Godinu nakon Plenkovićeve najave o kupnji INE, nude se Rusi
Sočin je prikazao Rosneft kao idealnog novog vlasnika Ine koji će modernizirati rafinerije u Sisku i Rijeci te pretvoriti hrvatsku naftnu kompaniju u polugu za povećanje svog tržišnog udjela na Mediteranu i u ovom dijelu Europe. Da je kojim slučajem iste rečenice izgovorio čelnik neke od vodećih zapadnih naftnih kompanija, Shella, BP-a ili Exxon Mobila, otvarale bi se boce šampanjaca u Banskim dvorima. Ali zapadnim divovima Ina ne treba ni kao poklon.
To što je Rosneft treći najveći prerađivač nafte na njemačkom tržištu ne pomaže previše. Blago rečeno, dobar dio hrvatske politike i javnosti odviše je sumnjičav prema svakom ruskom investitoru. Andrej Plenković krajem je prošle godine najavio državnu kupnju udjela u Ini kao jedini način rješenja dugogodišnjeg spora s MOL-om. Godinu dana kasnije na stolu je samo ruska ponuda.
Trumpove brižno njegovane veze s ruskom stranom
Kada je prije tri godine MOL ozbiljno pregovarao o prodaji svog udjela u Ini s ruskim Gazpromom američka diplomacija poduzela je cijeli niz koraka koji su mogući dogovor učinili teško provedivim. Čak je i State Department zamolio američkog senatora Chrisa Murphya, demokrata iz Connecticuta, da u svojoj tadašnjoj europskoj turneji napravi malu izmjenu i posjeti Zagreb kako bi Banskim dvorima dodatno objasnio zašto je Gazprom nepoželjan. A mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto imao je u Washingtonu razmjenu mišljenja s Amosom Hochsteinom, specijalnim koordinatorom za energetska pitanja u State Departmentu.
Američki se diplomat nakon susreta pohvalio da je „sastanak bio vrlo produktivan“ te da su razgovarali o „udjelu MOL-a u Ini, Južnom toku i mađarskoj prodaji plina Ukrajini.“ Očito da nakon tako produktivnih razgovora u Zagrebu, Washingtonu i Budimpešti, Gazprom nije mogao ostvariti svoj naum te je sada, nakon pune tri godine, slična misija prepuštena Rosneftu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hoće li američka diplomacija i ovaj put učiniti iste napore zasad nije poznato. Sadašnji američki predsjednik Donald Trump i cijeli niz članova njegove administracije ima brižno njegovane veze s ruskom stranom. Ali isto tako američki diplomati sukladno svom uvjetovanom refleksu uvijek rade na sprečavanju širenja ruskog utjecaja.
Vrlo skoro možemo očekivati novu nepovoljnu odluku
Bez obzira na konačan ishod i mogućeg kupca MOL-ovog udjela, hrvatska Vlada konačno je dobila priliku za ispravljanje koncesijskih ugovora o eksploataciji nafte i plina iz panonskog i jadranskog podmorja. Već sam nekoliko puta pisao da je Hrvatska doslovno poklonila svoja nalazišta nafte i plina MOL-u jer nije primijenila odavno važeće standarde za naftnu industriju o podjeli dobiti između vlasnika rudnog bogatstva, u našem slučaju države, i operativne kompanije.
Najbolji primjer ovog apsurda upravo je spor koji je MOL pokrenuo protiv Hrvatske pri ICSID-u zbog nepoštivanja ugovora o plinskom poslovanju iz siječnja 2009. Vlada Ive Sanadera tada se obavezala da će nadoknaditi gubitke Ini odnosno MOL-u nastale zbog razlike između prodajne i nabavne cijene uvoznog plina. Objavu odluke u ovom sporu možemo očekivati vrlo skoro i ona neće biti povoljna za Hrvatsku jer je Ina u toj 2009. ostvarila gubitak na uvoznom plinu u iznosu nešto manjem od 100 milijuna dolara.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Znači, izgubit ćemo spor i morati nadoknaditi gubitke MOL-u
Ali nitko se nije potrudio dokazati da je u toj godini Ina ostvarila i dobit u eksploataciji domaćeg plina koja je premašila iznos od 300 milijuna dolara. Prema objavljenim podacima Ina je 2009. proizvela 1,6 milijardi m3 plina na domaćim nalazištima. U Ini se trošak proizvodnje plina tretira kao službena tajna, ali dostupan je podatak iz vanjskih analiza da je on prosječno iznosio 0,12 dolara za m3.
Kako su distributeri te godine plaćali prosječnu cijenu od 0,33 dolara za m3, a koncesijska naknada jedinicama lokalne uprave iznosila je nezamislivo niskih i nigdje u svijetu zabilježenih 3,5% od prodajne cijene plina, nije teško izračunati iznos dobiti. Znači, Hrvatska će izgubiti spor i morati nadoknaditi gubitke MOL-u zbog razlike u cijeni između nabavne i prodajne cijene uvoznog plina iako je u ukupnom plinskom poslovanju Ina te godine ostvarila dobit od 200 milijuna dolara.
