Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Velike priče

Moj Nevio jedini u Hrvatskoj ima sindrom zbog kojeg sa 6 godina izgleda kao jednogodišnja beba

Piše: Rašeljka Zemunović

Tea Đurović iz Dubrovnika reporterki Telegrama detaljno je prepričala svoj dnevnik trudnoće, poroda i konačne dijagnoze sindoma Majewski zbog kojeg je njezin sin, koji bi sljedeće godine trebao krenuti u školu, visok 70 centimetara i ima šest kila, iako intelektualno ni motorički nimalo ne zaostaje za svojih vršnjacima

Nedavno smo šetali Cavtatom. Bio je lijep jesenski dan. Sezona je završila pa nije bilo mnogo turista. Naletavali smo samo na poznate ljude, one koji znaju Nevija, pa nas nitko nije gledao. Nevio je bacao kamenčiće u more. Jednog je uspio prebaciti preko neke drvene barke pa je sav uzbuđen dojurio do mene. “Mama, mama, jesi vidjela?”, govorio je ekstatično dok nam je prilazila jedna starija gospođa.

Žena je bila sva mila, nije mogla skinuti pogled s njega. Doslovno se topila od nježnosti. “Ajme kako je sladak. Tako je malen, a već tako lijepo hoda!”. Bezbroj puta čula sam ovakve komentare. Samo sam se nasmiješila. Nije mi se dalo ponovno objašnjavati kako je Nevio znatno stariji nego što se čini. Žena nije odustajala. Pitala me koliko mali ima godina. Odgovorila sam joj da će za dva tjedna napuniti šest.

Sa šest godina nosi cipele broj 17

Gospođa je promijenila izraz lica, užasno se uvrijedila, mislim da me kroz stisnuta usta opsovala. Dok je odlazila, još se jednom okrenula: “Ti ćeš mene zajebavati”. Nevio je bio preplašen. Uzela sam ga u krilo i vratila razgovor na kamenčiće. “Bravo, sine, čini se da si danas napravio rekord”. Stalno doživljavamo ovakve situacije. Nevio ima šest godina, a djeluje kao da je tek proslavio prvi rođendan. Visok je 70 centimetara i ima šest kilograma.

SADA IDE U VRTIĆ, A ZA GODINU DANA KREĆE U ŠKOLU
SADA IDE U VRTIĆ, A ZA GODINU DANA KREĆE U ŠKOLU

Nosi majicu broj 68, hlače 74, cipele 17. Nažalost, na hrvatskom tržištu ne postoje tako male cipele pa Nevio stalno nosi tenisice Nike, koji jedini proizvodi tako mali broj. Moj sin intelektualno i motorički nimalo ne zaostaje za svojim vršnjacima. Upravo zbog toga kod nepoznatih ljudi neprestano izaziva čuđenje. “Kako se jednogodišnja beba ponaša tako zrelo”.

Nevio se rodio prije šest godina. Prvi mjeseci trudnoće prošli su bezbrižno. Osjećala sam se super, normalno sam odlazila na posao, u Duty Free Shop na dubrovačkom aerodromu. Mislila sam da sam iskusna mama jer sam pet godina prije toga rodila Tinu. Prve komplikacije pojavile su se u četvrtom mjesecu trudnoće. Bila sam na pregledu u dubrovačkoj bolnici. Ginekolog je naglo zašutio i dugo piljio u monitor.

Umiranje od straha na amniocentezi

Predosjećala sam da nešto nije u redu. “Beba ima zastoj u razvoju”, konačno je izustio. Ultrazvuk je pokazao da je fetus prilično malen, beba se slabo razvija. Neprestano je ponavljao da se ne brinem, to se često događa, sljedeći nalaz sigurno će biti okej. Preporučio mi je čuvanje trudnoće. Mjesec dana nakon toga ultrazvuk je potvrdio da je beba prilično mala, ali i da imam manjak plodne vode.

“Oko Nevia se svako malo okupi skupina nasmiješenih Japanaca. Okrenu se prema meni i onda mašu rukama kako tražeći od mene odobrenje za slikanje. Prije sam im dopuštala, ali sada više ne. Ne želim da neki nepoznati prolaznici od mojeg djeteta prave atrakciju i kasnije ga pokazuju kolegama na poslu. Nema šanse”

Ginekolog je predložio da odem u zagrebačku Petrovu bolnicu na amniocentezu. Bila sam mirna. Ja sam onaj tip žene koja se trudi ostati skulirana i racionalna. Znala sam da amniocenteza može biti opasna, ali sam odlučila vjerovati doktorima i slijediti njihove upute. Bila sam svjesna da će taj pregled pokazati je li s bebom sve u redu. Spremila sam se za put.

