Moj djed Stjepan, grobar iz Đakova koji je za vrijeme NDH židove iz logora noću potajno pokapao u dostojne grobnice
Na đakovačkom Židovskom groblju prije nekoliko dana postavljena je spomen ploča Stjepanu Kolbu, čovjeku koji je odbijao bacati žrtve ustaškog logora u zajedničku raku i vodio je detaljnu evidenciju bez koje ne bi bilo moguće utvrditi broj i imena stradalih đakovačkih Židova. Njegova bilježnica čuva se u Yad Vashemu. O svom djedu, koji je nakon rata, završio u logoru za folksdojčere, za Telegram govori gospođa Branka Bukovac
“Moj djed Stjepan Kolb, koji je tijekom Dugog svjetskog rata bio grobar na đakovačkom Židovskom groblju, mjesecima je riskirao život kako bi dostojno pokopao Židove iz obližnjeg logora i pritom zabilježio njihove podatke. Prošlu nedjelju konačno je ispravljena nepravda”, priča gospođa Branka Bukovac, s kojom smo razgovarali nekoliko dana nakon što je na đakovačkom Židovskom groblju postavljena spomen ploča njezinom djedu.
Ploča je postavljena 5. lipnja, na mjestu na kojem je gospodin Kolb godinama radio kao grobar. Kaže da njezin djed naprosto nije mogao bacati pokojnike u raku. Bio je duboko uvjeren kako svaki čovjek ima pravo na grob. “Ustvari, samo je radio svoj posao, zbog kojega je u ta grozna ratna vremena pretrpio mnogo straha”, prisjeća se njegova, danas 82-godišnja unuka. Stradale logoraše, većinom Židove iz Bosne i Hercegovine, grobar je pokapao noću, a njihovi su grobovi sačuvani do danas. Gospođa Branka odrasla je uz djeda i svjedočila je njegovom podvigu.
Naime, njezina majka Katica još se prije Drugog svjetskog rata zaposlila u Münchenu. O djevojčici su brinuli djed i baka, ili, kako ih je zvala, omama i otata. Stalno se motala uz djeda. Pratila ga je na tržnicu, proštenje i vatrogasne zabave. Samo je noću, kada bi grobar potiho odlazio iz kuće, ostajala uz svoju baku. Tada joj nije bilo jasno kakvim se to tajnovitim poslom otata bavi. Stjepan Kolb rodio se 1886. godine u obitelji njemačkog podrijetla u Retfali, danas predgrađu Osijeka. “Obitelj moga djeda još se u 19. stoljeću doselila se iz Austrije u Slavoniju.
‘Dida je bio apolitičan’
Znala sam da je on zapravo Švabo, folksdojčer, ali on je uvijek govorio da je Hrvat rođen u Hrvatskoj. Nikada nije naglašavao svoje njemačko podrijetlo. To mu jednostavno nije bilo bitno”, objašnjava njegova unuka. Godine 1910. Stjepan Kolb sa suprugom Magdalenom, djevojački Kolbasić, doselio se u Đakovo i vrlo brzo preuzeo je dužnost grobara na židovskom groblju. Od tamošnje Židovske općine mladi bračni par na korištenje je dobio kuću koja se nalazila neposredno uz židovsko groblje. “Dida je radio na groblju, a baka je bila domaćica i pomagala mu oko čišćenja grobova. Imali su jutro zemlje i veliki vrt”, opisuje gospođa Branka.
U sljedećih 15 godina Stjepan i Magdalena Kolb postali su roditelji osmero djece, ali su njihova tri sina umrla kao mali. Preživjeli su Stjepan, Katica, Ivica, Ana i Mira. Brankin djed predano je održavao je groblje i organizirao sprovode. Đakovački Židovi bili su relativno imućni i imali su bogato uređeno groblje. Većina nadgrobnih spomenika bila je od crnog granita. “Baka i dida nikada mi nisu dozvolili da prisustvujem pogrebu, ali sjećam se kako sam ispred kuće redovito promatrala kolonu koja se vraćala s pogreba. Svi bi zastali kod naše kuće.