Kako su previdjeli da je naftna kompanija postala privatna
MOL u Mađarskoj plaća koncesijsku naknadu za eksploataciju nafte i plina koja iznosi 12% od prodajne cijene, a Vlada Ive Sanadera se glavnim ugovorom o plinskom poslovanju obavezala da ta naknada može biti povećana tek od 2015. i to na maksimalnih 10%. Ako je Hrvatska za MOL u proteklih petnaestak godina bila obećana zemlja, baš kao u istoimenom filmu na tu temu iz 2012. s Matt Damonom u glavnoj ulozi, ne znači da to mora biti i za novog vlasnika ili suvlasnika domaće naftne kompanije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Budućnost Ine nije samo pitanje sudbine dvije rafinerije i sustava benzinskih crpki, nego i odgovarajuća podjela dobiti proizašle iz eksploatacije panonskih i jadranskih nalazišta ugljikovodika. Prvi ugovor o podjeli dobiti između države i operativne naftne kompanije potpisan je 1948. godine.
Kirsten Bindermann objavila je 1999. godine studiju Product-Sharing Agreements u nakladi Oxford Institute for Energy Studiesu u kojoj je obrađeno ukupno 268 ugovora u istraživanju nafte i plina u 74 države u razdoblju od 1966. do 1998. Hrvatska nije bila među njima jer vladajući nisu uočavali razliku između države i nacionalne naftne kompanije. Kasnije su previdjeli da je naftna kompanija postala privatna. Taj previd traje i danas.
Članak se nastavlja ispod oglasa
MOL je pronašao kupca za svoj udio u Ini. Što može učiniti hrvatska Vlada?
Telegramov analitičar o ponudi ruskog Rosnefta za Inu
Bez obzira na konačan ishod i mogućeg kupca MOL-ovog udjela, hrvatska Vlada konačno je dobila priliku za ispravljanje koncesijskih ugovora o eksploataciji nafte i plina iz panonskog i jadranskog podmorja. Najbolji primjer ovog apsurda upravo je spor koji je MOL pokrenuo protiv Hrvatske zbog nepoštivanja ugovora o plinskom poslovanju iz siječnja 2009. Vlada Ive Sanadera tada se obavezala da će nadoknaditi gubitke Ini odnosno MOL-u nastale zbog razlike između prodajne i nabavne cijene uvoznog plina. Objavu odluke u ovom sporu možemo očekivati vrlo skoro i ona neće biti povoljna za Hrvatsku.
Pal Kara, glavni pravni savjetnik u MOL-u, bio je prošlog ponedjeljka gost u jutarnjem programu mađarske javne televizije M1. Tijekom razgovora rekao je da je „MOL spreman za pregovore o prodaji svog udjela u Ini“ što je zapravo značilo potvrdu neke vrste uvjetnog dogovora između Rosnefta i MOL-a.
Kada je čelni čovjek najveće ruske naftne kompanije Igor Sočin u svom razgovoru za Jutarnji list testirao reakcije hrvatske politike i javnosti, bilo je jasno da dogovor o cijeni i modalitetima preuzimanja s mađarskom stranom već postoji. Samo je isti uvjetovan suglasnošću hrvatske Vlade jer Rusi sigurno nisu spremni na rizik „neprijateljskog preuzimanja“.
Godinu nakon Plenkovićeve najave o kupnji INE, nude se Rusi
Sočin je prikazao Rosneft kao idealnog novog vlasnika Ine koji će modernizirati rafinerije u Sisku i Rijeci te pretvoriti hrvatsku naftnu kompaniju u polugu za povećanje svog tržišnog udjela na Mediteranu i u ovom dijelu Europe. Da je kojim slučajem iste rečenice izgovorio čelnik neke od vodećih zapadnih naftnih kompanija, Shella, BP-a ili Exxon Mobila, otvarale bi se boce šampanjaca u Banskim dvorima. Ali zapadnim divovima Ina ne treba ni kao poklon.
To što je Rosneft treći najveći prerađivač nafte na njemačkom tržištu ne pomaže previše. Blago rečeno, dobar dio hrvatske politike i javnosti odviše je sumnjičav prema svakom ruskom investitoru. Andrej Plenković krajem je prošle godine najavio državnu kupnju udjela u Ini kao jedini način rješenja dugogodišnjeg spora s MOL-om. Godinu dana kasnije na stolu je samo ruska ponuda.
Trumpove brižno njegovane veze s ruskom stranom
Kada je prije tri godine MOL ozbiljno pregovarao o prodaji svog udjela u Ini s ruskim Gazpromom američka diplomacija poduzela je cijeli niz koraka koji su mogući dogovor učinili teško provedivim. Čak je i State Department zamolio američkog senatora Chrisa Murphya, demokrata iz Connecticuta, da u svojoj tadašnjoj europskoj turneji napravi malu izmjenu i posjeti Zagreb kako bi Banskim dvorima dodatno objasnio zašto je Gazprom nepoželjan. A mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto imao je u Washingtonu razmjenu mišljenja s Amosom Hochsteinom, specijalnim koordinatorom za energetska pitanja u State Departmentu.
