Kako je prije 120 godina otvoreno narodno kazalište u Zagrebu

To upućuje na to, da je barun Jelačić već prije najavio svoju donaciju, da se za gradnju novog kazališta računa s cijelim zemljištem, napokon i na to da je odredba o kazalištu u regulatornoj osnovi rezultat dogovora Grada i Vlade. Kazalište je, naime, zakonom iz 1861. (zakonski članak LXXVII) dobilo status javne ustanove, pod izravnom ingerencijom Sabora.

Je li nova zgrada uistinu bila potreba? Još 1851. Vlada je na preporuku Dimitrija Demetra kupila na dražbi Stankovićevo kazalište na Gornjem gradu. U tom i sljedećem desetljeću u prvom je planu drama, dok je opera s Ivanom pl. Zajcom na čelu osnovana tek 1870. Dotad nije bilo prigovora gornjogradskoj zgradi. No upravo 1870., vladin povjerenik za kazalište, inž. Mirko pl. Halper-Sigetski (1830.-1896.) utvrđuje kako je zgrada neprikladna zbog kohabitacije dvaju ansambala već sada, a da se o budućnosti ne govori.

Tridesetogodišnja trakavica

No tek poslije 1871., kad je barun Jelačić umro na svom imanju u rodnom Humu na Sutli, moglo se početi razmišljati o gradnji i lokaciji. Halper-Sigetski najprije se usredotočio na osiguranje cijelog zemljišta, što je iziskivalo dugotrajno pregovaranje i dogovaranje s drugim vlasnicima, a otegotna su okolnost bile tužbe udovice, Antonije Jelačić pl. Kanižaj, koja je osporila gotovo sve odredbe oporuke, smatrajući da je teško oštećena zbog razvoda braka prije više godina.

Godine 1776. Halper-Sigetski uputio je banu Ivanu Mažuraniću predstavku u kojoj najavljuje pozitivni ishod transakcija i završetak sudskih procesa te ujedno preporuča kao projektanta nove kazališne zgrade bečkog arhitekta Hermanna Helmera (1849.-1919.), koji s Ferdinandom Fellnerom ml. (1847.-1916.) od 1873. vodi arhitektonski atelijer, koji će se s vremenom specijalizirati upravo za kazališta. Helmerova je referenca nesumnjivo bilo varaždinsko kazalište, otvoreno 1873. Kako su 1877. većim dijelom riješena otvorena pitanja ostavšine, počinje sabirna akcija za kazalište, a već iduće godine suglasnošću Grada i Vlade donesena je odluka da se nova kazališna zgrada podigne na bivšem Jelačićevom ili tzv. zakladnom zemljištu, čime je potvrđena odredba regulatorne osnove iz 1865.

Time započinje prva faza tridesetgodišnje trakavice. Ta je faza ispunjena optimizmom i nadom. Povjerenikom za kazalište 1880. postaje dr. Marijan Derenčin (1835.-1908.), tada predstojnik vladinog odsjeka za pravosuđe (današnjim rječnikom ministar), i sam dramski pisac. On se smjesta i strastveno angažirao za gradnju: podnio Vladi financijski elaborat, osnovao Kazališni odbor i 24. veljače 1881. uputio proglas hrvatskom narodu za sabiranja prinosa. Iste, 1881. godine atelijer Fellner & Helmer izradio je projekt kazališta za iličku lokaciju i predstavio ga naručiteljima i javnosti. Najprije su ga ocijenili stručnjaci, a potom građanstvo. Projektanti su cijelo zakladno zemljište iskoristili za što efektniju postavu monumentalne palače, glavnim pročeljem okrenute prema Ilici. Smjestili su je usred novog trga, koji bi u budućnosti bio okružen palačama.

Anketna rasprava

Opća je pozornost usmjerena formi i stilu kazališta, dok urbanističke posljedice tada, a ni još dugo ne dopiru do svijesti. Naime, trg na samom utoku Ilice u Jelačićev trg urbanistički je nesmisao, nametnut stjecajem okolnosti: donacijom i njezinim bespogovornim prihvaćanjem. No optimistični planovi o skoroj gradnji kazališta nisu se obistinili, a aktualizirani su ubrzo nakon nastupa novog hrvatskoga bana grofa Károly/Dragutina Khuena-Héderváryja (1849.-1918., ban od 1883. do 1903.).

