Iako je preostalo malo stvari koje nas mogu začuditi, kada govorimo o HDZ-u i funkcioniranju države uopće, aktualna posjeta premijera Plenkovića Vatikanu u tome je ipak uspjela. Nakon što je izgovorio čitav niz besmislenih općih mjesta iz nacionalističkog imaginarija, koje aludiraju na poistovjećivanje vjere i nacije, Plenković je otišao i korak dalje. Rekao je doslovno da kanonizacija Stepinca ide dobro, u pravom smjeru.
Ova je izjava naravno potpuno skandalozna, ali ima više slojeva i otkriva ono što se ne želi javno priznati. Prije svega posve je izlišno postavljati pitanje kakve veze predsjednik Vlade ima s unutrašnjim pitanjem Katoličke crkve i s time koga će ona proglasiti za sveca, jer je odgovor na njega jasan. Nikakve. S obzirom da je tome tako, imamo na raspolaganju samo dvije mogućnosti.
Kanonizacija Stepinca je političko pitanje
Ili Plenković ne zna što radi i što izjavljuje, ili je toga svjestan, pa iskazujući potpuni nedostatak interesa za eventualne negativne posljedice takvog nastupa, šalje političku poruku. Imajući u vidu da premijer sasvim sigurno nije neinteligentan čovjek, preostaje nam samo druga opcija. Ona je naravno već dosadno predvidiva, a glavni joj je cilj da osnaži HDZ kao jedinu bitnu nacionalističko-klerikalnu stranku.
To što ujedno to znači da se drugi građani koji ne dijele te vrijednosti, ali i država kao institucija, na ovaj način posve negiraju, također više nikoga ne iznenađuje. Na prvi pogled je tako Plenković izrekao nešto posve očekivano. No, pažljivijom analizom, shvatit ćemo da je otkrio više nego što želi. Unatoč tome što se predstavnici Katoličke crkve i njihovi medijski i javni pobočnici, već godinama trude dokazati kako kanonizacija Alojzija Stepinca nije političko, nego vjersko pitanje, kao i pitanje morala, premijer je to ovdje u jednoj rečenici razotkrio kao netočno.
Pokušava se stvoriti nacionalna crkva
Bit svih nastojanja da se Stepinca proglasi svetim je čisto politička, i to iz razloga što je crkveni vrh uvjeren da će njegovom kanonizacijom kompletno eliminirati vlastitu odgovornost za držanje Katoličke crkve prema Pavelićevom zločinačkom režimu. To se naravno neće dogoditi, sve i kad bi Papa proglasio Stepinca svetim, jer svodi kompleksno pitanje odgovornosti i suočavanja s prošlošću na unutarcrkveno pitanje. Za razliku od takvog viđenja stvari, po ovom, kao i po svim drugim pitanjima, ključan je odnos crkve prema široj javnosti, posebno onoj koja joj ni na koji način ne pripada.
No, očito ćemo se načekati dok se ovo ne prihvati kao samorazumljivo. Drugi aspekt ovog problema je što se na ovaj način pokušava stvoriti nacionalna, bolje rečeno nacionalistička crkva, koju pojedini kaptolski komentatori sve češće otvoreno i nazivaju Stepinčevom crkvom. S obzirom da je taj koncept već ozbiljno zaživio, nema pretjeranog smisla upozoravati na njegovu nespojivost s univerzalizmom katoličanstva. Ono što pak ima smisla, kad je o crkvi riječ, je upozoriti na to da se taj crkveni ekskluzivizam očituje i u potpunoj ignoranciji Pape kao institucije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Interesi crkve identični interesima Vlade
Jednako kao što je Ivan Pavao II svojim jasnim aluzijama u govoru prilikom prvog posjeta Hrvatskoj, pokušao ukazati na potrebu pomirenja naroda i crkava na ovim prostorima, ponajprije Hrvata i Srba, to je isto pokušao napraviti i aktualni Papa inzistiranjem na mješovitoj komisiji sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Ovdašnje crkveno vodstvo pak uporno inzistira na neupitnosti Stepinca, koji ni uz najdobronamjerniji pristup ne može biti simbol pomirenja i mosta među narodima i vjerskim zajednicama.
Sve navedeno pak nema nikakve veze s građanskom državom i Republikom Hrvatskom kao institucijom, koliko god se premijer trsio dokazati suprotno. Jedino što je s tim uspio je to da je jasno poručio kako ne treba imati više nikakve dvojbe u pogledu naravi ove Vlade. Ova izjava ne znači ništa drugo, osim da su interesi crkve, identični interesima države, a to dalje znači da prijedlog Obiteljskog zakona nije eksces, nego plan iza kojeg stoji Vlada, sa svojim čelnim čovjekom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je premijer istupom o kanonizaciji Stepinca jasno poručio da su interesi crkve identični interesima države
Što zapravo znači neobična Plenkovićeva izjava koju je dao tijekom posjeta Papi
Unatoč tome što se predstavnici Katoličke crkve godinama trude dokazati kako kanonizacija Alojzija Stepinca nije političko, nego vjersko pitanje, Plenković je svojoj rečenicom da 'kanonizacija Stepinca ide dobro, u pravom smjeru' to razotkrio kao netočno
Iako je preostalo malo stvari koje nas mogu začuditi, kada govorimo o HDZ-u i funkcioniranju države uopće, aktualna posjeta premijera Plenkovića Vatikanu u tome je ipak uspjela. Nakon što je izgovorio čitav niz besmislenih općih mjesta iz nacionalističkog imaginarija, koje aludiraju na poistovjećivanje vjere i nacije, Plenković je otišao i korak dalje. Rekao je doslovno da kanonizacija Stepinca ide dobro, u pravom smjeru.
