Komentar Aleksandra Holige: Europska superliga je neizbježna – i to neće značiti smrt nogometa
Za najjačih desetak europskih klubova Liga prvaka je postala nedovoljno atraktivno natjecanje. Oni najprije moraju proći "čistilište" nacionalnih liga kako bi se kvalificirali, a onda ih očekuje relativno predvidiva grupna faza u kojoj se sastaju sa suparnicima poput BATE Borisova, Astane i Dinama
Kad je William McGregor, škotski trgovac tekstilom i član uprave Aston Ville, godine 1888. pokrenuo osnivanje nogometne lige, mnogi njegovi suvremenici reagirali su s ljutnjom i gađenjem. Ukrao je ideju od Amerikanaca, točnije od bejzbola, optuživali su ga; radi to samo iz pohlepe, pisalo se i govorilo.
U to je vrijeme engleski nogomet proživljavao prve velike promjene. Postojeće natjecanje, FA Cup, prvih su 13 godina redom osvajale amaterske momčadi sastavljene od bivših učenika i studenata elitnih škola i sveučilišta s juga zemlje, kao što su bile Wanderers, Old Etonians, Old Carthusians, Clapham Rovers, Oxford University te Royal Engineers, tim koji je predstavljao granu britanske vojske. No, od 1883., kad je trofej prvi put osvojila momčad radničke klase, Blackburn Olympic, primat su preuzeli klubovi sa sjevera i više nije bilo povratka na stari poredak.
McGregorova ideja: najjačima jake utakmice
Godine 1885. engleski je nogomet legalizirao profesionalizam, iako u vrlo ograničenom obliku: dopušteno je bilo plaćati samo igrače koji su rođeni ili su živjeli u radijusu širokom šest milja od domaćeg stadiona, a propisana je bila i maksimalna plaća – ova druga praksa na snazi je bila sljedećih 75 godina.
McGregorov plan bio je osigurati da najjači klubovi svakog tjedna tijekom sezone igraju jedni protiv drugih, što do tada nije bio slučaj. Ubrzo se, međutim, pokazalo da momčadi s juga nisu zainteresirane za takvo nešto i u prvu su sezonu krenuli isključivo klubovi sa sjevera i iz Midlandsa: 12 osnivača lige bili su Aston Villa, Accrington, Blackburn Rovers, Bolton Wanderers, Burnley, Derby County, Everton, Notts County, Preston North End, Stoke, West Bromwich Albion i Wolverhampton Wanderers. Iz imena natjecanja – The Football League – namjerno je izostavljen pridjev “engleska”, u nadi da će joj se pridružiti i Škoti.
Čak 128 godina nakon što je William McGregor predložio osnivanje lige, izvjesni Charlie Stilitano digao je živac engleskim navijačima i nogometnim kolumnistima kao rijetko tko prije
Upravo zato što je nogometna javnost bila oštro podijeljena po pitanju ove novotarije uvezene iz SAD-a, a liga u startu uključivala samo momčadi iz manjeg dijela zemlje, nije se išlo na natjecanje zatvorenog tipa. Osmišljen je sustav promocije i relegacije, koji u Americi nikad nije postojao, a ne postoji ni danas: na kraju sezone bi najslabiji napuštali ligu, a u nju bi ulazili novi klubovi.
Već sljedeće godine pokrenuto je rivalsko natjecanje, Football Alliance. U njemu su, između ostalih, počeli Ardwick i Newton Heath, danas poznati pod imenima Manchester City i Manchester United. Dvije su lige stopljene 1892., što je rezultiralo uspostavom druge lige (Second Division). U međuvremenu su formirana i dodatna regionalna natjecanja iz kojih su klubovi ulazili u sustav Football League; Arsenal je 1893. bio prvi klub s juga u njemu.
UEFA je u krizi i vakumu moći
Ligaški sustav pokazao se kao puni pogodak. Interes za nogomet i posjećenost utakmica dramatično su porasli, kao i novac koji su generirali. Prihodi Aston Ville su već u prvih deset godina lige narasli šest puta. Prvi put od svog nastanka, nogomet je postao biznis i započeo veliku globalnu ekspanziju: uskoro je osvojio ostatak Europe i Južnu Ameriku, a kasnije postupno i cijeli svijet.
Čak 128 godina nakon što je William McGregor predložio osnivanje lige, izvjesni Charlie Stilitano digao je živac engleskim navijačima i nogometnim kolumnistima kao rijetko tko prije. Direktor američke tvrtke Relevent Sports, koja organizira International Champions Cup – ljetni prijateljski turnir u kojem sudjeluju neki od najvećih europskih klubova – sugerirao je da bi engleska elita (Arsenal, Chelsea, Liverpool, Manchester City i Manchester United) trebala imati osiguran pristup kontinentalnom natjecanju, a ne da joj mjesta zauzimaju momčadi poput Leicester Cityja ili belgijskog Genta.
