Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Velike priče

Priča o proljeću 1996. godine, kada sam s malom međunarodnom ekipom ponovno ušao u Vukovar

Piše: Drago Hedl

'Kad sam posljednji put u rujnu 1991. bio u Vukovaru, u gradu su se vidjeli teški tragovi rata. Sada, lipnja 1966., uočavam još samo slabe tragove grada'

Reporter Telegrama Drago Hedl, tada ratni izvjestitelj Slobodne Dalmacije, bio je među posljednjim novinarima koji su u jesen 1991. dolazili u opkoljeni Vukovar, prije nego što će herojska obrana tog grada biti slomljena 18. studenoga te godine. Kao novinar Feral Tribunea bio je i među prvim hrvatskim novinarima koji su, u proljeće 1996., ušli u taj grad. U časopisu Erazmus (broj 19), u veljači 1997. objavio je devet crtica, sjećanja na to vrijeme. Ovo je jedna od njih.


Put u Ilok

Janina, simpatična mlada Čehinja, lako izlazi na kraj s raznom policijom i vojskama, načičkanim na svakih nekoliko stotina metara uz put od Osijeka prema Vukovaru. U njen ogromni bijeli teretni Nissan – dok pokazuje plastificiranu propusnicu UNTAES-a i objašnjava kamo vozi svoje suputnike – povremeno ulijeće omamljujući miris lipa, čiji su cvjetni grozdovi oprani mlakom noćašnjom kišom.

Na putu smo za Ilok. Slično sam uzbuđenje možda doživljavao tek kad sam kao dječak prvi put ugledao more, ili nekoliko godina kasnije dok se veliki Pan-Amov Boening pripremao za spuštanje na aerodrom u Detroitu.
Putem kojim vozi Janina sunčanog subotnjeg lipanjskog prijepodneva 1996., nisam prolazio gotovo pet punih godina. Gledam ćirilične table Sarvaša (u međuvremenu prekrštenog u Jeленово), Bijelog Brda, Dalja…

Promatram ljude kako nešto rade oko kuća ili sjede na klupama postavljenim uz put. Šutim i upijam prizore ne slušajući razgovor što ga vode Janina i Goran, razgovor koji se ne uklapa u kulisu pomičućeg krajolika.

Već u Borovu Selu nazirem obrise Vukovara. Sjetih se crnog bosanskog vica kako u Sarajevu svi dobivaju na lotu jer ne postoji stan koji nema (bar) sedam pogodaka. Izbušeni vukovarski neboderi prošli su test izdržljivosti za kakav nisu bili predviđeni. Kako se primičemo vidim rublje na nekom od balkona. U zgradama s pedesetak stanova sada su upotrebljiva tek dva-tri. Na toliko je balkona rublje, jedini trag života.

Gledam polomljenije krošnje, ostatke kuća, brda krša, tek poneki dimnjak, čudom ostao. Janina vozi polako i slike stvarnosti prepliću se i preklapaju s novinskim fotografijama i prizorima što sam ih viđao na TV ekranima. Znao sam da je strašno, ali nisam vjerovao da je toliko. Kad sam posljednji put u rujnu 1991. bio u Vukovaru, u gradu su se vidjeli teški tragovi rata. Sada, lipnja 1996., uočavam još samo slabe tragove grada.

U centru vidim, tek na trenutak, Ulicu Borisa Krajghera. Ne znam kako su je sada nazvali ali sjetih se zečića Mitra i njegove garave dječačke glave kako je kukucala kroz vrata u onom kratkom zatišju jednog rujanskog popodneva. Često sam mislio o Mitru, slušajući Glavaševićeve ratne izvještaje, vidjevši ga jasno, onako sitna i neuhranjena, s očima u kojima se čitala zabrinutost umjesto straha. Mislio sam i o Nikoli Cvetkoviću, čovjeku iz istog podruma, za kojeg ne znam je li Mitrov otac. Jesu li preživjeli taj čovjek i taj dječak?

Kako se ponašao Cvetković prema ”oslobodiocima” kada su pijani i razulareni banuli i u njegovu ulicu i je li prokazivao svoje susjede Hrvate, koji su se zajedno s njim tjednima skrivali u istom podrumu. Ili je i sâm negdje stradao tražeći svog zečića Mitra u nekom naprasno prekinutom zatišju, koje ga je izmamilo obećavajući mu komad modrog vukovarskog neba.

Prolazimo kraj zgrade u centru gdje je nekoć bio radio Vukovar. Josip Oestereicher, novinar koji je s Glavaševićem do posljednjeg dana izvještavao iz opkoljenog Vukovara pričao mi je jednom dok smo se potkraj zime 1992. vozili prema Splitu o svom zadnjem susretu sa Sinišom. Toga dana kad je padao Vukovar trebalo je da zajedno krenu u proboj, ali je Siniša – kojeg je nekoliko dana prije toga okrznuo geler, pa je hodao sa zamotanom glavom – rekao da će na tren otići do bolnice i potom se pridružiti onima koji su pošli u proboj.

Je li se više nije mogao vratiti ili je mislio da će se lakše spasiti s ostalim ranjenicima iz bolnice, nitko i nikada neće saznati. Tek, Mile Dedaković-Jastreb, ispričao mi je dvije-tri godine kasnije, priču o Siniši koja je toliko strašna da je nisam u stanju ponoviti.

Promiču vukovarske ruševine, drveće raste iz srušenih krovova kuća, torza nekadašnjih zdanja. Promiče Vodotoranj, kao kakav uvenuli džinovski cvijet u slavonskoj ravnici. Table Sotina, Opatovca, Mohova, brežuljci Šarengrada i – Ilok. Naš se automobil zaustavlja pred vratima Iločkog dvorca. Tu je sastanak zbog kojeg smo i došli, sastanak mirovnjačkih grupa i nezavisnih medija.

U posve sam drugom filmu i vrtim svoj slow motion, pažljivo vraćajući svaku sliku snimljenu uz put. Pred povratak u Osijek, hvatam nešto sunca na vidikovcu. Prekrasan pogled: Dunav se lijeno vuče, bogat vodom, razvaganjen među zelenkastim obalama koje ga teško krote. Naziru se crveni krovovi Bačke Palanke i nepregledna vojvođanska ravnica u beskonačnom sfumatu.

– Zašto je uopće počeo rat? – pita me neka Engleskinja, članica mirovnog pokreta. Znam da je ne zanimaju dugi i komplicirani odgovori i – što god joj kažem – teško da će išta razumjeti, pa joj velim: – Pred početak rata, baš kao i sada, s ovog je vidikovca pucao pogled na Bačku. A onda su oni žestoko uzvratili.


* Sutra ćemo objaviti treću kratku priču Drage Hedla, o Ovčari

, , ,

Podijeli 19 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani