Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Velike priče

Margaretu, koju je Ljerka ostavila u rodilištu, usvojila je Ljilja. Sada sve tri, zajedno, pričaju za Telegram

Piše: Valerija Bebek     Snima: Vjekoslav Skledar

Ljerka je bila s oženjenim muškarcem kad je ostala trudna, znala je da će je obitelj zbog bebe odbaciti. Rodila je u tajnosti, a potom je djevojčicu dala na posvojenje, nadajući se da će pronaći bolji dom od onog koji joj je ona, konobarica i čistačica, mogla pružiti. Ljilja i Živko dugo su pokušavali dobiti dijete, a onda su im javili da ih čeka jedna curica. Ta curica odlučila je jednog dana nazvati svoju biološku mamu. Snima Vjekoslav Skledar

Ljerka je živjela u jednom manjem gradu, radila je kao konobarica. Imala je 35 kada je ušla u vezu s oženjenim muškarcem. To je bila polutajna veza, znalo se za njih, ali se i nije znalo. Kada je ostala u drugom stanju bila je uvjerena da je apsolutno nemoguće da dijete donese kući. Znalo bi se čija je. U isto vrijeme jedna njezina prijateljica ostala je trudna, u vrlo sličnim okolnostima. U Bjelovaru nisu mogle otići doktoru, a da se za trudnoću ne sazna. Dogovorile su se da odu u Zagreb. Na abortus.

Otišle su kod privatnika, na Medveščak. Prijateljica je prva ušla u ordinaciju, Ljerka je ostala u čekaonici. Kad joj se sestra obratila, Ljerka je samo promumljala: “Ma ja sam samo njezina pratnja”. Mislila je da je spremna na abortus, imala je i novac u džepu. Na kraju je samo izjurila iz ordinacije. Otkako je ostala trudna i odustala od abortusa, povukla se u sebe. Čekala je da joj rješenje padne na glavu, spas s neba, bilo što. Bila je potpuno sama, oslonjena na sebe, u panici i strahu. Jednu noć kroz glavu joj je prošlo da bi dijete mogla dati na posvajanje. “Bit će to dobro. Normalno je da posvojitelji žele i vole svoju djecu”. Više nije imala dvojbe. Posvojenje je spas, konačni izlaz.

Trudnoću je skrivala od svih

Trudnoću je skrivala do kraja. Od oca tog djeteta i kolega, roditelja, brata i sestara. I od svoja tri sina. Znala je samo njezina tadašnja gazdarica, žena koja je njoj i djeci iznajmljivala stan. Trbuh je uspješno skrivala, ionako je uvijek imala velike grudi, nekako se uspjela zakamuflirati. Rodila je prije termina, što je također doprinijelo da trudnoća ostane u tajnosti. Tri tjedna pred porod otišla je na bolovanje. Imala je jaki kašalj i bila je vrlo slaba, uopće nije izlazila iz kuće. Nekoliko dana prije poroda počela se osjećati užasno loše.

26
Margareta s bratom Viktorom, mamom Ljiljom, mamom Ljerkom, sestrom anđelom i bratom Ivanom-

Ležala je u svojoj sobi, kraj nje je bila gazdarica koja ju je njegovala. Netko je zvonio na vrata. Gazdarica je otišla otvoriti, Ljerka je kroz polusan čula glas svoje blizanke. “Sestra ti je trudna i nije joj dobro“, kazala je gazdarica. Sestra je opsovala, Ljerka nije zapamtila što točno, okrenula se na peti i izašla. Njezina reakcija ju je učvrstila: ako je tako reagirala njezina sestra blizanka, teško da bi kod ostalih prošla bolje. Porod je došao iznenada. Djevojčica je rođena dva mjeseca ranije. Nedonošče. Zato je beba odmah prevezena u Zagreb, u Vinogradsku, a Ljerka je u bolnici provela samo jednu noć. Došla je kasno poslijepodne, a već je ujutro puštena kući i sve je mogla nekako zataškati.

