Legendarni Titov general za Telegram o dramatičnim zbivanjima koja su zatresla vrh bivše države
General Ivan Mišković samo za Telegram demistificira i objašnjava dramatične dane, kada je, uz pomoć brata, sekretara za unutarnju sigurnost, vojska izvršila omanji državni udar i preuzela Udbine ovlasti, zbog prisluškivanja Josipa Broza Tita
“Tito je bio apsolutno uvjeren da ga prisluškuju. Kad me pozvao i rekao da su u Jovankinoj spavaćoj sobi pronađena dva mikrofona, bio je vrlo uzbuđen. Tražio je da stanem na čelo tehničke komisije koja će ispitati cijeli slučaj. Rekao je da sve treba obaviti brzo, da nas u poslu nitko ne smije ometati, a bude li pritisaka da o tome izvijestimo političku komisiju koja je radila paralelno s nama. I mi smo počeli: pretraživali smo i kopali, rovali po zidovima, tražeći žice i kablove u prostorijama u kojime je Tito živio i radio, ali i kopali oko zgrade, u vrtu njegove rezidencije.”
Vjerojatno jedini živući svjedok tih burnih događaja iz druge polovine šezdesetih godina prošlog stoljeća, general Ivan Mišković Brk, prisjeća se, u duljem razgovoru s reporterima Telegrama koji su s njim razgovarali prošle srijede u njegovu pulskom stanu, dramatičnih zbivanja koji su tresli sam vrh bivše države, a u kojima je osobno sudjelovao i imao uvid u najsitnije detalje.
Nepoznati dokumenti
Priča o prisluškivanju Tita, o čemu je tadašnji načelnik sigurnosti JNA, Ivan Mišković, prvi put saznao u proljeće 1966. godine – dakle prije točno pola stoljeća – ponovno je postala aktualna objavljivanjem hrvatskog izdanja knjige Slučaj Ranković, iz arhiva KOS-a (upravo izašle u izdanju zagrebačkog Despot Infinitusa).
Ta knjiga troje autora, Svetka Kovača, Bojana Dimitrijevića i Irene Popović, prije dvije godine objavljena je u Srbiji, gdje je imala priličan odjek. Zasnovana na autentičnim i do tada javnosti nepoznatim dokumentima iz arhiva vojnih i civilnih tajnih službi bivše države, knjiga je u većem dijelu srbijanskih medija protumačena kao dokaz obračuna u političkom vrhu Jugoslavije, u kojoj je afera prisluškivanja imala za cilj odstraniti Aleksandra Rankovića iz političkog života zemlje, s obzirom na to da je predstavljao opasnost za Tita. Iako to u spomenutoj knjizi nigdje izrijekom ne stoji (mada pojedine naznake to sugeriraju), dio srbijanskih medija, kada je knjiga ondje objavljena, izvlačio je zaključke da je cijela priča prenapuhana i da Ranković, u to vrijeme drugi najmoćniji čovjek Jugoslavije – bio je potpredsjednik države ali i osoba koja je u rukama držala obavještajni aparat zemlje – nije zloupotrebljavao položaj, otrgnuo se kontroli i drznuo prisluškivati nedostižnog Tita.
No, general Ivan Mišković, koji piše opsežnu knjigu o tim i drugim burnim događajima iz povijesti Titove Jugoslavije, nipošto ne misli da je Tito samo tražio izliku kako bi se riješio Rankovića i drugih ljudi oko njega, prije svega dugogodišnjeg ministra unutarnjih poslova Svetislava Ćeće Stefanovića, koji je na toj funkciji bio od siječnja 1953. do travnja 1963. godine. Ne misli ni da se Tito osjećao ugroženim zato jer se o Aleksandru Rankoviću počelo govoriti kao o njegovu nasljedniku, niti zato što su Rankovićeve fotografije, jedno vrijeme, stajale uz Titove, na zidovima prostorija državnih i partijskih tijela.
Gdje su dokazi?
Mišković, međutim, vjeruje da je afera s prisluškivanjem bila stvarna, a ne izmišljena kao izlika za čistke koje su uslijedile nakon Brijunskog plenuma (početkom srpnja 1966.). U to se i osobno uvjerio iz Titove reakcije, nakon što su pronađeni prislušni uređaji koji su omogućavali prisluškivanje Titovih radnih prostora i vile koju je koristio kao rezidenciju. No, ni jednom riječju Mišković ne tvrdi da se Tita stvarno i prisluškivalo. Jednako kao i autori spomenute knjige, kaže da dokazi o prisluškivanju nisu pronađeni. Naime, tzv. tehnička komisija, na čijem je čelu bio Mišković, nije našla ni magnetofonske trake ni stenograme tajno snimljenih Titovih razgovora, bilo u njegovu radnom ili privatnom prostoru.
