Kako je običan klinac, koji je cijele dane igrao nogomet i ljudima ispuštao gume, postao svjetski prvak u gimnastici

Tin Srbić priča o tome kako je postao svjetski prvak

Tin Srbić, inače sasvim običan dečko iz zagrebačke Dubrave, prije par tjedana osvojio je zlatnu medalju na preči na Svjetskom prvenstvu u gimnastici. Sada, kada je prošlo par tjedana, i kada su se dojmovi malo slegli, posjetio nas je i detaljno, bez patetike, ispričao kako je u dvorani nasuprot zagrebačkog HNK izrastao najbolji prečaš na svijetu. Snima, Vjekoslav Skledar

Od svoje šeste, pa tu negdje do trinaeste godine, Tin Srbić bio je na ulici. To možda zvuči, ovako, dramatično, ali zapravo uopće nije. Svi Tinovi vršnjaci iz Dubrave tada su stalno bili na ulici. A i najgore što su na ulici radili, bilo je to što su s vremena na vrijeme ispustili gume na parkiranom automobilu nekog nesretnika i onda se sakrili iza kioska ili gušćeg grma pa čekali da vide tko će u taj auto pokušati ući.

Osim toga, Tin se ne sjeća da su radili veće gluposti, osim što su tu i tamo razbili neki prozor. U to im je vrijeme nogomet bio glavna stvar. Jedan im je susjed napravio male metalne golove koje su postavili na suprotnim stranama tratine između zgrade u kojoj je Tin živio i nebodera koji je bio njoj nasuprot. Tu bi se skupili, njih desetak, podijelili u parove, i igrali turnire. Bili su to dosta ozbiljni turniri. Tin je imao neku staru Nokiju na kojoj se štopalo vrijeme. Ništa nije bilo prepušteno stihiji. Osim toga, Tin se sjeća kako je mrzio gubiti. Kaže da je jednom, nakon što je izgubio polufinale, loptu napucao tako jako da je, osim prozora na zgradi nasuprot terena, sigurno razbio još nešto.

Za razliku od ostatka ekipe s kojom je jurcao po Dubravi, Tin Srbić u osnovnu je školu išao u centar. Roditelji su ga vozili. Kad je imao četiri godine, starci su ga doveli u gimnastičarski klub Sokol, točno preko puta zgrade HNK. Doveli su ga, priča Tin, valjda da se malo razgiba, da razvije motoriku. Njegovi mama i tata nisu se bavili gimnastikom, niti su imali ludi plan da od njega naprave sportsku zvijezdu. Jer to bi stvarno bio ludi plan: da želiš stvoriti sportsku zvijezdu pa onda klinca dovedeš na gimnastiku.

Na treningu u dvorani SokolVjekoslav Skledar/Telegram

Kako su shvatili da se s malim Srbićem isplati raditi

Klinci od četiri i pet godina nisu odmah vježbali u velikoj dvorani s pravim spravama. U podrumu kluba bila je mala dvorana, više prostorija s potpornim stupovima. I ti klinci od četiri ili pet godina u toj “dvorani” nisu stvarno radili neku ozbiljnu gimnastiku. Zapravo, možda tek nešto malo, koliko ih se moglo natjerati, ali to je uglavnom bio sat vremena jurcanja oko tih stupova i igranja lovice. Tin kaže da je volio biti tamo.

Sa šest godina, malo prije nego što će krenuti u školu, početi ispuštati gume na autima i razbijati prozore nogometnim loptama, Tina su, s još nekim klincima iz male dvorane, prebacili gore, u veliku. “To je bilo uzbudljivo”, priča. Ne sjeća se da je u maloj dvorani napravio nešto spektakularno. Uglavnom se samo igrao, ali očito je netko od trenera koji su pratili jurnjavu klinaca po maloj dvorani i pazili da netko ne razbije glavu, zaključio da se s malim Srbićem da raditi.