Kad se porod dogodio, nije imala nikakvo ime pripremljeno za nju. Razmišljala je i odjednom joj je sinulo, Tereza. Ne zna zašto, naprosto joj se tog trenutka dopalo. Postoje gradske novine u kojima uvijek piše tko je umro, a tko se rodio. Ljerka je dala usmenu izjavu kako ne dozvoljava da se napiše da je rodila. I nisu napisali. Morala je djevojčicu upisati kod matičara i to je napravila, nakon toga je otišla u socijalnu službu. Tamo je radila jedna žena koju je poznavala. Izjavila je kako daje kćer na posvojenje. Žena koja je radila u centru gotovo se rasplakala zajedno s njom. “Pa tri sina imaš, sada si konačno dobila kćer“, rekla joj je. “Ne mogu, ne mogu”. I dala je konačno tu izjavu.

Mladi par koji je godinama pokušavao dobiti dijete

Ljilja i Živko zajedno su od 1985., tada je ona imala 23, a on 25 godina. Isprva nisu htjeli imati djece. Kasnije, nakon nekog vremena pokušavanja, shvatili su da nešto nije u redu. Ljilja nije mogla ostati trudna. Početkom devedesetih otišla je na umjetnu oplodnju. Bilo je to ratno vrijeme i plašili su ih da je jako teško usvojiti dijete. Nekako paralelno s tim neugodnim zahvatima predali su papire za posvojenje. Prošli su sve razgovore i procjene. Iako su već sedam godina živjeli skupa, poslušali su savjet i službeno se vjenčali. Nisu uvjetovali ni spol, ni točnu dob, bilo im je važno samo da je mlađe od tri godine. Savjetovali su im da je tako bolje, jer tako mala djeca još nemaju formirano sjećanje i navike.

Prvo dijete za koje su ih pozvali bila je djevojčica, nedonošče, smještena u Vinogradskoj. Prvi put su je vidjeli 12. svibnja 1996. godine. Kada su dobili poziv, jurili su iz njihovog Velikog Grđevca u Zagreb. Kiša je taj dan lijevala. Kad joj je sestra dala bebu u ruke Ljilja je bila dosta zbunjena. Nije znala s koje strane da je primi, imala je osjećaj da će joj pasti. Doktorica ih je upozorila da djevojčica ima veći bruh na pupku, pluća joj nisu bila do kraja razvijena, no ne bi trebalo biti nikakvih posljedica. Do godine dana mogla bi u razvoju sustići svoju generaciju. Ni Ljilja ni Živko nisu uopće razmišljali o tome. Konačno su dobili dijete. Potiho su samo ponavljali: “Mi nju želimo.”

28
Obitelj na okupu snimio je Vjekoslav Skledar-
30
Margaretin rodni list koji je Ljerka 18 godina nosila sa sobom-

No postojao je potencijalni problem. Tada još nije bio prošao zakonski rok od 60 dana u kojem se majka ima se pravo predomisliti. Išli su u Vinogradsku kod djevojčice svaki put kad bi im to dopustili. S njima je znala ići i Ljiljina majka, ali ne i tata. Govorio je da bi mu srce puklo da je na kraju izgube. Što ako se žena ipak predomisli? Taj zakonski rok isticao je 29. lipnja, to je bila subota. No morali su čekati do ponedjeljka, da se zaprimi sva pošta u Centru za socijalnu skrb, da mama nije možda pismeno povukla suglasnost. Doktorica im je rekla kako je zvala u bolnicu i raspitivala se za bebu. Jako je plakala. Nije htjela da njezina beba ode u dom. Doktorica joj je rekla kako već postoji obitelj i to ju je utješilo. Bar je tako doktorica ispričala mladom paru.

Otac za nju saznao tek kad je posvojena

Margaretu su dovezli doma 3. srpnja. Dok je još imala roditeljsko pravo Ljerka je došla u Vinogradsku. Bila je nedonošče, htjela ju je vidjeti. Iako nije bilo nikakvog rizika, ipak je bila na odjelu s inkubatorima. Zamolila je sestru da ih fotografira zajedno. Nakon što je potpisala dokumente za odricanje poslala je stariju djecu od kuće. Otišli su baki i djedu. Navila je radio do daske, počela jecati i onda se pustila. Urlala je po kući, plakala, valjala se po podu. Dala si je oduška. Nikada prije, ni poslije, nije toliko plakala. Sljedeće jutro odlučila je da će se utopiti u poslu i preostaloj djeci.

