Nekad je nužno odabrati stranu

Kako je obnova važne vile Baranyai na Tuškancu postala najljepše arhitektonsko ostvarenje godine

Zrinka Paladino o uspješnoj obnovi secesijske vile čuvenog Aladara Baranyaija

Kako je obnova važne vile Baranyai na Tuškancu postala najljepše arhitektonsko ostvarenje godine

Zrinka Paladino o uspješnoj obnovi secesijske vile čuvenog Aladara Baranyaija

Najveći domet arhitekta Aladara Baranyaia čine obiteljske kuće, zahvaljujući kojima je zagrebački Tuškanac poprimio obličje nalik čuvenom bečkom otmjenom predgrađu Hohe Warte. Najuspjeliju primjenu koncepta rafinirane prostorne dispozicije u savršenom spoju s geometrijskim oblicima Baranyai je ostvario u vlastitoj vili, koja je sada obnovljena. Zrinka Paladino piše o ovom važnom primjeru koji demonstrira što kvalitetna obnova zapravo znači. Ne samo investitorima, već i građanima i gradu

Od brojnih recentnih ili starijih obnova zagrebačkih rezidencijalnih gradnji u elitnim podsljemenskim stambenim predjelima, rijetke zamjećujemo i još rjeđe nas usrećuju. No, čini se, sa zadovoljstvom naslućujemo, da će jedna od njih, koja je upravo pri dovršetku, predstavljati kvalitativnu iznimku i u granicama znatno širim od naše malene zemlje. Posebno zadovoljstvo pritom predstavlja i činjenica da je riječ o gradnji koja je trpjela višedesetljetno zapuštanje, a koja je, važno je to isticati, i jedno od najznačajnijih pojedinačno zaštićenih kulturnih dobara Tuškanca, pa i Zagreba.

Riječ je i o gradnji koja je poradi svoje zapuštenosti bila ubrojena među jedinice zagrebačkog “Antivodiča”, izdanog u travnju ove godine, a koja je eto, samo šest mjeseci poslije na putu da se uvrsti među ljepša zagrebačka arhitektonska ostvarenja godine. Primjer je to koji dokazuje da se i krajnje zapuštenosti uspješno spašavaju kvalitetnim projektima i izvedbama, što kod nas, nažalost, još uvijek predstavlja samo iznimku koja potvrđuje pravilo.

Što kvalitetna obnova zapravo predstavlja

Tuškanac obiluje štićenim kulturnim dobrima, kojih je veći broj i recentnije stavljan pod pojedinačnu zaštitu, no, nažalost, niti činjenica uspostavljene zaštite nije većinu takvih baštinjenih dobara očuvala od propusta ili pak pogubnih radnji nad njima. Njihovim pojedinačnim navođenjem ispunili bismo, nažalost, i čitave knjige, a kamoli tjedni članak pa se stoga posvećujemo jednom pozitivnom primjeru koji se upravo ponosito raskrio od skela i koji već pokazuje što kvalitetna obnova zapravo predstavlja. Ne samo investitorima, već i građanima i gradu.

Vila Baranya nakon obnove Borko Vukosav

Riječ je, naravno – vjerojatno je većina već vožnjom po Tuškancu zamijetila – o secesijskoj vili Baranyai na Tuškancu 18, izvorno osobnoj obiteljskoj kući samog arhitekta Aladara Baranyaija iz sjajnog zagrebačkog arhitektonskog atelijera ”Benedik i Baranyai” koji je gradnjama iz prve polovice 20. stoljeća upečatljivo obilježio Zagreb. O vili Baranyai ne možemo govoriti, a da uz nju ne spomenemo drugu, gotovo jednako važnu gradnju istog arhitekta iz neposrednog susjedstva, vilu Benedik na Tuškancu 14, ostvarenu gotovo istodobno za Baranyaijeva poslovnog partnera i prijatelja Slavka Benedika.

Prototipi građanskog ideala stanovanja

Povjesničarka umjetnosti, profesorica Jasna Galjer zasigurno je najpomnije od svih istražila djelovanje i utjecaje arhitekta Aladara Baranyaija pa njezine riječi najkonkretnije i govore o vrijednosti tih dvaju sjajnih ostvarenja, kojima se, srećom, možemo dičiti i danas: “Najviši domet Baranyaijeva stvaralačkog izraza iz razdoblja oko 1910. godine čine obiteljske kuće, zahvaljujući kojima je zagrebački Tuškanac poprimio obličje nalik čuvenom bečkom otmjenom predgrađu Hohe Warte s Hoffmannovim vilama projektiranim između 1900. i 1902. godine za arhitektove prijatelje, umjetnike Colomanna Mosera, Carla Molla, Huga Henneberga i Friedricha Spitzera.

