Kako je Split zaboravio jednu važnu spomen-ploču (i borbu s fašistima)

Mijenjali su osobna imena, toponime, sve radnje u gradu, javne službe i kancelarije dobile su talijanske natpise, sve ulice su dobile talijanska imena, zidove su oslikali Mussolinijevim likom i fašističkim simbolima, službenim jezikom proglasili talijanski, a hrvatski ukinuli. Od prvog dana grad se suprotstavio, posebno omladina, demonstracijama protiv nastave i svjedodžaba na talijanskom jeziku, uličnim diverzijama, širenjem letaka, sabotažama, bombama…

Otpor je rastao, a s njim i batinanja, zametnuo se rat, punili se zatvori. Mučenja, ubojstva, prijeki sudovi, strijeljanja Splićana izvršena u Sinju, Trogiru, Šibeniku. Slijedio je masovni odlazak u partizane i istodobno nesmiljena borba u samom gradu, zapisao je Jelaska. Elementarni patriotizam naveo je Splićane da vojnu kapitulaciju tog posebno zlog zavojevača obilježe spomen-pločom.

Službeni zaborav

Da, ali sve te pobjede, herojstva i patnje jednog od najvećih hrvatskih naraštaja, sve je to poput fantazme nestalo u sveopćem revizionističkom ozračju devedesetih. Tako je i skidanje ploče na hotelu „Park“, zajedno sa spomen-pločom oslobodiocima grada na zapadnom zidu povijesne Gradske vijećnice na Pjaci i mnogim drugima, prošlo u javnosti uglavnom nezapaženo, u moru od oko tri tisuće antifašističkih spomenika i spomen-obilježja koji su tih godina srušeni ili uklonjeni u Hrvatskoj. U desničarskom udaru na pamćenje grada u Splitu ih je nestalo oko polovine koji su postojali. Uz to, značajni datumi iz bliže nacionalne povijesti arhivirani su i bačeni u službeni zaborav.

Danas, dvadeset godina poslije, može se postaviti pitanje: pruža li recentna obnova i uređenje glavne fasade hotela „Park“ idealnu priliku da se stvari poprave, a spomen-ploča o jednom važnom događaju iz nacionalne borbe za slobodu vrati na svoje mjesto? Time se ne bi samo ispunilo vidljivo otklesano uleknuće u bijelom kamenu na pročelju zgrade. Ta spomen-ploča civilizacijski je znamen koji razumije cijeli demokratski svijet – podsjetnik na pobjedu, ali i na žrtve koje su podnijeli Splićani i Dalmatinci kako bi prisilili fašiste da pokleknu, podviju rep i poraženi se vrate odakle su i došli.

Ultimatum u hotelu “Park”

O događajima koji su se zbili uz Splitu početkom rujna 1943. pisali su mnogi. To prvo oslobođenje Splita 1943. imalo je veliko značenje zbog organiziranja obrane, široke mobilizacije, evakuacije i masovnog izlaska iz grada u partizane, zaplijenjene goleme količine ratnog materijala i angažiranja velikog broja ljudi raznih struka i profila u rad vlasti, vojske i drugih djelatnosti na oslobođenom području.

Ta ocjena vojnog povjesničara generala Fabjana Trge, dio je njegove opsežne analize Splitskog ustanka nakon kapitulacije Italije i pregovora o uvjetima predaje koje je, radi predaje oružja, 9. rujna u hotelu „Park“ otpočeo Drago Gizdić, član Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju. On je prvi stupio u vezu s generalom Becuzzijem postavljajući zahtjev da se talijanska vojska bori zajedno s partizanima. Becuzzi manevrira i, kao i ostali talijanski generali, nastoji dobiti na vremenu. Na idući sastanak doći će član Vrhovnog štaba dr. Ivo Lola Ribar i komandant IV. Operativne zone Vicko Krstulović.