Doktorica u Petrovoj dočekala me je sa strogim uputama. Pokazala mi je dugačku iglu koju će mi zabiti u trbuh. Objasnila mi je da moram ostati jako mirna, inače bi igla mogla ozlijediti bebu. Naravno da sam surađivala. Iskreno, u tom trenutku uhvatila me je panika. Mislim da nikada u životu nisam bila tako mirna. Kada je igla ušla pod moju kožu, smrznula sam se, doslovno sam se ukipila na mjestu. Zaustavila sam dah. Počela sam disati tek kada se žena nasmijala.

‘Nalazi su OK, ali ne sviđa mi se što je beba mala’

Znala sam da je pregled gotov. Nalazi su stigli za tjedan dana, nosim zdravog dječaka. Dva tjedna nakon amniocenteze 4D ultrazvuk također je pokazao da je beba sitna, ali potpuno zdrava. U šestom mjesecu trudnoće ginekolog je predložio hospitalizaciju. “Bilo bi dobro da svaki dan pratimo bebu. Ne sviđa mi se što je tako mala”. Sljedećih mjesec dana provela sam u dubrovačkoj bolnici. Dosado razdoblje.

Nevio u zagrebačkoj Petrovoj bolnici
Nevio u zagrebačkoj Petrovoj bolnici

Realno, fizički sam se osjećala dobro i htjela sam biti kod kuće s Tinom. Umjesto toga, morala sam nepomično ležati u bolničkom krevetu. Ponekad sam bila neposlušna. Prošetala bih do prozora. U tom trenutku bi u sobu redovito upala medicinska sestra i strogo me opomenula. U bolnici sam mnogo žena ispratila u boks. Kasnije sam ih gledala kako doje, slušala sam žalopojke zbog bolne rane nakon carskog reza.

Žene su dolazile, rodile i odlazile, a ja sam samo ležala i čekala. U listopadu 2010. ginekolog mi je priznao kako se boji da bih mogla roditi izrazito sitnu bebu. Dubrovačko rodilište ne može skrbiti za tako sitnu novorođenčad. Najbolje bi bilo da rodim u Petrovoj. Naravno da sam ga poslušala. Znala sam da sve dubrovačke bebe, koje se rode ispod dva kilograma, moraju helikopterima transportirati u veće bolničke centre, najčešće u Split ili Zagreb.

Bio je velik kao boca Cole od pola litre

Nevio se rodio 5. studenog 2010. godine. Toga dana probudila sam se oko pola sedam. Nakon 20 minuta u sobu je uletjela medicinska sestra i rekla: “Ajmo, mama, idemo roditi sina!”. Uzela sam mobitel u ruke. Žena je rekla da nam se žuri, moram se pripremiti za operaciju. Jedva sam uspjela svojoj mami, koja je tada privremeno živjela u iznajmljenom stanu blizu bolnice, napisati da me odvode. Počinje. Najprije su me pripremili za operaciju a onda sam sljedeća dva sata ležala na pokretnom krevetu.

“Ne želim od njega praviti slučaj. Nevio se u životu ionako naslušao glupih komentara, najčešće onih o bebi koja govori kao odrasla osoba. Zbog toga se prema njemu moram ponašati kao prema dječaku od šest godina. Frajeru koji bi za godinu dana trebao krenuti u školu”

Bilo mi je užasno hladno. Napokon su me uveli u operacijsku salu i dali mi lokalnu anesteziju. Cijelo vrijeme operacije kraj mene je stajao anesteziolog. Ispred mene je bio postavljen zeleni zastor, nad njim su se samo nazirale zamotane glave doktora. Čula sam ih što govore. Malo su pričali o vremenu, jedan od njih je planirao godišnji, a ostatak vremena su koristili meni nerazumljivu medicinsku terminologiju. Ja sam dosađivala anesteziologu: “Što sada rade? Je li sve u redu? Koliko će ovo još trajati”.

