Kao i u slučaju cyber ratovanja, u zapadnim se medijima i političkim krugovima o hibridnom ratu počelo govoriti onda kad se pokazalo da i neprijatelji mogu zapadnim zemljama učiniti ono što su one dotad činile tim neprijateljima. Razumije se, korištenje termina neprijatelj samo je uvjetno jer nema objave rata. Dok se nije pokazalo da metode djelovanja prema zemljama izvan kruga euroatlantskih integracija mogu uspješno biti primijenjene i u suprotnom smjeru, prema saveznicama unutar NATO-a i EU, uobičajeni termin kojim se označavalo takvo djelovanje bio je soft power, meka moć.
Metodama koje nisu podrazumijevale primjenu sile niti prijetnju silom pridobivalo se ljude u suparničkim zemljama za vrijednosti i ideje koje su potkopavale temelje tamošnjeg političkog sustava. Moglo bi se reći da je epohalna pobjeda Zapada nad Sovjetskim Savezom, kojom je okončan Hladni rat, izvojevana ponajprije primjenom meke moći. Sovjetski se sustav raspao, ljudi su mu okrenuli leđa i masovno se pobunili protiv njega, a da prethodno nije vođen konvencionalni rat koji bi doveo do konačne vojne pobjede jedne strane i kapitulacije druge. Sasvim je razumljivo zbog čega se Hladni rat nije pretvorio u pravi vojni sukob suprotstavljenih velesila.
Nuklearno oružje kojim su obje strane raspolagale jamčilo je jedino uzajamno uništenje (mutualy assured destruction, MAD) u slučaju da se netko odluči upotrijebiti ga. Koja god da bi strana prva lansirala rakete s nuklearnim glavama i sama bi bila uništena budući da bi druga strana uspjela lansirati svoje rakete prije nego što bi bila pogođena. U tom pogledu i danas je stanje isto. Upravo je svijest o uzajamno zajamčenom uništenju posljednje uporište za očekivanje da Trećeg svjetskog rata, koji bi neizbježno bio i nuklearni, neće biti.
Zapad je prestao biti primjer svijetle budućnosti
No, kraj Hladnoga rata nije istodobno značio kraj povijesti kako je to, ponesen pobjedom liberalne demokracije i kapitalizma nad komunističkim totalitarizmom, najavio Francis Fukuyama. Premda je svijet nakratko postao unipolaran – dakle, kao jedina vojna i ekonomska supersila ostale su Sjedinjene Države – pokazalo se da nisu svi u svijetu oduševljeni takvim stanjem stvari. Očekivanja da će cijeli svijet odjedanput živjeti onako kako je dotad živjela njegova bolja, zapadna polovica pokazala su se iluzornima. Ubrzo je postalo jasno da se nisu ostvarila obećanja da neoliberalna globalizacija svima donosi dobro.
Najprije su zemlje Trećega svijeta bile primoravane da pristanu na ponižavajuće uvjete pod kojima im je odobravana financijska pomoć međunarodnih institucija nužna za osnaživanje njihove ekonomije. Selektivnom kamatnom politikom – koja se svodi na to da se nekim zemljama proizvoljno nameću kamate višestruko više nego u zemljama središnjeg kapitalizma – novim demokracijama sustavno je otežavano da se u ekonomskom pogledu izjednače sa svojim novim saveznicama.
Na koncu, sustavno urušavanje welfare state kao posljedica primjene neoliberalne ideologije da tržište mora biti jedini mehanizam distribucija bogatstva i da se uloga države treba svesti na rudimentarnu ulogu jamca sigurnosti vlasništva dovelo je do toga da je Zapad prestao biti onako uvjerljivim primjerom svijetle budućnosti kakav je bio kad je za potrebe nadmetanja u Hladnom ratu pokazivao samo svoju najprivlačniju stranu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na neoliberalnom tržištu konkurentije su neliberalne države
Neoliberalni ideolozi previdjeli su mogućnost da bi na globalnom tržištu države koje nemaju demokratsko unutrašnje političko uređenje mogle biti uspješnije od liberalnih demokracija. Tako se dogodilo da su se u igri čija je pravila odredio Zapad, ponajprije Sjedinjene Države, uspješnijima pokazali nezapadni igrači. Kina je najuvjerljiviji primjer toga. Taj tržišni uspjeh nedemokratske zemlje u okviru globalnog neoliberalnog tržišta doveo je do paradoksalne situacije da se Amerika, koja je bila najzaslužnija za uspostavu neoliberalnog ekonomskog poretka, danas pojavljuje kao njegov vodeći protivnik dok je Kina, kao neliberalna država, postala lider tog poretka.