No, zaključila je, a to na osnovu autentičnih, javnosti donedavno poznatih dokumenata, tvrde i autori knjige Slučaj Ranković iz arhiva KOS-a, pouzdano je utvrđeno da su tehničke mogućnosti prisluškivanja Tita i Jovanke Broz postojale. Instalacije pronađene u zidovima i telefonskim uređajima, kao i telekomunikacijski kablovi koji su iz Titove rezidencije vodili do šahta ispred Rankovićeve vile i ondje se mogli spojiti na uređaje u njegovoj radnoj sobi, bili su dokaz da afera nije izmišljena, nego stvarna.
Naravno, u to vrijeme, za razliku od današnjeg, prisluškivanje je, s obzirom na postojeću tehnologiju bilo mnogo teže, no ipak je bilo moguće i tajne službe su ga koristile. Pred beogradsku konferenciju nesvrstanih zemalja (1961.) prostorije u kojima su odsjeli šefovi država i vlada nesvrstanih zemalja bile su ozvučene, a gosti – bez obzira što se radilo, kako se tada govorilo, o prijateljskim državama – bili su prisluškivani. U mnogim rezidencijalnim prostorima na Dedinju, prislušni mikrofoni ugrađeni su sa znanjem samog vrha države, dakle i Tita. No čini se da je ta operacija bila iskorištena i kako bi se postavili i u prostorima za koje nije postojalo službenih naloga da se ondje ugrade. Taj dio Titu, čini se, nije bio poznat. Radilo se o ilegalnom postavljanju takve opreme.
Pučističke primisli
Titovo okruženje, naravno, bilo je mjesto dvorskih spletki i ambicija njegovih suradnika da zauzmu njegovo mjesto ili da mu u postojećoj hijerarhiji vlasti budu što bliže. Mišković, koji je imao uvid u sve nijanse tih odnosa, potvrđuje da je bilo aspiranata koji su sebe vidjeli na Titovu mjestu, ali negira da se pripremao nekakav ozbiljan puč, državni udar, kojim bi se Tita pokušalo nasilno smijeniti. Kao njegovi nasljednici, ali tek kada Tito umre, spominjali su se Aleksandar Ranković i Edvard Kardelj.
Prvi je imao podršku dogmatskih, etatističkih, centralističko-unitarističkih snaga, dok je Kardelj bio sklon decentralizaciji Jugoslavije i jačanju položaja njenih republika i pokrajina, što se – kaže Mišković – u tadašnjem žargonu Rankovićevih političkih pristalica nazivalo ”rasturanjem Jugoslavije”.
Mišković, u razgovoru s reporterima Telegrama, objašnjava kako Ranković nije imao pučističkih primisli. Kaže da su ga u takvim mogućim ambicijama sprječavali njegovi intelektualni kapaciteti, ali i respekt koji je osjećao prema Titu. U vrijeme prije i netom nakon objave Rezolucije Informbiroa 1948., kada se nad Jugoslavijom nadvila moguća vojna intervencija SSSR-a, a Staljin prijetio Titu da će ga maknuti malim prstom, Ranković je bio najodaniji Titov suradnik i oslonac. Na kraju, mada to ne mora puno značiti, Ranković je bio Titov kum na vjenčanju s Jovankom Budisavljević u lovačkoj kući kraj Iloka, 15. travnja 1952.
Dokaz da Ranković nije imao pučističkih namjera autori netom izašlog hrvatskog izdanja knjige o aferi prisluškivanja i ulozi druga Marka (kako su zvali Rankovića), vide i u njegovoj pomirljivoj ulozi na Brijunskom plenumu, gdje je politički eutanaziran. Za razliku od dugogodišnjeg ministra unutarnjih poslova Svetislava Ćeće Stefanovića, koji je odbacio sve kritike o zloupotrebi UDBA-e, Ranković se posipao pepelom i predao bez borbe.