Doktor je uporno odgovarao da će sve uskoro biti gotovo. Nevio se rodio u devet sati i 16 minuta. Doktor mi je nakratko pokazao bebicu. Bio je veličine boce Coca Cole od pola litre. Rodio se s 1,1 kg i 35 centimetara. Nisu mi dozvolili da ga pridržim, sestra je s njim izjurila iz sale, morala ga je pod hitno staviti u inkubator. Probudila sam se u bolničkoj sobi. Odmah sam uzela mobitel. Dočekalo me mnogo slika. Moj muž Davorin uspio se dokopati inkubatora i slikati Nevija.

“Upoznala sam sve bebe u rodilištu”

Beba je izgledala potpuno normalno, ali je bila enormno mala. Počela sam plakati. Nije mi bilo jasno kako ovako maleno biće uopće može živjeti. Nevia sam prvi puta dotakla kada je napunio dva mjeseca. Do tada sam ga isključivo promatrala kroz staklo. Iz bolnice sam izašla nakon sedam dana, ali sam mu nakon toga dva puta dnevno, u jedan i šest sati poslijepodne, dolazila u posjet. Nekad sam bila s Davorinom, a nekad sa svojom mamom.

Nevio kada je imao oko godinu dana
Nevio kada je imao oko godinu dana

Uvijek smo sjedili pokraj inkubatora i promatrali bebicu kako diše. Svakoga dana doktori su nas izvještavali o njegovom stanju. Redovito su ponavljali kako se Nevio fizički iznimno dobro razvija, ali i da premalo dobiva na kilaži. Jednog dana bi dobio 20 grama, a već sljedećeg bi ih izgubio. Ja nisam onaj tip mame koji priča djetetu u inkubatoru. Uvijek sam ga samo promatrala. U sebi sam mu govorila da bude snažan. Ponekad bih se obratila Davorinu: “Pogledaj, molim te, kako ima male ruke”.

Davorin je uvijek samo šutio. U bolnici sam bila hrabra, a u unajmljenom stanu redovito sam ridala. Najgore sam se osjećala kada nas sestre nisu htjele pustiti na Odjel za nedonoščad. Samo bi nam rekle da je neka beba u kritičnom stanju. “Čija beba? Je li moj Nevio?”. Odahnula bih kada svaki puta kada je odgovor bio negativan, a onda sam pala u komu zbog drugog djeteta. Upoznala sam sve bebe u inkubatorima. Znala sam kako se zovu i s koliko su kilograma rođeni.

Kako su frustracije konačno izletjele iz mene

U Petrovoj smo boravili nešto više od dva mjeseca. Za transport u Dubrovnik bili smo spremni kada je Nevio konačno došao do dva kilograma. U avionu nas je pratila medicinska sestra. Kada se avion približio Čilipima, žena je rekla: “Najvažnije je da Nevio napokon ide svojoj kući”. Moja beba je dolazila u Dubrovnik. Međutim, nije putovao kući, nego u bolnicu, u kojoj se zadržao još mjesec dana. Još sam u avionu Davorinu rekla: “To će biti super. U Dubrovniku rade doktori koji nas poznaju. Sigurno ćemo nam dozvoliti da stalno budemo s njim”.

Nevio i mama Tea snimljeni prošle zime u Dubrovniku
Nevio i mama Tea snimljeni prošle zime u Dubrovniku

Sljedećeg jutra odjurili smo u posjet. Na ulazu nas je dočekao natpis da su zbog gripe posjete zabranjene do daljnjega. U tom sam trenutku pukla, mislim da sam doživjela živčani slom. Kao da su sve frustracije, koje sam mjesecima skupljala u sebi, naglo izbile na površinu. Bila sam jako neugodna prema doktorici. Žena je ostala smirena. Uspjela me smiriti, poslala me kući, nagovorila me da se otuširam i naspavam. Sljedećeg dana bolnica nam je dozvolila pristup djeci.

Nevio je doma napokon došao kada je napunio tri mjeseca. Bio je mrvica, imao je svega 2,2 kilograma. Stavili smo ga u kinderbet, nisam se micala od njega. Neprestano sam provjeravala njegovo disanje. Sjećam se prvog presvlačenja. Bila sam, doslovno, u smrtnom strahu. Promatrala sam njegove sitne noge. Mislila sam da ću ih svojim dodirom polomiti. Bojala sam ga se primiti u ruke. Mislila sam da će mi iskliznuti.