U međuvremenu, Split je osvanuo sav u zastavama, a narod se skuplja pred hotelom „Park“ gdje Becuzzi i nadalje izbjegava direktne odgovore. Predstavnici NOV-a traže da postavljene zahtjeve prihvati; u protivnom – oni će ih sprovesti silom. Ne čekajući, građani 10. rujna oko 11 sati otpočinju razoružavanje talijanskih jedinica. Trgo bilježi da u razoružavanju sudjeluju i dječaci od 12 do 14 godina, dok građani preuzimaju sva skladišta hrane i opreme, a Mjesni komitet raspisuje poziv za dobrovoljnu mobilizaciju. Odaziv Splićana premašuje sva očekivanja. I dok traje natezanje oko formalne kapitulacije divizije Bergamo, mladež Splita, odlazeći listom u partizane, u Kučinama formira svoju Splitsku brigadu…

Totalna kapitulacija

Ocjenjujući značenje ustanka u Splitu, Štab IV. operativne zone 15. rujna 1943. priopćuje: „Rezultat razoružavanja je dvostruki: prvo, ogromni ratni plijen i ostali materijal (gradsko sjedište divizije) i pravi narodni ustanak koji je obuhvatio najšire mase, iz samog Splita 3000 dobrovoljaca (podatak nepotpun – vjerojatno se odnosi na dobrovoljce koji su prvih dana stupili u partizane, op. p.) i drugo, poticaj raznim političkim grupacijama, od HSS-ovaca do jugonacionalista, da se pridruže našim redovima. Ustanak zahvaća i talijansku vojsku, tako da već sada talijanski dijelovi sudjeluju u borbama. Autoritet naše vlasti je apsolutan“.

Od onih Talijana, uglavnom bivših kraljevih karabinjera, koji su prešli na stranu NOV-a, 13. rujna formiran je bataljun Garibaldi, jačine oko 350 ljudi.

General Becuzzi je 12. rujna i formalno izvršio predaju divizije. U Splitu je razoružano ukupno 12.000 do 13.000 Talijana. Iako je divizija Bergamo razoružana, o njenoj formalnoj predaji potpisan je dokument od strane dr. Ive Lole Ribara i Koče Popovića kao članova vojne misije, te britanskog majora B. Deakina, američkog kapetana M. O. Benzona i generala Becuzzija.

U oslobođenom Splitu izašao je posljednji broj talijanskog dnevnika „Il popolo di Spalato“, kojega je uredio jedan talijanski oficir antifašist, a prije štampanja pregledao ga Ivo Randić, sekretar splitskog partijskog komiteta.

Split 16. rujna manifestira privrženost NOP-u, KPJ i komandantu Titu. Na Botićevoj poljani, Prokurativama, održan je veličanstven zbor na kojem sudjeluje oko 10.000 Splićana. Govore V. Krstulović, I. L. Ribar, Mijalko Todorović i šef britanske vojne misije B. Deakin. On svoj govor započinje pozdravom na hrvatskom jeziku. Istog dana u Splitu je tiskana „Slobodna Dalmacija“, br. 28. To je bilo prvo “splitsko” izdanje lista koji je 17. lipnja 1943. počeo izlaziti na Mosoru, a tiskao se na više mjesta u Zagori i na otocima.

Privatna proslava Dana pobjede

Zašto je skinuta splitska ploča na hotelu „Park“ možda je danas jasnije nego jučer. Nasilje nad pobjedničkim hrvatskim partizanskim antifašizmom od samog početka politički je programirano kako bi se sustavno proveo zaborav vrijednosti koje je ostavio u baštinu hrvatskom narodu. Duboke podjele koje je izazvala takva nezdrava politika učinile su golemu štetu hrvatskom nacionalnom životu.

Onima koji bi „obarali hrastove“ antifašizma, kako bi rekao Malraux, najviše smeta predvodnička i pobjednička uloga komunista u antifašističkoj borbi. Tradiciju hrvatskog antifašizma dovodi u pitanje čak i novoizabrana predsjednica Republike odvajajući Tita od antifašizma što izaziva velika negodovanja i produbljuje podjele, a mnogi u javnosti upozoravaju na nedostatak logike i odsustvo političke i povijesne pameti u takvim potezima.

