Koliko sam ga poznavao, Praljak nije bio ratni zločinac, ali hrvatska strana u Bosni jest činila teške zločine

On je bio žrtva svog hubrisa i povijesnih okolnosti, kojima se nije imao razumijevanja suprotstaviti

Praljak u Hercegovini nije stekao nikakvu realnu vojnu, ni političku moć. Legenda, potvrđena iskazima bar trojice ili četvorice prilično vjerodostojnih očevidaca, kaže sljedeće: Nekoliko dana pošto se Praljak uselio u Glavni stožer HVO-a, ondje ga je došao posjetiti Mladen Naletilić Tuta, međunarodni kriminalac, zapovjednik Kažnjeničke bojne, i stvarni ratni zločinac. Tuta, je, prema iskazima svjedoka, Praljku ugurao pištolj u usta, pa rekao: "Ovdje zapovijedam ja, a ne ti". I to je bilo sasvim nesporno.

Slobodan Praljak odlučio je umrijeti kao Sokrat. Što je u skladu s njegovom logikom javnih nastupa, još od vremena kad je djelovao kao donekle radikalni kazališni i filmski performer, pa do rušenja Starog mosta u Mostaru; poetici teatra apsurda svakako pripada činjenica da je Praljak, par minuta prije no što je popio otrov, oslobođen jedino od optužbe za uništavanje Starog mosta iako je to prekomjerno granatiranje simbola grada Mostara vjerojatno jedini stvarni Praljkov crimen, tijekom manje od četiri mjeseca, koliko je obavljao dužnost glavnog zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane.

Da je ta četiri mjeseca odlučio provesti bilo gdje drugdje, osim u Hercegovini, Slobodan Praljak nikad ne bi završio ni na Haaškom ni na bilo kojem drugom ratnom sudu. Slobodan Praljak, gotovo smo sigurni, nije bio ratni zločinac. On je bio žrtva svog hubrisa i povijesnih okolnosti, kojima se nije imao razumijevanja suprotstaviti.

Pravi šef Herceg-Bosne bio je stvarni zločinac, Tuta

Slobodan Praljak uvijek je želio biti veći od života. Osobito kad je nosio uniformu i kad je mislio da igra važnu ulogu u velikim povijesnim dramama (kasnije se s tim dramama i ulogom identificirao). Zato je tijekom Domovinskog rata dao milijun bombastičnih izjava, opravdavajući politiku, kojoj osobno nije bio osobito sklon. Praljkova jedina povezanost s idealima Herceg Bosne može se pronaći u grižnji savjesti zbog uloge njegova oca, šefa OZNE, u poslijeratnim progonima hercegovačkih Hrvata.

Pa čak i kad je nakon herojske, hemingwayevske misije u Sunji, i lošeg mandata u propagandom odjelu Ministarstva obrane, Praljak pristao postati zapovjednikom HVO-a, on u Hercegovini nije stekao nikakvu realnu vojnu, ni političku moć.

Legenda, potvrđena iskazima bar trojice ili četvorice prilično vjerodostojnih očevidaca, kaže sljedeće: Nekoliko dana pošto se Praljak uselio u Glavni stožer HVO-a, ondje ga je došao posjetiti Mladen Naletilić Tuta, međunarodni kriminalac, zapovjednik Kažnjeničke bojne, i stvarni ratni zločinac. Tuta, je, prema iskazima svjedoka, Praljku ugurao pištolj u usta, pa rekao: “Ovdje zapovijedam ja, a ne ti”. I to je bilo sasvim nesporno.

Hrabar i nerazuman čovjek krivog koncepta lojalnosti

Hrvatskim vijećem obrane zapovijedali su Gojko Šušak, kao veliki zagrebački pokrovitelj, pa Mate Boban, kao politički vođa Herceg Bosne, pa Tuta Naletilić, kao beskrupulozni izvršitelj svih mogućih naloga da se nekoga ubije, muči, spali, zatvori ili ponizi na bilo koji drugi način.

Generali koji su u Mostar dolazili iz Zagreba, poput Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, također nevinog osuđenog, nisu imali nikakve veze s tim i takvim zapovjednim lancem, čija se finalna karika nalazila u hrvatskom Ministarstvu obrane u Zagrebu, u uredu Gojka Šuška, kojem je predsjednik Tuđman još krajem 1992. godine prepustio upravljanje hrvatskim dijelovima Bosne i Hercegovine (zbog čega je stožerni general Anton Tus u prosincu 1992. godine podnio ostavku na mjesto načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske; Tus je odbio ratovati protiv Armije BIH).

Slobodan Praljak ispao je žrtva vlastitih pogrešnih odluka i krivog koncepta lojalnosti: on je, koliko smo ga poznavali – a to je poznanstvo trajalo godinama – bio hrabar i nerazuman čovjek, bez ikakvih stvarnih nacionalističkih predrasuda i bez ikakvih zločinačkih namjera.