Nitko nije naslutio ozbiljniju dijagnozu

Stavljala sam mu pelene broj jedan koje su mu bile prevelike. U udruzi Palčić saznala sam da u C&A mogu kupiti odjeću za nedonoščad. Nevio nije imao ozbiljnih zdravstvenih problema, ali je jako sporo napredovao. S godinu dana nosio je konfekcijski broj 50. Doktori su ga i dalje vodili kao nedonošče. Tada nitko nije naslutio da je njegov usporen rast ustvari bio prvi simptom mnogo ozbiljnije dijagnoze.

“Nosi majicu broj 68, a hlače 74. Broj njegove noge je 17. Nažalost, na hrvatskom tržištu ne postoji tako mali broj cipela, pa Nevio stalno nosi tenisice Nike, koji jedini proizvodi tako mali broj. Moj sin intelektualno i motorički nimalo ne zaostaje za svojim vršnjacima. Upravo zbog toga kod nepoznatih ljudi neprestano izaziva čuđenje”

Dubrovački pedijatri poslali su nas specijalistima u Zagreb. Dva puta mjesečno putovali smo u Zagreb, ponekad u Klaićevu bolnicu, a ponekad na Rebro. Genetičari su obavili bezbroj pretraga. Nikako nisu uspjeli postaviti dijagnozu. Na kraju smo, kada je Nevio napunio tri godine, završili kod poznatog endokrinologa Miroslava Dumića koji je tada, 2013. godine, još radio na Rebru. Bio je prilično zabrinut. Rekao nam je da će nalaze poslati kolegama u Južnu Koreju i Ameriku.

Jedan dan nas je nazvao. Baš sam mazala palačinke Nutellom. Tina je gledala televiziju, a Nevio se igrao s nekim svojim ogromnim bagerom. Kuća je bila zadimljena od palačinki. Osjetila sam da mi u džepu vibrira mobitel. Profesor Dumić se, kao i uvijek, trudio biti vrlo srdačan, ali sam prema tonu njegovog glasa shvatila da nešto nije u redu. Pitao me je kada planiramo dolaziti u Zagreb. Za tri dana. “Odlično. Javite mi se kada dođete”, završio je profesor.

Kako sam saznala stravičnu prognozu

Dočekao nas je u svom uredu. Sjela sam na stolac, Davorin je stajao pokraj mene, a Nevio se ispružio na nekoj sofi i listao slikovnicu. Profesor nije okolišao, bio je direktan. “Pokazalo se da Nevio ima Majewski osteoplastični primordijalni dvorfizam tip 2”. Skraćeno, Majewski sindrom. Neizlječivu bolest. Pokazao nam je fotografije druge djece s istim sindromom. U svijetu ih je oko pedeset, a Nevio je jedini u Hrvatskoj. Svi su izrazito malenog rasta, a crte lista su im identične, kao da potječu od istih roditelja.

Nevio s tatom Davorinom u Cavtatu
Nevio s tatom Davorinom u Cavtatu

Doktor nam je objasnio da je očekivana životna dob pacijenata 20 godina. Bolest prate učestali moždani udari, koji mogu biti fatalni. U tom sam trenutku pogledala prema Davorinu. On je gledao u pod. Onda sam pomislila na Nevia koji se i dalje zabavljao slikovnicom. Nadam se da nije razumio o čemu ovaj dundo priča. Profesor je naposljetku rekao kako zbog prijetećih moždanih udara Nevio mora redovito snimati glavu, barem jednom godišnje.

Put prema Dubrovniku bio je mučan. Davorin je vozio i nešto pričao, a ja sam konstantno razmišljala o Neviju. Nisam mogla prihvatiti da bi mogao brzo umrijeti. Prema onome što nam je profesor rekao, preostalo bi mu najviše 17 godina života. Hoće li uopće završiti srednju školu? Pogledala sam prema Neviu koji je sjedio u autosjedalici, onoj za bebe od godinu dana, i stalno nešto pričao. Shvatila sam da ga predugo ignoriram.

Odlučila sam, on naprosto svaki dan mora bit sretan

Pitao me je kako se zove planina pokraj koje prolazimo. Zove se Biokovo, a najviši vrh je Sveti Jure. Nevio je bio zadovoljan. Tada sam odlučila kako ću ubuduće dati sve od sebe da Nevio svakog dana bude sretan. Neprestano ću mu ponavljati da ga volim i kako me beskrajno usrećuje. Od toga dana pokušavam biti kul. Ne razmišljam o smrti. Svjesno ignoriram činjenicu da će Nevio jednog dana otići. Sretna sam što do sada nije doživio niti jedan moždani udar.