Kada je napokon došao gore u veliku dvoranu, svi su klinci morali proći test snage. Ono, klasika – sklekovi, trbušnjaci, zgibovi, uže… Nije to bilo pravo natjecanje, ali je Tin to možda tako shvatio. Na svakoj od vježbi koje su se radile na tom testu snage, Tin je bio osjetno bolji od svih klinaca koji su s njim došli iz male dvorane. Zapravo, nije bio samo bolji, bio je mini fenomen. “Sjećam se da sam na tom testu, sa šest godina, napravio dvadeset zgibova. Treneri su se gledali kao, što je ovo? Ja sad kad ne treniram neko vrijeme, kad nisam u formi, imam problem s tim da napravim 20 zgibova”.

Pobjede na državnim natjecanjima nisu bile upitne

Tin je tako u veliku dvoranu među velike dečke došao s ozbiljnom hipotekom, ali to mu nije smetalo. “Ja se ne sjećam da mi je ikada bilo naporno biti tamo. Od šeste do osme godine povećali su mi trening na par sati dnevno. Ljudi misle da je to neki stravičan napor, ali nije. Dođeš u dvoranu i onda s drugim klincima pola sata radiš stoj na rukama, pa onda pola sata nešto preskačeš. To je fora; kao klincu ti je strašno zabavno. Uopće ne vidiš da je prošlo toliko vremena”, prepričava s odmakom.

Kada je upisivao osnovnu školu, Tin je iza sebe imao tri godine vježbanja u dvorani, i tada je već bio dogurao do toga da mu dnevni treninzi traju po četiri sata. Kad je Tinova mama jednom došla po njega, trener joj je objasnio da se s njim isplati raditi. A kako Tin nije izgledao kao da ima problem s treninzima, ni mama se nije bunila. Upisali su ga u osnovnu školu u Gundulićevoj, da ga ne moraju više puta dnevno vozikati do grada, i to je bilo to. Kada bi mu škola završila ranije, Tin bi došao u dvoranu i igrao se sam dok se ostala djeca ne bi skupila.

Do 2006., odnosno do svoje desete godine života, Tin Srbić već je skupio više godina u dvorani nego izvan nje. Uzeo je usput par prvenstava Hrvatske, ali to mu se tada činilo potpuno normalnim, prirodnim stanjem stvari. Normalno bi mu bilo da dođe na državno prvenstvo i da tamo nema nikoga tko bi njegovu pobjedu mogao dovesti u pitanje. Te su ga pobjede veselile, ne može reći da nisu, ali sad da je baš bio u nekoj posebnoj ekstazi zbog naslova prvaka Hrvatske u višeboju ili na nekoj zasebnoj disciplini – i nije baš.

Tin u redakciji Telegrama, snimljen prošli tjedan

Nakon prvog međunarodnog uspjeha, malo je poletjeo

Natjecanje u Mađarskoj bila je druga priča. U Kiskunhalasu se tradicionalno održavalo međunarodno natjecanje za mlađe kategorije, dolazili su deseci gimnastičara iz cijele Europe i klinci iz Zagreba tamo u pravilu nisu baš spektakularno prolazili. Tin je od starijih u klubu slušao priče o tom natjecanju, a s deset godina prvi je put trebao nastupiti negdje vani. “Bio sam strašno uzbuđen. U našem klubu, sve su sprave plave boje, jer ih se nabavlja kod istog proizvođača. I na prvenstvu Hrvatske koriste se iste sprave i sve je uvijek plavo. Tamo u Mađarskoj, parter je bio bijelo-crveni. Ja nikada nisam vidio parter koji nije plav. Sve je bilo drugačije”, priča Tin. Ni konkurencija nije bila kao kod kuće. Klinci koji su došli na to natjecanje izvodili su komplicirane vježbe s teškim i kompleksnim elementima. Tin kaže da nije mogao vjerovati da su to stigli naučiti. Njegova mu se vježba u usporedbi s njihovima činila banalnom i djetinjastom.

Svejedno, kaže da nije imao tremu niti ga je bilo strah. Jednostavno se volio natjecati. Mirno je odradio svoje vježbe u višeboju i odgledao druge. “Ja tada nisam znao čitati ocjene; nisam znao što je dobro, a što loše. Znam samo da su nas 30 iz 30 zemalja postrojili na parteru za proglašenje pobjednika, a ja nemam pojma kako sam prošao. I mene prozovu kao najboljeg u višeboju. Zapravo, uzeo sam neku od medalja na svim spravama. Svi ovi klinci radili su kompleksnije vježbe od mojih, ali su griješili i gubili bodove. Ja sam imao jednostavne vježbe, ali sam ih odradio bez greške. Sve su bile čiste”, priča Tin. Kada je sljedeće godine ponovno došao na to natjecanje, bio je potpuno samouvjeren. Nitko ga nikada nije pobijedio, pa ni u međunarodnoj konkurenciji. Nisu ga više impresionirali ni mali Britanci, ni Nijemci, ni Švicarci.