Haaški sud je duboko kompromitiran

Samoubojstvo generala Praljka duboko kompromitira Haaški sud: što, pobogu, misliti o sudu, dakle o instituciji kojoj je core business uvođenje reda, a koja nije kadra spriječiti javno samoubojstvo, u trenutku izricanja zadnje presude? Osim što je po mnogočemu nekompetentan, Haaški je sud povremeno povijesno nepravedan. Sasvim je apsurdno ustvrditi da srpska država nije imala nikakve veze sa zločinima i politikom bosanskih Srba. Nesporna je povijesna istina da je Beograd bio pokretač i glavni pokrovitelj politike i svih zločina bosanskohercegovačkih Srba.

Uostalom, NATO je zato prijetio Srbima vojnom intervencijom još 1994. i 1995. godine, da bi 1999. napokon brutalno (i posve zasluženo) bombardirao Beograd, Niš i druge srpske gradove, kako bi uspostavio mir na prostoru bivše Jugoslavije. Presuda o hrvatskom zločinačkom pothvatu nije nepravedna samo zbog debalansa sa Srbijom, stvarnim krivcem za sve, pa i bosanski rat, i stvarnom počiniteljicom najgorih ratnih zločina, nego i zbog kompleksnosti hrvatskog odnosa prema Bosni i Hercegovini.

Činjenica je, naime, da je Hrvatska primila i hranila nekoliko stotina tisuća bošnjačkih prognanika, da je organizirala niz transporta oružja za Armiju BIH, te da je Hrvatska vojska spasila Bihać od srebreničke sudbine. Stoga je sasvim razumljivo što i istaknuti nehadezeovski političari, poput Zorana Milanovića, ocjenjuju kako se predsjednika Tuđmana ne smije optuživati za zločin protiv Bosne i Hercegovine; razumljivo je što i najrazumniji SDP-ov aktualni čelnik, pravnik Orsat Miljenić, smatra kako je haaška presuda o udruženom zločinačkom pothvatu sasvim nerealna.

Previše je dokaza o strašnim zločinima

Međutim, u današnjem svjetlu Praljkove tragedije i općenacionalne osupnosti potvrdom teze o udruženom zločinačkom pothvatu, ne smijemo zaboraviti na sljedeće, potpuno nesporne činjenice. Prvo, predsjednik Franjo Tuđman, prije prvog ispaljenog metka u Bosni i Hercegovini, javno i privatno govorio je o potrebi podjele Bosne i Hercegovine, o uspostavi Banovine Hrvatske, i o “maloj zemljici Bosni”, koja će, eto, ostati Aliji Izetbegoviću kad Hrvati i Srbi uzmu svoje.

Drugo, bosanskohercegovački Hrvati proglasili su Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu usred države Bosne i Hercegovine, čime su formalno zanijekali državnost Bosne i Hercegovine. Treće, Hrvatska Republika Herceg Bosna aktivno je i formalno sudjelovala u pokušajima zamjene stanovništva i etničkog čišćenja: HRHB i HVO, dapače, o Božiću 1992.godine poticali su preostale Hrvate iz srednje Bosne da se presele u Hercegovinu, tvrdeći kako će zapadna Hercegovina postati dio Republike Hrvatske.

Četvrto, nesporno je da su se regularne postrojbe Hrvatske vojske borile na tlu Bosne i Hercegovine protiv Armije BIH. Radilo se, znači, o međunarodnom sukobu. I peto. Previše je dokaza o strašnim zločinima, što su ih pripadnici Hrvatskog vijeća obrane počinili u hrvatsko-bošnjačkom ratu: od koncentracijskih logora, do grupnih i pojedinačnih ubojstava. O puno srušenih džamija da ne govorimo.

Krivi su samo zbog svojih zabluda

U redu, poznati transkripti iz Ureda predsjednika, što ih je početkom dvijetisućitih objavljivao Feral Tribune, najstrastveniji Tuđmanov ideološki neprijatelj, jasno svjedoče da prvi hrvatski predsjednik zaista nije znao ništa o koncentracijskim logorima, masovnim deportacijama, Ahmićima, i drugim ubojstvima. No, Tuđman jest postavio ljude, koji su vladali Herceg Bosnom i koji su činili i naređivali zločine.

I nikoga od njih nije na vrijeme uhapsio. Hrvatska republika Herceg Bosna bila je samoubilačka politička formacija, toksična za Hrvate u Bosni, smrtonosna za Bošnjake, i tragična za bilo kakvu budućnost Bosne i Hercegovine. Samo su potpuno nerealni ljudi mogli očekivati kako će sve zablude i zločini Herceg Bosne proći bez opake, gadne kazne.

Slobodan Praljak, kao i dvojica drugih čija je kazna jučer potvrđena (Petković i Prlić), krivi su isključivo zbog zabluda – jer su pristali sudjelovati u jednoj opakoj i kaotičnoj vlasti – a zaista ne zbog zapovjedne ili izravne odgovornosti za zločine.

Ivan Violić
Telegram autor
17 članaka Više o autoru