Dosadašnja povijest bilježila je pojave da se zemlje koje su bile diskriminirane u odnosu na vodeću svjetsku silu pojavljuju kao zagovornice promjene svjetskog poretka, kao revizionističke sile. Danas živimo u svijetu u kojem se država koja je postavila temelje svjetskog poretka nakon Drugog svjetskog rata i koja je najviše profitirala u tom poretku pojavljuje kao vodeća revizionistička sila, kao sila koja odbija igrati po pravilima koja je donedavno pokušavala nametati svima.
Amerika sada odbija igrati po pravilima koje je postavila
Onemogućavanje rada međunarodnih organizacija, istupanje iz prethodno uspostavljenih multilateralnih aranžmana i stavljanje u pitanje tradicionalnih savezništava – sve su to pokazatelji odustajanja Amerika od održavanja dosadašnjeg sustava međunarodnih odnosa. Premda je moć bila nužna pretpostavka kojom je raspolagao lider uređenog svijeta, ta je moć bila usmjerena ponajprije na nadziranje poštivanja pravila poretka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U današnjem svijetu moć u sve većoj mjeri postaje sredstvo nametanja svojih interesa neovisno o pravilima. Dok je poredak u čije je održavanje najviše investirala vodeća supersila osiguravao predvidljivost ponašanja država na osnovi unaprijed dogovorenih pravila, u današnjem svijetu bez općeprihvaćenih normi i pravila ponašanja moć u sve većoj mjeri postaje jedini oslonac za zaštitu i ostvarivanje vitalnih interesa uključujući i opstanak država.
S obzirom na to da bi globalna vojna konfrontacija vodećih sila – a to su Amerika, Kina i Rusija dok bi Europa mogla biti najveća žrtva ako se ubrzo ne integrira i u sigurnosnom pogledu – u tradicionalnim domenama ratovanja podrazumijevala upotrebu nuklearnog oružja i uzajamno zajamčeno uništenje, pokušavaju se pronaći netradicionalne domene ratovanja. Cilj je da se operacijama u tim netradicionalnim domenama ratovanja postignu ekonomski i politički učinci identični učincima vođenja rata u tradicionalnim domenama. Prva od tih netradicionalnih domena bio je cyber prostor u kojem se već uvelike vodi cyber rat. Posljednjih nekoliko godina govori se o hibridnom ratovanju.
Što je, uopće, hibridno ratovanje
Ne postoji općeprihvaćena definicija hibridnog ratovanja. Jedan od vodećih teoretičara ratovanja i stručnjaka za strateška pitanja Colin Gray hibridni rat određuje naprosto kao rat koji se vodi različitim načinima, zasebno i u kombinaciji. Wikipedija navodi da je hibridno ratovanje “vojna strategija koja spaja konvencionalno ratovanje, neuobičajeno ratovanje i cyber ratovanje”. Sve to čini se stoga da bi se izbjeglo nedvojbeno utvrđivanje tko operacije provodi kako počinitelj ne bi mogao biti izložen uzvratu ili osveti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dakle, hibridni rat obuhvaća sve ono čime se može postići učinak usporediv s onim koji bi bio postignut provođenjem konvencionalnih ratnih operacija, a da se ne pruži dostatno jasan i nedvojben povod za uzvrat u tradicionalnoj domeni ratovanja. Tu još treba napomenuti da uobičajeno shvaćanje rata podrazumijeva da su suprotstavljene strane države, a hibridno ratovanje obuhvaća i različite oblike nesimetričnog ratovanja u kojem osim država sudjeluju i nedržavni igrači kao što su terorističke i kriminalne organizacije.