U snažnoj esejističkoj intervenciji na ovom portalu, povjesničar dr. Tvrtko Jakovina ističe da su u Hrvatskoj komunisti bili antifašisti koji su poveli u borbu protiv fašizma, pa i one antifašiste koji nisu vjerovali u komunizam. „Možda su i Hrvati mogli kao Poljaci, organizirati vlastiti nekomunistički antifašizam, no, eto, nisu“, piše on. Jakovina smatra da je cilj „cijelo razdoblje od nastanka republikanske Hrvatske do Republike Hrvatske, pretvoriti u pustoš“ i upozorava na činjenicu da će Hrvatska 70 godina od pobjede nad fašizmom obilježiti nedržavnom, polu-privatnom proslavom Saveza antifašističkih boraca.

Što može u Modeni, ne može u Splitu

Splitska Udruga antifašista i antifašističkih boraca već dva desetljeća nastoji gradskim vlastima različitog političkog i ideološkog predznaka, koje su se u međuvremenu smjenjivale, ukazati na neprihvatljiv i politički neprirodan odnos prema antifašističkoj baštini u gradu kao što je Split. U tu svrhu upućivani su argumentirani zahtjevi. Tako, između ostalog, godine 2003. na skupu povodom obilježavanja prvog oslobođenja Splita, antifašistički borci i građani antifašisti zahtijevaju od Poglavarstva grada da se na pročelje hotela „Park“ vrati spomen ploča kojom je bilo obilježeno potpisivanje predaje talijanskog garnizona partizanskim vlastima i narodu Splita što je imalo veliki odjek kod Saveznika, a londonski „Times“ o tome objavio editorijal pod naslovom „Nagrada za herojstvo“.

Tom prilikom zatraženo je i ponovno postavljanje nove spomen ploče garibaldincima. Tim Talijanima Split je bio odao počast spomen-pločom postavljenom na zgradi Biskupove palače, tadašnje zgrade splitskog Sveučilišta. Ploča je iskopana iz zida i uklonjena 1998. kada se zgrada, u međuvremenu vraćena Nadbiskupiji, preuređivala na dar papi uoči dolaska Ivana Pavla II u Split.

Nakon uređenja fasade spomen-ploča nije vraćena na svoje mjesto uz obrazloženje da njen sadržaj nije primjeren za jedan crkveni objekt, dok ni gradske ni konzervatorske vlasti nisu bile zainteresirane da interveniraju. Nakon uobičajeno dugog natezanja izrađena je nova, neugledna ploča i postavljena na krajnje neprimjereno mjesto u blizini. I ova ploča bila je meta vandalskih devastacija.

Ovdje treba spomenuti praksu Katoličke crkve u Italiji. Sjevernotalijanski gradovi s partizanskom i antifašističkom tradicijom u suradnji s katoličkim crkvenim vlastima kao da spadaju u drugu civilizaciju u odnosu na splitske civilne i crkvene vlasti. Za razliku od Katoličke crkve u Hrvata tamo poštuju partizanske antifašiste. Ploče s portretima poginulih partizana već desetljećima stoje na kampanelu katedrale u Pavarottijevoj Modeni. Što bi Katolička crkva u Splitu rekla da su vlasti nakon 1945. spomen ploče s portretima palih partizana postavili na podnožje kampanela svetog Duje? A zašto i ne bi? Golema većina, više od 90 posto naših partizana, bili su kršteni i krizmani vjernici.

Ni partizana ni Saveznika

Ploča na hotelu „Park“ spominje se i narednih godina u uzaludnim intervencijama Udruge antifašista prema splitskim vlastima. U gradu koji je toliko propatio od talijanskih fašista i njemačkih nacista smatra se svetogrdnim brisanje imena Ulice žrtava fašizma, zajedničkog simbola svih stradalih Splićana. Uporno se već godinama insistira da se i u postolje štandarca (jarbola koji vije gradsku zastavu) na Narodnom trgu, upiše datum Oslobođenja Splita, 26. listopada 1944. Na tom simboličnom mjestu komune nema ni jednog datuma od narodnog preporoda dr. Gaje Bulata do Tuđmana i RH! Ni najnoviji zahtjev iz 2014. godine nije prihvaćen. Ovoga puta otklonio ga je gradonačelnik Ivo Baldasar (predsjednik gradskog SDP-a) u paketu sa svim drugim prijedlozima Udruge antifašista i antifašističkih boraca.