Prošle ih je godine uvjerljivo pobijedio. Bio je uzbuđen, veselio se tom natjecanju, ali nikakvu sumnju u konačnu pobjedu ovoga puta nije imao. Imao je svoje jednostavne vježbe koje je doveo do savršenstva i u njih je bio apsolutno siguran. Odradio ih je mirno, točno i precizno. Kada su ih ponovno postrojili na parteru, zažmirio je i čekao da ga prozovu. I prozvali su ga, doduše, malo ranije nego što je očekivao. “Bio sam treći u višeboju. Nije mi bilo jasno kako. Bio sam užasno tužan. Zašto treći? Zašto sve nije normalno? Nije mi bilo jasno”. Uskoro je shvatio: ovi klinci, koji su prošle godine pokušavali te svoje kompleksne vježbe i griješili i padali, sada su ih uvježbali i više nisu gubili bodove. A Tin je ostao na istom. “Tu sam skužio da se možda baš i ne podrazumijeva da sam stalno prvi. Da moram malo i raditi”.

Presudne Olimpijske igre i senzacionalan Filip Ude

Osim tih natjecanja koja su mu bila uzbudljiva sama po sebi, jer se jednostavno volio natjecati, Tin se sjeća još jednog događaja zbog kojeg je odlučio da će s tom gimnastikom ići do kraja. Cijeli jedan mjesec u ljeto 2008. godine proveo je pred televizorom. “Ja sam Olimpijske igre u Pekingu odgledao cijele. Gledao sam sve sportove, stalno”, tvrdi. Kvalifikacije Filipa Udea na konju s hvataljkama, doduše, nije odgledao, jer se nisu prikazivale na TV-u. Nije siguran bi li se i finale prikazivalo, da se Ude nije kvalificirao. “Tijekom ljeta, kada nitko nema školu, cijeli klub trenira zajedno. Inače su neki ujutro, a neki popodne. Na dan kada je Filip nastupao u finalu, trening smo prekinuli ranije i svi smo ga išli gledati kod trenera doma”, priča Tin.

Pred televizorom se skupilo njih deset, osam gimnastičara, trener i trenerova žena ili djevojka, ne sjeća se Tin. “Mi smo to finale gledali isto kao što se gleda nogomet ili rukomet. Nisam još tad znao koliku bi neka vježba mogla dobiti ocjenu, ali svi smo kužili kada je nešto dobro, ili kada bi netko mogao izgubiti bodove. Drugačije je to nego kad gledaju laici. Ja do tada nisam Filipa puno gledao. Nismo u istom klubu. Ali kada je odradio svoju vježbu, svi smo znali da je vrhunski. I onda kada je još uzeo srebro, to je bila erupcija. Ja sam si tu rekao, OK, i ti ćeš jednog dana ići na Olimpijske igre”, priča Tin.

Prije toga, morao je prvo završiti srednju školu. Upisao je X. Gimnaziju u Zagrebu. Zato što je bila dobra škola, i zato što je bila blizu kluba.” Sjećam se da sam, kada smo se svi u razredu predstavljali, ustao, onako visok otprilike metar i pol, i rekao da sam ja Tin Srbić i da se već deset godina bavim gimnastikom. Ovi su me gledali kao da sam luđak. Pa di si deset godina stigao već”, priča Tin. U školi je bio dosta dobar. Zapravo, na kraju je proglašen učenikom generacije, ali o tome nije baš puno govorio. “Imao sam ritam, ujutro je trening, od 8 do 12 sati. Meni je teta živjela na centru i svaki dan sam išao kod nje na ručak. Od nje sam išao u školu, od dva do 8. Otišao bih iz stana u 7, došao doma u 21. Sad kad razmislim o tome, meni je bilo super. Bilo mi je dobro u školi”, priča.