Hladni rat, razdoblje globalne konfrontacije Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza bez izravnog vojnog sraza tih supersila od 1945. do 1991. godine, može se smatrati svojevrsnim hibridnim ratom. Velesile su jedna protiv druge vodile propagandni rat i špijuniranje, ali nisu dopustile izravnu međusobno konfrontaciju. Umjesto toga poticale su lokalne zamjenske ratove u kojima su podržavale suprotstavljene strane. Takvi ratovi su bili Korejski rat i Vijetnamski rat, još uvijek nezavršeni rat u Siriji, a i aktualni sukob u istočnoj Ukrajini mogao bi se podvesti pod tu kategoriju.
Balkan je moguće poprište zamjenskog rata između Rusije i SAD-a
U skoroj budućnosti veliki bi se zamjenski rat mogao dogoditi na Bliskom istoku gdje bi SAD podržavale Saudijsku Arabiju i njezine saveznike dok bi na drugoj strani bio Iran kojega bi podržavala Ruska Federacija. Trošile bi se vojne zalihe, osobito američke, rasli bi vojni proračuni i jačali vojnoindustrijski kompleksi, isprobavala bi se nova oružja, provjeravale taktike i strategije ratovanja i sposobnosti uvjeravanja domaće i međunarodne javnosti o tome da je ona druga strana agresor i zločinac. U regiji ionako već devastiranoj dosadašnjim sukobima nastavilo bi se uništavanje infrastrukture i masovno međusobno ubijanje na vjerskoj, etničkoj i političkoj osnovi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedno od mogućih poprišta zamjenskog rata između Rusije i Amerike je i područje Balkana. Samo politička mudrost lidera svih zemalja u regiji može to područje učiniti neprikladnim za uprizorenje ratnih igara koje režiraju i u kojima uživaju veliki igrači bez ikakvih posljedica za svoje postupke. Kao područja izravne konfrontacije veliki će igrači koristiti cyber prostor i sofisticirane metode hibridnog ratovanja koje ne podrazumijevaju ratna razaranja i ubijanje. S druge strane, svaka će velika sila svog lokalnog igrača poticati da prikladno izbranom neprijatelju čini sve ono što pristojni veliki igrači nisu spremni činiti jedni drugima.
Isprika za uskraćivanje temeljnih ljudskih i građanskih prava
Riječ rat ušla je u svakodnevnu upotrebu. O kakvom god da se ratu govori, riječ je o psihološkoj pripremi građana za sudjelovanje u masovnim neprijateljstvima. Druga je važna svrha sve učestalijeg javnog spominjanja rata stvaranje pretpostavki za javno obznanjeno ili prikriveno izvanredno stanje u kojem političke elite pronalaze ispriku za uskraćivanje temeljnih ljudskih i građanskih prava u ime viših interesa. Način na koji predstavnici hrvatske vlasti upotrebljavaju pojam hibridnog rata jasno ukazuje na njihovu namjeru da ušutkaju svoje kritičare kao potencijalnu petu kolonu zasad još neimenovanog neprijatelja.