Oca djevojčice koju je dala srela je tek kad je sve završilo. Bio je to više slučajni, nego dogovoreni susret. Učinilo joj se da ga je potreslo to što mu je ispričala. Već tada joj je palo na pamet da je potraže. Imala je njezin rodni list s JMBG-om, a znala je da njegov dobar prijatelj radi u policiji. Zamolila ga je da ga preko njega pokušaju pronaći. “Neću, ne, neću! Danas, sutra bih se napio ili nešto. Otišao bih tamo, tražio bih da ju vrate. Napravio bih neku glupost. Bolje da ne znam, bolje da ni ti ne znaš”.

Psihologinja, žena srednjih godina, ozbiljnog izraza lica nizala joj je negativne primjere djece koje su roditelji ponovno odbacili. Nije ju uspjela odgovoriti. Konačno joj je na stol stavila dosje. Maleni karton u kojem je vidjela ime i prezime koje je ta žena tada imala, jmbg.’Vi dalje morate sami, idite na policiju, kud god znate, mi s tim nemamo ništa’, rekla je Margareti psihologinja u centru, nakon što je dobila uvid u svoj dosje posvojenja

Ljilja i Živko žive u kući s ogromnim dvorištem, tamo je i tvornica metalne ambalaže koju njih dvoje vode. Živko je inženjer elektrostrojarstva, a Ljilja ekonomist. Zajedno rade i uvijek su bili oko kuće. Curicu ipak su većinu vremena čuvali baka i djed. Margareta se danas najčešće prisjeća zima, obožavala je snijeg. I dedu, koji ju je suludo pazio. Pamti jednu situaciju, imala je možda četiri godine. Djed ju je vukao na sanjkama, Margareta je malo divljala, prevrnula se i pala u neku grabu u njihovom dvorištu. Djed je prvo panično pogledao u prozor je li baka to vidjela, zatim ju je vratio na sanjke i nastavio kao da se ništa nije dogodilo.

‘Margareta, ja tebe nisam fizički rodila’

Margareta se ne može sjetiti kada je prvi put razgovarala s mamom i tatom o tome da je posvojena. Rekli su joj tako rano da misli kako oduvijek zna za to. Obaveza je da se djetetu kaže da je posvojeno, ono to mora znati. Najbolje je reći što ranije, a Ljilja je to napravila u Margaretinoj petoj godini. Svaku večer su u krevetu čitale priče, recimo, jako je voljela Ježevu kućicu. No tu večer čitale su Priče za dobar dan i dobar san, i došli na jednu koja je govorila o porodu. Ljilja je zaklopila knjigu i spustila je na krevet: “Margareta, ja tebe nisam fizički rodila”. Djevojčica se čudila, pa nije ju valjda donijela roda. “Ma ne roda, zečevi ni kupus. Rodila te jedna druga teta. Meni je to kao da sam porod prespavala, kao da sam bila na anesteziji, ja to tako shvaćam.”

Nakon toga je prošlo neko vrijeme do sljedećeg razgovora, djevojčica kao da nije odmah primila tu informaciju pretjerano ozbiljno. Tek kad je krenula u školu počela se više raspitivati, a intenzivno su pričale u njezinom trećem i četvrtom razredu. Uvijek je za biološku majku govorila – ona. Kad je mamu ispitivala koja ju je to teta rodila, Ljilja joj odgovarala da ona to ne zna ni ne može znati. Samo Margareta može doći do njezinih podataka, i to tek kad navrši 18. “Ja bih nju voljela vidjeti“, rekla je u jednom od posljednjih razgovora. Ljilja je pitala zašto. “Zato da je pitam zašto me ostavila”.