Ban je 15. ožujka 1885. sazvao anketnu raspravu na kojoj su razmatrana financijska pitanja i sam projekt, no najviše je bilo govora o lokacijama. Naime, uz iličku lokaciju, predložene su još tri: na Trgu Nikole Šubića Zrinjskoga, na istočnoj strani Jelačićeva trga i na Sajmištu, kako se tada zove današnji Trg maršala Tita. Tom raspravom počinje druga faza koja će se rastegnuti do 1894. Obilježavaju je licitiranje lokacijama, formiranje dvaju tabora, polemike i pokušaji nadmetanja. Tematske konferencije u kojima su uz visoke vladine funkcionare sudjelovali gradski i saborski zastupnici i gotovo svi mjerodavni stručnjaci održavale su se 1886., 1889. i 1894.

Još 1885. odbačena je zrinjevačka lokacija: „cjelina, tako harmonično smišljena i izvedena, da bi bila prava grehota tu harmoniju nakaziti velikom sgradom.“ Simpatije ne izaziva ni Sajmište koje je prema većini predloženo samo zato jer se očekuje da će Grad besplatno ustupiti zemljište, iličko bi se prodalo i dobivenom svotom zaokružilo kazališni fond, pa bi se kazalište odmah počelo graditi. „Spomenuto je mjesto takov prediel, takova točka, o kojoj se ne može suditi da odgovara onim uvjetom, koji bi ga mogli učiniti prikladnim za gradnju kazališta.“ Prednost dobiva istočna strana Jelačićeva trga: „Kazalištnom zgradom dobio bi on impozantno iztočno pročelje“. No gradnja na toj lokaciji bila bi najskuplja: pretpostavlja regulaciju potoka Medveščaka, nabavu triju kuća i zemljišta, koji bi se u slučaju odluke kupili novcem od prodaje parceliranog Jelačićeva zemljišta. Iličku lokaciju većina ne smatra prikladnom.

Diskusija se nastavlja sljedeće, 1886. godine, kad ban kao ravnopravnu alternativu lokacijama na Jelačićevu trgu i u Ilici proglašava Sajmište, na kojem je tada još stočno sajmište. „Zašto da se od Sajmišta ne stvori liepi centrum…“ I dio javnosti počinje se priklanjati tome, a ban upućuje Gradu službeni upit bi li besplatno ustupio gradilište na Sajmištu za gradnju kazališta. I doista, gradska skupština nakon dugotrajne rasprave 22. travnja 1886. donosi odluku da daruje gradilište – ali uz ograde.

Velika svota iz budžeta

Prevladavaju pobornici lokacije na Jelačićevu trgu, koji ne vjeruju u skoru izgradnju sajmišnog trga ni njegove okolice. Bude li se kazalište gradilo na Jelačićevu trgu, Grad nudi veliku svotu iz gradskog budžeta. Polemike ne jenjavaju. Naposljetku se Društvo inžinira i arhitekta javlja s još jednom lokacijom: na zapadnoj strani trga, gdje je već utvrđeno gradilište za Obrtnu školu (danas Muzej za umjetnost i obrt). No u novoj regulatornoj osnovi 1887. kazalište se utvrđuje u Ilici. Ako ne već na Jelačićevu trgu, kako je željela gradska vlast, onda na mjestu prvotno namijenjenom kazalištu – ali nipošto ondje gdje ga želi ban grof Khuen-Héderváry!

Pitanje lokacija razlaže se i rasteže na konferecijama koje je ban sazivao 1889. i 1894. – nakon zastoja zbog financijskih problema, prevladanog zaslugom izidora Kršnjavoga koji je ponovno aktualizirao gradnju i reviziju projekta kazališta. Rasprave su kao i prije obojene politički. Opozicijske stranke i grupacije – politički korpus programski naglašeno usmjeren nacionalnoj emancipaciji zalaže se za lokaciju na istočnoj strani Jelačićeva trga, dok vladine i vladajuće strukture zastupaju banovo opredjeljenje i volju. I javno se mnijenje priklanja Jelačićevu trgu. No Sajmište, od 1888. Sveučilištni trg, ipak se izmijenio. Stočno sajmište preseljeno je 1890., a na obodima su se osovile nove, reprezentivne javne palače: Obrtna škola, Učiteljski dom i zgrada Narodnih novina na uglu Prilaza i Frankopanske ulice.

