Barbara, po čemu se ova Rodinova izložba izdvaja od drugih i kako je do nje došlo?

Ovo je druga izložba Augustea Rodina u Hrvatskoj u posljednjih pedesetak godina (prva je bila održana 1968. u istom izložbenom prostoru), za koju smo radili detaljan retrospektivni odabir materijala kako bi sve najvažnije došlo do punog izražaja. Cilj je bio dati opširniji prikaz umjetnikovog opusa, dakle, nismo išli na jako detaljno promatranje nekih specifičnosti, mada bi takav pristup meni osobno možda bio draži. No, zbog popularnosti umjetnika i njegovog velikog utjecaja na hrvatsko kiparstvo i umjetnost uopće, ovakav princip kuriranja izložbe sada je bio nužan.

Riječ je o uzvratnoj izložbi koja je dio suradnje između hrvatskih i francuskih umjetničkih institucija, jer smo u sklopu “Croatie, la voici”, festivala Hrvatske u Francuskoj u sezoni 2012./13. postavili mnogo manju izložbu Ivana Meštrovića, čiji su autori bili Andro Krstulović Opara i Catherine Chevillot, dok je glavni tekst u katalogu napisala muzejska savjetnica Atelijera Meštrović, Ljiljana Čerina.

Dobra suradnja između Hrvatske i Francuske

Zbog vrlo dobre suradnje između institucija, o uzvratnoj su izložbi Augustea Rodina tadašnji ravnatelj Muzeja Ivana Meštrovića, Andro Krstulović Opara, i ravnateljica Musée Rodin, Catherine Chevillot, počeli razgovarati još i prije sadašnjeg festivala Francuske u Hrvatskoj, “Rendez-vous“, tijekom kojeg se izložba sada odvija. Ona je ujedno i jedno od najvećih događanja cijelog tog festivala. Dakako, potka projekta je promišljanje odnosa između umjetnosti i osobe Augustea Rodina i hrvatskog kiparstva, posebice kroz opus Ivana Meštrovića. Najvidljivije je to u katalogu izložbe, gdje se pomoću slikovnog materijala predstavljaju i neka djela koja se ne nalaze na izložbi. Propitujemo u kojoj je mjeri, u kojim razdobljima i na koji način najvidljiviji taj Rodinov utjecaj na Meštrovića.

U Parizu sam istraživala različitu građu i tamo sam naišla na neke dosad malo poznate detalje, primjerice na nacrt pročelja Meštrovićevog ateljea, također u Parizu, gdje je on živio i radio 1908./1909. godine. U istoj ulici na Montparnasseu gdje se nalazio u međuvremenu srušeni Meštrovićev atelje nalazio se i radni prostor Antoinea Bourdellea, poznatog Rodinovog učenika i Meštrovićevog generacijskog kolege, a koji je kasnije preuređen u njegov muzej. Kolege iz Rodinovog muzeja u Parizu bavile su se svaki svojim određenim dijelom ove velike teme, a priču zaokružuje moj tekst koji tematizira odnos Augustea Rodina i Ivana Meštrovića, tako reći pionira modernog shvaćanja kiparstva i jednog od njegovih najznačajnijih nasljednika. Moram napomenuti da se u svojim istraživanjima nastavljam na rad brojnih drugih istraživača poput Vesne Barbić, Irene Kraševac i Dalibora Prančevića.

Paradigma epohe u odnosu Rodina i Meštrovića

Kakav je bio odnos između dvojice velikih umjetnika?

Općepoznato mišljenje koje se provlači kroz svu literaturu i čime se mnogo autora bavilo jest da je Meštrović bio jedan od najvećih sljedbenika Rodina, svojevrsni rodinist, dok je boravio na studijima u Beču. Tada je na njega Rodin izvršio najveći utjecaj u smislu simbolizma, impresionističkog tretmana površine materijala i skulpture, promišljanja kompozicije, oblikovanja zgrčenih, životnih figura… Naravno, to se posebno vidi u njegovom epohalnom djelu iz tih godina, “Zdencu života” (1912.), i dan-danas jednom od najljepših u javnom prostoru Zagreba. Meštrović tako rano upija Rodinov utjecaj zbog toga što je stariji umjetnik bio i zarana prisutan u Beču, putem secesijskih izložbi, na kojima sudjeluje, ali i putem časopisa koje je Meštrović sakupljao i bio upoznat sa svime što se na europskoj umjetničkoj sceni tada događalo.

Jesu li se Rodin i Meštrović susreli u nekom trenutku?

