Serija koja je promijenila Ameriku

Pa iako sam bio u gej baru, taj je bar u New Yorku, gradu koji je već sve vidio, pa i osam prethodnih sezona Will & Grace. Znao sam da je serija obnovljena nakon deset godina, ali mi nije bilo jasno zašto bi je javno prikazivali, čak i u gej baru. No, Amerikanci u mom društvu (u doba izvorne serije – djeca) bili su oduševljeni, kao i većina bara, koji se naglo utišao i počeo gledati seriju.

Zašto su vam odjednom toliko važni Will & Grace, pitao sam kolegu s fakulteta koji je sjedio pored mene. “They’ve changed America”, rekao mi je. Oni su promijenili Ameriku. Očito postoji veliki raskorak između mog zagrebačkog gledanja te serije i onoga što u njoj vide Amerikanci. Poslije sam na internetu pokušao otkriti zašto takvu važnost pripisuju jednom sitcomu. Opći zaključak: They’ve changed America. To pišu sve novine, portali, izašli su deseci komentara i eseja o tome što je Amerika bila kad su Will & Grace startali i koliko je, zahvaljujući Willu i Grace, danas drukčija. Čini se da je ta serija bila važnija nego što sam ikad mislio. Njena obnova u Americi je politički i društveni događaj par excellence, nešto o čemu – zagušen Trumpom – ne stignem često pisati.

Svijet je postao dosta drugačije mjest

Ovo je glavna postavka: Will & Grace pojavili su se u potpuno drukčijem svijetu od današnjeg i uspjeli ga promijeniti. Pomogli su da se u Americi uvede bračna ravnopravnost. I to se zapravo ne odnosi samo na Ameriku, nego i na dobar dio zapadnog svijeta, pa i Hrvatsku. Jer svijet je bio dosta drukčije mjesto prije kraja prošlog stoljeća. U 1990-ima, u kojima su startali Will & Grace, lezbijke i gejevi su prvi put u povijesti ostvarili bilo kakva zakonom zajamčena prava. To nije bila puna ravnopravnost i dogodilo se tek u šačici zapadnih država. Svejedno, bilo je to desetljeće registriranog ili civilnog partnerstva, koje se brzo proširilo u druge države i bilo uvod u punu bračnu ravnopravnost.

Pokret za LGBT prava nastao je desetljećima ranije u Americi i rasplamsao se 1969. nakon policijskog nasilja u njujorškom gej baru Stonewall. Na godišnjicu incidenta održan je marš i tako je nastala tradicija godišnjih “povorki ponosa”, koje se danas održavaju diljem slobodnog svijeta, od Grenlanda do Novog Zelanda. U Zagrebu već 15 godina; prošlog utorka prvi put i na Kosovu. No, promjena koja će donijeti bračnu ravnopravnost nije krenula iz Amerike. Revolucionarni izum zvao se “registreret partnerskab”, registrirano partnerstvo, i izglasan je u danskom parlamentu. Bila je to epohalna promjena. Žena je prvi put mogla živjeti u zakonski priznatoj zajednici s drugom ženom, muškarac s muškarcem.

Revolucionarni ‘registreret partnerskab’

U epohi koju smo gotovo zaboravili, u Kopenhagenu se glasalo o registriranom partnerstvu, a tristotinjak kilometara južnije, Berlin je još bio pregrađen zidom. Nakon danske odluke u ljeto 1989., registrirano partnerstvo uvele su Norveška, Švedska, Island, Nizozemska, Belgija i Francuska. Na prelasku milenija i Njemačka. Iste 2000. uvedeno je i u jednoj američkoj saveznoj državi. Prva civilna partnerstva dvojice muškaraca i dviju žena u zapadnoj hemisferi sklopljena su u Vermontu. Tri desetljeća nakon danske odluke, civilno partnerstvo ima 16 država, među njima i Hrvatska. No, Danska ga više nema, ni Francuska ni Njemačka.

Sve su odustale od revolucionarnog izuma i zamijenile ga – brakom. Jedna od najstarijih institucija vratila se u velikom stilu, modificirana tako da obuhvati i supružnike istog spola. Ako je kraj 20. stoljeća bio doba alternative braku, početak 21. stoljeća reafirmirao je brak. Trend je počeo 2000., kad je nizozemska kraljica Beatrix potpisala prvi zakon o bračnoj ravnopravnost. Tisućama godina zajamčen samo muškarcu i ženi, brak je prvi put omogućen i dvjema ženama ili dvojici muškaraca. Iako nije bila među prvoborcima civilnog partnerstva i bračne ravnopravnosti, Amerika je u 1990-ima imala najsnažniji LGBT pokret na svijetu.