Ako bi se oni doista pripremali za uspješno nadmetanje u hibridnom ratu, onda bi znatno više ulagali u znanost, informacijske tehnologije i razvoj različitih nekonvencionalnih tehnologija dvojne namjene, čime bi doprinijeli i povećanju sigurnosti i općem gospodarskom napretku, negoli u nabavku borbenih zrakoplova, nepotrebnih sa stajališta interesa obrane nacionalnog teritorija, koji su upravo idealno sredstvo za sudjelovanje u zamjenskom lokalnom ratu za tuđi račun.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da se Vlada boji hibridnog rata uložila bi u IT, ne u avione. Ovako je jasno da samo ušutkava kritičare
Božo Kovačević o fenomenu hibridnog rata
Riječ rat ušla je u svakodnevnu upotrebu. O kakvom god da se ratu govori, riječ je o psihološkoj pripremi građana za sudjelovanje u masovnim neprijateljstvima. Druga je važna svrha sve učestalijeg javnog spominjanja rata stvaranje pretpostavki za javno obznanjeno ili prikriveno izvanredno stanje u kojem političke elite pronalaze ispriku za uskraćivanje temeljnih ljudskih i građanskih prava u ime viših interesa. Način na koji predstavnici hrvatske vlasti upotrebljavaju pojam hibridnog rata jasno ukazuje na njihovu namjeru da ušutkaju svoje kritičare kao potencijalnu petu kolonu zasad još neimenovanog neprijatelja
Kao i u slučaju cyber ratovanja, u zapadnim se medijima i političkim krugovima o hibridnom ratu počelo govoriti onda kad se pokazalo da i neprijatelji mogu zapadnim zemljama učiniti ono što su one dotad činile tim neprijateljima. Razumije se, korištenje termina neprijatelj samo je uvjetno jer nema objave rata. Dok se nije pokazalo da metode djelovanja prema zemljama izvan kruga euroatlantskih integracija mogu uspješno biti primijenjene i u suprotnom smjeru, prema saveznicama unutar NATO-a i EU, uobičajeni termin kojim se označavalo takvo djelovanje bio je soft power, meka moć.
Metodama koje nisu podrazumijevale primjenu sile niti prijetnju silom pridobivalo se ljude u suparničkim zemljama za vrijednosti i ideje koje su potkopavale temelje tamošnjeg političkog sustava. Moglo bi se reći da je epohalna pobjeda Zapada nad Sovjetskim Savezom, kojom je okončan Hladni rat, izvojevana ponajprije primjenom meke moći. Sovjetski se sustav raspao, ljudi su mu okrenuli leđa i masovno se pobunili protiv njega, a da prethodno nije vođen konvencionalni rat koji bi doveo do konačne vojne pobjede jedne strane i kapitulacije druge. Sasvim je razumljivo zbog čega se Hladni rat nije pretvorio u pravi vojni sukob suprotstavljenih velesila.
Nuklearno oružje kojim su obje strane raspolagale jamčilo je jedino uzajamno uništenje (mutualy assured destruction, MAD) u slučaju da se netko odluči upotrijebiti ga. Koja god da bi strana prva lansirala rakete s nuklearnim glavama i sama bi bila uništena budući da bi druga strana uspjela lansirati svoje rakete prije nego što bi bila pogođena. U tom pogledu i danas je stanje isto. Upravo je svijest o uzajamno zajamčenom uništenju posljednje uporište za očekivanje da Trećeg svjetskog rata, koji bi neizbježno bio i nuklearni, neće biti.
Zapad je prestao biti primjer svijetle budućnosti
No, kraj Hladnoga rata nije istodobno značio kraj povijesti kako je to, ponesen pobjedom liberalne demokracije i kapitalizma nad komunističkim totalitarizmom, najavio Francis Fukuyama. Premda je svijet nakratko postao unipolaran – dakle, kao jedina vojna i ekonomska supersila ostale su Sjedinjene Države – pokazalo se da nisu svi u svijetu oduševljeni takvim stanjem stvari. Očekivanja da će cijeli svijet odjedanput živjeti onako kako je dotad živjela njegova bolja, zapadna polovica pokazala su se iluzornima. Ubrzo je postalo jasno da se nisu ostvarila obećanja da neoliberalna globalizacija svima donosi dobro.
Najprije su zemlje Trećega svijeta bile primoravane da pristanu na ponižavajuće uvjete pod kojima im je odobravana financijska pomoć međunarodnih institucija nužna za osnaživanje njihove ekonomije. Selektivnom kamatnom politikom – koja se svodi na to da se nekim zemljama proizvoljno nameću kamate višestruko više nego u zemljama središnjeg kapitalizma – novim demokracijama sustavno je otežavano da se u ekonomskom pogledu izjednače sa svojim novim saveznicama.
Na koncu, sustavno urušavanje welfare state kao posljedica primjene neoliberalne ideologije da tržište mora biti jedini mehanizam distribucija bogatstva i da se uloga države treba svesti na rudimentarnu ulogu jamca sigurnosti vlasništva dovelo je do toga da je Zapad prestao biti onako uvjerljivim primjerom svijetle budućnosti kakav je bio kad je za potrebe nadmetanja u Hladnom ratu pokazivao samo svoju najprivlačniju stranu.