Da, u Beču se dogodio njihov pomalo legendarni susret 1902. godine, kada je Rodin prolazio kroz austrijsku prijestolnicu na povratku s izlaganja u Pragu. Putovao je Češkom i Moravskom i zaustavio se u Beču, te posjetio akademiju u društvu jednog češkog umjetnika, prema zapisima visokog, mršavog, kovrčave kose i brade… Dosad smo o tom Rodinovom dolasku u Beč znali isključivo iz Meštrovićevih sjećanja,”Nekoliko uspomena na Rodina”, gdje on pripovijeda kako je dolazio na akademiju proučavati odljeve antičkih skulptura iz jedne od najvećih zbirki u Europi. Jednom prilikom se i Rodin tamo pojavio, te mu je tada već slavnom priređen spontani doček, a Meštrović tvrdi kako je bio jedan od predvodnika onih koji su mu izašli ususret.

Međutim, u Parizu sam proučavajući literaturu pronašla zapis jednog drugog austrijskog autora iz tog vremena, svjedoka tog susreta, te smo napokon dobili definitivnu potvrdu da su se Rodin i Meštrović susreli u Beču. Razvidno je da su i Rodinovi motivi dolaska bili isti – divljenje antici, a iz tog je teksta jasno da je visoki i mršavi Čeh kojeg je Meštrović opisao bio umjetnik Mařatka, omiljeni Rodinov učenik i kipar koji je organizirao njegovu izložbu u Pragu. Ipak, mene je zanimalo na nešto drugačiji način prikazati ono što se događalo nešto poslije, u Parizu.

Uspon kiparskog modernizma

Obično se smatra da je Meštrović u Beču bio rodinist, a dolaskom u Pariz odjednom je postao Meštrović, napuštajući impresionistički i simbolistički način prikaza ljudskog tijela, okrenuvši se monumentalizmu u svima poznatom Kosovskom ciklusu (1907. – 1912.). Znači, dogodio se nekakav paradigmatičan moment prekida.

Svakako je riječ o zanimljivom obratu…

No, smatram da nije u potpunosti tako bilo. Da, Meštrović preokreće svoj stil i ulazi u značajne promjene, u djelima iz tog doba još uvijek se vidi secesijski način razmišljanja. Meštrović ulazi u fragmentarnost figure, unutar Kosovskog ciklusa rastače torzo, muškim figurama poput Miloša Obilića odstranjuje ruke, ali im svejedno naglašava pokrete… Kao ranije kod Rodina, torzo počinje funkcionirati kao autonomno kiparsko djelo, što se događa zahvaljujući zreloj i samosvojnoj Meštrovićevoj recepciji Rodinovog modernizma.

Tako da zapravo nije ispravno stvarati taj nagli rez jer je u biti riječ o originalnom razvijanju Rodinovog utjecaja, što uostalom uočavamo u opusima drugih suvremenika. Koliko god Meštrović i Rodin bili različiti senzibiliteti, ključno je da su se obojica napajala antikom. Meštrović je o svom boravku u Parizu rekao da su ga više insprirale muzejske kolekcije nego druženja s umjetnicima, iako se tada naravno viđao i s Rodinom. Mislim da je to bitno naglasiti.

Od Rodinovog slikarstva do njegovih skulptura

Koje ste aspekte Rodinove umjetnosti željeli naglasiti na izložbi? Kako je koncipiran hod kroz postav?

Izložba doista predstavlja jedan temeljit pregled Rodinovog rada. Mislim da će publika bez problema moći razumjeti njegov rad od najranijeg razdoblja pa sve do zrele dobi. Neophodno je spomenuti da se Rodinu vrlo rano dogodila jedna osobna tragedija – umrla mu je sestra za koju je bio jako vezan, te se nakratko povukao u samostan, razmišljajući da uđe u svećeničku službu i ostavi se svjetovnog života, no na sreću kiparstva odlučio je da će puno više pružiti kao umjetnik, nego kao propovjednik. Ipak, u toj je fazi nastalo jedno od njegovih važnijih ranih djela, “Portret velečasnog Eymarda”, njegovog tutora u samostanu.

Na izložbi su među ranijim radovima zastupljena i Rodinova slikarska ostvarenja, jer je publici općenito manje poznato da se izražavao i u tom mediju, mada u slikarstvu nije ostavio toliko značajan trag. Mogu se vidjeti i neki elementi arhitektonske dekoracije, dok je kao vrlo mlad kipar u Belgiji radio na ukrašavanju palača.