Autori knjige o Rankoviću i aferi prisluškivanja navode zanimljivu pikanteriju: iako se o cijelom slučaju koji je silno uznemirio Tita u početku vodila vrlo diskretna istraga, Vladimir Bakarić, najutjecajniji komunistički kadar iz Hrvatske, izlanuo se, slučajno ili ne, pred jednim veleposlanikom u Beogradu da će Ranković vrlo brzo biti maknut. Bilo je to u lipnju 1966. neposredno prije Brijunskog plenuma.
Diplomatski telegram
Taj veleposlanik (autori knjige ne navode iz koje zemlje) o tome je odmah obavijestio svoju državu. Ali jugoslavenske tajne službe presrele su tu komunikaciju, pa su posredno saznale kakva sudbina čeka Rankovića. Tajno pribavljeni sadržaj diplomatskog telegrama došao je u ruke načelnika Četvrte uprave Dušana Lazića, koji je o tome trebao izvijestiti Milana Miškovića (brata generala Ivana Miškovića, u to vrijeme šefa KOS-a), ali ovaj to iz straha nije učinio. Zašto je bila važna činjenica da su braća, Ivan i Milan Mišković, u isto vrijeme bila na ključnim obavještajnim funkcijama, prvi na čelu KOS-a, a drugi Ministarstva unutarnjih poslova, vidjet ćemo nešto kasnije.
Nije međutim potpuno jasno kad su počele prve sumnje da se Tita prisluškuje. Ivan Krajačić Stevo, obavještajac u kojeg je Tito, a naročito Jovanka, imao bezgranično povjerenje u intervjuu zagrebačkom Nedjeljnom Vjesniku u listopadu 1984. ispričao je – navode autori knjige o Rankoviću – kako je ”ilegalno u Beograd morao poslati, noću i to avionom dvojicu stručnjaka” koji su istražili sumnje u prisluškivanje Tita. Jedan od njih bio je Božo Rašeta, policijski ekspert za telekomunikacije. Ta dvojica stručnjaka, koje je poslao Krajačić, pretražili su Titovu rezidenciju u Užičkoj 15. Za to vrijeme Brozovi su bili u Dobanovcima, u reprezentativnom državnom objektu, nadomak Beograda.
Tito je od njega zahtijevao da momentalno preuzme njegovo osiguranje, ne obazirući se pritom na pripadnike Službe državne sigurnosti koji su to do tada radili. Bio je to svojevrsni udar, mada ga Mišković tako ne vidi.
Sve je rađeno u najvećoj tajnosti. U Jovankinoj spavaćoj sobi pronađena su dva mikrofona. Kad je to priopćeno Titu, on je odmah pozvao Ivana Miškovića. Dana 16. lipnja 1966. službeno je osnovana tzv. tehnička komisija čiji je zadatak bio do kraja istražiti razmjere afere. Nalaz te komisije bit će podloga IV., tzv. Brijunskog plenuma – konačnog partijskog obračuna s Rankovićem, ali i demontiranjem svemoćne UDBA-e, kakva je do tada postojala. Na čelu komisije bio je Ivan Mišković.
Naš sugovornik, iako u poodmakloj životnoj dobi (96 mu je godina), savršeno se sjeća dramatičnih trenutka koji su uslijedili. Tito je od njega zahtijevao da momentalno preuzme njegovo osiguranje, ne obazirući se pritom na pripadnike Službe državne sigurnosti koji su to do tada radili. Bio je to svojevrsni udar, mada ga Mišković tako ne vidi. Za njega, Ivana Miškovića, dobra okolnost bila je što se tada na čelu Ministarstva unutarnjih poslova, dakle i civilne službe sigurnosti, nalazio njegov brat Milan. Da je bio netko drugi, sklon Rankoviću ili Stefanoviću, moglo je doći do sukoba i nepredvidivih posljedica u praktično nasilnoj smjeni Titova osiguranja.
Morate to učiniti
“Tito mi je jednoga dana negdje oko podneva rekao da preuzmem njegovo osiguranje. Upozorio sam da za to nemam mogućnosti, da to nije posao vojske nego službe unutarnjih poslova. ‘Morate to učiniti. Ne želim da me ovi više osiguravaju’. Upravo ta činjenica, da više nije vjerovao službi sigurnosti, govori kako je bio duboko uvjeren da je ozvučen. Nazvao sam brata Milana, koji je u to vrijeme bio ministar unutarnjih poslova, i rekao mu da preuzimam osiguranje i da se nađemo. ‘A ne, rekao je on. Idem ja sutra ujutro kod Tita’. Za to vrijeme ja sam skupljao grupu koja je preuzela osiguranje. Nikakvog otpora nije bilo.” Ujutro, Milan je otišao Titu i sve se vratilo na staro.