Dramatična promjena društvenih normi

To nije bio samo rezultat činjenice da je pokret nastao u Americi, nego i sumornih okolnosti 1980-ih. Katastrofalan odgovor Ronalda Reagana na epidemiju AIDS-a, koja je desetkovala gej zajednicu, doveo je do nezapamćenog umrežavanja i političkog organiziranja LGBT aktivista. U 1990-ima je procvjetao još jedan fenomen: konzervativna revolucija u Republikanskoj stranci, koja je skrenula puno desnije od Reagana. Nedugo nakon izbora Billa Clintona za predsjednika, republikanci su osvojili Kongres i spriječili mogućnost uvođenja bračne ravnopravnosti koju je tražio sve snažniji LGBT pokret.

Zakon o obrani braka (Defense of Marriage Act, ili DOMA) definirao je 1996. brak kao zajednicu muškarca i žene. To nije spriječilo savezne države da uvode bračnu ravnopravnost jer obiteljsko pravo ne propisuje federalna vlada. DOMA je zapravo bila politička poruka da konzervativni dio Amerike ne pristaje na redefiniciju braka, i da će sve koji pokušaju tako živjeti tretirati kao građane drugog reda. Bill Clinton potpisao je zakon jer nije imao izbora – za njega su glasali i brojni demokrati, pa bi pokušaj veta sigurno propao. Svijet se jako promijenio od 1990-ih – što se tad smatralo podnošljivim, danas se smatra nezamislivim. Društvene norme dramatično su se promijenile u vrlo kratkom vremenu.

Pravilo ‘Ne pitaj, ne govori’

I pravilo “Don’t ask, don’t tell” (Ne pitaj, ne govori) danas se smatra diskriminatornim. Kad je 1994. doneseno na inicijativu Clintona, aktivisti su ga hvalili jer je LGBT osobama prvi put omogućilo da služe u vojsci. “Don’t ask” dio je zabranio propitivanje njihove seksualnosti i ukinuo psiho-testove na kojima su dotad izbacivani iz službe. No, kvaka je bila u odredbi “don’t tell”, koja je vojnicima zabranila da otvoreno govore o svom seksualnom identitetu. To je bio setting 1998., kad su u prime-time na tad superuspješnoj televiziji NBC stigli Will & Grace: snažan LGBT pokret bez lica u prvom planu i egzistencijalno usmjeren na još uvijek ozbiljan problem AIDS-a s jedne strane, a nepomirljiva konzervativna politička većina i DOMA s druge.

Serija je brzo osvojila Ameriku jer je gejevima dala “ljudsko lice”, pokazala da ih muče isti problemi kao i druge Amerikance. Problemi su bili isti, osim jednoga – LGBT ljude umnogome se tretiralo kao građane drugog reda, i u državi i na poslu i, najbolnije, u obitelji. Will & Grace tome su pristupili nesentimentalno, s vrećom punom sarkazma, ismijavajući homofobiju i predrasude, ali i stereotipno ponašanje gejeva. Temeljna poruka uvijek je ostala jasna. Ali činjenica da je ismijavala i aspekte gej kulture, seriji je dala vjerodostojnost – kritiku društva pratila je šala na vlastiti račun, sve uz salve smijeha.

Will & Grace je gejevima dala ‘ljudsko lice’

Ljude koji se ne žele pomaknuti najlakše je nekamo odvesti metodom “dva koraka naprijed, jedan korak nazad” – taj ih korak umiri kad misle da su otišli predaleko. To je bila tajna uspjeha serije Will & Grace. Daleko od toga da su Will & Grace to izmislili. Osamdesetih nitko nije vjerovao da se o Drugom svjetskom ratu, najvećem pokolju u povijesti, može napraviti humoristična serija koja ne bi dovela u pitanje pojmove dobra i zla (hrvatski: izjednačila žrtvu i agresora). Ali serija Alo, alo! uspjela je biti smiješna bez da je te vrijednosti dovela u pitanje. Ako su svi i bili budale, onda je na svake dvije francuske budale došla bar jedna, često opasna njemačka budala.