Isto tako, Rodin se vrlo rano okrenuo spomeničkoj plastici koja će obilježiti njegovo zrelo razdoblje, i tu je veoma važno djelo akt “Bronačno doba” (1877.), kao i mramorna bista “Čovjek sa slomljenim nosom” (1875.). Sve su to djela s kojima se Rodin polako probijao na likovnoj sceni, na salonima. Tu se prepoznaje i jedna velika razlika između njega i Meštrovića, povijesna činjenica da je potonji u svojoj karijeri uglavnom uživao u jednom strelovitom usponu. Vrata su mu, ako se tako može reći, bila od početka otvorena, dok je Rodinova afirmacija išla mnogo sporije i teže. Bio je on odbijan i na prijemnim ispitima za likovne škole, prošao je jedan teži put nerazumijevanja likovnih krugova, gdje mu djela isprva nisu prihvaćana na izložbe, itd. Dvojica velikih umjetnika imala su bitno različite životne putanje.

Ne bi li se moglo reći da je Meštrović prošao kroz neka vrata koja je Rodin otvorio?

Svakako, jer on ulazi na likovnu scenu u vrijeme kada je secesija bila u punom jeku. Upravo je Rodin napravio taj iskorak hvatanja kiparstva ukorak s modernizmom u slikarstvu, s impresionizmom i simbolizmom. Meštrović je praktički odmah ušao u tu maticu kojoj je Rodin prokrčio put. Rodinov prvi očitiji iskorak u modernizam je njegov prvi važniji spomenik “Građanima Calaisa” (1889.), koji predstavlja počast francuskom otporu protiv engleske okupacije 1347. godine, za vrijeme Stogodišnjeg rata (1337. – 1453.). Odgovarajući na narudžbu gradskih oca Calaisa, Rodin skida ljudske figure s postamenta, spušta ih na zemlju i izjednačava ih s promatračem. Promatrač, građanin zaista postaje sudionik interakcije s umjetničkim djelom u javnom prostoru. Mislim da je riječ o jednoj pouci koja je čak i u današnje vrijeme još poprilično zanemarena.

Magnum opus francuskog umjetnika

Što je s “Vratima pakla”, Rodinovim magnum opusom?

Rodinov životni projekt su, naravno, “Vrata pakla”. Umjetnik je na njima počeo raditi 1880. godine za nikada dovršeni Muzej dekorativnih umjetnosti u Parizu, a rad na njima potrajao je sve do kraja njegovog života te je generirao mnoga antologijska pojedinačna djela. “Vrata pakla” na izložbi su prikazana u više segmenata, od maketa do različitih skulptura koje mu pripadaju. Literarni izvor te monumentalne grupe radova – Danteov epski spjev “Pakao”, prvi dio “Božanstvene komedije”, ponovno čini poveznicu s Meštrovićem, jer su oba umjetnika ovaj predložak interpretirali na vlastite načine. Također, epohalni je “Mislioc” na izložbi prisutan kao maketa i kao odljev skulpture u originalnoj veličini, a izvorni model danas se nalazi na Rodinovom grobu. To jasno govori koliko mu je ta skulptura u životu značila.

Zbog opsežnosti rada na “Vratima pakla” bilo je angažirano mnogo Rodinovih kiparskih pomoćnika. Iako je okosnica rada bio Danteov spjev, tu se provlačili najrazličitiji utjecaji i reference, poput Baudelaireovih stihova. U “Vratima pakla” održava se sveukupno Rodinovo shvaćanje umjetnosti i života, tu se prelama većina njegovih eksperimenata s figurama, istraživanja krajnjih mogućnosti ljudskog tijela, njegovih položaja, ali i duševnih stanja.

Na izložbi se jasno vidi da se Rodin kroz cijeli svoj opus opetovano vraća različitim rješenjima, mijenja ih, spaja i razdvaja figure… Njihovi se odljevi danas nalaze posvuda po svijetu. Međutim, gotovo svaka skulptura u “Vratima pakla” ima svoj samostalni, zasebni život.

Koja biste djela još izdvojili kao potencijalno najzanimljivija publici?

Pa recimo, Rodinove spomenike piscima Victoru Hugou i Honoreu de Balzacu, stožernim personama francuskog, ali i europskog romantizma, odnosno realizma. Opet, Rodin je načinio više verzija prve skulpture, gdje jedna prikazuje velikog pisca kako stoji iznad valova, komunicirajući s morem, koje na neki način predstavlja i nezadržive plime povijesti, dok mu se u drugoj, monumentalnoj verziji, pridružuju dvije muze.

