Ljude u Vegasu ubio je luđak, ali Amerika mu je to omogućila; i to je veći problem od terorizma

Telegramov dopisnik iz Amerike o kontekstu 'najgoreg masovnog pokolja u modernoj američkoj povijesti'

Problem oružja u Americi neće se riješiti u skoroj budućnosti. PolitiFact je izračunao da je od 1968. godine – kad su ubijeni Martin Luther King i Bobby Kennedy – do danas u Americi nasilnom smrću od vatrenog oružja umrlo 1.516.863 ljudi. Razmislite malo o tome – u pola stoljeća domaćeg nasilja poginulo je dvjesto tisuća ljudi više nego u dva i pol stoljeća svih zamislivih ratova, a Amerika ih je imala poprilično. To govori koliko je terorizam paranoja i skretanje fokusa sa stvarnog problema – najopasniji neprijatelj Amerike nisu ni Rusi ni Korejci ni teroristi. Najgori neprijatelj Amerike su Amerikanci.

Opet se dogodilo što se u Americi događa u pravilu godišnje – neuračunljivi manijak uzeo je oružje i iz nekog samo sebi shvatljivog razloga ubio desetke ljudi. Ovog puta bilo je to u Las Vegasu, ubojica opet nije bio terorist, nije imao političku poruku, samo je na prozore svoje hotelske sobe nasadio dva mitraljeza i pucao po dvadesetak tisuća okupljenih na koncertu ispod sebe. Ubio je 58 ljudi, ranio više od pet stotina, a kad je policija došla do sobe, ubio se. Jedina novost u ovoj priči nažalost je setting – Las Vegas, hotel i koncert, ali ne i navika manijaka u Americi da ubijaju kad im se i kako svidi.

Kad se to dogodi, krenu analize razloga i motiva, pa razumni ljudi kažu što bi trebalo napraviti da se ludilo okonča. I onda se ne dogodi ništa jer moćni lobi vlasnika oružja, koji snagu gradi na ogromnim parama i – još važnije – prikrivenom ali dubokom rasizmu bijele većine, zaustavi svaki pokušaj promjene. I tako Amerika živi od pokolja do pokolja, kao jedina država na svijetu u kojoj toliko ljudi godišnje strada od vatrenog oružja. Čini se da tome nema pomoći. Koliko god se trudio razložiti okolnosti koje do ovoga dovode, ne vidim kako bi se išta uskoro moglo promijeniti.

Amerika je na glasu kao zemlja ljudi brzih na okidaču. Dio lošeg imidža dolazi iz objektivnih povijesnih okolnosti koje – možda ne baš kao u vesternu – jesu uključivale i duga razdoblja bezakonja na novoosvojenim teritorijima. Ali to nije razlog zašto se Amerikanci ubijaju. Razlog je dublji, i neugodniji. Amerika je donedavno bila i poslovično problematična po pitanju političkog nasilja. Ovdje su ubijani ne samo političari, nego i predsjednici. Ali političko nasilje, poput ubojstva predsjednika Johna Kennedyja, nije uzrok, nego manifestacija problema koji Amerika ima s oružjem.

Možda je problem u tome što je toliko ljudi naoružano

JFK nije bio prvi, nego četvrti predsjednik ubijen u atentatu. No, njegovi prethodnici Abraham Lincoln, James Garfield i William McKinley bili su ubijeni u 19. stoljeću ili na samom početku 20. stoljeća, kad današnji koncept osiguranja nije postojao. Politička ubojstva tad su bila izvediva i bilo ih je puno – sjetite se samo habsburške carice Sissi, zaklane u Ženevi 1898., nadvojvode Franje Ferdinanda, ustrijeljenog u Sarajevu 1914., Stjepana Radića, ubijenog u parlamentu u Beogradu 1928. ili kralja Aleksandra Karađorđevića, likvidiranog na cesti u Marseillesu 1934. Teško da se Europa može snebivati nad Amerikom.

Kad je veljači 1933. u Miamiju anarhist umalo ubio novoizabranog predsjednika Franklina Roosevelta, predsjedničkom osiguranju počelo se pristupati ozbiljnije. Giuseppe Zangara je loše ciljao, pa je usmrtio Antona Cermaka, gradonačelnika Chicaga, koji je stajao pored Roosevelta. Što bi bilo da je bolje ciljao – tema je vječnih rasprava poklonika “alternativne povijesti”. Većina tih rasprava završava turobnim zaključkom da bi cijelom Europom 1945. vladali ili Adolf Hitler ili Josif Staljin.

