Kao dekan, Boras je nasilno oduzeo mobitel studentici koja ga je snimala; je li uopće mogao završiti drukčije?

Telegramov portret sve nervoznijeg rektora zagrebačkog sveučilišta

Specifičnu vrstu nervoze Damira Borasa šira javnost prati još od 2011. godine, točnije od momenta u kojem je tadašnje vodstvo Filozofskog fakulteta s njim na čelu, nakon što je izjavilo kako studentima neće naplaćivati školarine, odbilo dati potvrdu o upisima onima koji ih nisu platili. Borasova nagla narav, proporcionalna nemogućnošću da ikakvom logikom objasni vlastite poteze tada se manifestirala kroz nasilno oduzimanje mobitela studentici koja ga je snimala prilikom ulaska u zgradu. Sve ono što je nakon toga uslijedilo, logično je dovelo do ovog cirkusa

Dok posljednjih dana pratimo nove skandalozne poteze rektora Borasa i zagrebačkog sveučilišta kojem je na čelu, a koji su u jedinstvenom potezu, nezabilježenom igdje u svijetu, tužili vlastitog studenta za povredu ugleda, prvo što nam pada na pamet je legendarna rečenica iz filma Maratonci trče počasni krug. Istina, Laki je, tj. Boras, malo nervozan, ali to nije nova vijest. Tu vrstu nervoze šira javnost prati još od 2011. godine, točnije od momenta u kojem je tadašnje vodstvo Filozofskog fakulteta s njim na čelu, nakon što je izjavilo kako studentima neće naplaćivati školarine, odbilo dati potvrdu o upisima onima koji ih nisu platili.

Borasova nagla narav, proporcionalna nemogućnošću da ikakvom logikom objasni vlastite poteze tada se manifestirala kroz nasilno oduzimanje mobitela studentici koja ga je snimala prilikom ulaska u zgradu. Sve ono što je nakon toga uslijedilo, logično je dovelo do ovog cirkusa u kojem sveučilište tuži sve i svakoga, formalno iz razloga zaštite vlastitog ugleda, a zapravo s nakanom uvođenja verbalnog delikta i eutanazije bilo kakve kritike. Ono što je u svemu tome posebno zabavno je činjenica da Boras očito ne razumije kako javnost funkcionira, zahvaljujući čemu postiže potpuno suprotan cilj od željenog.

Dok bi se napisi o njegovim problematičnim odlukama nakon dan-dva izgubili u moru novih informacija kojima smo svakodnevno izloženi, posezanje za tužbama ih znatno više drži u središtu medijskog interesa, a samim tim i efektnije ruši ugled sveučilišta kojeg vodi, što jednako vrijedi i za njegov ugled. Ono što se Borasu pak mora priznati je to da je pomaknuo granice zamislivog na mnogim razinama, pri čemu je ova pomama za tužbama tek jedna, doduše najvidljivija problematična djelatnost.

Podvala koju je ostavio netom prije odlaska s Filozofskog

Njegove akrobacije s produženjem radnog vijeka u Petrinji, koje su mu omogućile novo natjecanje za rektorsku poziciju te potom nedavni zahtjev za ocjenu ustavnosti prijedloga Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, s temeljnom namjerom da onemogući bilo kakav utjecaj države na sveučilište savršeno se uklapaju u ovaj niz tužbi i posredno svjedoče o namjerama. One se svode na nastojanje da se uspostavi svemoć samog rektora i ustoliči dogma o njegovoj nepogrešivosti. Zbog čega se tome teži, možemo samo nagađati, ali događanja vezana uz stanje na Filozofskom fakultetu i Hrvatskim studijima su za ovu temu više nego indikativna. Teško možemo smatrati slučajnim da su se upravo ove dvije visokoškolske institucije društveno-humanističkog profila, tj. one koje obrazuju studente u kritičkom i sekularnom duhu, našle na udaru.

Stanje na Filozofskom kaotično je još od momenta u kojem je Boras kao tadašnji dekan, netom prije izbora za novog rektora fakultetu podmetnuo kukavičje jaje u vidu ugovora s Katoličko-bogoslovnom fakultetom, po kojem bi studenti koji su slušali i polagali kolegije na oba fakulteta mogli dobiti diplome i jednog i drugog. To bi naravno, čak i mimo ideoloških preferencija školskih ravnatelja, dovelo studente Filozofskog u nepovoljan položaj pri budućem zapošljavanju, budući da bi svakoj školi bilo jeftinije zaposliti jednu osobu da predaje primjerice vjeronauk i povijest ili vjeronauk i hrvatski, nego dvije. Koliko je ovaj pokušaj povezan s dugoročnim nastojanjem Katoličke crkve, vidljivim i u nedavnom priopćenju biskupske konferencije o fundamentalnoj važnosti upravo povijesti i književnosti u obrazovanju, ostavljamo čitateljima da prosude sami.

No, ono što se dogodilo kao posljedica ovog Borasovog saveza s KBF-om, je pobuna većine članova Fakultetskog vijeća Filozofskog, kao i studenata. Bila je to pobuna koju Borasov nasljednik Previšić nije mogao iskontrolirati, čak ni uz maksimalnu Borasovu pomoć. Tako smo na fakultetu vidjeli policiju, pa raspuštanje Studentskog zbora fakulteta od strane sveučilišta, pa legitimiranje studenata na ulasku u zgradu, pa specijalce koji osiguravaju sjednicu rektorata, pa nepriznavanje odluka Fakultetskog vijeća, što je sve skupa znatno više narušilo ugled sveučilišta, od bilo kakvih novinskih napisa.

Pompozni kič spektakl kojim je stupio na dužnost rektora

Hrvatskim studijima se pak ne rješava pravno upitan status i ne prima ih se kao fakultet u sastav sveučilišta, unatoč tome što zadovoljavaju praktično sve kriterije za to, a svakako su za to kapacitiraniji od Filozofskog fakulteta Družbe Isusove, koji je primljen u sastav sveučilišta. Sve to dovelo je do egzodusa brojnih profesora s Hrvatski studija, do zabrane da službeni studentski predstavnici održe govor na otvaranju nove akademske godine, pa na koncu i do tužbe protiv vlastitog studenta, koja je pod pritiskom javnosti, na kraju povučena. Iako je Boras za skandal optužio medije, što predstavlja tek klasičnu zamjenu teza, ustaljenu u ovdašnjoj javnosti te unatoč tome što ga je s tužbama protiv medija krenulo, ne bi se baš moglo reći da rektor ne voli medijsku pažnju i pompoznost.

Na dužnost rektora stupio je u pompoznom kič spektaklu, koji je izgledao poput krunisanja srednjovjekovnih kraljeva, što je u Universitasu, glasilu kojeg zagrebačko sveučilište, zajedno sa splitskim, izdašno financira, popraćeno patetičnom analizom rektorskog štapa i biblijskih vrijednosti na koje se tada pozvao. Drugim riječima, Borasu mediji gode, ukoliko ih sam financira i kad mu pišu laude, ali ih istovremeno tuži kad mu nisu po volji, što sve skupa svjedoči o izrazitoj autoritarnosti. Sve bi to predstavljalo manji problem, kad bi barem u Senatu bilo dovoljno kritičnih glasova koji bi tome proturječili. No, kako je takvih, po posljednjoj sjednici, izgleda samo troje, ugled našeg najvećeg sveučilišta tone zajedno s rektorovim, a to je već problem koji bi trebao zanimati sve građane, a ne samo one koji su na ovaj ili onaj način izravno povezani sa zagrebačkim sveučilištem.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
26 članaka Više o autoru