Vrt vile Baranyai oko 1910. godine, iz Zbirke Stahuljak J.J. Gašparca

Najuspjeliju primjenu koncepta rafinirane prostorne dispozicije u savršenom spoju s geometrijskim oblicima, kao i načina razmišljanja o arhitekturi prema zasadama Sitteova vrtnoga grada oblikovanog kao umjetničko djelo, Baranyai je ostvario u vlastitoj vili, kao i vili koju je također 1909. godine projektirao za obitelj svojeg poslovnog partnera Slavka Benedika. Oba primjera promišljenim oblikovanjem unutrašnjih prostora, gdje je sve podređeno funkcionalnosti i kultiviranoj udobnosti, uspostavljaju do krajnosti individualizirane i elitne (ali ne i elitističke) standarde istinske kvalitete življenja, koji će u različitim modifikacijama prilagođenim potrebama naručitelja postati prototipom građanskog ideala stanovanja i secesijskog stila na hrvatskim prostorima.”

Inspirirani bečkom rezidencijalnom izgradnjom

Vrijedne Vile Benedik i Baranyai na Tuškancu 14 i 18 opravdano zauzimaju visoke pozicije u povijesti zagrebačke i hrvatske arhitekture te, srećom, dobrim dijelom očuvanih interijera. Nisu se, međutim, uspjele očuvati od različitih devastacija koje su se na njima s vremenom odvijale. Kao kapitalni primjeri obiteljskih rezidencija te prototipovi zagrebačkog “cottage-stanovanja” te su dvije vile predstavnice čitave kolonije sličnih visokovrijednih prostorno-oblikovnih rješenja arhitekta Aladara Baranyaija koja su od 1909. godine nicala na nekadašnjem južnom dijelu veleposjeda Jakčinovo na Tuškancu i Cmroku.

Projekt vile Baranyai na Tuškancu 18 iz 1909. godine

Neizmjerno je važna činjenica da su obje bile osobnim vilama samih arhitekata koji su gradili inspirirani tipologijom tadašnje bečke rezidencijalne izgradnje te utjecajima Josefa Hoffmanna i obrtno-umjetničkog kruga Wiener Werkstätte. Na izvornu jednokatnu građevinu gotovo kvadratne tlocrtne osnove sa suterenom na Tuškancu 18, dovršenu 1910. godine, sam Baranyai je 1930. godine za obitelj Aleksander dogradio istočno krilo s terasama i vanjskim stubištem, koje je već osam godina kasnije preživjelo novu oblikovnu intervenciju.

Garažom je oduzet vrijedan dio sjajno oblikovanog vrta

Građevina je tada jednokatnom ravnonatkrivenom dogradnjom sa suterenom i otvorenim stubištem za gornji kat, projektiranom od Mladena Kauzlarića, poprimila današnje gabarite, a u istom je razdoblju ostvarena i garaža na parceli, kojom je, nažalost, oduzet vrijedan dio sjajno oblikovanog vrta, obilježenog pergolama koje su prema izvornom projektu resile obodne djelove parcele i pažljivo uređene zelene površine. Vrijeme je do današnje obnove, posebice po pitanju uličnih ograda i pristupa te održavanja hortikulturnih površina koje su izvorno bile najatraktivnijim ozelenjenim prostorima Tuškanca, nažalost, činilo svoje.

Donedavno stanje vile Baranyai na Tuškancu 18

Za investitora, Veleposlanstvo Republike Mađarske, u travnju 2008. godine ishođeno je prvo prethodno odobrenje za održavanje, sanaciju, obnovu i adaptaciju cjelovite građevine, koje je kroz tri produljenja, s radovima započetim krajem 2015. danas gotovo dovršeno prema projektu arhitektonskog biroa “Vulin i Ileković”. Pažljivi konzervatorski nadzor nad osjetljivom obnovom koja je uključivala i detaljno restauriranje vrijednog interijera, ali i povrat mnogih izvornih obilježja, provodila je arhitektica Eva Radolović iz zagrebačkog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode i vila je Baranyai, zahvaljujući kvalitetnom projektu i nadzoru, ponovno zabljesnula starim sjajem.

Restauracija interijera i povrat izvornih obilježja

Projekt obnove je uključio i značajne stavke restitucije upečatljivog hortikulturnog uređenja s pergolama i opremom istovjetnom ili čim sukladnijom izvornom rješenju, ali i izgradnju ogradnog zida s umjereno stiliziranim ulaznim partijama, kojima su smijenjena dosadašnja neprikladna rješenja. Ulična je ograda, posebice na uglovnom dijelu prema Jabukovcu, nažalost, izvedena znatno višom od Baranyaijeve zamisli, što je sjajnu vilu i njezino, nadajmo se kvalitetno povraćeno hortikulturno rješenje vrta, strože odijelilo od pogleda prolaznika.

Vila Baranya nakon obnove Borko Vukosav

Tri vrlo čitke i raznoliko očuvane faze izgradnje na Tuškancu 18 obnovile su se uz ujednačavanje završnih materijala i tonova kako bi zamisli velikih arhitekata koji su sukcesivno sudjelovali u gradnji ostale vjerne izvornima, ali i izmirene u međusobnim odnosima. Neka pak od okolnih Baranyaijevih ostvarenja, poput susjedne vile Segen na Tuškancu 20 rekonstruirane 2007. godine, nažalost, nisu bila jednake sreće i ostala su bez dostojanstvene budućnosti. Obnovu ćemo također susjedne Baranyaijeve vile Kell na Tuškancu 16 moći ocjenjivati tek po dovršetku radova koji su u tijeku, a tek će sada, po uspješnoj obnovi vile Baranyai, i “malignost” pojedinih dograđenih dijelova vile Benedik na Tuškancu 14 jače doći do izražaja.