No, ni osiguranje uvedeno nakon atentata na Roosevelta nije bilo dostatno tri desetljeća kasnije, kad je u Dallasu 1963. ubijen predsjednik John Kennedy. Ubojstva njegova brata Roberta Kennedyja i borca za ljudska prava Martina Luthera Kinga pet godina kasnije prvi put su upalile drukčiji alarm. Pitanje više nije bilo je li država napravila dovoljno da ih zaštiti, nego jedno teže pitanje – možda problem nije u lošem osiguranju, možda je problem u tome što je toliko ljudi naoružano – među njima i luđaci. Oružje nabave bez muke, a onda ih nitko više ne može zaustaviti.

Broj komada oružja danas je isti kao broj stanovnika

Spoznaja da je oružje postalo sredstvo političke borbe bila je razlog zašto je predsjednik Lyndon Johnson 1968. postrožio labave zakona o držanju oružja. Bio je to presudan trenutak i tad se dogodio prvi paradoks: razuman pokušaj da se regulira držanje oružja doveo je do niza odluka i događaja koji su omogućili ubojicama – ovog tjedna u Las Vegasu, lani u Orlandu, prije toga u Sandy Hooku, na Virginia Techu, u školi Columbine u Koloradu i nebrojenima drugima, da – nabave oružje.

Što se dogodilo? Gun Control Act iz 1968., donesen nakon ubojstava Johna i Bobbyja Kennedyja i dr. Kinga, uveo je ograničenja na to tko i kako može kupiti pušku ili pištolj. Taj je zakon bio prekretnica na kojoj se udruga vlasnika oružja, NRA – dotad lovačko društvo – promjenom vodstva u jednom danu preobrazila u organizaciju koja se bori za pravo na posjedovanje oružja. Lovci su istjerani bez milosti. Do kraja 1960-ih Amerikanci u prosjeku nisu posjedovali značajno više komada oružja po glavi stanovnika nego što je bio slučaj u drugim zapadnim društvima. Danas u Americi ima oko 340 milijuna stanovnika i više od 340 milijuna komada oružja u privatnom vlasništvu. Zašto se to dogodilo?

Unatoč izgovorima, korijeni su, naravno, u rasizmu

Paralelno s inicijativom da se oružje strože regulira nakon ovih atentata, dogodila se revolucija koju je vodio upravo dr. King. Dotad tretirani kao građani drugog reda, crnci su dobili pravo glasa, sudjelovanja u javnom životu – na Jugu je u školama, autobusima, toaletima i klupama u parku ukinuta i zabranjena segregacija. Iako usporedan i nevezan, pokušaj vlasti da regulira privatno posjedovanje oružja u očima rasista je doživljen kao “osnaživanje crnaca i razoružavanje bijelaca”. Pod rasističkim impulsom, NRA se brzo transformirala. Od udruge koja se bori za očuvanje prava da netko kupi pušku kako bi u šumi ubio zeca, pretvorila se u instituciju koja se bori za to da bijelci zadrže svoje puške jer vjeruju da ih ugrožavaju crnci, kojima je država dala puno građanstvo.

Da je ne bi povezali s njenim pravim, rasističkim korijenima, bliskost Amerikanaca s oružjem često objašnjavaju specifičnom američkom prošlošću. Istina, ovo je društvo imalo dvije tradicije koje su pogodovale pribjegavanju oružju. Prvo, Amerika se gotovo stoljeće i pol širila na teritorije gdje nije bilo zakona osim onoga koji bi naseljenici sami stvorili. Dok je Europa stabilizirala redovnu vlast na svom teritoriju, Amerika se rasprostirala. Širenje domene države nije u jednakoj mjeri pratilo širenje institucija države.

Vesterni dobro ukazuju na taj problem – ali zaboravite na vesterne u kojima “kauboji” ratuju protiv “Indijanaca”. Od Kentuckyja do Kalifornije, problem novih naseljenika nisu bili Indijanci, nego drugi naseljenici. Ako želite shvatiti što se stvarno događalo, nemojte gledati ‘Poštansku kočiju’, pogledajte ‘Točno u podne’. U nedostatku uređene države, osvajanje Zapada bila je bitka za sigurnost između bijelih naseljenika i njihovih smrtnih neprijatelja – drugih bijelih naseljenika.