Na neoliberalnom tržištu konkurentije su neliberalne države
Neoliberalni ideolozi previdjeli su mogućnost da bi na globalnom tržištu države koje nemaju demokratsko unutrašnje političko uređenje mogle biti uspješnije od liberalnih demokracija. Tako se dogodilo da su se u igri čija je pravila odredio Zapad, ponajprije Sjedinjene Države, uspješnijima pokazali nezapadni igrači. Kina je najuvjerljiviji primjer toga. Taj tržišni uspjeh nedemokratske zemlje u okviru globalnog neoliberalnog tržišta doveo je do paradoksalne situacije da se Amerika, koja je bila najzaslužnija za uspostavu neoliberalnog ekonomskog poretka, danas pojavljuje kao njegov vodeći protivnik dok je Kina, kao neliberalna država, postala lider tog poretka.
Dosadašnja povijest bilježila je pojave da se zemlje koje su bile diskriminirane u odnosu na vodeću svjetsku silu pojavljuju kao zagovornice promjene svjetskog poretka, kao revizionističke sile. Danas živimo u svijetu u kojem se država koja je postavila temelje svjetskog poretka nakon Drugog svjetskog rata i koja je najviše profitirala u tom poretku pojavljuje kao vodeća revizionistička sila, kao sila koja odbija igrati po pravilima koja je donedavno pokušavala nametati svima.
Amerika sada odbija igrati po pravilima koje je postavila
Onemogućavanje rada međunarodnih organizacija, istupanje iz prethodno uspostavljenih multilateralnih aranžmana i stavljanje u pitanje tradicionalnih savezništava – sve su to pokazatelji odustajanja Amerika od održavanja dosadašnjeg sustava međunarodnih odnosa. Premda je moć bila nužna pretpostavka kojom je raspolagao lider uređenog svijeta, ta je moć bila usmjerena ponajprije na nadziranje poštivanja pravila poretka.
U današnjem svijetu moć u sve većoj mjeri postaje sredstvo nametanja svojih interesa neovisno o pravilima. Dok je poredak u čije je održavanje najviše investirala vodeća supersila osiguravao predvidljivost ponašanja država na osnovi unaprijed dogovorenih pravila, u današnjem svijetu bez općeprihvaćenih normi i pravila ponašanja moć u sve većoj mjeri postaje jedini oslonac za zaštitu i ostvarivanje vitalnih interesa uključujući i opstanak država.
S obzirom na to da bi globalna vojna konfrontacija vodećih sila – a to su Amerika, Kina i Rusija dok bi Europa mogla biti najveća žrtva ako se ubrzo ne integrira i u sigurnosnom pogledu – u tradicionalnim domenama ratovanja podrazumijevala upotrebu nuklearnog oružja i uzajamno zajamčeno uništenje, pokušavaju se pronaći netradicionalne domene ratovanja. Cilj je da se operacijama u tim netradicionalnim domenama ratovanja postignu ekonomski i politički učinci identični učincima vođenja rata u tradicionalnim domenama. Prva od tih netradicionalnih domena bio je cyber prostor u kojem se već uvelike vodi cyber rat. Posljednjih nekoliko godina govori se o hibridnom ratovanju.
Što je, uopće, hibridno ratovanje
Ne postoji općeprihvaćena definicija hibridnog ratovanja. Jedan od vodećih teoretičara ratovanja i stručnjaka za strateška pitanja Colin Gray hibridni rat određuje naprosto kao rat koji se vodi različitim načinima, zasebno i u kombinaciji. Wikipedija navodi da je hibridno ratovanje “vojna strategija koja spaja konvencionalno ratovanje, neuobičajeno ratovanje i cyber ratovanje”. Sve to čini se stoga da bi se izbjeglo nedvojbeno utvrđivanje tko operacije provodi kako počinitelj ne bi mogao biti izložen uzvratu ili osveti.
