Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar/Telegram

Moje dvije godine s ozbiljnim napadima panike

Za Telegram govori Iva Mikić, 22-godišnja studentica Ekonomije iz Požege

Moje dvije godine s ozbiljnim napadima panike

Za Telegram govori Iva Mikić, 22-godišnja studentica Ekonomije iz Požege

FOTO: Vjekoslav Skledar/Telegram

Pokušala sam se koncentrirati na monolog Barbarine mame o dočeku Nove, ali nije išlo. Dok je ona pričala, ja sam, vjerojatno nepristojno, rukama pridržavala glavu. Onda se pojavio konobar, naručila sam tortilju. Dok je čovjek još stajao kraj nas i unosio narudžbu u aparatić, srce mi je počelo nekontrolirano tući. Mozak mi je pulsirao, oko vrata kao da me nešto gušilo, postalo mi je jezivo vruće. "Moje srce ovo neće izdržati", pomislila sam. Naglo sam ustala od stola i hodala polako, kao da se ništa ne događa. U WC-u sam pukla.

Nedavno sam u Messengeru pronašla jednu dugačku poruku koju sam mami poslala 11. siječnja 2016. godine. Tada sam bila na drugoj godini ekonomije i živjela sam sa sestričnom Barbarom u unajmljenom stanu u Osijeku. Mami sam u toj poruci detaljno opisala kako sam se osjećala. “Jučer sam imala naporan dan. U goste su nam došli Barbarini roditelji”, započela sam. Prepričala sam joj kako su nas odveli na ručak u American Bar. Sjeli smo za ogroman stol, svi su bili super raspoloženi, samo sam ja cijelo vrijeme osjećala groznu težinu u prsnom košu.

Pokušala sam se koncentrirati na monolog Barbarine mame o dočeku Nove, ali nije išlo. Dok je ona pričala, ja sam, vjerojatno nepristojno, rukama pridržavala glavu. Onda se pojavio konobar, naručila sam tortilju. Dok je čovjek još stajao kraj nas i unosio narudžbu u aparatić, srce mi je počelo neizdrživo tući. Mozak je pulsirao, oko vrata kao da me nešto gušilo, postalo mi je jezivo vruće. “Moje srce ovo neće izdržati”, pomislila sam. Naglo sam ustala od stola i hodala polako, kao da se ništa ne događa, no u WC-u sam pukla.

Sljedećih desetak minuta hodala sam u krug, naglo zakretala glavom, razgibavala ruke i vrat. Ponašala sam se kao čudakinja. Iskreno se nadam da u WC-u nije bilo kamere. Kad mi se srce napokon smirilo, vratila sam se u restoran. Pojela sam jednu tortilju, a drugu sam proslijedila Stipi, Barbarinom dečku. Došao je red na desert i svi osim mene su ga naručili. “Iva, jesi ti dobro”, pitala me Barbarina mama. Znala je da sam inače luda za slatkim. Odgovorila sam joj kako me nešto presjeca u prsima i da bi bilo najbolje da malo odem na zrak. Izašla sam na Trg Slobode i zaustavila se ispred jedne knjižare.

Čovjek koji mi je prijetio zbog tatinih kockarskih dugova

Buljila sam u naslove knjiga u izlogu i čekala da se smirim. Nakon toga vratila sam se u restoran. Ekipa se dogovorila da idemo na kuglanje, nisam imala ništa protiv. Dok smo hodali prema kuglani, u sebi sam ponovno osjetila strah. Vratio se onaj pritisak u prsima i jedva sam čekala da odem doma. Nakon svakog hica sjela bih na klupu i pridržavala si rukama glavu. Tu dugačku poruku mami sam poslala ujutro, a ona mi je odgovorila poslijepodne, valjda kada se vratila s posla. Napisala mi je da se trgnem; okružena sam ljudima koji me vole i odlična sam studentica. Nemam razloga biti depresivna.

Rodila sam se 1995. godine i mama kaže da sam kao curica bila dobra i vesela. Koliko pamtim, oduvijek sam se panično bojala mraka. Najgore je bilo kada sam otišla na faks. Nikada nisam gasila jedno svjetlo dok ne bih upalila drugo i uvijek sam provjeravala jesu li ulazna vrata zaključana. Legla bih u krevet, tipkala po mobitelu i zadrijemala. Onda bih se trgnula iz sna jer bih se sjetila ulaznih vrata. Nataknula bih šlape i oteturala do brave. Morala sam biti sigurna da spavam zaključana. Tek sam kasnije osvijestila kako su moji strahovi bili povezani s tatinim problemom s kockom.