Pouzdanje u pušku, konja i samoga sebe

Iz iskustva pionira proizlazi druga odlika koja objašnjava specifičnu vezu Amerikanaca i njihovih pušaka. To je jedna od vrijednosti na kojima je Amerika utemeljena – individualizam i potpuna predanost vlastitim sredstvima, znanju i sposobnostima koje pojedinac, bez tuđe pomoći, umije sam iznjedriti. Drugim riječima, sve u što se naseljenik treba pouzdati su njegova puška, konj i on sam, kako je to idealistično sažeo jedan konzervativni film s Johnom Wayneom.

Pouzdanje u “pušku, konja i samoga sebe”, čak i kad postoji država, odlika je nekih Amerikanaca i danas, iako država u koju se ne pouzdaju za njih vodi cyber-ratove, upravlja nuklearnim arsenalom, daje im penzije, štiti ih od štetnog zračenja i osigurava im najviši standard života na planetu.

To je idealizirana slika pojedinca na granici, kojemu ne treba ništa ne bi li se obranio od ostatka svijeta osim njegove plemenite volje i vjere u samoga sebe. No tu su američku fascinaciju individualizmom nagrizla desetljeća iskustva. Što god govorile legende, Amerikanci ne žive tako. Kao i svi drugi, i oni vole kad država uskoči. Ipak, mnogi i dalje žive u svijetu ideja, gdje se vode modelom “nerafiniranog individualizma” ili onim što Max Weber zove “protestantskom etikom i duhom kapitalizma”. Ti moćni pojmovi nisu transformirali samo zapadnu Europu, nego su i divljinu Sjeverne Amerike pretvorili u najbogatiju i najmoćniju državu na svijetu.

Ljude u Vegasu ubio je luđak, i to mu je društvo omogućilo

I sve je to dobro dok ne dođemo do američkog problema s oružjem. Ni osvajanje Zapada, ni individualistička protestantska etika nisu kumovali tome da je prošlog vikenda po svemu sređeni, bogati i umirovljeni pojedinac sjeo za dvije poluautomatske puške i počeo pucati po tisućama okupljenih posjetitelja koncerta pod prozorom hotela u Las Vegasu.

Luđaka ima i u Zagrebu, u Kini, Egiptu i Čileu. Ali oni ne ubijaju ljude iz zabave, barem ne u tolikom broju. Zato je u analizi uzroka oružanog nasilja u Americi važno razgraničiti atraktivna objašnjenja, poput spomenute tradicije osvajanja Zapada i američkog individualizma, od stvarnih okolnosti koje dovode do pokolja. Pedeset i osam ljudi nije poginulo zato što je američka tradicija ikoga osnažila da puškom rješava probleme, niti zato što je individualizam bešćutna ideologija.

Te je ljude ubio luđak. Ubio ih je jer mu je društvo to omogućilo iz nepovezanih, a u suštini rasističkih razloga. Pucao je po kome je stigao, nije brinuo jesu li bili bijelci ili crnci. Ali činjenica da je u imao pedesetak pušaka nije pala s Marsa. Proizašla je iz dubokog nepovjerenja bijele većine u Americi prema crnoj manjini u Americi i zakona koje su bijelci stvorili da se “zaštite” od crnaca, omogućujući legalno gomilanje oružja iz razloga “obrane”. U gotovo svakom slučaju oružanog nasilja u Americi priča završava na rasnoj podjeli. To je jedna od gorkih istina o ovoj zemlji.

Ima li kraja prokletstvu s Amerikancima i oružjem?

Amerika je postala opasna zato što su se njezini građani od ranih 1970-ih naoružali više nego ijedna nacija na svijetu. Naoružavali su se paralelno s drugim trendom – osnaživanjem najveće, crnačke manjine u društvu. Što su crnci imali više prava, to su bijelci kupovali više pušaka i pištolja. Nepovjerenje je postalo gotovo nepremostivo. Problem je najistaknutiji s policijom. Šestogodišnjeg crnog dječaka, koji se u parku igrao plastičnim pištoljem-igračkom, policajac je ubio hicem u glavu jer je mislio da dječak ima pravi pištolj. Nema niti jednog slučaja u kojemu je policija ubila bijelo dijete s plastičnim pištoljem. Vratite se na ovu činjenicu: dijete od šest godina ubijeno je metkom u glavu jer se u parku igralo plastičnim pištoljem. Razmislite ima li to veze s rasom. Možda nema. Ali svejedno ne možete prestati o tome razmišljati.