Politički cinično bilo je i oduzimanje imena Savezničkoj obali u splitskoj Gradskoj luci čime su nepoćudnima označena Velika Trojica – Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i SSSR-a s kojima su se hrvatski partizani zajednički borili i izašli kao pobjednička vojska u Drugom svjetskom ratu. Tragičnu dimenziju imala je prošlog ljeta rasprava o ulici Prvog splitskog partizanskog odreda koja je definitivno Split smjestila na marginu političkog primitivizma i provincijalizma, u kojem paralelno žive dubok mrak u glavama ovdašnjih desničara i nacionalista i upravo cvatući oportunizam na drugoj strani spektra gradske političke scene, koja splitskom i hrvatskom partizanstvu od prigode do prigode samo nosi vijence.

Većina mladih pred kraj ovog stoljeća odrasta u nekoj vrsti permanentne današnjosti, bez ikakve organske veze sa zajedničkom prošlošću vremena u kojem žive, pisao je veliki, nedavno preminuli Eric Hobsbawn. „Za povjesničare moje generacije i podrijetla prošlost je bila neuništiva, ne samo zato što su pripadali vremenu kada su se ulice i javna mjesta nazivala po povijesnim ličnostima i događajima … kada su ratna spomen-obilježja podsjećala na prošle dane … nego i zato što su javni događaji bili sastavni dio naših života. Uništavanje prošlosti jedno je od najkarakterističnijih i najsablasnijih fenomena kasnog dvadesetog stoljeća“.

Baldasar na potezu?

Kada je riječ o povratku splitske spomen-ploče na fasadu hotela „Park“ bilo bi opravdano očekivati i angažman splitskog gradonačelnika Ive Baldasara, i to po dvije linije: Baldasar je nominalno „ljevičar“ (predsjednik SDP-a) ali i blizak hotelskim menadžerima jer je po struci i vokaciji došao iz turizma. Međutim, od Baldasara nije za očekivati „ideološke argumente“. On je na sličnim pitanjima već doživio ozbiljni fijasko.

Treba samo spomenuti govore na otvaranju spomenika postrojbi koja nosi ime ustaškog ratnog zločinca Rafaela viteza Bobana, održanog lanjskog 9. svibnja na Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom. Ovogodišnjeg 10. travnja, na Dan NDH, poslao je delegaciju da položi vijenac. Način na koji se zalagao za Ulicu prvog splitskog partizanskog odreda pretvorio se u tragikomičnu farsu. Splitski je gradonačelnik, dakle, ozbiljno suočen s kritikama građanske i antifašističke javnosti i smatra se idejno posve kontroverznim i izgubljenim.

No, možda bi baš on mogao uvjerljivije od nekog drugog objasniti sadašnjim privatnim vlasnicima hotela potrebu da se vrati spomen-ploča na pročelje hotela „Park“ ako ih uvjeri u marketinšku opravdanost tog „detalja“ na fasadi: hotel „Ritz“ u Parizu ili „Savoy“ u Londonu itekako bi iskoristili da se događaj poput kapitulacije talijanske vojske u splitskom hotelu „Park“ zbio pod njihovim krovom. Zasigurno bi oni od toga učinili nadogradnju hotelskog branda.

Što je pisalo na ploči?