Jednom, kada sam imala oko osam godina, na vratima se stvorio nepoznat čovjek. Dovezao se u bijelom starijem Golfu slavonskobrodskih tablica i tražio je tatu. Rekla sam mu da ga nema, ja sam sama doma. Čovjek mi je zaprijetio kako će nas sve ubiti ako mu tata do sutra ne vrati neki abnormalni iznos novca. Tata je nakon rastave neko vrijeme živio u Novskoj. Čuli smo da su ga kamatari tamo znali pretući nasred ulice. Onda bi ga ostavili na cesti ili su ga onako krvavog vukli po pločniku. Jednom je prilikom mom ujaku ukrao vrijedne strojeve iz firme, iste ih večeri prodao i sav novac spiskao u kockarnici. Nakon toga nagutao se tableta i sljedećih nekoliko dana spavao je u autu u šumi.

‘Oko 11 sati navečer Miho je zaspao, a ja sam ležala pokraj njega. Nikako nisam mogla zaspati. U jednom trenutku osjetila sam poznatu tjeskobu. Otišla sam u kupaonicu, popila čašu vode i pogledala se u ogledalu. Oči su mi bile krvave, a lice blijedo. Izgledala sam očajno. Nasmijala sam se i rekla: “Ej, bok. Opet ti”‘

Početak proganjanja ružnih misli i neopravdani strahovi

Završila sam srednju ekonomsku školu i upisala Ekonomski fakultet. Uvijek sam bila korektna studentica, ali sam se za ispite pripremala prilično kampanjski. Počela sam učiti nekoliko dana prije ispita. Dan prije bih nekoliko sati zapomagala i zvala frendice. Govorila sam im kako sam neviđeni idiot koji uvijek sve ostavlja za zadnji trenutak. Onda bih se smirila, uzela knjige i napokon počela učiti. Na dan ispita osjećala sam groznu nervozu u želucu, kao da me netko šarafi. Redovito sam dečku Mihovilu slala poruke u kojima sam pisala kako me je strah, sigurno ću pasti. On bi mi odgovorio: “Aj ne paničari bzvz. Sve će biti okej”. Na kraju je, naravno, obično sve dobro završilo.

Početkom svibnja 2015. godine imala sam kolokvij iz engleskog. Probudila sam se relativno rano, htjela sam još malo ponoviti gradivo. Sat vremena prije početka ispita obukla sam se, našminkala i sredila kosu. Začula sam zvuk mobitela s frižidera, zvao me bratić iz Požege. Uzela sam mobitel i sjela na kauč u dnevnoj sobi. Rekao mi da je umro naš drugi bratić, inače moj vršnjak, dečko od 19 godina. Otišao je od raka želuca. Kada sam spustila slušalicu, počela sam ridati, nikako se nisam mogla smiriti. Kako netko umre s 19 godina?

Nakon toga su me počele proganjati ružne misli, osjećala sam neopravdane strahove. Ponovno sam počela provjeravati vrata, ovoga puta pretjerano često, vratio mi se onaj strah od mraka, također znatno intenzivniji.

Situacija u kojoj sam zablokirala pred kolegama

Četiri mjeseca nakon njegove smrti, u rujnu 2015. godine, trebala sam s kolegama održati jedno izlaganje na faksu. U grupi nas je bilo četvero, a svaki od nas pripremio je jedan dio izlaganja. Bilo je oko devet, svi smo stajali pred pločom. Slušale su nas dvije asistentice i tridesetak studenata. Prvi kolega započeo je izlaganje, ja sam čekala da završi i nisam osjećala tremu. Kad je završio, počela sam govoriti. U početku sam zvučala suvislo, a onda sam naglo osjetila gušenje u grlu zbog kojega nisam mogla normalno pričati. Odlučila sam ubrzati kako bih nekako završila svoj dio predavanja. Kad sam shvatila da u tome neću uspjeti, naglo sam se zaustavila, pogledala prema drugom kolegi i signalizirala mu da nastavi.