“Đakovački grobar Stjepan Kolb iza sebe je ostavio knjigu neprocjenjive vrijednosti, bez koje bi bilo nemoguće utvrditi broj i imena stradalih đakovačkih Židova. Taj je popis nakon rata najprije zatražila Židovska općina Osijek, a poslije je navodno završio u Savezu židovskih općina u Beogradu. Jedan primjerak nalazi se u muzeju Yad Vashem u Izraelu”
Prilazili su klupi, na kojoj se nalazio lavor s vodom, oprali i obrisali ruke, a nakon toga su u neku kutiju ubacivali kovanice”, prisjeća se Branka Bukovac. Stjepan Kolb se bavio i vrtlarstvom. Pokraj kuće sagradio je veliki grijani staklenik u kojem je uzgajao cvijeće. Na đakovačkoj je tržnici prodavao lijepe i krupne krizanteme, a kupci su dolazili i njemu. “Često sam mu pravila društvo na tržnici. Jednom mi je kupio rane trešnje koje su bile vezane u nekakve snopiće. Zvao me je Mančica“, kaže. Svoju je unuku, inače izvanbračno dijete najstarije kćeri Katice, Stjepan redovito vodio na proštenje u Aljmaš.
Prva žrtva sabirnog logora
Do Osijeka su putovali vlakom, a do Aljmaša nastavljali lađom. U zimskim mjesecima grobar je iz Slovenije dovozio božićna drvca i prodavao ih ispred jedne đakovačke crkve. Njegova je obitelj živjela iznimno skromno. Ipak, u kući su imali telefon, koji je financirala Židovska općina, kako bi što jednostavnije kontaktirala sa svojim zaposlenikom. Kolb je godinama prije Drugog svjetskog rata bio ozbiljno bolestan. “Obitelj je dugo smatrala da je dida imao tuberkulozu. Međutim, kao bivša medicinska sestra, smatram da je imao astmu. Pretpostavljam da je umro od zatajenja bubrega”, objašnjava njegova unuka.
U travnju 1941. godine veći dio đakovačkih Nijemaca s oduševljenjem je dočekao prve njemačke postrojbe. Kolbova unuka je od svoje tete, pokojne Mire Marković iz Đakova, doznala kako Kolb nije izašao na ulicu kako bi pozdravio njemačke postrojbe. Bio je apolitičan čovjek. Brinuo se isključivo za egzistenciju svoje velike obitelji. Osam mjeseci nakon okupacije Đakova, u gradskom je starom mlinu Cereale organiziran sabirni logor za Židove. U rano jutro 5. prosinca 1941. godine u logor je pristigao prvi transport iz Sarajeva sa 1197 žena i djeca, a u drugom transportu krajem mjeseca u logor je zatvoreno još 668 ljudi.
U ožujku 1942. godine u đakovački logor preseljena je grupa logorašica iz Stare Gradiške koje su bile zaražene trbušnim tifusom i pjegavcem. U sljedećih nekoliko dana logorom su se proširile brojne zarazne bolesti koje su izazvale smrt brojnih logoraša. Prva preminula logorašica navodno je bila 65-godišnja Mazalta Katan iz Sarajeva. Predstavnici Židovske općine tada su pozvali grobara Kolba da nesretnu staricu preveze na židovsko groblje i ondje je pokopa. Kolb je tada otvorio Knjigu mrtvih i u nju upisao osnove podatke pokojne starice. “U međuvremenu su pozivi iz Židovske općine postajali su sve češći.
Kako je ustašama postao sumnjiv
U logoru je umiralo sve više ljudi. Stariji članovi naše obitelji su znali što dida radi, ali ga o tome nisu ispitivali”, prisjeća se gospođa Branka. Kolb je u početku po preminule išao danju, ali kasnije isključivo noću. U početku je za svoj posao bio plaćen. Naime, ustaške su vlasti unutarnje ustrojstvo logora u početku prepustile Židovskoj općini Osijek, kojoj je Kolb redovito izdavao račune. Međutim, krajem ožujka 1942. godine potpunu kontrolu nad logorom preuzela je Ustaška obrana. Tada je došlo do pogoršanja prilika i naglog povećanja smrtnosti.