“Doktor nam je objasnio da je očekivana životna dob pacijenata. Bolest prate učestali moždani udari, koji mogu biti fatalni. U tom sam trenutku pogledala prema Davorinu. On je gledao u pod. Onda sam pomislila na Nevia koji se i dalje zabavljao slikovnicom. Nadam se da nije razumio o čemu ovaj dundo priča”

Želim vjerovati da nekim čudom ni neće, ali, iskreno, podsvjesno se toga panično bojim. Prije godinu dana Nevio je počeo mucati. Upravo se probudio, popio svoj kakao i onda je pokušao nešto izgovoriti. Zapeo je na prvoj riječi. Uzaludno je pokušao izgovoriti. “Do-do-do”. Lice mu se zgrčilo, a na vratu mu je iskočila jedna žila. Na kraju je uspio izgovoriti: “Dodaj mi daljinski”. Bila sam užasnuta. “Evo ga, upravo ima moždani udar”, pomislila sam. Najprije sam nazvala logopeda. Čovjek me je smirio.

Dijete koje ima moždani udar ne može hodati po sobi. Nevio je očito ušao u fazu fiziološkog, odnosno razvojnog mucanja, vrlo česte pojave. Rekao mi je da ne brinem, to će se brzo povući. Do sada su svi nalazi magnetske rezonance mozga bili uredni. U trećoj godini života kod Nevija su se pojavile problemi s kukovima, što se kod oboljelih od Majewski sindroma događa znatno kasnije. Dječji ortoped Darko Antičević pogledao je nalaze rendgena i rekao da Nevio mora na operaciju.

Njegove četiri operacije u godinu dana

Do sada je operiran četiri puta. Na posljednjoj operaciji, prije 15 dana, morali su vaditi pločice koje mu pridržavaju kukove. Napravljene su od materijala s kojim ne može na magnetsku rezonancu. Za dva mjeseca će mu ponovno vraćati pločice. Nadam se da će HZZO do tada odobriti titanijumske pločice, koje neće morati vaditi jednom godišnje, prije magnetske rezonance. Nedugo nakon što mu je postavljena dijagnoza, doktori su preporučili da ga zbog socijalizacije upišemo u vrtić.

Trenutno navija za Juventus, a za hrvatski klub se još nije odlučio
Trenutno navija za Juventus, a za hrvatski klub se još nije odlučio

Nevio je tada imao 65 centimetara i 4 kilograma. Bio je manji od najmlađe bebe u jaslicama. Tete su mi tek nedavno priznale kako su bile izbezumljene. Strahovale su da će se tijekom igre ozlijediti. Realno, njihov strah je bio potpuno opravdan. Nevio je bio krhko dijete: Ostala djeca su pokraj njega djelovala gigantskom. Bio je doslovno tri puta manji od ostalih. Toliko sitan da se uspio provući kroz rešetke na vrtićkoj ogradi. Najprije je provukao glavu, zatim ruke i naposljetku noge.

Onda je s druge strane ograde dozivao tete. Vjerovao je da će biti oduševljene njegovom spretnošću. Ogradu smo nakon toga zagradili ceradom. Nevio voli vrtić. Ponekad se vrati tužan. Onda odjuri u svoju sobu i plače. Odmah znam da ga je netko zezao, neko dijete ga je nazvalo bebom. Nevio se naljutio, namrštio, prekrižio ruke i cijeli dan je izbjegavao drugu djecu. Uvijek ga podsjetim na savjet: “Sljedeći put im reci da si ti u glavi veliki dječak”.

Konferencija u Liverpoolu

Prije osam mjeseci kontaktirao nas je jedan producent iz Londona, predstavio se da radi za Zig Zag Produkciju. Volio bi snimiti dokumentarac o Neviu. Odmah smo pristali. Pojavio se za tjedan dana. Televizijska ekipa četiri dana boravila je u našoj kući. Konstantno su pratili Nevija. Snimali su ga kako se budi, sprema za vrtić, igra sa sestrom, šeće uz more i trenira nogomet.