Zaključak je bio da su Francuzi (i britanski piloti) bili tupavi, lažljivi i tašti. Ali, tko je ikad vidio Herr Flicka, nije mogao zaključiti da su svi isti. Will & Grace preuzeli su taj pristup, ali svog Herr Flicka nikad nisu pokazali – on je bio nevidljivi uzrok problema, nesigurnosti i stigme. Herr Flick je bila homofobija. No, Alo, alo! je bila samo komedija, a Will & Grace su komedijom uspjeli poraziti stvarnog Herr Flicka. Ok, možda ne baš poraziti, ali barem ga ugaziti na šepavu nogu. Danas znamo što tad nismo znali – da pametna komedija nije samo razbibriga i melem za političke traume, nego da može biti i ozbiljno edukativna.

To smo naučili od Jona Stewarta, Stephena Colberta i drugih koji su se bavili političkom komedijom u vrijeme Georgea Busha i Donalda Trumpa. Na pitanje “Gdje se informirate?” u velikom istraživanju lanjskih izbora, 3 posto Amerikanaca navelo je satirične emisije koje vode Colbert, Seth Meyers i Trevor Noah. Tri posto nije veliki postotak, premda je riječ o deset milijuna ljudi. Ali zapanjuje postotak onih koji su kao izvor informacija naveli tiskane novine – 2 posto. Par vještih komičara ima 50 posto veći utjecaj na Ameriku nego New York Times, Washington Post, Wall Street Journal i sve ostale novine zajedno! Ovo je mjesto na kojem biste trebali odustati od svoje početne skepse prema tezi da je za uvođenje bračne ravnopravnosti u Americi bila važna jedna komična serija.

Kad je serija krenula 70% se protivilo gej braku, danas ga isto toliko podržava

Od Jona Stewarta smo naučili da komedija nije što je bila u doba Marina Držića, burleska u kojoj ćemo se smijati škrtim bogatašima i rasipnim sinovima, pa će se na kraju svi pomiriti. Današnja politička komedija – i to je važno za razumijevanje serije Will & Grace – edukativna je koliko je i zabavna. Ovisnicima o TV-u ona donosi uvid u živote ljudi koje sami nikad ne bi susreli, i to radi pitko i sugestivno. Will & Grace nisu promijenili svijet, ali nakon njih je došla Modern Family i bezbroj serija i filmova koji su se, kako se to kaže u Americi, diversificirali. To znači da su spektar likova prilagodili stvarnosti u kojoj žive gledatelji. Još davno su počeli s crncima (Pogodi tko dolazi na večeru), snažnim i samostalnim ženama (Alien), gejevima (Pasje popodne), puno kasnije lezbijkama (Sati). “This Is Us”, jedna od najboljih aktualnih serija, za glavni lik je uvela jako pretilu ženu. Svijet je raznolik, pa je takva postala i televizija.

No, s Will & Grace nije sve bilo samo cvijeće. Kad je krenula, mnogi aktivisti nisu odobravali to što je serija gotovo sjekirom razdvojila život gejeva od problema AIDS-a koji je harao u prethodnim desetljećima. Govorili su da su Will & Grace bešćutni prema stradanju ljudi koje predstavljaju. No, odabir koji su napravili producenti pokazao se uspješnim: u godinama koje su došle, Amerika se potpuno transformirala, i u prihvaćanju lezbijki i gejeva, i po pitanju njihova prava na brak. Kad je serija 1998. startala, istospolnom braku protivilo se 70 posto Amerikanaca, a zagovaralo ga je 20 posto. Serija je završila 2006. i tad je 50 posto bilo ‘protiv’ i 40 posto ‘za’.

Trend se nastavio, pa danas gej brak podržava 70 posto Amerikanaca. Ta dramatična, gotovo zrcalna promjena dogodila se u manje od dva desetljeća. Promjena je simbolički počela u ljeto 2000., kad se njujorškom Prideu prvi put priključila jedna aktualna prva dama – Hillary Clinton marširala je s povorkom ponosa. Deseci država uvodili su civilno partnerstvo, a Massachusetts 2004. i bračnu ravnopravnost. Političari su pratili raspoloženje javnosti – guverner Andrew Cuomo uveo je 2011. gej brak u New Yorku, državi s najviše LGBT ljudi u Americi. Do 2015. bračnu ravnopravnost uvelo je 38 od 50 država. No, da brak postane pravo svih gejeva i lezbijki, trebala su još tri poteza Obamine administracije.