Od tog trenutka Kolb više nije primao naknadu za posao, ali je do zadnjeg trenutka nastavio savjesno bilježiti podatke i dostojno ukapati žrtve. “Moja baka je za logoraše pekla kruh i kuhala krumpir. Hranu je motala u nekakve krpe i stavljala u prazan lijes. Tako je dida hranu potajno unosio u logor i dijelio logorašima”, objašnjava gospođa Branka. Gospođa Branka se sjeća kako je jednom nakon povratka iz sabirnog logora Kolb rekao ženi: “E stara, ustaše su mi zaprijetile da ću, ako me uhvate da pomažem Židovima, završiti kao i oni”.
“Vrlo brzo nakon povratka, odnosno 8. studenoga 1945. godine, u kotarskom sudu dao je iskaz o stradanju Židova u đakovačkom logoru. Više se nije nikada oporavio. Umro je 22. studenoga 1945. godine i pokopan je na đakovačkom gradskom groblju”
Prvih nekoliko mjeseci tijela je pokapao u lijesovima, ali kasnije su mu ustaše naredile da lijesove mora vratiti u logor. U mrtvačnicu je često dovodio gola tijela. “Dida je uvijek pronašao nekakvu bakinu plahtu ili komad odjeće. Nije mogao dozvoliti da se pokopaju goli”, kaže njegova unuka. U noćnim pokopima logoraša pomagala su mu trojica braće, Antun, Ivan i Franjo Ostheimer, inače grobari na obližnjem katoličkom groblju. Đakovački sabirni logor zatvoren je nakon pola godine, sredinom 1942. godine, a preživjeli logoraši su odvedeni u nepoznato. Pretpostavlja se da su stradali u Auschwitzu ili nekom drugom logoru na području Njemačke.
Iskustva iz logora za Folksdojčere
Nakon zatvaranja sabirnog logora, Stjepan Kolb zadržao je popis svih pokopanih logoraša. Na Židovskom groblju do kraja rata više nije bilo pokopa. Grobar je ostao bez posla. Obitelj Kolb morala je preživljavati isključivo od vrtlarenja. Kolb je izrađivao vijence za Blagdan svih svetih i nastavio prodavati božićne jelke. Godine 1944. većina njemačkog stanovništva iselila je iz Đakova. Kolb je odlučio ostati kod kuće. Bio je uvjeren da im ne prijeti nikakva odmazda jer njegova obitelj za vrijeme rata nije zgriješila. Jedne su večeri đakovački organizatori njemačkog zbjega došli pred njegovu kuću.
Naredili su mu da se spremi. Rekli su mu da je švabo i da je njegova budućnost u Đakovu neizvjesna. Kolb im je odgovorio: “Nisam ja Švabo. Svoju sam djecu othranio tu, kod Židova, i neću nikamo ići.” Obitelj je dočekala partizane. “U vrijeme oslobođenja Đakova imala sam 11 godina. Taman sam počela učiti bicikl. Pred kuću su nam došli Partizani i uzeli bicikl. To im nikada neću oprostiti”, kaže gospođa Branka. Kolbnovi su i dalje ostali u gradu. “Dida je neprestano ponavljao da nas nitko neće dirati”. Mislili su da su sigurni, jer nisu bili članovi Kulturbunda, a i Stjepanova supruga bila je Hrvatica.
I susjedi su ih uvjeravali da se ne moraju bojati. Ipak, nekoliko tjedana nakon oslobođenja Đakova, Kolbovi su privedeni u stari mlin, u kojemu je početkom rata bio sabirni logor za Židove, a nakon rata za folksdojčere. U mlinu su proveli jednu noć. Sutradan su krenuli do logora Krndija, zatim su prebačeni u logor Valpovo, a slijedećih nekoliko mjeseci proveli su u logoru Sarvaš pokraj Osijeka. “U logoru su završili dida, moja mama, koja se u međuvremenu vratila iz Njemačke, i moje dvije tete. Baku nisu priveli zbog hrvatskog podrijetla”, objašnjava gospođa Bukovac. U Sarvašu su obavljali poljoprivredne radove.
