatske desnice, koji je pozornice najboljih hrvatskih kazališta zamijenio kockama na Markovu trgu, na kojima drži govore, viče, prosvjeduje i provocira, ne bi li ga usnimio poneki fotograf ili uhvatila televizijska kamera. I time došao do nekoliko minuta slave, koja je, u njegovu slučaju, nažalost, već odavno potamnjela.


*autor naslovne fotografije Davor Višnjić/PIXSELL