‘Dali su mi medalju jer sam ubio 2 ljudi i otpust jer sam volio jednog

Prvi je bio novi zakon kojim je 2011. opozvano pravilo “Don’t ask, don’t tell” i dopušteno da gejevi i lezbijke služe u vojsci bez skrivanja seksualnog identiteta. Da ju je doživio, bila bi to zadovoljština za narednika Leonarda Matlovicha. Taj američki Hrvat, višestruko odlikovani veteran Vijetnamskog rata, nečasno je otpušten jer je nadređenom 1975. otvoreno priznao da je gej. Matlovich se nije dao slomiti, pa je postao jedan od vođa pokreta i prva otvoreno gej osoba koja se pojavila na naslovnici nekih američkih novina. U rujnu 1975. časopis Time stavio je njegovu sliku, u uniformi sa svim ratnim ordenjem, na naslovnicu, uz naslov “Ja sam homoseksualac”. Matlovich je umro mlad, od AIDS-a. Na njegovu grobu piše: “Kad sam bio u vojsci, dali su mi medalju jer sam ubio dvojicu ljudi, i nečasni otpust jer sam volio jednoga.”

Nakon opoziva “Don’t ask, don’t tell”, stvari su se ozbiljno ubrzale. Za bračnu ravnopravnost javno su se zauzeli Obama i njegov potpredsjednik. Joe Biden svojedobno je bio glasao za DOMA-u, ali je otad – kako je rekao – “evoluirao”. To možda nije bila najsretnija riječ za brzu i dramatičnu promjenu stava. “Mislim da su američku javnost više educirali Will & Grace nego bilo tko u povijesti”, rekao je Biden. “Ljudi se boje onoga što ne poznaju. Will & Grace pomogla im je da razumiju.” Par dana nakon tih riječi potpredsjednika, za pravo istospolnih parova na brak javno se zauzeo i Obama, prvi američki predsjednik koji je iskazao takav stav.

Bijela kuća u duginim bojama

Will & Grace su prepoznali i s druge strane. Konzervativni senator Rick Santorum primijetio je da seksualna revolucija iz 1960-ih nije tražila redefiniciju braka. “Onda su došli Will & Grace i kazaljka se pomaknula. Vaša djeca misle drukčije o braku od vas jer su gledali Will & Grace.” Vrhovni sud je 2013. proglasio da je odredba DOMA-e o braku kao zajednici muškarca i žene – protuustavna i ukinuo je. Panika u državama s republikanskom većinom dovela je do niza lokalnih zakona o braku kao zajednici muškarca i žene. Amerika je federacija 50 država, pa su nastali pravni problemi – građani u istospolnom braku iz jedne države nisu mogli ostvariti prava u drugoj. Amerikanci su napravili što Amerikanci rade – tužili su državu.

Kontradiktorne presude diljem zemlje završile su na Vrhovnom sudu, koji je trebao donijeti konačni pravorijek. Iako su petoricu od devetero sudaca imenovali republikanski predsjednici, odluka je bila 5-4 u korist bračne ravnopravnosti. Vrhovni sud je 26. lipnja 2015. proglasio da je ustavno pravo svih Amerikanaca da se vjenčaju i žive u braku s osobom koju vole, bez obzira na spol supružnika. Kad je par sati kasnije u Washingtonu pao mrak, Bijela kuća osvanula je osvijetljena u dugine boje. Po nalogu predsjednika Obame, rezidencija “vođe slobodnog svijeta” i simbol američke republike slavio je pravo gejeva i lezbijki da, kao i svi drugi ljudi, žive u braku.

To se nije dogodilo u vakuumu – Vrhovni sud je o bračnoj ravnopravnosti odlučivao svjestan da javnost podržava gej brak. Ali i u svijetu se dogodilo štošta na tom tragu. U prvom desetljeću 21. stoljeća, nakon što je bračnu ravnopravnost prva ozakonila nizozemska kraljica, potpis na odluke svojih parlamenata o uvođenju istospolnog braka stavilo je još šest kraljeva i kraljica – Albert II. u Belgiji, Juan Carlos II. u Španjolskoj, Elizabeta II. za Kanadu, Harald V. u Norveškoj i Carl XVI. Gustaf u Švedskoj. Da je ekskluzivnost braka kao heteroseksualne institucije pregazilo vrijeme, prepoznale su monarhije, koja je vrijeme pregazilo još davno prije.