Američki se diplomat nakon susreta pohvalio da je „sastanak bio vrlo produktivan“ te da su razgovarali o „udjelu MOL-a u Ini, Južnom toku i mađarskoj prodaji plina Ukrajini.“ Očito da nakon tako produktivnih razgovora u Zagrebu, Washingtonu i Budimpešti, Gazprom nije mogao ostvariti svoj naum te je sada, nakon pune tri godine, slična misija prepuštena Rosneftu.
Hoće li američka diplomacija i ovaj put učiniti iste napore zasad nije poznato. Sadašnji američki predsjednik Donald Trump i cijeli niz članova njegove administracije ima brižno njegovane veze s ruskom stranom. Ali isto tako američki diplomati sukladno svom uvjetovanom refleksu uvijek rade na sprečavanju širenja ruskog utjecaja.
Vrlo skoro možemo očekivati novu nepovoljnu odluku
Bez obzira na konačan ishod i mogućeg kupca MOL-ovog udjela, hrvatska Vlada konačno je dobila priliku za ispravljanje koncesijskih ugovora o eksploataciji nafte i plina iz panonskog i jadranskog podmorja. Već sam nekoliko puta pisao da je Hrvatska doslovno poklonila svoja nalazišta nafte i plina MOL-u jer nije primijenila odavno važeće standarde za naftnu industriju o podjeli dobiti između vlasnika rudnog bogatstva, u našem slučaju države, i operativne kompanije.
Najbolji primjer ovog apsurda upravo je spor koji je MOL pokrenuo protiv Hrvatske pri ICSID-u zbog nepoštivanja ugovora o plinskom poslovanju iz siječnja 2009. Vlada Ive Sanadera tada se obavezala da će nadoknaditi gubitke Ini odnosno MOL-u nastale zbog razlike između prodajne i nabavne cijene uvoznog plina. Objavu odluke u ovom sporu možemo očekivati vrlo skoro i ona neće biti povoljna za Hrvatsku jer je Ina u toj 2009. ostvarila gubitak na uvoznom plinu u iznosu nešto manjem od 100 milijuna dolara.
Znači, izgubit ćemo spor i morati nadoknaditi gubitke MOL-u
Ali nitko se nije potrudio dokazati da je u toj godini Ina ostvarila i dobit u eksploataciji domaćeg plina koja je premašila iznos od 300 milijuna dolara. Prema objavljenim podacima Ina je 2009. proizvela 1,6 milijardi m3 plina na domaćim nalazištima. U Ini se trošak proizvodnje plina tretira kao službena tajna, ali dostupan je podatak iz vanjskih analiza da je on prosječno iznosio 0,12 dolara za m3.
Kako su distributeri te godine plaćali prosječnu cijenu od 0,33 dolara za m3, a koncesijska naknada jedinicama lokalne uprave iznosila je nezamislivo niskih i nigdje u svijetu zabilježenih 3,5% od prodajne cijene plina, nije teško izračunati iznos dobiti. Znači, Hrvatska će izgubiti spor i morati nadoknaditi gubitke MOL-u zbog razlike u cijeni između nabavne i prodajne cijene uvoznog plina iako je u ukupnom plinskom poslovanju Ina te godine ostvarila dobit od 200 milijuna dolara.
Kako su previdjeli da je naftna kompanija postala privatna
MOL u Mađarskoj plaća koncesijsku naknadu za eksploataciju nafte i plina koja iznosi 12% od prodajne cijene, a Vlada Ive Sanadera se glavnim ugovorom o plinskom poslovanju obavezala da ta naknada može biti povećana tek od 2015. i to na maksimalnih 10%. Ako je Hrvatska za MOL u proteklih petnaestak godina bila obećana zemlja, baš kao u istoimenom filmu na tu temu iz 2012. s Matt Damonom u glavnoj ulozi, ne znači da to mora biti i za novog vlasnika ili suvlasnika domaće naftne kompanije.
Budućnost Ine nije samo pitanje sudbine dvije rafinerije i sustava benzinskih crpki, nego i odgovarajuća podjela dobiti proizašle iz eksploatacije panonskih i jadranskih nalazišta ugljikovodika. Prvi ugovor o podjeli dobiti između države i operativne naftne kompanije potpisan je 1948. godine.
Kirsten Bindermann objavila je 1999. godine studiju Product-Sharing Agreements u nakladi Oxford Institute for Energy Studiesu u kojoj je obrađeno ukupno 268 ugovora u istraživanju nafte i plina u 74 države u razdoblju od 1966. do 1998. Hrvatska nije bila među njima jer vladajući nisu uočavali razliku između države i nacionalne naftne kompanije. Kasnije su previdjeli da je naftna kompanija postala privatna. Taj previd traje i danas.