Telegramov urednik fotografije s Tinom u dvoraniVjekoslav Skledar/Telegram

Kako je mjesecima šutio o tome da ga boli lakat, i zeznuo

Nastavio je uzimati državna prvenstva, ali to ionako nikada nije bio problem. Gimnastikom se bavi malo klinaca. Još ih je manje talentirano, a kad se dođe do tinejdžerstva, još ih manje ostane trenirati par sati dnevno, tako da u Hrvatskoj i nije imao neku konkurenciju. Dosta klinaca koje je znao s onih međunarodnih natjecanja u Mađarskoj, prestali su se pojavljivati na prvenstvima. Tin je nastavio trenirati i ići na natjecanja, s mješovitim uspjehom. “Mene je tri godine brutalno bolio lakat na desnoj ruci”, kaže. Nije to bio nikakav pad, niti ikakva tragična ozljeda. Jedan je dan, negdje u jesen 2010. radio neku vježbu na konju s hvataljkama i osjetio da ga lakat boli. Nije to ništa, pomislio je. Nije nikome ni rekao.

Na svakom ga treningu zaboli na pet mjesta. Da svaki put kmeči da ga boli, nikada ništa ne bi napravio. Odlučio je ignorirati bol i nastavio raditi na ručama. “To je bila greška. Da sam odmah rekao da nešto nije u redu, možda bi mi se moglo pomoći. Ovako, ja sam mjesec dana išao na treninge i šutio, a boljelo me sve jače i jače”, kaže Tin. Čak je, kaže, s takvim laktom otišao i na jedno natjecanje u Moskvu i tamo uzeo zlato u konju s hvataljkama. A onda je jednostavno postalo previše. Negdje pred kraj 2010. godine priznao je da ne može više s takvim laktom. “Otišli smo na Šalatu kod doktora Bojanića. Sjećam se da su me slikali i da je Bojanić stavio tu snimku mog lakta na ono svjetlo. Brzo je okrenuo glavu i rekao: ‘a u pičku materinu’. On je znao što gleda, nadao se da nije to čega se bojao. No bilo je ono čega se bojao”.

Tin je morao pauzirati mjesec dana. Bojanić ga nije htio operirati jer je još rastao, pa je postojala šansa da se popravi samo od sebe. Tin je svaki dan odlazio u dvoranu, skakao po parteru, radio sklekove na jednoj ruci i pazio da ne optereti lakat. Ponovno je došao na kontrolu. Rekli su mu da pričeka još dva mjeseca. Opet skakanje po trampolinu, opet sklekovi na jednoj ruci, opet čekanje. Ponovno dolazi na kontrolu. Kažu mu, pauza još tri mjeseca. Ukupno šest mjeseci vježbanja na suho. “To je bilo za poludjeti. Dosadi nakon nekog vremena, znate”, opisuje.

Dan kad se malo raspao

Nakon ukupno šest mjeseci pauze, liječnici su mu rekli da se situacija za malo popravila. Da može početi trenirati i da se situacija ne bi trebala pogoršati. Još ga nisu htjeli operirati. Bio je bolje možda mjesec dana, a onda se bol vratila na staru razinu. “I ništa. Ja sam nastavio trpjeti. S takvim laktom sam čak uzeo broncu na jednom velikom međunarodnom natjecanju. Bilo je grozno. Ja sam se tada počeo fokusirati više na preču. Do tada sam radio sve podjednako, ali na preči se taj lakat manje opterećivao pa je to bilo, hajdemo reći, izdržljivo”, kaže Tin.

Tin i trener Lucijan KrceVjekoslav Skledar/Telegram

Sjeća se jedne večeri kada je, kao i obično, došao doma oko 9. Ostavio je torbu u hodniku, otišao u svoju sobu, zatvorio vrata za sobom i sjeo na krevet. Počeo je plakati. Nije se taj dan dogodilo ništa posebno. Nije ga lakat bolio više nego inače niti se dogodilo išta slično. Kaže da ga je samo bilo strah da jednog dana više neće moći istrpjeti i da će odustati. “Ja sam mislio da je to to. Da će mene lakat zauvijek tako užasno boljeti, da se meni ne može pomoći. Bilo me strah da više neću moći trenirati”. Pristali su ga operirati tek u 12. mjesecu 2013., kada je imao 17 godina. “Mene od tada ništa više ne boli. Uvijek se zahvaljujem doktoru Bojaniću, spasio me. Ja sam četiri mjeseca od operacije već radio na preči”, kaže Tin.