2

11

12

17
Margareta i Ljilja zajedno su tetovirale simbol posvojenja, svaka na istom mjestu na podlaktici-

Ljerka je rodila još jednu djevojčicu

Ljerka se svoje kćeri sjetila svaki dan. Isprva je osjećala fizičku bol, nije mogla disati od muke. Osuđivala se pa tješila da drugačije nije mogla. Nagađala je u kojem je dijelu države, nije znala da je dana na posvojenje u Veliki Grđevac, selo između Bjelovara i Daruvara. Bile su jako blizu. Ubrzo je ponovno zatrudnjela. Rodila je još jednu kćer, Anđelu. Nije nikako mogla preboljeti što je jednu djevojčicu izgubila i duboko je vjerovala da će roditi i drugu. Tada se s obitelji preselila u Zagreb. Nakon nekog vremena ponovno je ostala samohrana majka s četvero djece. Zaposlila se u Kaptol centru, održavala im je zelenilo oko kompleksa. Prije posla čistila je dva kafića. Svako jutro Anđelu bi dizala u pet ujutro, zajedno su išle od kuće. Prvo bi stale u pekarnici u Draškovićevoj gdje je Anđeli kupila krafnu. Dok bi djevojčica jela krafnu hodale su prema prvom kafiću. Dok je Ljerka čistila, mala je sjedila za stolom, igrala se i crtala. Onda su otišle u drugi kafić da i njega očisti. Nakon toga curicu bi odvela u vrtić, a ona bi se zaputila u Kaptol centar, na posao. Nedjeljom je konobarila na sajmu na Jakuševcu, a svako ljeto mijenjala je konobarice u kafiću na Savici, tako bi provela godišnji. “S više posla manje misliš”.

Margareta je bila jedino dijete u obitelji. Kada je krenula u školu bila je odlična učenica, od prvog razreda obitelj ju je usmjeravala prema gimnaziji. Bila je vrlo mala kad je krenula na engleski i talijanski u Bjelovar. Trenirala je karate, plivanje i rukomet. Uz roditelje je odrasla na Led Zeppelinu i Queenu, a već je u četvrtom osnovne kupila martensice. Počela je bojati kosu i nositi crnu odjeću, što je u selu naišlo na osudu. Prolazila je ulicom, a babe su se križale. Pričalo se da kolje mačke i pali Biblije. Gotovo nitko iz škole nije htio pričati s njom, jer ima “čizme za đubre bacat“. U tom su trenu njezini roditelji reagirali i zaštitili ju. Zbog mnogih aktivnosti gotovo svaki dan je nakon škole išla u Bjelovar ili Daruvar. Često ju je na vozio pokojni djed. Gimnaziju je upisala u Daruvaru i tada se preporodila. Odjednom ju nitko nije čudno gledao zato što ima obojanu kosu u crveno, ili ljubičasto i zato što nosi marte do koljena. No svi problemi s kojima se susrela utjecali su na njezino samopouzdanje. Vraćala se na to je neželjena od početka.

Ljerka je saznala gdje joj kćer živi

Ljerka je godinama u torbi nosila presavijeni rodni list djevojčice koju je dala na posvojenje. Kako je mijenjala torbe, samo bi ga premještala. Konačno, nakon 15-ak godina, na jednoj od obljetnica mature razgovarala je sa školskom kolegicom koja je u međuvremenu dobila posao u policiji. Rekla joj je kako bi htjela doći do jedne osobe, preko matičnog broja građana. Na pitanje tko je to i zašto, dala je neki neodređeni odgovor, ali uspjela ju je nagovoriti da joj pronađe djevojčicu. Saznala je da se zove Margareta Čizmar i da živi u Velikom Grđevcu, selu u blizini Bjelovara. Tražila je broj telefona u imeniku, nije ga pronašla, jer je kuća zavedena pod prezimenom Ljiljinih roditelja. Zamišljala je da će otići u Grđevac i sjesti pred školu. Vidjet će je, odmah će znati da je to ona. Ili će čuti da netko zaziva “Margareta”. Ali nije se usudila. Od ideje bi je svaki put odvratila pomisao da ne smije uznemiravati tu obitelj. Ako je jednom potpisala da kćer predaje nekom drugom, nema više pravo na nju.

s-obozavanim-djedom-dragom
S pokojniim djedom Dragom-
na-krstenju
Na krštenju-

Margareta je kroz srednju školu često razgovarala sa školskom psihologinjom. I o svom usvojenju i o drugim problemima. Na primjer, popravnom iz matematike na koji ju je profesorica poslala u četvrtom razredu, prije državne mature. Ta joj je situacija upropastila ideju o upisu studija psihologije. Nedavno je našla bilježnicu iz 2005. u kojoj je, s devet godina, napisala kako želi biti psiholog. Otkako se prvi put susrela s psiholozima, odlučila je da ona tako želi pomagati ljudima. U četvrtom razredu srednje, s opasnom prijetnjom za rušenjem iz matematike, približavao se i njezin 18. rođendan. Trenutak kada može otići u centar za socijalnu skrb i zatražiti podatke biološke majke.