Ima li kraja prokletstvu s Amerikancima i oružjem? Korijen sveg tog ludila leži u možda najboljem od svih tekstova koje je ljudska vrsta proizvela otkako se opismenila – američkom ustavu. Taj dva stoljeća star dokument, koji je indirektno oblikovao sva slobodna društva na svijetu, uključujući i hrvatski ustav, ima jednu nejasnu i rastegnutu odredbu koja se interpretira kao jamstvo da svaki Amerikanac ima pravo držati oružje, koje hoće i koliko god ga hoće.

Utemeljitelji Amerike osnovali su državu na novom kontinentu tako što su se podigli na oružje protiv britanskog kralja. U svijetu 1770-ih, dakle čak i prije Francuske revolucije, američkim revolucionarima se činilo logičnim da i generacijama koje će doći zajamče pravo na pobunu. Jer ako je Amerika rezultat pobune, zašto drugima uskratiti isto pravo, pogotovo ako se izrodi neki novi despot, poput britanskog kralja? Despot se nije izrodio i Amerika je najdugovječnija demokracija na svijetu, bez obzira na Trumpa. A odredba o “naoružanom narodu” koji ima pravo na pobunu protiv despocijske vlasti i dalje stoji u ustavu. Ona im jamči i pravo na oružje. Blagoslov i prokletstvo u istom članku.

Prilika da se sumanuti pristup konačno preokrene

Teško je izmjeriti koji je pokolj izazvan američkom snishodljivošću prema oružju najgori. Obično ih se uspoređuje po broju ubijenih i na toj je skali masakr u Las Vegasu prošlog vikenda najgori masovni pokolj u modernoj američkoj povijesti – sa 58 žrtava srušio je žalosni rekord koji je lani bio postavljen u Orlandu, gdje je ubojica usmrtio 49 posjetitelja gay kluba. Kad govore o ovim brojkama, ovdašnji mediji naglašavaju da je riječ o najgorima pokoljima u “modernoj” ili “suvremenoj” američkoj povijesti, iz poštovanja prema žrtvama iz nešto davnije prošlosti, kad su u jednom danu znale biti ubijene stotine Indijanaca.

Ako je Las Vegas najmasovniji suvremeni pokolj, onaj u osnovnoj školi Sandy Hook u predgrađu New Yorka pred Božić 2012. godine sigurno je bio najbolniji. Dvadesetogodišnji razbojnik ubio je dvadesetero djece, šestogodišnjaka i sedmogodišnjaka, i još šestero njihovih učitelja. Amerika nije bila tako potresena od 11. rujna 2001. I zato je Sandy Hook bila prilika da se sumanuti pristup držanju oružja konačno preokrene, da se donesu zakoni s ozbiljnim kontrolama i restrikcijama.

Koji će vam vrag, uostalom, kalašnjikov u Americi?

Sretna okolnost je bila da su demokrati, stranka sklonija regulaciji oružja nego što su to republikanci, u tom trenutku imala većinu u Senatu, a i predsjednik je bio demokrat. Barack Obama poslao je Kongresu nekoliko zakonskih prijedloga koji će okončati bezumlje s oružjem. Znao je da je ta prilika – dvadesetero mrtve djece – užasna po postanju, ali u isto vrijeme i politički dar s neba. Teško je zamisliti da bi netko glasao protiv nakon što je dvadesetero kikića ubijeno u osnovnoj školi.

Ili možda nije teško zamisliti? Svi Obamini prijedlozi torpedirani su u Senatu, iako je Demokratska stranka imala većinu. Jedan od tih prijedloga, na glasu kao najmanje kontroverzan, najrazumniji, predviđao je zabranu komercijalne prodaje automatskog oružja. Drugim riječima, više ne bi bilo prihvatljivo otići u dućan i kupiti kalašnjikov. Ne bi bilo prihvatljivo čak ni prodavati kalašnjikove. Jer koji će vam vrag kalašnjikov u Americi?