Kada je završio srednju školu, Tin je postao senior. Upisao je fakultet Strojarstva i brodogradnje i počeo se natjecati u Svjetskom kupu. Za kontekst, Svjetski kup je gimnastičko natjecanje u sklopu kojeg se na godišnjoj razini organizira osam mitinga. Svaki savez bira šest gimnastičara koji će ga predstavljati. Gimnastičari koji su u prijašnjim godinama osvojili dovoljan broj bodova da budu A kandidati biraju na koliko će se, i na kojim će se mitinzima pojaviti, a ostali se moraju plasirati kroz kvalifikacijska natjecanja. Tin kaže da mu se život nakon završetka srednje škole nije puno promijenio. Puno ljudi iz njegovog razreda otišlo je na strojarstvo, tako da mu prelazak na faks nije bio neki šok. Jedino što su mu mjeseci bili prošarani putovanjima.

Tinov trener Lucijan KrceVjekoslav Skledar/Telegram

Prvi finale u Svjetskom kupu

Prvi Svjetski kup na koji se plasirao bio je u Cottbusu u Njemačkoj. “Ja sam tamo ušao u finale kao šesti. To je bio nevjerojatan rezultat. Moj je trener mjesecima prije isprintao raspored natjecanja. Finale je trebalo biti sljedeći dan kasno poslijepodne”, priča. Na dan finala, rano ujutro, ležao je u hotelskoj sobi, gledao televiziju i odmarao. “Odjednom čujem bijesno lupanje po vratima i psovke. Prepoznao sam glas mog trenera”, priča. Dok je Tin ležao u sobi i nezainteresirano mijenjao televizijske kanale sinkronizirane na njemački, njegov je trener ludio.

On je mjesecima unaprijed isprintao raspored, a organizatori su ga u međuvremenu ispremiješali. Robert Seligman i njegov trener bili su na tribinama dvorane u kojoj se trebalo održati finale na preči i čekali Tinov nastup. Kada su se gimnastičari, bez Tina, postrojili na parteru, nazvali su njegovog trenera i pitali gdje su. “Ja sam se u trku obukao u triko. Išli smo taksijem do dvorane, uletio sam unutra nezagrijan, a prvi natjecatelji već su izvodili vježbe. Zakasnili smo”, priča. Tin kaže da je nakon tog Cottbusa, u toj sezoni zeznuo sve što je mogao. Konstantno je radio glupe greške i ispadao u kvalifikacijama. Ništa mu nije polazilo od ruke.

Sljedeće sezone, nešto se malo promijenilo. Tin kaže da se možda opustio. Počeo je odrađivati vježbe. U svojoj drugoj sezoni u svjetskom kupu na četiri mitinga uzeo je bronce na preči. “Tu su apetiti malo porasli”, kaže. Kada je prvi put uzeo treće mjesto na Svjetskom kupu, mislio je da je to fenomenalan uspjeh. Realno, i bio je. Samo, sljedeći put kada se išao natjecati, više mu nije bilo dosta da prođe kvalifikacije. Kada jednom već uzeo medalju, zašto ne bi na medalju išao opet. Očito se imao pravo nadati da bi je mogao osvojiti.

Kako je, pred svojim idolom, na važnom treningu pao

“Ova sezona je krenula ovako: prvo srebro u Dohi. Onda Koper, zlato. Osijek, zlato. Znači ono, u devet svjetskih kupova ušao sam u finale. Od toga sam uzeo sedam medalja. Imao sam odličan niz do ovog Svjetskog prvenstva. Znao sam da mogu biti konkurent za medalju na Svjetskom kupu svaki put, samo moram početi odrađivati svoje, i počeo sam odrađivati stvarnost svaki put. U te dvije godine zeznuo sam samo jednom”, priča Tin. Toliko ga je krenulo, da je u tom razdoblju kolokvirao Termodinamiku, vjerojatno jedan od gorih predmeta, ne na strojarstvu, nego na Sveučilištu uopće.