Potraga za biološkom majkom

Na njoj se vidjelo da je nestrpljiva, njezina mama je znala da će otići u centar za socijalnu skrb. Ljilja se bojala reakcije te, njima nepoznate, žene. Nije znala ima li ona sad novu obitelj i hoće li odbaciti Margaretu. Ne možeš nekome samo doći na vrata i reći: bok ti si mene rodila. Molila ju je da pričeka barem dok ne riješi situaciju s maturom, koja je bila veliki stres svima. No, nije bilo šanse da Margareta čeka. Bilo joj je samo važno da se njezini starci, Ljilja i Živko, ne boje kako će ona nakon toga njih odbaciti. Otišla je zajedno s mamom u Bjelovar, u centar. No sama je ušla na razgovor s psihologinjom. Trajao je sat i pol i, Margareti se čini, služio je samo tome da ju odgovore od namjere da dobije svoj dosje na uvid. Psihologinja, žena srednjih godina, ozbiljnog izraza lica nizala joj je negativne primjere djece koje su roditelji ponovno odbacili. Nije ju uspjela odgovoriti. Konačno joj je na stol stavila dosje. Maleni karton u kojem je vidjela ime i prezime koje je ta žena tada imala, jmbg.

Stajale su na kolodvoru, bilo je prohladno, gledale su uokolo ne bi li zamijetile Ljerku. Margareti je zazvonio mobitel, pogledala ga je i digla pogled. Ljilja ju je tapšala ‘Evo je’. Prišla im je. Margareta je prvo primijetila da ona i Ljerka imaju isti nos. ‘Ti si kriva za taj kljukasti nos’, pomislila je. Ljerka je bila potpuno preplašena
s-tatom
S tatom Živkom-

Imala je tri sina u to vrijeme, jedan je imao 15, drugi 12, treći pet godina. Osim toga, vidjela je da se zvala Tereza, kao i izjavu biološke majke u kojoj moli da se djevojčici ostavi to ime, kako ne bi došlo do zabune s braćom. “Vi dalje morate sami, idite na policiju, kud god znate, mi s tim nemamo ništa”, rekla joj je psihologinja u centru, nakon što je prepisala podatke iz dosjea. Margareta je očekivala malo više pomoći, imala je samo ime i datum rođenja. Nije znala je li se ta žena preudala, gdje živi, kako da ju potraži. Otišla je doma i gledala u taj papir, bila je zaprepaštena. Nakon 18 godina konačno je to učinila i nije znala što da sad radi. “Pa hoću biti tako glupa i upisati ime u Google?”, pomislila je. Učinila je upravo to, upalila je računalo i upisala ime i prezime. Rezultati su izbacili tri broja mobitela. Nazvat će ih redom, nema što izgubiti. Na prvom broju javila joj se žena. “Jeste li vi Ljerka?” Odgovor je bio potvrdan. Upitala ju je je li rođena tog datuma navedenog u Jmbg-u. Nije bila ona. Nazvala je drugi broj. Bio je isključen. Postajala je sve nervoznija. “Kako sam glupa što mi je to uopće palo na pamet, kome bi se, realno, tako posrećilo?”, očajavala je i svejedno ukucala treći broj. Javila se žena; kao i ona s kojom je prvom razgovarala, potvrdila je da se zove Ljerka. Samo je ova, na datum iz JMBG-a, rekla:
– “Točno, rođena sam tada“.
– “A ja sam rođena 15. ožujka 1996“.