Ova je izjava naravno potpuno skandalozna, ali ima više slojeva i otkriva ono što se ne želi javno priznati. Prije svega posve je izlišno postavljati pitanje kakve veze predsjednik Vlade ima s unutrašnjim pitanjem Katoličke crkve i s time koga će ona proglasiti za sveca, jer je odgovor na njega jasan. Nikakve. S obzirom da je tome tako, imamo na raspolaganju samo dvije mogućnosti.
Kanonizacija Stepinca je političko pitanje
Ili Plenković ne zna što radi i što izjavljuje, ili je toga svjestan, pa iskazujući potpuni nedostatak interesa za eventualne negativne posljedice takvog nastupa, šalje političku poruku. Imajući u vidu da premijer sasvim sigurno nije neinteligentan čovjek, preostaje nam samo druga opcija. Ona je naravno već dosadno predvidiva, a glavni joj je cilj da osnaži HDZ kao jedinu bitnu nacionalističko-klerikalnu stranku.
To što ujedno to znači da se drugi građani koji ne dijele te vrijednosti, ali i država kao institucija, na ovaj način posve negiraju, također više nikoga ne iznenađuje. Na prvi pogled je tako Plenković izrekao nešto posve očekivano. No, pažljivijom analizom, shvatit ćemo da je otkrio više nego što želi. Unatoč tome što se predstavnici Katoličke crkve i njihovi medijski i javni pobočnici, već godinama trude dokazati kako kanonizacija Alojzija Stepinca nije političko, nego vjersko pitanje, kao i pitanje morala, premijer je to ovdje u jednoj rečenici razotkrio kao netočno.
Pokušava se stvoriti nacionalna crkva
Bit svih nastojanja da se Stepinca proglasi svetim je čisto politička, i to iz razloga što je crkveni vrh uvjeren da će njegovom kanonizacijom kompletno eliminirati vlastitu odgovornost za držanje Katoličke crkve prema Pavelićevom zločinačkom režimu. To se naravno neće dogoditi, sve i kad bi Papa proglasio Stepinca svetim, jer svodi kompleksno pitanje odgovornosti i suočavanja s prošlošću na unutarcrkveno pitanje. Za razliku od takvog viđenja stvari, po ovom, kao i po svim drugim pitanjima, ključan je odnos crkve prema široj javnosti, posebno onoj koja joj ni na koji način ne pripada.
No, očito ćemo se načekati dok se ovo ne prihvati kao samorazumljivo. Drugi aspekt ovog problema je što se na ovaj način pokušava stvoriti nacionalna, bolje rečeno nacionalistička crkva, koju pojedini kaptolski komentatori sve češće otvoreno i nazivaju Stepinčevom crkvom. S obzirom da je taj koncept već ozbiljno zaživio, nema pretjeranog smisla upozoravati na njegovu nespojivost s univerzalizmom katoličanstva. Ono što pak ima smisla, kad je o crkvi riječ, je upozoriti na to da se taj crkveni ekskluzivizam očituje i u potpunoj ignoranciji Pape kao institucije.
Interesi crkve identični interesima Vlade
Jednako kao što je Ivan Pavao II svojim jasnim aluzijama u govoru prilikom prvog posjeta Hrvatskoj, pokušao ukazati na potrebu pomirenja naroda i crkava na ovim prostorima, ponajprije Hrvata i Srba, to je isto pokušao napraviti i aktualni Papa inzistiranjem na mješovitoj komisiji sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Ovdašnje crkveno vodstvo pak uporno inzistira na neupitnosti Stepinca, koji ni uz najdobronamjerniji pristup ne može biti simbol pomirenja i mosta među narodima i vjerskim zajednicama.
Sve navedeno pak nema nikakve veze s građanskom državom i Republikom Hrvatskom kao institucijom, koliko god se premijer trsio dokazati suprotno. Jedino što je s tim uspio je to da je jasno poručio kako ne treba imati više nikakve dvojbe u pogledu naravi ove Vlade. Ova izjava ne znači ništa drugo, osim da su interesi crkve, identični interesima države, a to dalje znači da prijedlog Obiteljskog zakona nije eksces, nego plan iza kojeg stoji Vlada, sa svojim čelnim čovjekom.