Nakaradne intervencije na vili Benedik

Već je na katastru iz 1913. godine čitljiva situacija kojom je izvornom Baranyaijevom volumenu skladne obiteljske kuće Benedik dograđen sjeverni aneks s poprečnim izduljenim volumenom kućne kuglane, koji se protezao do same ulične ograde. Elegantni staklenik namijenjen zabavi ukućana i s pristupom s ozelenjene ulične fronte u nekom je razdoblju bio zazidan, a 1997. godine je odobrenjem Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, uz obrazloženje dotrajalosti i nefunkcionalnosti, srušen te južnom linijom na uštrb ozelenjene parcele povišen te proširen za pet metara.

Vila Benedik na Tuškancu 14 početkom 1980-ih

Davno odobreni, nezgrapni prizemni volumen nije u cijelosti ostvaren prema odobrenoj projektnoj dokumentaciji pa je zahtjev za njegovom legalizacijom poslovne prenamjene 2014. godine bio odbijen. Povjerenstvo za žalbe pri Ministarstvu kulture uloženu je žalbu odbilo, no nažalost smo i danas svjedocima poražavajućeg stanja u prostoru koje je nastalo zahvaljujući većim dijelom i odobrenom intervencijom. Dogradnjom prizemne građevine s nakaradnom ulaznom partijom, njezinim šturim i PVC zatvorima obilježenim pobočjem te ničemu na parceli sukladnim oblikovanjem u bitnome su poništene izvorne vrijednosti visokovrijedne građevine.

Neprimjerena intervencija na kući Benedik na Tuškancu 14

Vrijednost zagrebačkih vila je i promišljeno rješavanje okoliša

Ulična zelena PVC vrata uz zazidani zid planirane garaže predstavljaju jedan od najnepriličnijih detalja koji je mogao zadesiti visokovalorizirano kulturno dobro, pogotovo kada ono predstavlja jednu od dvije najznačajnije građevine nekada sjajne zagrebačke kolonije vila. Recentno su na kući izvedene i izmjene nekih ostakljenja, a prostrana je parcela u nekim dijelovima i danas zadovoljavajuće očuvana, no kvalitetom je svakako daleko od sjajnog izvornog hortikulturnog rješenja s početka prošloga stoljeća.

Upravo tema uređenih zelenih površina, ružičnjaka ili povijuša uz pergole, kao najvrjednijih urbanističko-arhitektonskih segmenata bajkovitih obiteljskih vila Tuškanca, danas predstavlja najugroženiji dio tih zaštićenih prostora. Ukoliko se same kuće kojim slučajem donekle i očuvaju u izvornim obilježjima, njihovim neposrednim okolišima iz parkirališno-garažnih razloga to nikako ne polazi za rukom. Nikako da shvatimo da najveću vrijednost zagrebačkih vila, ne, naravno, samo na Tuškancu, predstavlja upravo promišljeno rješavanje okoliša i zelenila kao neizostavnih dijelova uspjele arhitekture i vrijednih ambijenata.

Uništenje koje je zadesilo brojna vrijedna ostvarenja na Tuškancu

Poništavanjem prozračnih uličnih ograda, pergola, ostakljenja i zelenilom ispunjenih prostornih senzacija, koje je zadesilo gotovo sva vrijedna ostvarenja na Tuškancu i u okolici, činimo neizmjernu štetu gradu i nama samima. Usporedbom arhivskih i današnjih fotografija možemo se samo pitati kako ćemo uopće dalje. Ako o tome više ima smisla i razmišljati. Uspjela nas obnova vile Baranyai pritom barem nakratko budi iz letargije i daje malo više nade. Za nadati se je i da će poneki domaći investitor ponešto naučiti od ove obnove te svojim kulturnim dobrima također osigurati kvalitetne projekte obnove i povrata u vrijedna izvorna stanja jer rušenje kulturnih dobara ili svojevoljno mijenjanje njihove izvorne oblikovnosti do neprepoznatljivosti nije jedini put k osiguranju komfornog života.

Vila Baranya oko 1910. godine, iz Zbirke Stahuljak J.J. Gašparca

Status kulturnog dobra vile Baranyai ipak je na kraju presudio u njezinu korist, u bitnome je očuvao od većih i kobnijih devastacija kojima smo kao društvo neobjašnjivo skloni te joj naposljetku zahvaljujući senzibilnosti investitora osigurao i vrijedan projekt obnove arhitektonskog i bračnog para Dine Vulin-Ileković i Borisa Ilekovića. Sada nam preostaje samo nada da se zapuštanje jednog od najznačajnijih ostvarenja zagrebačke stambene arhitekture ranog 20. stoljeća više neće ponoviti.