Što se pak rada tzv. tehničke komisije tiče na čijem je čelu bio, Mišković kaže kako su – provjeravajući sumnje da se Tita prisluškuje – zatekli veliki nered u postavljanju telekomunikacijskih linija, žica i kablova. Trebalo je prilično umijeća da se utvrdi kamo vodi koja linija, gdje se račva i gdje ju je moguće priključiti na prislušni uređaj. Jedno je međutim utvrđeno: telekomunikacijske ”žice” iz Titove rezidencije u Užičkoj 15, vodile su prema Rankovićevoj vili u Užičkoj 25!
Kad se danas pogleda kako su izgledali prislušni uređaji iz toga vremena, tehnologija stara pola stoljeća izgleda smiješno i nimalo nalik čak ni onome što se prije tridesetak godina moglo vidjeti u špijunskim filmovima o tajnom agentu 007 ili drugim filmskim junacima poput Jamesa Bonda.
Zanimljivo, to je utvrđeno tek nakon Brijunskog plenuma, kada je Ranković već bio smijenjen i ubrzo iseljen iz svoje vile, koja je kasnije dodijeljena na korištenje funkcionarima iz tadašnje Republike Makedonije.
”Žice” koje su izlazile iz Titove rezidencije, završavale su, dakle, na komunikacijskom čvoru pred Rankovićevom vilom. Bilo je moguće u svakom trenutku spojiti ih i omogućiti da Ranković iz svoje dnevne sobe sluša sve što se događa u Titovu kabinetu, a da Tito to nije znao. Ali činjenica je da te ”žice” nisu bile spojene. Kao što nisu bili spojeni ni mikrofoni nađeni u Jovankinoj spavaćoj sobi. No, sama činjenica da su postojale tehničke mogućnosti za prisluškivanje Tita i Jovanke (koje su se možda i koristile, za što, međutim, nema dokaza) bila je za Tita uznemirujuća. I dovoljan razlog da s političke scene ukloni Rankovića, Stefanovića i krug ljudi oko njih. Jer, ti su uređaju u svakom trenutku – a osobito u pripremi kakvog prevrata – mogli biti stavljeni u funkciju i Tito je mogao biti prisluškivan.
Smiješna tehnologija
Kad se danas pogleda kako su izgledali prislušni uređaji iz toga vremena, tehnologija stara pola stoljeća izgleda smiješno i nimalo nalik čak ni onome što se prije tridesetak godina moglo vidjeti u špijunskim filmovima o tajnom agentu 007 ili drugim filmskim junacima poput Jamesa Bonda. Uređaji su bili postavljeni u zidovima, telefonskim utičnicama i glomaznim, bakelitnim telefonima iz onoga vremena, s brojčanicima na okretanje. No, uređaji za prisluškivanje nađeni su i ispod kreveta u rezidenciji Brozovih u Dobanovcima. Iako je Miškovićeva komisija radila i nakon Brijunskog plenuma i otkrila još mnoge detalje afere prisluškivanja, i ono što je pronašla do 1. srpnja 1966. bilo je dovoljno da se Rankovića makne.
Afera prisluškivanja – a početkom ljeta ove godina bit će pola stoljeća kako je otkrivena i kako je uzdrmala tadašnju Jugoslaviju – bilo je možda najveća dvorska spletka koja je pogodila Brozove.
Sam partijski plenum održan u pitomom okruženju Brijuna, za Tita je protekao glatko. Sve je bilo dobro pripremljeno i dojučerašnji Rankovićevi partijski drugovi, okrenuli su leđa drugom najmoćnijem čovjeku države. Ipak, osim sitnijih riba, onih iz drugog i trećeg političkog ešalona, nikome od krupnijih nije bilo suđeno. Rankovićevo političko micanje drugih posljedica za njega nije imalo, kao ni za Svetislava Ćeću Stefanovića.
Ivan Mišković uvjeren je kako bi bilo sasvim drukčije da su osim materijalnih dokaza o postojanju mogućnosti prisluškivanja Titovih radnih i životnih prostora bili pronađeni i dokazi (snimci, trake, stenogrami Titovih razgovora) da se ono stvarno dogodilo. Kako toga nije bilo, izostala je i odmazda. Osim, naravno, one političke.