Posjet logoru Sarvaš
“Jednom sam im otišla s bakom u posjet. Bila je jesen 1945. godine, vrijeme berbe grožđa, pa su svi logoraši radili u vinogradu. Živjeli su u napuštenim njemačkim kućama, a spavali su na slami”, prisjeća se Kolbova unuka. Njezine su dvije tete uspjele pobjeći iz logora, a Kolbovo zdravstveno stanje naglo se pogoršalo. “Odnos voditelja radova i stražara prema bolesnom djedu bio je korektan. Govorili su mu da ne treba raditi i početkom studenoga zbog su ga bolesti pustili na slobodu”, kaže gospođa Branka. Kolb se u Đakovo vratio u izrazito lošem zdravstvenom stanju, bio je gotovo na samrti.
Vrlo brzo nakon povratka, odnosno 8. studenoga 1945. godine, u kotarskom sudu dao je iskaz o stradanju Židova u đakovačkom logoru. Više se nije oporavio. Umro je 22. studenoga 1945. godine i pokopan je na đakovačkom gradskom groblju. Branka se sjeća kako je toga jutra ušla u sobu. Ugledala je baku kako sjedi pokraj njegovog mrtvog tijela. Baka je tiho izustila: “Otata je umro. Samo je zaspao i više se nije probudio”. Gospođa Magdalena Kolb, grobareva žena, na pogrebu je u raku bacila novac i poručila: “Evo, Stevo, ovo je sve što je od tvog života ostalo”.
“Moja baka je za logoraše pekla kruh i kuhala krumpir. Hranu je motala u nekakve krpe i stavljala u prazan lijes. Tako je dida hranu potajno unosio u logor i dijelio izgladnjelim logorašima. Jednom je rekao da mu ustaše prijete kako će, ako ga uhvate u pomaganju Židovima, završiti kao i oni”
U sljedećih nekoliko poslijeratnih godina udovica Stjepana Kolba doslovno je jedva preživljavala. Radila je kao nadničarka, prodavala mlijeko i bavila se poljoprivredom. Kolbova unuka Branka prva četiri razreda završila je u Đakovu, a srednju medicinsku školu u Zagrebu i Rijeci. Godine 1953. zaposlila se kao medicinska sestra u kirurškoj ambulanti KBC-a Rijeka. Posljednjih 25 godina je u mirovini. “Kao mlada redovito sam dolazila u Đakovo. Promatrala sam staro groblje i našu kuću, koja je nedavno srušena. Uvijek sam se s ponosom prisjećala djeda”, kaže.
Uskoro će dobiti svoju ulicu
Đakovački je grobar Stjepan Kolb iza sebe ostavio knjigu neprocjenjive vrijednosti, bez koje bi bilo nemoguće utvrditi broj i imena stradalih đakovačkih Židova. Taj je popis nakon rata najprije zatražila Židovska općina Osijek, a poslije je navodno završio u Savezu židovskih općina u Beogradu. Jedan primjerak nalazi se u muzeju Yad Vashem u Izraelu. Zahvaljujući bilješkama grobara Kolba, pedesetih godina prošlog stoljeća svaki je grob označen. Godine 1957. Židovska općina Sarajevo organizirala je prvi posjet đakovačkom židovskom groblju.
Tom su prilikom preživjeli sarajevski Židovi položili vijence na grobove svojih najmilijih. Tijekom komunizma komemoracije su postale tradicionalne, ali o grobaru Stjepanu Kolbu, vjerojatno zbog njegova podrijetla i poslijeratne sudbine, godinama nije bilo spomena. Zalaganjem đakovačkog povjesničara Branka Ostajmera, inače zaposlenika zagrebačkog Hrvatskog instituta za povijest, javnost je napokon doznala za Kolbov herojski čin. Gradonačelnik Đakova Zoran Vinković nedavno je izjavio kako bi đakovačko Židovsko groblje trebalo dobiti status spomenika kulture i da će jedna nova gradska ulica uskoro nositi ime hrabrog grobara.