Spomenik Balzacu opet je drugačiji. Rodina moramo promatrati kao umjetnika koji je stubokom izmijenio umjetnost spomenika, što je učinio i zahvaljujući tome što je bio majstor portreta, a u to spomenicima ljudskim figurama vrlo dolazi do izražaja. Rodin je u mnogo varijacija propitkivao kako izraziti svu težinu i značaj Balzacovog karaktera i njegovog djela, primjerice prikazao ga je nagog s ispupčenim trbuhom, koji simbolizira njegovu umjetničku težinu, potom zaogrnutog ogrtačem, pogleda uperenog u daljinu, iznad banalnosti svakodnevnoga života…

Slavni portreti Camille Claudel

Broj Rodinovih kiparskih portreta rastao je kako mu je rasla i slava, jer je dolazio u doticaj sa sve više i više raznolikih ljudi i osobnosti. Tu se izvrsno vidi njegova ingenioznost i eksperimentiranje. Na primjerima portreta iste osobe očituju se načini na koje je on putem svojih modela preispitivao medij kiparstva. Naravno, portretirao je svoju kolegicu, pomoćnicu, dugogodišnju ljubavnicu i kreativnu muzu Camille Claudel (1864. – 1943.), ulazeći duboko u psihologizaciju njihovog intimnog odnosa, prateći kroz tu vezu sva njezina duševna stanja, tijekom zajedničkog rada, pa sve do konačnog raskida.

Zanimljivo je da je dok je njihova veza trajala, načinio tri portreta, a po njenom svršetku njezin se lik trajano usjekao u njegovo stvaralaštvo, te ju je koristio za prikaze Francuske, kao i različitih alegorija. Također, Rodin je u zreloj fazi svoju proizvodnju organizirao u kiparskoj radionici iz koje postoje čak i neki rani filmski zapisi, naravno i fotografije. Jedan od najzanimljivijih medija pomoću kojih možemo pratiti svakodnevni život jedne radionice su računi za nabavku materijala, dokumentacija isplate suradnicima i sl.

Iz njih se može zgodno iščitati tko je sa čime radio, što se kupovalo, tko je za što bio zadužen, itd. Radionica je bila organizirana tako da je svaki pomoćnik radio ono u čemu je bio najbolji – netko bi klesao, netko radio na onoj finoj završnoj obradi skulpture, netko ovo, netko ono… Javlja se tu i pitanje odnosa između kipara i pomoćnika, tj. do koje su mjere pomoćnici ili pomoćnice spremni podrediti svoj osobni angažman i kreativnost u korist projekta umjetnika-mentora.

Tu se najbolje vidi pozadina Rodinovog odnosa s Camille Claudel, jer je ona u takvom angažmanu teško mogla zatomiti svoj vlastiti kreativni naboj. U narudžbama u kojima je bila angažirana mogu se opaziti i njezini osobni iskoraci koji nisu nužno Rodinovi. Oni talentiraniji pomoćnici, poput Bourdellea, s vremenom su se odvajali od majstora i započinjali vlastite karijere.

Izložba kao organizacijski pothvat

Za kraj, kako je tekla organizacija izložbe, koje su tu zapreke, izazovi? Kako biste ju na neki način zaokružili?

Većina najvažnijih Rodinovih projekata na izložbi je prikazana u više segmenata, od skica, preko pripremnih djela, pa do skulptura. U Zagreb smo doveli 58 skulptura, te po 20 fotografija i crteža, koji će se mijenjati tijekom trajanja jer ne mogu pojedinačno biti dugo izloženi svjetlu. Rodin je ostavio veliki trag i u mediju crteža. Primjerice, Meštroviću je crtež služio više kao priprema za modeliranje, za propitkivanje određenih načina kompozicije, dok je Rodin tu prilično autonoman, što je vidljivo u korištenju različitih tehnika, poput ugljena, akvarela i gvaša, pa čak i kolaža i dekupaža. Time je on zaista anticipirao neke fenomene koji će u potpunosti doći do izražaja tek mnogo kasnije.

Kuriranje i organizacija izložbe predstavljali su vrlo velik posao, posebno s obzirom na to što je kiparski materijal uvijek relativno krhak, pa tu dolazi do mnogih problema što se tiče prijevoza, logistike i ostalog, na čemu je radila prava mala vojska ljudi i s hrvatske i francuske strane. U francuskim muzejima ljudi se pojedinačno bave samo određenim segmentima organizacije, dok se u Hrvatskoj svi ti poslovi preklapaju preko bitno manjeg broja osoba, koje same pokrivaju više aspekata organizacije.

Došli su nam i restauratori iz Francuske koji su nam pomagali pri postavljanju skulptura u paviljonu, njihovog prijenosa, tretmana, itd. Priprema jedne takve izložbe od prvih dogovora do realizacije traje oko tri godine, a zadnjih pola godine jako, jako intenzivno. Ova izložba za sve nas bila je doista velik zalogaj. Kad završite jedan takav projekt, imate osjećaj da bi na njemu trebalo raditi još barem pet godina.