S tim je nizom prije par tjedana došao na Svjetsko prvenstvo u Montrealu. Svjetski kup nije toliko jako natjecanje kao Svjetsko prvenstvo. Amerikanci, Kinezi i Japanci na natjecanja Svjetskog kupa uopće ne šalju svoje najbolje gimnastičare. Bude na Svjetskom kupu medaljaša s europskih prvenstava i finalista svjetskih, ali to je manje, više to. Na Svjetsko prvenstvo dolaze svi najbolji u tom trenutku. Tamo se stvarno natječe za prvaka svijeta. Uostalom, u kvalifikacijskom krugu na Svjetskom prvenstvu, na preči, natjecalo se 140 gimnastičara. Na Svjetskom kupu ih bude između 30 ili 40. U finale se plasira osmero. Tin kaže da se nikako nije mogao naviknuti na dvoranu u kojoj je trebao nastupiti. Bila je ogromna. Strop je bio užasno visok, posebno njemu, koji je navikao na dvoranu u Sokolu. “Dok letiš imaš osjećaj da si na 20 metara, a zapravo si na tri. Užasno je čudno”, kaže.

Prije kvalifikacija, svi gimnastičari zajedno odrade jedan trening. Budu tu svi suci i treneri, a natjecatelji vide s čime je tko došao i kako bi mogao proći. Tin se tu prvi puta upoznao s Epkeom Zonderlandom, možda najvećim prečašem u povijesti. Kaže da mu je bila čast samo trenirati u istoj dvorani s njim i samo to kratko rukovanje bilo mu je nekakav događaj. Tin je došao s dobrom sezonom, ali nikako nije bio favorit. Ako stvarno dobro odradi svoje, može se nadati ulasku u finale. “Ako je Zonderland, recimo, Real Madrid, onda sam ja bio Porto 2004. godine. Bio sam dobar, ali nitko se ne bi kladio na mene”, kaže Tin. Na tom probnom treningu, pred sucima i Epkeom Zonderlandom, Tin je pao.

Ne znam što se dogodilo na prvenstvu, ja kao da nisam bio tamo

Na dan kvalifikacijskog natjecanja, trema ga je dobro tresla. “Dvorana je ogromna. Stojiš sam pred prečom. Suci su 20 metara od tebe. Deset ih je i u odijelima su. Ali ja nisam imao što. Samo sam pozdravio suce i krenuo. Dalje je moje tijelo radilo, ali ja kao da nisam bio tamo. Nisam se uopće umorio. Ne znam što se dogodilo, ja sam se samo pustio. Čim sam završio vježbu, znao sam imam šanse za finale. Na kraju sam u finale ušao kao treći”, priča. Tu je, kaže Tin, on svoje napravio. Mogao je u finalu pasti tri puta, bilo bi ga briga. Ušao je u finale svjetskog prvenstva, među osam od 140 gimnastičara koji su došli.

Sreća je važna stvar, kaže Tin. Pogotovo na preči. Bez obzira koliko bili dobri, uvijek netko padne. Nešto se dogodi. To je tako i to se mora prihvatiti. U finalu je nastupao sedmi od osam natjecatelja. Jedan za drugim, prije njega na preču su izlazili gimnastičari, najbolji na svijetu, i svaki, ali baš svaki od njih, nešto je zeznuo, napravio neku grešku koja mu je uzela bodove. “Ja nisam nikoga ni gledao. Htio sam biti koncentriran. Govorio sam si, dođi gore, odradi kako znaš, i to je to. Dođem gore u dvoranu i ne mogu si pomoći. Pogledam ocjene i vidim da su slabe.

Prvi je u tom trenutku bio Zonderland s ocjenom 14.233. Znao sam da to mogu dobiti bilo kada, sa svojom pravom vježbom. A iza mene nastupaju još samo jedan. Znači, ako ja odradim svoju vježbu dobro, mogu se nadati medalji. Tu me je uhvatila neka trema. Mali strah. Kasnije je to i Zonderland rekao novinarima. Da je to jako teško. Izaći kada znaš da samo trebaš odraditi i imaš medalju. Izašao sam pred preču, pozdravio suce i izdahnuo. Ponovno mi se dogodila ista stvar.

Kao da je sve izašlo iz mene”, kaže Tin.

Jerko Mihaljević
Telegram autor
511 članak Više o autoru