Prvi susret na autobusnom kolodvoru u Bjelovaru

Ni jedna ni druga danas ne mogu detaljno prepričati kako je dalje tekao razgovor. Sjećaju se samo da je, u nekom trenutku, Ljerka pitala Margaretu gdje je sad i odmah predložila sastanak u Bjelovaru, sutra. Dogovorile su se naći na autobusnom kolodvoru, jer Ljerka više nije poznavala kafiće u gradu. Kada su prekinule razgovor Ljilja je iz druge sobe došla do Margarete. Shvatila je, prema tonu razgovora, da je biološka mama nije odbacila. Sutra su zajedno otišle na kolodvor. Margareta je obukla bež jaknu i majicu na pruge. Nije htjela da se njezina biološka mama prepadne njenog alternativnog izgleda. Kosa koju je na pola glave izbrijala, već je počela rasti, a na licu ima dosta piercinga. Nije znala kako će reagirati na njezin izgled. Ljilja je cijelim putem smirivala, Margaretu kojoj su se ruke znojile, imala je tremu. S druge strane, Margareta je mislila kako je ona mirna, a da je Ljilja ta koja uzbuđeno skakuće na mjestu.

29
Margareta i Anđela-

Stajale su na kolodvoru, bilo je prohladno, gledale su uokolo ne bi li zamijetile Ljerku. Margareti je zazvonio mobitel, pogledala ga je i digla pogled. Ljilja ju je tapšala “Evo je“. Prišla im je. Margareta je prvo primijetila da ona i Ljerka imaju isti nos. “Ti si kriva za taj kljukasti nos“, pomislila je. Ljerka je bila potpuno preplašena. Cijelu noć po glavi su joj se vrtjeli scenariji. Očekivala je da će njena kćer okupiti nekoliko svojih prijateljica, dočekati je na kolodvoru i izvrijeđati. No najviše od svega htjela je vidjeti kako sada izgleda. Tri su žene otišle na kavu. Margareta se stalno navirivala i gledala u biološku mamu. Ljilja je prvo mljela, da razbije led. Ponavljala je da nikada ništa loše nije mislila o biološkoj mami svoje kćeri, jer da ju Ljerka nije rodila, Ljilja ju nikada ne bi imala. Ljerki je dugo trebalo da shvati kako je ne osuđuju. Nakon nekog vremena Ljilja ih je ostavila same.

Upoznavanje sa sestrom i braćom

Na tom prvom susretu razgovarale su o Ljerkinoj ostaloj djeci, Margaretina tri brata i sestri. Pitala ju je zašto ni s jednim muškarcem nije ostala. Odgovorila joj je da su je svi, osim njenog oca, nakon nekog vremena počeli tući. Odmah su dogovorile idući sastanak. Ljerka nije svojoj djeci rekla da imaju sestru, jer do tad nije bila sigurna hoće li se djevojka htjeti upoznati s njima. Dogovorile su i postupno upoznavanje, reći će jednom po jednom. Krenula je s najmlađim sinom Ivanom, koji je najsmireniji. No i njega je vijest o usvojenoj sestri toliko pogodila da četiri dana nije išao na posao jer je pio normabele. Ljerka se uplašila kako će ostali reagirati. Margareta je prvo upoznala sestru, Anđelu, koja je tada imala 17 godina. Došla je s mamom na Margaretin 19. rođendan. Postepeno se zbližila i s ostalima.

24

Nakon ponavljanja matematike i godine pauziranja, Margareta je uspjela upisati psihologiju u Rijeci. Kad krene na faks, stane u mjestu gdje živi Andrija, drugi brat po starosti, nakon toga produži za Zagreb gdje se vidi s najstarijim Viktorom, Ivanom, Anđelom i Ljerkom, zatim produži za Rijeku. U povratku sve to ponovi. Nedavno je upoznala i tatu, Ljerka ga je uspjela kontaktirati. Na prvom zajedničkom sastanku našli su se svi troje. Ispričao joj je o svojoj obiteljskoj situaciji, djeci i ženi. Žurio se, jer ona nije smjela saznati. Kada je odlazio, poljubio ju je u rame i rekao da je prekrasna i prepametna. Margareta kaže da mu je vidjela suze.

,

Podijeli 1045 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani