Masovni egzodus iz Imotskog možda najbolje svjedoči o porazu nacionalističkog projekta

Potpuni gospodarski i demografski slom tog kraja više se ne može sakriti

Stanje je takvo da je u Stuttgartu čitav razred iz Imotskog i Posušja, što je ponukalo Tonija Rebića da na autobusnom kolodvoru podigne zid nečiste savjesti, na kojeg upisuje imena onih koji su otišli. Iako ovakva vrsta konceptualne dosjetke svjedoči o tome da je duh ipak preživio, ona ni na koji način ne može uljepšati stvarnost. Ove činjenice jasno govore u prilog toga da je projekt nacionalističke Hrvatske temeljito propao, ne ispunivši ništa od inicijalnih obećanja o ekonomskom i demografskom prosperitetu.

Opća ekonomska i životna besperspektivnost koja je obuhvatila pretežan dio zemlje, praktično sve krajeve, izuzev obale i donekle Zagreba i sjeverozapada zemlje, logično je prouzrokovala masovni egzodus radno sposobnog stanovništva. Ta tužna stvarnost se pretvorila u takvo opće mjesto, da ju je čak i predsjednica Grabar-Kitarović počela koristiti kao metaforu izvanrednog stanja, u neuspješnom nastojanju da postigne vlastitu vidljivost i naglasi beskompromisnost.

Ono što je pak ostalo neprepoznato i vidljivo je izostalo u svim tim analizama, koje u prvom redu promatraju Slavoniju kao mjesto masovnog egzodusa, uz naravno potpuni nedostatak brige za davni egzodus Srba, je demografsko pustošenje Imotskog i njegove krajine. Ne postoji, naime, u ovdašnjem imaginariju hrvatskiji i više antisocijalistički usmjeren kraj pored ovoga.

Štoviše, u praktično svim raspravama koje bi se posljednjih godinama povele o socijalističkom razdoblju, činjenično utemeljena tvrdnja o značajnom ekonomskom rastu u šezdesetim godinama i minimalnoj nezaposlenosti koja je vladala do pred sam kraj Jugoslavije, bila bi s desnih pozicija dopunjavana tvrdnjom kako je sve to omogućeno zahvaljujući brojnoj populaciji ponajprije imotskih gastarbajtera.

Duh je, možda, preživio ali stvarnost se ne da uljepšati

Imajući to u vidu, potpuni gospodarski i demografski slom tog kraja koji se sad više ni na koji način ne može sakriti, ispostavlja se kao jedan od najtragičnijih nesporazuma suvremene Hrvatske. Nakon propasti svih tamošnjih firmi, poput Imote, Imostroja, Trimota, Agrokoke, Autopoduzeća i ostalih, ušlo se u fazu masovnog egzodusa, koji je doveo do konceptualnih poteza. Kako piše Slobodna Dalmacija, u sjajnoj reportaži iz Imotskog, stanje je takvo da je u Stuttgartu čitav razred iz Imotskog i Posušja, što je ponukalo Tonija Rebića da na autobusnom kolodvoru podigne zid nečiste savjesti, na kojeg upisuje imena onih koji su otišli.

Iako ovakva vrsta konceptualne dosjetke svjedoči o tome da je duh ipak preživio, ona ni na koji način ne može uljepšati stvarnost. Ove činjenice jasno govore u prilog toga da je projekt nacionalističke Hrvatske temeljito propao, ne ispunivši ništa od inicijalnih obećanja o ekonomskom i demografskom prosperitetu zemlje. No, puka konstatacija ovog stanja neće nas ni na koji način približiti razumijevanju njegovog uzroka.

Nisu ni probali birati druge, čisto da vide kako to izgleda

Iako je dobar dio javnosti toga već davno postao svjestan, što sada više nitko ozbiljan ne dovodi u pitanje i što nam istraživački dokumentarni filmovi o Kutli i Todoriću plastično prikazuju, ključ za razumijevanje ekonomskog i svakog drugog kolapsa krije se u planskom prepuštanju najvećeg dijela gospodarskih subjekata u ruke nekolicine tajkuna.

To je bila svjesna politička odluka Franje Tuđmana i HDZ-a, neodvojivo vezana uz čitav projekt stvaranja novog sustava. Kako je ta stranka ujedno provela na vlasti najveći dio vremena u samostalnoj Hrvatskoj, njezina odgovornost je u svemu ovome ključna i nezaobilazna.

Tim više je fascinantno to da se na lokalnoj razini vlasti u Imotskom, HDZ-u tek u nekoliko navrata uspio približiti HSP, a na parlamentarnim izborima nitko. Pored toga što je ova činjenica vrijedna antropološke, psihološke i sociološke analize, ona se ujedno ispostavlja i kao ključna poluga za promjenu stanja. S obzirom da je već postalo očito kako uzastopno inzistiranje na istom političkom izboru nudi predvidiv, kolabirajući rezultat, po ekonomsko i demografsko stanje tog kraja, doista je nevjerovatno kako se Imoćani nisu odlučili barem jednom birati neku drugu stranku, čisto da probaju kako to izgleda.

Da bi pak do toga došlo, potrebno je priznanje sebi samima da se sve skupa pokazalo kao izrazito neuspješno, što nije nimalo jednostavno. Dok se to ne dogodi, a svi su izgledi da neće tako skoro, tragični raskorak između političkog opredijeljenja ljudi iz ovog kraja i efektivnog učinka kojeg taj izbor proizvodi upravo tamo predstavljat će jedinstven slučaj u suvremenoj povijesti, ne samo Hrvatske, nego i znatno šireg prostora.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
20 članaka Više o autoru