Dakle, hibridni rat obuhvaća sve ono čime se može postići učinak usporediv s onim koji bi bio postignut provođenjem konvencionalnih ratnih operacija, a da se ne pruži dostatno jasan i nedvojben povod za uzvrat u tradicionalnoj domeni ratovanja. Tu još treba napomenuti da uobičajeno shvaćanje rata podrazumijeva da su suprotstavljene strane države, a hibridno ratovanje obuhvaća i različite oblike nesimetričnog ratovanja u kojem osim država sudjeluju i nedržavni igrači kao što su terorističke i kriminalne organizacije.
Hladni rat, razdoblje globalne konfrontacije Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza bez izravnog vojnog sraza tih supersila od 1945. do 1991. godine, može se smatrati svojevrsnim hibridnim ratom. Velesile su jedna protiv druge vodile propagandni rat i špijuniranje, ali nisu dopustile izravnu međusobno konfrontaciju. Umjesto toga poticale su lokalne zamjenske ratove u kojima su podržavale suprotstavljene strane. Takvi ratovi su bili Korejski rat i Vijetnamski rat, još uvijek nezavršeni rat u Siriji, a i aktualni sukob u istočnoj Ukrajini mogao bi se podvesti pod tu kategoriju.
Balkan je moguće poprište zamjenskog rata između Rusije i SAD-a
U skoroj budućnosti veliki bi se zamjenski rat mogao dogoditi na Bliskom istoku gdje bi SAD podržavale Saudijsku Arabiju i njezine saveznike dok bi na drugoj strani bio Iran kojega bi podržavala Ruska Federacija. Trošile bi se vojne zalihe, osobito američke, rasli bi vojni proračuni i jačali vojnoindustrijski kompleksi, isprobavala bi se nova oružja, provjeravale taktike i strategije ratovanja i sposobnosti uvjeravanja domaće i međunarodne javnosti o tome da je ona druga strana agresor i zločinac. U regiji ionako već devastiranoj dosadašnjim sukobima nastavilo bi se uništavanje infrastrukture i masovno međusobno ubijanje na vjerskoj, etničkoj i političkoj osnovi.
Jedno od mogućih poprišta zamjenskog rata između Rusije i Amerike je i područje Balkana. Samo politička mudrost lidera svih zemalja u regiji može to područje učiniti neprikladnim za uprizorenje ratnih igara koje režiraju i u kojima uživaju veliki igrači bez ikakvih posljedica za svoje postupke. Kao područja izravne konfrontacije veliki će igrači koristiti cyber prostor i sofisticirane metode hibridnog ratovanja koje ne podrazumijevaju ratna razaranja i ubijanje. S druge strane, svaka će velika sila svog lokalnog igrača poticati da prikladno izbranom neprijatelju čini sve ono što pristojni veliki igrači nisu spremni činiti jedni drugima.
Isprika za uskraćivanje temeljnih ljudskih i građanskih prava
Riječ rat ušla je u svakodnevnu upotrebu. O kakvom god da se ratu govori, riječ je o psihološkoj pripremi građana za sudjelovanje u masovnim neprijateljstvima. Druga je važna svrha sve učestalijeg javnog spominjanja rata stvaranje pretpostavki za javno obznanjeno ili prikriveno izvanredno stanje u kojem političke elite pronalaze ispriku za uskraćivanje temeljnih ljudskih i građanskih prava u ime viših interesa. Način na koji predstavnici hrvatske vlasti upotrebljavaju pojam hibridnog rata jasno ukazuje na njihovu namjeru da ušutkaju svoje kritičare kao potencijalnu petu kolonu zasad još neimenovanog neprijatelja.
Ako bi se oni doista pripremali za uspješno nadmetanje u hibridnom ratu, onda bi znatno više ulagali u znanost, informacijske tehnologije i razvoj različitih nekonvencionalnih tehnologija dvojne namjene, čime bi doprinijeli i povećanju sigurnosti i općem gospodarskom napretku, negoli u nabavku borbenih zrakoplova, nepotrebnih sa stajališta interesa obrane nacionalnog teritorija, koji su upravo idealno sredstvo za sudjelovanje u zamjenskom lokalnom ratu za tuđi račun.