Legalizacija gej braka katoličkim zemljama

Obojica katoličkih kraljeva koji još postoje na svijetu – španjolski i belgijski – uveli su gej brak u svoje nacije. Slučaj Alberta II. bio je iznenađenje. Belgijska kraljevska obitelji tako je konzervativna da je prethodni kralj Baudouin 1990. nakratko abdicirao – pa je Belgija 24 sata faktički bila republika – jer nije htio potpisati legalizaciju abortusa. Zakon je tad potvrdila vlada, a parlament je sutradan ponovno izabrao Baudouina za kralja. No, vremena su se do 2003. promijenila, pa je Baudouinov brat Albert potpisao gej brak bez puno krzmanja. Bračnu ravnopravnost danas imaju 23 države, među njima Njemačka, Francuska i Velika Britanija. Gej brak su uvele i vrlo katolička Irska, Portugal, Brazil, Kolumbija, čak i Papina domovina Argentina.

Paradoksalno, Irska je jedina europska država koja zabranjuje pobačaj, ali je na referendumu legalizirala gej brak. Dapače, irski premijer mladi je gej muškarac, usto i indijskog podrijetla. U tom katoličkom društvu muškarcu je – makar bio i gej sin imigranta – lakše doći do vrha vlasti, nego što je ženi ostvariti pravo da odlučuju o vlastitom tijelu. Kako se u ovome provela katolička Hrvatska? Od 1990-ih do danas postignut je “ogroman, nezamisliv napredak”, kaže mi Franko Dota, jedan od lidera tadašnjeg LGBT pokreta.

‘Zbog Željke Markić, Vlada nam je dala više nego što je planirala’

Dota zna i širi kontekst onoga o čemu govori – prošlog tjedna je doktorirao na temi homoseksualnosti u Jugoslaviji. Hrvatska LGBT zajednica dobila je 2014. civilno partnerstvo, ali je na referendumu Željke Markić 2013. izgubila bitku za bračnu ravnopravnost. “Taj rat nije izgubljen, samo je odgođen za iduće desetljeće”, kaže Dota.

“Upravo zbog referenduma, vlada Zorana Milanovića otišla je dalje nego što je planirala i dala nam gotovo sva prava iz bračnog odnosa, osim imena ‘brak’. Zahvaljujući Željki Markić, dobili smo više nego što bismo bili dobili od Milanovića”, kaže Dota. Slično je bilo i s DOMA-om – tjerajući zeca, i republikanci su istjerali lisicu. LGBT prava u Hrvatskoj unapređena su radom aktivista u specifičnim političkim okolnostima. U kontekstu pristupanja Europskoj uniji, davanje prava lezbijkama i gejevima bio je relativno lagan način da vlada pokaže privrženost ljudskim pravima. Ipak, bilo je i političara, poput Vesne Pusić i Milanovića, koji su se iskreno borili za LGBT zajednicu.

Zahodski ratovi kao izraz ljudske zloće

U heroje se, manje očekivano, upisala bivša premijerka Jadranka Kosor. Pod njenim političkim pokroviteljstvom donesen je Zakon o suzbijanju diskriminacije, a Kazneni zakon uključio je zločin iz mržnje. Odredbe o rodnom identitetu i rodnom izražavanju, koje sadrže ti zakoni, nemaju ni mnoge europske države, a Kosor ih je uvela unatoč nesmiljenim napadima Crkve i dijela HDZ-a. S druge strane oceana, bračna ravnopravnost je izbila jedan ‘G’ iz trijade ideoloških sukoba koji desetljećima proždiru Ameriku – “God, Guns and Gays” (Bog, puške i gejevi). Nemoćni da više išta naprave lezbijkama (L), gejevima (G) i biseksualcima (B), konzervativci su se prebacili na zagorčavanje života najranjivijih – transrodnih (T).

Iz trivijalnih razloga, kao što je korištenje javnog WC-a, transrodne osobe još su u domeni ideoloških bojovnika. Tako su nastali tzv. zahodski ratovi, koji još traju u nekim američkim državama. Zabranili su im da koriste zahode u koje bi ušli po stečenom rodu i prisilili ih da idu u zahode po spolu upisanom na rođenju. U Americi nema zahodske policije koja bi “muškarcima” zagledala pod suknju i raspoređivala ih u drugi zahod.

S obzirom koliko malo transrodnih osoba ima u općoj populaciji, i koliko ih od tog broja uopće koristi javni zahod, ovaj poduhvat samo je manifestacija ljudske zloće. A gdje se radi nešto glupo i zlo, tu se brzo pojavi i Donald Trump. Tako je predsjednik, na valu zahodskih ratova, htio zabraniti vojsci da prima transrodne osobe. Služba u oružanim snagama karijerni je izbor onih koje žele biti vojnikinje, vojnici, časnice i časnici.