“Što bi Manchester United mogao reći? Jesmo li mi stvorili soccer, ili ga je Leicester stvorio?”, bio je njegov citat koji se našao posvuda. Dočekan s velikom ljutnjom i gađenjem, Stilitano je optužen za pohlepu i pokušaj preslikavanja američkog modela u kojemu su momčadi samo podružnice biznisa čiji je cilj isključivo profit njihovih vlasnika. I doista, njegove riječi zazvučale su nevjerojatno uvredljivo za nogometnu tradiciju – kako englesku, tako i sve druge koje su je više-manje preslikale u svojim nacionalnim uvjetima. Nastupio je tipično, gotovo karikaturalno u skladu sa stereotipima o arogantnim Amerima.
Bayernov čelnik Karl-Heinz Rummenigge već se neko vrijeme zalaže za pokretanje europske Superlige u kojoj bi, također, najbogatiji imali zajamčeno mjesto. O nečemu sličnom tome, reformi Lige prvaka i eventualnom zatvorenom sustavu raspravljalo se i na sastanku Europskog udruženja klubova (ECA) u siječnju
Toliko tipično da se treba pitati je li to možda napravio namjerno i ciljano kako bi isprovocirao reakciju.
Jer zapravo se ovdje ne radi o pojedinačnoj digresiji nekakvog anonimnog prekooceanskog lovaša. Barcelonin predsjednik Josep Maria Bartomeu nedavno je predložio uvođenje wild carda za elitne klubove koji ne uspiju ostvariti plasman u Ligu prvaka. Bayernov čelnik Karl-Heinz Rummenigge već se neko vrijeme zalaže za pokretanje europske Superlige u kojoj bi, također, najbogatiji imali zajamčeno mjesto. O nečemu sličnom tome, reformi Lige prvaka i eventualnom zatvorenom sustavu raspravljalo se i na sastanku Europskog udruženja klubova (ECA) u siječnju.
Važno je primijetiti tajming. UEFA je u krizi i u vakuumu moći, trenutačno bez stalnog predsjednika i glavnog tajnika. Istodobno, u Engleskoj je u tijeku najbizarnija sezona u modernoj povijesti. Čini se sasvim izglednim da će mjesta koja vode u Ligu prvaka zauzeti Leicester City i Tottenham, a možda i West Ham – sve nauštrb “velike petorke” koja se sastala sa Stilitanom. Okolnosti su idealne za pokretanje pitanja radikalnih reformi natjecanja.
Stilitano izrekao ono što mnogi misle
Za najjačih desetak europskih klubova Liga prvaka je postala nedovoljno atraktivno natjecanje. Oni najprije moraju proći “čistilište” nacionalnih liga kako bi se kvalificirali, a onda ih očekuje relativno predvidiva grupna faza u kojoj se sastaju sa suparnicima poput BATE Borisova, Astane i Dinama. Iz perspektive elite, takvi su klubovi “paraziti”: oni golemi dio svog proračuna ostvaruju zaradom od samog plasmana u Ligi prvaka, a kvalitetom i marketinškim potencijalom vrlo malo pridonose vrijednosti natjecanja.
Štoviše, mnogi smatraju – Charlie Stilitano samo je naglas izrekao ono o čemu drugi iz pristojnosti šute – da “mali” klubovi ruše njegov imidž. A što je najgore, nogomet je jako nepredvidiva igra i protiv takvih je moguće prosuti bodove: u skupini je samo šest utakmica i svaki loš dan, nesreća ili pogrešna sudačka odluka može stajati velikane prolaska u drugi krug, u kojemu se vrti još znatno veći novac.
S druge strane, premalo je međusobnih ogleda europskih giganata. Ponekad prođe i po 10 godina bez da vidimo službenu utakmicu dvaju top klubova iz različitih zemalja. Analiza je pokazala da se po sezoni u prosjeku događa pedesetak utakmica između 16 najbolje rangiranih europskih klubova (po UEFA-inu koeficijentu), od čega otprilike pola otpada na njihove susrete u nacionalnim natjecanjima. Neka jedinstvena europska superliga s 16 članova donijela bi 240 takvih utakmica – možemo samo zamisliti što bi to značilo za njenu vrijednost prema televiziji i sponzorima.
Nije za očekivati da bi budući superligaši napustili svoja nacionalna natjecanja, iz bezbroj tradicijskih i praktičnih razloga – samo što ona ne bi više bila (isključivi) filtar za tu paneuropsku elitnu ligu. A nije za očekivati ni da će se sustav protočnosti (promocija i relegacija) ukinuti – barem ne u dogledno vrijeme
Ono za što se zalažu Charlie Stilitano, Karl-Heinz Rummenigge i mnogi drugi zapravo je isto ono što je davne 1888. predlagao William McGregor: osigurati da najjači klubovi češće igraju jedan protiv drugih. Možemo pretpostaviti da su njihovi motivi prije svega komercijalne prirode – nazovite to poslovnom logikom ili pohlepom, kako god – ali isto tako valja prepoznati da je postojeći sustav najveći generator nejednakosti i da je upravo on izbacio na površinu današnju elitu.