Nitko nije primijetio što se dogodilo. Naposljetku je naš projekt upao u finale. Profesor nam je rekao kako ćemo održati predavanje pred cijelom godinom, odnosno 150 studenata. “To moram pod svaku cijenu eskivirati”, pomislila sam. Danima sam pokušala smisliti dobro opravdanje. Na kraju je, sasvim slučajno, ispalo da sam baš taj dan naručena kod endokrinologa. Nije mi bilo teško objasniti im koliko je teško dobiti pregled kod specijalista, novi bih vjerojatno morala čekati godinu dana. Nitko nije prigovarao.

Jednoga jutra, početkom listopada, osjetila sam bolno propadanje na lijevoj strani prsa i nekoliko minuta kasnije srce mi je počelo nekontrolirano tuči. Otišla sam do sudopera i natočila čašu vode, a lupanje srca nije se smirilo. “Ovo je srčani udar, sigurno”, pomislila sam. Na brzinu sam navukla tenisice, izjurila iz stana i pojavila se na hitnoj. Tamo me dočekao medicinski brat i počeo me ispitivati o nekim ljudima iz Požege. Pokušala sam se koncentrirati na njega, ali u glavi sam osjećala nesnosnu vrućinu. Dečko je prestao pričati, odveo me na vađenje krvi i EKG. Naposljetku me primio doktor koji je zaključio da sam zdrava. Svi nalazi su super, a ove moje tegobe vjerojatno imaju veze sa štitnjačom, zdravstvenim problemom s kojim se muči cijela moja obitelj. Poručio mi je da svakako prekontroliram hormone i poslao me kući.

Iva snimljena u svom podstanarskom stanu u Osijeku

Sljedeća dva tjedna stanje mi se pogoršalo. Neprestano sam osjećala bolno probadanje u prsima, neprestano sam se znojila. Bila sam uvjerena da imam neku jezivu bolest koju doktor, evidentno, nije otkrio. Jednoga dana sjedila sam u dnevnom boravku, cimerica je napravila bolonjez i servirala tanjure. Pojela sam jednu žlicu, a onda me naglo presjeklo u lijevoj strani prsa. U sljedećem trenutku ostala sam bez zraka. Digla sam se sa stola, napravila nekoliko krugova po boravku i otvorila prozor.

“Iva, što se događa”, pitala me Barbara. Nisam joj znala odgovoriti. Užasno sam se bojala da ću se stropoštiti na pod. Zbog toga sam, za razliku od prije, kada sam vrata stalno zaključavala, počela ostavljati otključana vrata stana. Htjela sam biti sigurna da će me, ukoliko padnem na pod, netko pronaći. Postala sam hipohondrična. Strahovala sam da mi srce neće izdržati abnormalan puls i u nekom će trenutku naprosto eksplodirati. Možda mi prijeti moždani? Prestala sam kuhati jer sam se bojala da ću se srušiti, a nakon toga će u stanu izbiti požar.

Barbara me oko 2 ujutro odvela na osječku hitnu

Neprestano sam živjela sam u iščekivanju tog groznog stanja: kada srce podivlja, oblije me nesnosna vrućina i počinjem se gušiti. Znala sam da taj napad, koji traje oko deset minuta, može uslijediti bilo gdje; u stanu, na faksu, u dućanu ili na cesti. Nakon svakog napada srce bi mi se smirilo, osjećaj gušenja bi nestao, tjelesna temperatura pala. Onda bi uslijedio još gori osjećaj, strah od novog napada. Svako jutro sam se budila samo s jednim pitanjem – koliko će ih biti danas.

Bio je 5. prosinca 2015. U krevet sam otišla oko 11, ali nikako nisam mogla zaspati. Srce mi je neviđeno lupalo i oblijevao me znoj. Nakon tri sata agonije, zaključila sam da nema puno šanse da preživim ovaj napad i odlučila sam opet na hitnu. Barbara je navukla dolčevitu i traperice i nazvala nam taksi.