Kraj velike bitke

Za razliku od javnih zahoda, u vojsci ima natprosječno puno transrodnih osoba (razlozi se ne daju ukratko objasniti). No, ne treba puno objašnjavati da postoje milijarde života koji su neusporedivo jednostavniji nego što je život bilo koje transrodne osobe. Čak i među transrodnima, postoji bezbroj lakših izbora nego što je vojna služba. Kad transrodna osoba, kojoj društvo sigurno nije ni u čemu pomoglo, odluči postati vojnik ili vojnikinja, pa se još i kvalificira za taj težak posao – zašto bi joj itko htio uništiti karijeru i poniziti je?

Odlično pitanje – postavite ga Donaldu Trumpu. Pa iako je on vrhovni zapovjednik, čini se da su generali oko njega minirali tu zlu ideju, a ministar obrane Jim Mattis čak joj se, u iskazu nezapamćenog neposluha, i otvoreno suprotstavio. Dok se s ekrana u gej klubu vrtjela epizoda nove sezone Will & Grace, bilo mi je sve jasnije da je prelaskom Amerike na stranu ravnopravnosti završena jedna velika bitka, ne samo ovdje, nego svugdje u svijetu.

Ohrabrujući stav novog hrvatskog ustavnog suca

Kad je i najmoćnija svjetska sila, toliko razdirana svojim unutarnjim podjelama, došla do zaključka da je brak univerzalno pravo, to pravo dugoročno neće moći uskratiti nijedno društvo koje želi biti uspješno i slobodno. To vam je nekidan rekao i Goran Selanec, novi ustavni sudac i vjerojatno najpametniji čovjek ikad imenovan u tu neslavnu instituciju. Unatoč referendumu Željke Markić, koji je promijenio Ustav taman u skladu s propalom DOMA-om, samo je pitanje vremena kad će i Hrvatska dobiti bračnu ravnopravnost.

Ako pogledamo iz perspektive koja nije dnevna, Amerika je sebi i drugima riješila puno veće poglavlje. Dva stoljeća borbe su se vodile oko toga jesu li crnci ljudi (jednaki bijelcima), jesu li žene ljudi (jednake muškarcima), jesu li gejevi i lezbijke ljudi (jednaki heteroseksualcima). S puno muke i odbijanja, Amerika i dobar dio Zapada shvatili su da su i crnci i žene i gejevi i lezbijke – ljudi.

Dolaze nova pitanja i dvojbe

Time smo riješili pitanje prava ljudi i to se više neće promijeniti. Neće faliti onih koji misle drukčije, ali će nas sustići druga, preča pitanja. Nećete se ni okrenuti, a svi ćemo se baviti raspravama o tome imaju li i entiteti s umjetnom inteligencijom “ljudska” prava kao biološki ljudi. I, nemojte sumnjati, pojavit će se tad i neki novi Trump koji će obećavati da će ih sve isključiti iz struje.

Slavni povjesničar Yuval Harari živi lijep život u predgrađu Tel Aviva. To su mu omogućili milijuni zarađeni od bestselera Sapiens, veličanstvene priče o čovječanstvu koja je osvojila svijet i čita se u bezbrojnim prijevodima. U novoj knjizi, Homo Deus, Hararija ne brine pitanje hoće li ljudi odustati od postignutog i hoće li netko njemu i njegovom suprugu zabraniti da žive u gej braku u predgrađu Tel Aviva.

Brine ga što će ljudi kao vrsta napraviti sljedeće, nakon što su riješili većinu svojih osnovnih problema – nakon što su riješili prijepore oko prava ljudi, našli načina da ih sve dobro prehrane i osiguraju im zdravlje i vrlo dug život – prva osoba koja će živjeti dvjesto godina već se rodila i svoja prva desetljeća živi negdje među nama, kaže Harari. Ljudi će se ubrzo suočiti sa inteligentnim strojevima koji će im biti ravnopravni, ako ne i superiorni. Naše bitke oko toga tko koga smije voljeti, s kim živjeti i kako to nazivati, uvijek su bile promašene – pokazali su nam to i Will & Grace. Nova stvarnost, koja će doći koliko i sutra, možda nam osvijesti koliko dugo smo bili glupi i zli prema samima sebi.