Europski nogomet već se prilično amerikanizirao u posljednjih četvrt stoljeća. UEFA je upravo na američkom primjeru shvatila potencijal centraliziranog marketinga, brendiranja i modificiranog rasporeda odigravanja utakmica kako bi se što više izašlo u susret televiziji. Ti su se procesi paralelno događali i u najbogatijim nacionalnim ligama, iako svuda različitom dinamikom.
Veliku ulogu u širenju jaza između najbogatijih i onih manje bogatih igra upravo Liga prvaka. S prihodima koje izravno i neizravno (porast interesa klupskih sponzora i gledatelja, napumpavanje tržišnih cijena igrača) generira, njenim sudionicima olakšan je put među kontinentalnu elitu i sljedeće godine, čime se stvara zatvoreni krug i ubija konkurencija na nacionalnom planu. Možda to nigdje nije očitije nego u malim ligama poput HNL-a, ali itekako vrijedi i među velikima – gdje su daleko viši televizijski prihodi, jer se kod raspodjele novca iz televizijskog “poola” Lige prvaka uzima u obzir veličina tržišta s kojeg klub dolazi.
Ostanak u nacionalnim ligama
Istodobno, golemi porast televizijskih prihoda u Premier ligi postao je najozbiljnija prijetnja održivosti sustava. Danas je čak 17 engleskih klubova među 30 najbogatijih na svijetu (Deloitte), što je pojačalo kompetitivnost unutar lige, ali i dodatno narušilo međunarodnu ravnotežu – samo najelitniji klubovi iz drugih zemalja mogu tržišno konkurirati Englezima. I nije izgledno da će se to promijeniti, jer za očekivati je da će engleska liga – kako iz kulturoloških, tako i iz modernih marketinških razloga – uvijek privlačiti najviše novca. Zato nije ni čudno da su engleski komentatori ponajmanje skloni vidjeti problem.
Uza sve to, primjena Financijskog fair playa je više-manje zacementirala status quo, jer onemogućuje vlasnicima klubova da potrošnjom koja znatno premašuje prihode pokušaju zatvoriti jaz te dostići jače i bogatije.
Dva su moguća puta pred nogometom: ili će engleska liga zacementirati svoju ekonomsku dominaciju i zadržati unutarnju kompetitivnost, dok će nacionalni trofeji u ostalim ligama prijeći u “trajno vlasništvo” jednog ili dvaju ondje najbogatijih, ili će se nešto radikalno promijeniti u strukturi europskih natjecanja. Već sada je, svim reformama nekadašnjeg Kupa prvaka koje je UEFA provela pod pritiskom najjačih klubova, novac postao znatno važniji faktor nego nekoć.
Neka buduća europska superliga ne bi bila smrt nogometa, kako to neki pišu; ne bi stvorila podjele, nego samo prepoznala i regulirala postojeće.
Zato je ona zapravo neizbježna, pitanje je samo modela. I toga što bi onda bilo s klubovima koji u nju ne uđu, pogotovo onih iz manjih zemalja. Dužnost UEFA-e bila bi osmisliti nova, smislena i isplativa natjecanja u njihovu interesu, kako bi podigla razinu njihove kompetitivnosti, a prihode učinila stabilnijima – što će vjerojatno uključivati i neke nove nadnacionalne lige utemeljene na konferencijskom (teritorijalnom) principu, a iz kojih bi klubovi imali šanse napredovati do same superlige.
Golemi porast televizijskih prihoda u Premier ligi postao je najozbiljnija prijetnja održivosti sustava. Danas je čak 17 engleskih klubova među 30 najbogatijih na svijetu (Deloitte), što je pojačalo kompetitivnost unutar lige, ali i dodatno narušilo međunarodnu ravnotežu – samo najelitniji klubovi iz drugih zemalja mogu tržišno konkurirati Englezima
Nije za očekivati da bi budući superligaši napustili svoja nacionalna natjecanja, iz bezbroj tradicijskih i praktičnih razloga – samo što ona ne bi više bila (isključivi) filtar za tu paneuropsku elitnu ligu. A nije za očekivati ni da će se sustav protočnosti (promocija i relegacija) ukinuti – barem ne u dogledno vrijeme – jer diljem Europe postoji veliki broj klubova sa snažnom navijačkom bazom i marketinškim potencijalom i bilo bi kontraproduktivno jednostavno negdje povući crtu.
U jedno se možete kladiti: povratka na staru više nema. Europska superliga već postoji u glavama svih, jer postoje klubovi koji su daleko veći i bogatiji od drugih, preostalo je samo formalizirati je.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 12. ožujka