“Naglo sam se podigla od stola i otišla u WC. Hodala sam polako, kao da se ništa ne događa, no u WC-u sam pukla. Hodala sam u krug, naglo zakretala glavom, razgibavala ruke i vrat. Ponašala sam se kao čudakinja. Iskreno se nadam da u WC-u nije bilo kamere. Kad se moje srce smirilo, vratila sam se natrag”

Medicinskoj sestri koja nas je dočekala pokušala sam objasniti da se ne osjećam dobro, iako me vrlo čudno gledala. Nekoliko puta je napomenula da je 2 ujutro. No doktorica je bila koliko-toliko ljubazna; pitala me proživljavam li možda nekakav stres, rekla sam “ne”. Imam super dečka, dobro mi ide na faksu.
– “A što studiraš”, nadovezala se ona neugodna medicinska sestra.
– “Ekonomiju”.
– “A onda sigurno nije stres od fakulteta”, odbrusila mi je.

Ivu smo prije nekoliko tjedana snimili u Osijeku Vjekoslav Skledar

Prvi susret s psihijatricom, mladom ženom poluduge kose

Doktorica je zaključila da vjerojatno imam ozljedu živca u lijevoj ruci, no nisam se pomirila s tom dijagnozom, nego sam privatno obavila preglede kod kardiologa, neurologa i reumatologa. Svi nalazi bili su OK i to me bacilo u očaj. Stalno sam bila kod kuće i pisala dugačke poruke mami. U nekom trenutku sam joj priznala da sam, kada smo zajedno kitile bor, pomislila da je ovo vjerojatno naš zadnji zajednički Božić. Do sljedećeg me više neće biti. Kada sam ulazila u jednu koncertnu dvoranu u Zagrebu, prisjetila sam se terorističkih napada. Bila sam sigurna da će nas te večeri netko dići u zrak.

Mama mi je predložila da odem psihijatru i odlučila sam je poslušati. Ušla sam u osječku bolnicu, prošla kroz dugački hodnik, a zatim i kroz prostoriju u kojoj je upravo bila grupna terapija. Psihijatrica koja me dočekala u sobici do, bila je lijepa mlada žena poluduge smeđe kose. Primijetila sam da je ispod kute imala tamnoplave traperice i bež majicu. Sjedila je za kompjuterom i rukom mi pokazala prema dva stolca. Na jedan sam sjela, a na drugi sam odložila jaknu. Započela je s masom pitanja. Klasika: gdje sam rođena, gdje mi je tata, kakav mi je odnos s očuhom.

Žena je pred kraj razgovora zaključila da sam anksiozna. Propisala mi je relativno blagu terapiju antidepresivima i tablete za smirenje. Upozorila me da moram biti oprezna jer izazivaju ovisnost. Rekla je da za dva tjedna dođem na kontrolu. Na sljedećem susretu pitala me kako sam. “Koliko si napada imala?”. Htjela sam joj reći bezbroj, ali sam odgovor ublažila na: “Puno”. Priznala sam joj da sam redovito pila antidepresive, ali tablete za smirenje nisam. Ne želim bježati od svog stanja, želim se boriti. Rekla mi je da sam hrabra cura i da će mi sigurno uskoro biti bolje. To se, međutim, nije dogodilo. Napade sam imala stalno.

Prvi put sam čula: ‘znam kako ti je i sve je OK, ne umireš’

Bio je 29. travnja 2016. godine, opet sam bila kod svojih u Požegi. Bilo je oko pola devet navečer, očuh je otišao u dućan po šunku za tople sendviče, a mama i ja sjedile smo ispred televizora. Odjednom sam osjetila tjeskobu. Otišla sam se otuširati i obući pidžamu. Pod tušem sam ponovno osjetila intenzivan rad srca i vrućinu u glavi. Odjurila sam do mame, koja je bila u spavaćoj sobi, i sjela na njezin krevet. “Nije mi dobro”. Sljedećih nekoliko minuta ležala sam na krevetu i tresla se kao da imam epileptičan napad. Gotovo je. Ovaj put stvarno nema šanse da preživim. Što će moji bez mene? Gdje mi je brat? Cijeli dan nisam vidjela Mihu.

Mama mi je izmjerila tlak, bio je 160/100. Nekoliko puta ponovila je mjerenje, svaki put bio je sve viši, dok nije došao na 200/160. Odvela me u bolnicu i to tada su se stvari konačno počele raspetljavati. Primila nas je mlada specijalizantica od koje sam prvi put čula rečenicu: “Ja te razumijem”. Dok je studirala, i ona je prolazila kroz ovakva stanja. Tada sam, ustvari, prvi put čula za napade panike i da ih, prema nekim istraživanjima, svaki peti čovjek u Hrvatskoj bar jednom doživi. Većina ih ode na hitnu, uvjereni da ih je strefio srčani udar.