U ovoj kući 1943. 9. IX prigodom prvog oslobođenja Splita na postavljene uvjete komandanta Operativne zone druga Vicka Krstulovića u prisustvu Ive Lole Ribara i Svetislava Stefanovića Ćeće kapitulirao je štab talijanske divizije Bergamo na čelu s komandantom Becuzzijem

Dokument o predaji

U Splitu, u Štabu bivše talijanske divizije Bergamo potpisan je dokument o njenoj formalnoj predaji. U ime Vrhovnog štaba NOV-a i POJ-a dokument su potpisali Ivo Lola Ribar i Koča Popović, komandant pristigle Prve proleterske divizije. Pored njih, dokument su potpisali i predstavnici Velike Britanije, major Bill Deakin, šef vojne misije pri Vrhovnom štabu, kapetan J. E. Burke, šef vojne misije za Dalmaciju i kapetan M. O. Benson, američki predstavnik pri Britanskoj vojnoj misiji. Takav dokument potpisan je još 9. rujna od predstavnika IV. Operativne zone NOV-a Hrvatske.

„Ovaj dokument potvrđuje formalnu predaju cjelokupnog naoružanja i ratnog materijala pješadijske divizije Bergamo i raznih jedinica armijskog korpusa (Osamnaesti armijski korpus, op. prir.) koje se nalaze u Splitskom garnizonu, kako je predviđeno klauzulama primirja, potpisanog na dan 3. rujna 1943, između savezničkih vlada i talijanske vlade. To je predano oružanim snagama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije prema sporazumu između vojnih predstavnika Vrhovne savezničke komande, koji su ovlašteni za izvršenje predaje, komandanta pješadijske divizije Bergamo i Vrhovne komande Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.

Ugovoreno je:

Oficiri zadržavaju pištolj na riječ komandanta divizije, i bit će snabdjeveni propusnicom s dozvolom kretanja po gradu Splitu.

Komanda Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije se obvezuje da će se, u granicama svojih mogućnosti, pobrinuti za opskrbu talijanskog civilnog stanovništva i talijanskih jedinica, i za njihov transport u Italiju.

Članovi savezničke vojne misije pri Vrhovnoj komandi Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije se obavezuju da obavještavaju svoju komandu o stanju talijanskih jedinica,

s ciljem da im se upute plovna sredstva, pod pratnjom, za transport u Italiju talijanskih trupa i za njihovo snabdijevanje, dok spomenuti transport ne bude izvršen.

Talijanska vojna lica, s obzirom da su pristala na uvjete primirja, treba smatrati prijateljima a ne neprijateljima. Stoga je garantirana njihova lična sigurnost, s izuzetkom nekih koje treba smatrati ratnim zločincima.

Dozvoljeno je naoružanje puškama radi održavanja reda i discipline u logorima. Komandi divizije Bergamo ostaju pet automobila i dva kamiona.

General Emilio Becuzzi, komandant divizije Bergamo

Emilio Becuzzi v. r.

Gen. Konstantin Popović, predstavnik Vrhovne komande Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije

K. Popović v. r.

Major Wiliam Deakin, šef engleske misije

Deakin v. r.

Kap. J. E. Burke, šef engleske misije za Dalmaciju

J. E. Burke v. r.

Delegat Vrhovne komande Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije dr. Ivo Ribar

Ivo Ribar v. r.

Kap. M. O. Benson, američki predstavnik pri engleskoj vojnoj misiji

M. O. Benson v. r.

---

 

Marin Kuzmić bio je dugogodišnji glavni urednik Slobodne Dalmacije i Nedjeljne Dalmacije, po struci profesor komparativne književnosti i filozofije. Radio je kao novinar, novinski i televizijski urednik. Glavni urednik Studentskog lista (1964.-1966.), urednik na TV Zagreb (1968.- 1972.), glavni urednik Slobodne Dalmacije i Nedjeljne Dalmacije (1973.-1978.), dointendant HNK u Splitu (1990–1991.), redaktor u Slobodnoj Dalmaciji (1991.-1995.) i zamjenik glavnog urednika splitskog tjednika i dnevnika Dan (1996-1997.). Radio stručno-političke poslove, više godina bio član splitskog Izvršnog vijeća (Poglavarstva) i Izvršnog vijeća Gradske zajednice općina Split-Solin-Kaštela (1985.-1990.). Surađivao i bio članom uredništva u časopisima za društvena i kulturna pitanja (Razlog, Pogledi), predsjednik Festivalskog vijeća Splitskog ljeta (1980.-1985.). Od 1995. u mirovini i živi u Splitu.