Ljubav u novoj kući

Atelijer Fellner & Helmer podnio je potkraj 1893. projekt, revidiran poglavito zbog novih protupožarnih propisa koji među ostalim daju prednost soliternom položaju kazališta. Ban 17. ožujka 1894. saziva javnu rasprava i sam predsjedava konferenciji, rekapitulira rasprave o lokaciji i iznosi svoje razloge za Sveučilištni trg. Odluku, međutim, nije donio, a ponovnu raspravu obrazlaže ovako: „Kada se pristupi k položenju temeljnog kamena, tad bi dobro bilo, da ne bude antagonizama, da obćinstvo to primi sa dobrohotnošću, da se svestrana ljubav trajno udomi u toj kući.“

Ali anketa ne donosi željenu suglasnost. Na drugoj konferenciji 4. travnja 1894. prikazani su sadreni modeli dijelova grada s lokacijama i model kazališta, tako da se postavljanjem u svaki od modela zorno prikažu prednosti ili mane pojedinih položaja. Uz estetske kriterije podastiru se i čvrsti financijski razlozi. Oni rječito govore za Sveučilištni trg. U završnoj riječi ban izlaže glavni motiv koji njegovu odluku usmjeruje na Sveučilištni trg: „Oko Sveučilištnog trga okupit će se kulturni zavodi, pak će tamo biti kulturno središte.“ Dva dana nakon konferencije, 6. travnja 1894. ban zahvaljuje Gradu na ustupu gradilišta potvrđenom još 1886. Gradnja je započela u svibnju 1894., a u ožujku 1895. građevinski su radovi uglavnom završeni. Početkom 1895. razmatra se napokon i hortikulturno uređenje trga.

Kazalište je moralo biti završeno do listopada, kada se u Zagrebu očekuje carev posjet. Otvaranje je predviđeno kao vrhunac trodnevnoga, uistinu zbijenog monarhova programa. Svečanost polaganja zaključnog kamena održana je 14. listopada 1895. u 14 sati, a uvečer gala predstava. Program je pripremio Stjepan pl. Miletić, novi intendant kojeg je ban izabrao i imenovao: Miletićev prigodni prolog „Slava umjetnosti“ i osma slika Zajčeve opere „Nikola Šubić Zrinski“. U svečanosti otvaranja sudjelovali su političari, visoki činovnici, svi koji su na bilo koji način pridonijeli realizaciji, uglednici koje je zadnji čas ugurao Miletić i kao obično – građani kao statisti. A 16. listopada studenti su na Jelačićevu trgu spalili mađarsku zastavu. Dok se spektakl otvaranja kao svojevrsno djelo historicističke kulture dugo se očuvalo u urbanoj memoriji, protest na Jelačićevu trgu zavazda je ostao u nacionalnoj povijesti.

Ideološke interpretacije

Cijela priča o gradnji kazališta zanimljiva je (i poučna) iz aspekta razvoja Donjega grada i poimanja urbaniteta. Kao i poslije, i mnogo poslije, sve su vizije i ideje usredotočene na najuže područje središta, napose na glavni, Jelačićev trg. Tamo bi se gradilo kazalište, a bude li se gradilo drugdje, ondje se predlaže nova gradska vijećnica: „velika, sjajna sgrada“. Bude li se prodalo tzv. zakladno zemljište, ondje bi se gradile palače. Sajmište/Sveučilištni trg kasno i jedva nailazi na simpatije. Naprotiv, njemu daje prednost ban grof Khuen-Héderváry.

Analizom goleme dokumentacije dospijeva se do zaključka da taj stav nije samo zasnovan na praktičnim, pa ni političkima razlozima – jer ban se pred carem želio legitimirati reprezentativnim zdanjima i kultiviranim urbanim ambijentom. Khuen-Héderváry, slično kao prije dvadeset godina Ivan Kukuljević-Sakcinski, iskazao se kao vizionar koji je mislio dugoročno i predvidio da će tada ignorirani trg postati „liepi centrum… kulturno središte“. U toj je perspektivi nametnuo lokaciju, što se kasnije pokazalo ispravnim i donijelo mu kao najomraženijem zemaljskom poglavaru barem malo simpatije. No u hrvatskoj historiografiji Khuen-Héderváry se do danas, uz rijetke disonance, prikazuje u duhu ideološki (pravaški) obojenih interpretacija starijih povjesničara.

A također iz ideoloških pobuda velikom je dobrotvoru, barunu Eduardu Jelačiću Bužimskom oduzeta ulica koja je od 1899. nosila njegovo ime. Najprije je 1947. preimenovana u Britansku ulicu, nedugo nakon toga dobila je ime antifašista Ive Marinkovića, a 1994. filozofa i polihistora Frane Petrića, koji vjerojatno nije ni čuo za Zagreb. Grof Khuen-Héderváry umro 1918. osamljen i slijep u Beču, a njegov arhiv do danas nije izazvao interes hrvatskih povjesničara.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 10. listopada 2015.