Afera prisluškivanja – a početkom ljeta ove godina bit će pola stoljeća kako je otkrivena i kako je uzdrmala tadašnju Jugoslaviju – bilo je možda najveća dvorska spletka koja je pogodila Brozove. No i kad je završena Brijunskim plenumom, nije stišala stalnu borbu njegovih bliskih suradnika koji su pripremali pozicije za vrijeme nakon Tita.
Bitke za prestiž
Ivan Mišković u razgovoru s Telegramovim reporterima slikovito opisuje, na primjeru koji je sam doživio, te stalne bitke za prestiž osoba iz najužeg Titova kruga i zavist koju su pokazivali prema onima koji su mu bili bliži od njih. Priča kako ga je Tito pozvao jednog jutra, oko devet, da mu referira o aktualnim pitanjima. Prije nego što je ušao u kabinet Mišković je zapitao Titova tajnika kakav je daljnji raspored i tko Titu dolazi nakon njega. Ovaj je odgovorio da za pola sata, u 9.30, dolaze Kardelj i Mijalko Todorović (u to vrijeme sekretar Izvršnog biroa, drugi čovjek Partije).
Jovanka se pridružila krugu nezadovoljnika. Govorila je da otkako je Mišković došao za Titova posebnog savjetnika za sigurnost, Tito se prema njoj promijenio i sve joj manje govori o onome što se događa.
Mišković je nastojao svojih pola sata iskoristiti što racionalnije, trudeći se da najvažnije priopći na početku, a kako se ne bi doveo u vremenski tjesnac, stalno je pogledavao na sat. Tito ga je upitao zašto se toliko obazire na vrijeme, na što mu je Mišković odgovorio da zna kako u 9.30 dolaze Kardelj i Todorović. Tito mu je uzvratio neka se opusti i nastavi: Kardelj i Todorović će pričekati. To što će mi oni reći, znam i bez njih, a ovo što mi vi govorite, oni kriju od mene, rekao mu je Tito. Uglavnom, razgovor se odužio, pa je umjesto predviđenih pola sata trajao dvostruko. Kad je Mišković izašao iz kabineta, Kardelj i Todorović nervozno su cupkali pred vratima: prvi bijesan i blijed, a drugi zajapuren i vidno srdit. Bili su povrijeđeni i gnjevni što ih je Tito pustio da čekaju i ljubomorni na Miškovića zbog povlastice da je s Titom mogao razgovarati dulje od protokolom predviđenog vremena. Poslije su pričali: ”Taj Mišković Tita je zarobio do kraja, on vlada njime, treba ga maknuti iz Titove blizine”.
Kasnije se i Jovanka pridružila tom krugu nezadovoljnika. Govorila je da otkako je Mišković došao za Titova posebnog savjetnika za sigurnost, Tito se prema njoj promijenio i sve joj manje govori o onome što se događa i da je postao grublji. Tvrdila je da je Mišković kriv za povišenu razinu šećera u Titovoj krvi. Jovanka je međutim bila kivna što je Mišković odbio govoriti joj o onome što je referirao Titu.
Jednom prigodom, tražeći da i nju izvještava o onome što je referirao Titu, rekla mu je: ”Druže, vi ne znate da ja sve to vodim”. Odgovorio je, želeći izbjeći sukob, kako zna da nije lako biti supruga predsjednika Republike, čovjeka koji ima toliko obveza i da on cijeni njezin veliki doprinos. Ali, ona je bila uporna i rekla kako je ona ta koja vodi politiku.
Jovankina nemilost
”Ja vas cijenim i učinit ću sve što mogu da Tito što lakše obavlja svoju funkciju – rekao je Mišković – “ali morate shvatiti da je predsjednik ove države Josip Broz Tito, a ja sam njegov specijalni savjetnik. I dokle god on to bude, jedino i isključivo njemu ću polagati račune”. Dodao je kako će joj Tito sigurno reći sve što treba, mada je, naravno, znao da je bilo puno toga o čemu Tito nije Jovanki htio govoriti. Jer da jest, ona ne bi tražila da joj Mišković referira.
Tako je pao u Jovankinu nemilost. Sljedećeg dana, shvativši dimenziju sukoba, Mišković je otišao Titu i najavio odlazak. Jovanka je, naravno, ispričala svoju verziju tog događaja, no Tito je, kaže Mišković, stao na njegovu stranu. Ipak, nakon osam mjeseci je otišao.