Taj najmanje problematičan prijedlog pao je jer su protiv njega glasali svi republikanci i čak 15 demokrata, među njima i Bernie Sanders. Zakon je inače predložila demokratska senatorica iz Kalifornije Dianne Feinstein, žena koja je 1978. kao lokalna političarka u gradskoj vijećnici San Francisca čula pucnje, ušla u ured i na podu našla dva mrtva tijela – gradonačelnika Mosconea i gradskog povjerenika Milka, prvog out gay političara u Americi, o čijem su životu kasnije snimani filmovi, a Sean Penn je za tu ulogu dobio i Oscara. No, od mrtve djece, Obame, Feinstein, mrtvog Milka i Seana Penna jača je bila NRA.

Zubi koje je NRA pokazala Obami jasan su znak

Oteti aktualnom predsjedniku 15 senatora, gotovo trećinu njegove većine, i minirati zakon koji mu je očito važan – to nije mali poduhvat. To mogu samo rijetki u Washingtonu. Zubi koje je NRA pokazala Obami jasan su znak da će se u doglednoj budućnosti teško išta promijeniti. Kako NRA to postiže? Odgovor je jednostavan – novcem. Ogromnim količinama novca. Svaki put kad prijeti opasnost da demokrati osvoje Bijelu kuću ili većinu u Kongresu, članstvo u NRA-u masovno poraste. Svaki put kad se dogodi masovni pokolj, kao ovaj u Las Vegasu, poraste broj članova NRA, skoče donacije, a vlasnici dućana za prodaju oružja bilježe i do deset puta veći promet nego u običnom danu. Jer tad krenu glasine da će vlast zabraniti ili barem ograničiti držanje oružja, pa mnogi kupe pištolj “dok još mogu”. To je još jedan paradoks oružja u Americi – što je više mrtvih, to je više prodanih cijevi.

Iako načelno nepolitička udruga građana, NRA igra otvorenu političku ulogu. I to kakvu ulogu! Zahvaljujući predanom članstvu i ogromnim količinama novca, NRA političare zapravo ucjenjuje, pogotovo one na republikanskom dijelu spektra. Razradila je cijelu skalu ocjena koje im dodjeljuje. No, ako se oni zauzmu za strožu regulaciju, NRA im ne dodijeli samo lošu ocjenu, nego krene u političku akciju protiv njih. U pravilu to znači da NRA pronađe protukandidata, bilo unutar stranke kojoj pripada “odstreljeni” političar ili iz one druge stranke, i tom protukandidatu – koji mora biti sklon oružju – plati gotovo cijelu kampanju. Pored toga, naruči i vrti oglase u kojima napada kandidata koji se zamjerio oružanom lobiju.

Problem oružja u Americi neće se riješiti tako skoro

Tako propadnu mnoge karijere. Veilka nada demokrata, Mary Landrieu, senatorica iz Luizijane i članica moćne političke obitelji – otac je bio, a brat jest gradonačelnik New Orleansa – nije osvojila drugi mandat u Senatu upravo zbog NRA. Landrieu je imala velike ambicije, možda i za Bijelu kuću. NRA nije tako mislila. Ironično, NRA joj nije uzela za olakotnu okolnost čak ni to što je bila jedna od 15 demokratskih senatora koji su pokopali prijedlog Dianne Feinstein za zabranu automatskog oružja. Sagriješila je na drugim mjestima i to joj nije zaboravljeno. Umjesto u Bijeloj kući, Landrieu danas radi kao lobistica.

Problem oružja u Americi neće se riješiti u skoroj budućnosti. PolitiFact je izračunao da je od 1968. godine – kad su ubijeni Martin Luther King i Bobby Kennedy – do danas u Americi nasilnom smrću od vatrenog oružja umrlo 1.516.863 ljudi. U svim ratovima u koje je Amerika ikad bila uključena, od Američke revolucije protiv Britanije, preko Građanskog rata, Prvog i Drugog svjetskog rata, Korejskog i Vijetnamskog rata, kao i ratova u Iraku i Afganistanu, poginulo je ukupno 1.369.733 Amerikanaca.

Razmislite malo o tome – u pola stoljeća domaćeg nasilja poginulo je dvjesto tisuća ljudi više nego u dva i pol stoljeća svih zamislivih ratova, a Amerika ih je imala poprilično. To govori koliko je terorizam paranoja i skretanje fokusa sa stvarnog problema – najopasniji neprijatelj Amerike nisu ni Rusi ni Korejci ni teroristi. Najgori neprijatelj Amerike su Amerikanci.

Đivo Đurović
Analitičar
23 članka Više o autoru