Vjenčanje na kojem je konstantno osjećala napade panike Facebook

Za vrijeme napada srce ti ustvari radi kao da si na aerobiku, samo je naša percepcija drukčija. Kada srce lupa zbog vježbanja, onda smo zadovoljni, a dok traje napad panike bojimo se za život. Doktorica mi je dala injekciju nečega i poslala me kući. Smirila me, ne samo za tu večer. Počela sam redovito odlaziti svojoj psihijatrici, bila je zadovoljna napretkom. Početkom ljeta, odmah nakon ispitnih rokova, vratila sam se u Požegu. Osjećala sam se fantastično i odlučila sam samoinicijativno prekinuti terapiju. Vrlo glupo.

Kako je izgledao moj zadnji napad panike

Napadi su se vratili kada sam početkom srpnja počela raditi u jednoj velikoj medijskoj kući. Miho, moj dečko, neprestano je bio uz mene. Kada bi me tijekom noći probudio napad panike, sa mnom bi šetao po gradu, mislio je da ću se tako umoriti i lakše zaspati. Dobro se sjećam jedne subote, bio je 24. rujna 2016. godine, ženio mi se bratić iz Požege. Nekoliko dana prije svadbe ofarbala sam kosu u narančasto. Ujutro sam bila na frizuri i make upu, obukla sam haljinu boje trule višnje i štikle. Osjećala sam se užasno. U svatovima sam stalno bila uz Mihu i šaptala mu kako se bojim, molila sam ga da se ne odvaja od mene. Prilazili su mi rođaci, razne tete koje me godinama nisu vidjele. Trudila sam se da ne shvate kako želim da svi nestanu i ostave me na miru.

Početkom devetog mjeseca 2016. godine uslijedilo je najgore razdoblje, zbog ispitnih rokova bila sam u Osijeku. Preko dana sam učila, noću zbog napada panike nisam mogla spavati. Bila sam užasno iscrpljena, do faksa sam hodala uz zidove zgrada jer sam mislila da ću zbog iscrpljenosti pasti na pod. Ipak sam nekako uspjela položiti ispite i upisati treću godinu i onda sam se vratila u Požegu. Mama se prepala kad me vidjela kako izgledam. Vratila sam se psihijatrici i opet sam počela uzimati terapiju. Relativno brzo sam se smirila. Broj napada se smanjio, na kraju su se potpuno povukli.

“Neprestano sam živjela sam u iščekivanju toga groznog stanja: kada srce podivlja, oblije me nesnosna vrućina i počinjem se gušiti. Znala sam da taj napad, koji traje oko deset minuta, može uslijediti bilo gdje, u stanu, na faksu, u dućanu”

U veljači 2017. godine vratila sam se na faks, među ljude, i aktivirala u raznim udrugama. Samo se ponekad prisjetim dugog razdoblja kada sam imala bezbrojne napade panike. Zadnji sam doživjela u lipnju, dva mjeseca nakon što je Mihin brat doživio groznu prometnu nesreću. U zagrebačkoj Traumi doslovno se borio za život. Većina njegove obitelji, uključujući Mihu i mene, preselila se u Zagreb, svaki dan smo bili kod njega. U nekom trenutku prišao nam je doktor i rekao da mu se stanje zakompliciralo. Miho je bio izvan sebe.

Izašao s odjela u suzama i nije mi rekao ni riječ. Samo se uhvatio za glavu i plakao. “Nije dobro”, rekao je. Ja sam ga zagrlila i naslonila njegovu glavu na sebe. Ostatak dana proveli smo u ružnoj tišini. Oko 11 sati navečer Miho je zaspao, a ja sam ležala pokraj njega. Nikako nisam mogla zaspati. U jednom trenutku osjetila sam poznatu tjeskobu. Otišla sam u kupaonicu, popila čašu vode i pogledala se u ogledalu. Oči su mi bile krvave, a lice blijedo. Izgledala sam očajno. Nasmijala sam se i rekla: “Ej, opet ti”. Trajao je deset minuta, a onda sam sljedećih pola sata osjećala PTSP. Nakon toga, napad panike više se nije ponovio.