Mišković je i sam, potkraj 1972., u vrijeme kada je bio Titov posebni savjetnik za sigurnost, bio prisluškivan. Njegova supruga požalila se da ima smetnje na telefonu u njihovu stanu pa je – s obzirom na to da se radilo o važnoj osobi – poslan policijski tehničar da utvrdi o čemu je riječ. Iako prislušni uređaji, kako se tada objašnjavalo, nisu mogli uzrokovati smetnje u obavljanju razgovora vlasnika prijamnika s drugim osobama, tehničar je utvrdio da je Mišković prisluškivan. Za razliku od afere šest godina prije toga, kada je tek utvrđeno postojanje mogućnosti da se Tita prisluškuje, u Miškovićevu slučaju o tome su pronađeni konkretni dokazi: vrpca sa snimkama razgovora vođenih telefonom iz njegova stana.
“U to vrijeme moja je supruga često vodila razgovore s našom kćeri koja je bila pred porodom. I to je ostalo zabilježeno na magnetofonskoj traci”, kaže Mišković u razgovoru s reporterima Telegrama.
Prisluškivanja nisu prestala
Istraga je otkrila da je telefonska linija iz Miškovićeva stana bila prikopčana u prislušni centar Službe državne sigurnosti u Beogradu. Ondje je nađena i magnetofonska traka koja se aktivirala na svaki poziv s Miškovićeva telefona. Punih 37 dana Titov specijalni savjetnik za sigurnost, general Ivan Mišković, bio je prisluškivan. Objašnjenje koje ja dala istraga, bilo je smiješno: Miškovića su prisluškivali greškom!
Naime, stajalo je u izvješću o tom događaju da je tehničar koji je otklanjao kvar na telefonskim linijama jednog inozemnog predstavništva, greškom, kada je završio posao, umjesto linije tog predstavništva, na prisluškivanje stavio Miškovića. Zvuči uistinu naivno, ali pokazuje da ni nakon Rankovićeve smjene tajne službe nisu prestale prisluškivati one koji su im bili zanimljivi. Pa tako, da paradoks bude veći, i Titova savjetnika za sigurnost.
WikiLeaks nam je otkrio kako je CIA pratila napete događaje oko Ivana Miškovića
Američko veleposlanstvo u Beogradu, potkraj lipnja i početkom srpnja 1973., s velikim je interesom izvještavalo o smjeni posebnog Titovog savjetnika za nacionalnu sigurnost, general-pukovnika Ivana Miškovića. Na WikiLeaksu je objavljeno nekoliko takvih tajnih depeša koje su sastavljene za potrebe političkih savjetnika u NATO savezu.
“Izvješća iz Beograda i ponašanje medija u Jugoslaviji upućuju da je general Ivan Mišković smijenjen s položaja savjetnika za sigurnost predsjednika države i tajnika Vijeća za sigurnost”, pišu Amerikanci. Kažu da se pozicija “najmoćnijeg čovjeka državne sigurnosti” činila nedodirljivom zbog bliskih veza s Titom, ali da je sada, navodno, izgubio njegovo povjerenje. Poslan je u mirovinu zbog “lošeg zdravlja” odlukom Izvršnog biroa Saveza komunista Jugoslavije kojim je predsjedao osobno Josip Broz Tito.
Američki diplomati, pozivajući se na upućene beogradske političke kuloare, objašnjavaju kako se Tito razočarao u Miškovićeve analize situacije u Jugoslaviji i njegovo uplitanje u političke procese, pogotovo pretjerivanje u procjenama ugroze državnog sustava iznutra, od strane liberala i disidenata.
Eliminacija generala Miškovića iz visoke politike očito će pojačati utjecaj drugih dužnosnika, prije svih Stane Dolanca čiji se uspon vidi i po tome što mu je Tito potpuno prepustio organizaciju i vođenje kongresa SKJ. Zanimljiv je i američki diskurs prema kojem je Miškovićevo umirovljenje nastavak tranzicije unutar Službe državne sigurnosti (nakon pada Rankovića 1967.) i sprječavanja da služba postane država u državi.
Druga informacija, naravno neprovjerena, koju su iz američke ambasade komunicirali u Washington, kaže da je general Mišković u jesen 1972. doznao za pokušaj nekih generala JNA u rušenju Tita. Kasnije je shvatio da mu Mišković nije rekao cijelu istinu o pobuni te ga je zbog toga smijenio.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 19. ožujka 2016.