Sestra Tina prema njemu se ponaša zaštitnički
Sestra Tina prema njemu se ponaša zaštitnički

Producent nam je tijekom snimanja spomenuo kako u Engleskoj postoji organizacija Walking with giants koja ukuplja oboljele od Majewskog i još dva srodna sindroma. Kontaktirala sam ih mailom. Predsjednik organizacije predložio nam je da sudjelujemo na konferenciji koja se održala prošlog travnja u Liverpoolu. Htjela sam da Nevio upozna djecu koja imaju isti sindrom, tamo smo ih sreli desetero. Prvi dan sam bila u potpunom šoku.

Sva su djeca bila u jako lošem stanju. Neki od njih od moždanih udara nisu mogli govoriti, drugi su imali grozne probleme s kostima i zubima, a pojedini su se hranili na cjevčicu. Na konferenciji su sudjelovala trojica najvećih svjetskih stručnjaka za Majewski. Bili su oduševljeni s Nevijevim stanjem. Rekli su mi kako do sada nisu upoznali pacijenta kod kojega sindrom tako sporo napreduje. Sjećam se da sam bila jako sretna kada sam upoznala mladića koji je imao 24 godine.

Reakcija turista na Stradunu

“Nevio bi mogao živjeti duže nego što mu prognoziraju”, tješila sam se. Mladić je preminuo prije pola godine, dva mjeseca nakon konferencije. Moj Nevio je poseban dječak. Na prvi pogled djeluje kao beba, ali u komunikaciji koristi vrlo duboke i promišljene izraze. I dalje ide u vrtić. Prošle godine pokrenuli smo humanitarnu akciju, prikupljenim sredstvima opremili smo vrtić igračkama koje su prilagođene njegovom rastu.

Iz bolnice je pušten s tri mjeseca
Iz bolnice je pušten s tri mjeseca

Jedan obiteljski prijatelj za njega je napravio male pokretne stepenice. Nevio ih koristi kada se treba negdje popeti, sjesti na stolac ili dosegnuti lavabo. Kod kuće već dugo ne spava u kinderbetu. Ne jede iz hranilice, nego čuči na stolcu. Ne želim da se osjeća kao beba, nego kao dječak koji će uskoro krenuti u školu. U šetnji Stradunom često susrećemo turiste koji ga žele fotografirati. Svi su fascinirani njegovom sitnom pojavom.

Oko Nevia se svako malo okupi skupina nasmiješenih Japanaca. Okrenu se prema meni i onda mašu rukama, kao tražeći od mene odobrenje za slikanje. Prije sam im dopuštala, ali sada više ne. Ne želim da neki nepoznati prolaznici od mojeg djeteta prave atrakciju i kasnije ga pokazuju kolegama na poslu. Nema šanse. Vrijeđa me bezobrazluk ljudi nakon što im zabranim fotografiranje.

Zašto drugi misle da sam loša mama

Najprije se odmaknu od mene, prave se da gledaju u nešto drugo, a onda mobitelom pokušavaju uloviti kadar s Nevijem. Nevio obožava nogomet. Ja igram u ženskoj nogometnoj ekipi Zračne luke Dubrovnik, a Davorin trenira jedan klub u Konavlima. Sa sobom na treninge uvijek vodi Nevija. On promatra drugu djecu i ponavlja njihove radnje. Do sada je bio fasciniran Messijem, pa se onda prebacio na Luku Modrića, a nakon toga je uslijedila faza Ronalda.

Trenutno navija za Juventus . Proplivao je kada je imao četiri godine. U moru je prilično siguran. Unatoč tomu, na kupanju se redovito ponavlja isti scenarij. Dolazimo na plažu. Nevio ulazi u more, a ja ga promatram s plaže. Dijete zaroni, o onda sa svih strana skoče nepoznati ljudi. Svi mu žele pomoći. Ja se ne dižem s mjesta. Nakon toga dugo slušam komentare o lošoj mami koja mirno sjedi u hladu.

Nevio snimljen ove godine
Nevio snimljen ove godine

Kad se Nevio slučajno spotakne i padne, onda svi viču na glas: “Ajme, pao je”. Odgovaram im uvijek na isti način: “Ajme, što onda? Pa dići će se”. Ne želim od njega praviti slučaj. Nevio se u životu ionako naslušao glupih komentara, najčešće onih o bebi koja govori kao odrasla osoba. Zbog toga se prema njemu ponašam kao prema dječaku od šest godina. Frajeru koji bi za godinu dana trebao krenuti u školu.

, , , ,

Podijeli 9912 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani