Piše: Silvana Menđušić | Snima: Borko Vukosav

Morala sam otići van da mi u školi kažu da sam nadarena; danas imam stipendiju za Ivy League

Priča Lane Poljak, cure iz Zagreba koja je dobila punu stipendiju za Dartmouth

Lana Poljak bila je nadareno dijete, jedno od onih iznadprosječnih klinaca. Tvrdi da tijekom školovanja u Hrvatskoj to apsolutno nitko nije primijetio, ili naprosto nije mario. Svoje djetinjstvo u Zagrebu opisuje otprilike ovako: 'Ovdje sam u školu išla sa strahopoštovanjem, a u tome je uvijek bilo više straha nego poštovanja'. No, njezina je obitelj zbog tatina posla preselila u Vijetnam i tamo su profesori nakon mjesec dana shvatili da joj treba napredni program. Danas se - gotovo potpuno besplatno - školuje na jednom od osam prestižnih američkih sveučilišta Ivy Leaguea. Ovo je njezina priča

Prije dvije godine oko milijun i šesto tisuća američkih srednjoškolaca pristupilo je ACT-ju (American College Test), standardiziranom testu koji se traži za upis na dodiplomske studije u Sjedinjenim Američkim Državama i koji funkcionira poput naše državne mature. Maksimalan broj bodova na testu je 36. Obično se broj onih koji su imali stopostotan rezultat mjeri u promilima, a 2015. godine Lana Poljak, 17-godišnja Zagrepčanka bila je rangirana u onih rijetkih jedan posto učenika s najvećim brojem bodova. Vrhunski rezultati prva su akreditacija koja otvara vrata najprestižnijih američkih sveučilišta, no ne uvažavaju se samo rezultati testa.

Lana je morala napisati esej u kojem se predstavila. Navela je svoje interese, volonterske aktivnosti, želje i planove. Aplicirala je samo za jedno sveučilište jer joj se činilo da nudi najbolji program i jer je najmanje od svih sveučilišta tog ranga. Kupila je kartu za Zagreb i krenula na zimske praznike. Dok je na aerodromu u Los Angelesu čekala let za Europu, svako je malo provjeravala je li primljena. “Refreshala sam stranicu svake dvije minute, a kada je samo 20 minuta prije leta stigao mail na kojem je pisalo ‘Čestitamo, primljeni ste na Dartmouth College’, na zaprepaštenje ostalih putnika na terminalu vrisnula sam od veselja. Sjećam se da je većina putnika na tom kasnovečernjem letu ulazila u avion neraspoloženo, jedino sam ja imala osmijeh od uha do uha”.

Strahopoštovanje u kojem je bilo više straha nego poštovanja

Široko se smije i danas studentica treće godine jednog od boljih sveučilišta na svijetu, dok mi u Zagrebu prepričava zašto je riskirala aplicirajući samo na jedno sveučilište koje joj gotovo u potpunosti stipendira studij. A riječ je o nemaloj svoti – samo jedna godina studiranja na Dartmouthu, koji ulazi u osam prestižnih američkih sveučilišta Ivy Leaguea, sa smještajem stoji oko 70.000 dolara. Tek kad priča o školovanju u Zagrebu, Lanino se lice smrači. “Ovdje sam u školu išla sa strahopoštovanjem, a u tome je uvijek bilo više straha nego poštovanja”, kaže dok o višim razredima osnovne škole govori kao o hororu.

Lana je, naime, bila nadareno dijete, jedno od onih iznadprosječnih klinaca kojih, procijenilo je prije par godina Nacionalno operativno tijelo za izradu strategije u hrvatskim školama, u klupama naših razreda ima oko sedam i pol tisuća. Glavno im je obilježje, kažu stručnjaci, da su im kognitivne sposobnosti na razini odraslih, ali ističu da su nadarena, kao i ona s poteškoćama u razvoju, zapravo djeca s posebnim potrebama. Nerijetko su izgubljena u sustavu, no Lana se prisjeća da je razvila svoj mali sustav mimikrije.

Potezi hrvatskih nastavnika koje sam doživjela kao frustracije

“Imala sam petice, jer bih naštrebala sve što je potrebno, ali tresla sam se od odlaska u školu, učila sam iz straha. Nisam mislila da je gradivo previše jednostavno, da sam pametnija od drugih ili da brže učim od drugih. Čini mi se da je moja znatiželja bila veća. Imala sam volju, crtala bih mentalne mape za biologiju u svojoj sobi, samo nisam ni znala da postoji nešto bolje. Frustrirale su me i upute nastavnika da se gradivo mora naučiti od riječi do riječi, dok je bilo kakvo slobodno razmišljanje zapravo bilo zabranjeno ili najblaže rečeno – slabo poticano. Dolazila sam sa strahom u školu, a ne da bih nešto naučila.”

Kad bi se poželjela suprotstaviti autoritetu, zašutjela bi, ponekad ne bi pitala sve što je željela. Iako ju je, naglašava, podržavala razrednica i profesorica engleskog koja ju je potakla da intenzivnije uči taj jezik, nikad nitko nije testirao je li darovita, nitko joj nije sugerirao napredniji program, a ona se sama prilagodila sustavu skrojenom prema prosjeku. “Zaboljelo me i kad je jedna profesorica učeniku kojem nije išlo gradivo rekla ‘kako se samo priroda poigrala s tobom’. Nije mi se sviđala okolina u kojoj je normalno da se profesor ismijava učeniku koji to nije zaslužio”, priča Lana.

S Lanom smo pričali u Zagrebu, gdje provodi praznike Borko Vukosav

Kako je uspjela postati socijalno prilagođeni wunderkind

Nerijetko su darovita djeca izgubljena u sustavu ili su zbog svojih uspjeha izloženi bullyingu kolega, kada se nerijetko odnosi moći među učenicima poravnavaju ruganjem i uvredama, ali Lana nema tih iskustava. “Nisu me nikad smatrali čudnom i uvijek sam imala dobro društvo. A u školi sam se trudila biti dio sistema.” Ona je bila socijalno prilagođeni wunderkind. Najbolnije iskustvo koje pamti iz djetinjstva, bolest je njezine godinu i pol mlađe sestre koja je kao beba od osam mjeseci oboljela od bakterijskog meningitisa. Unatoč lošim prognozama, njezini se roditelji nisu predali niti pomirili s najcrnjim scenarijima, pa su mlađe dijete vodili na operaciju u inozemstvo, slijedile su rehabilitacije, satovi kod logopeda…

“Djetinjstvo sam provela u bolnicama uz sestru, no ona se izvrsno oporavila. Iako je dugo morala piti lijekove protiv epilepsije koji su je jednostavno uspavljivali, uspjela je završiti srednju školu po prilagođenim programima i sada se školuje na Libertasu. No, zbog usporenih moždanih funkcija, stalnih seljenja u nove škole, neprestanom prilagođavanju novim sredinama, nije imala društveni život poput mene. Osjećala sam se krivom i zbog odličnih rezultata koje sam postizala pitajući se čime sam ja to zaslužila potencijal koji je njoj bolest uzela. Moja je sestra najvedrija osoba na svijetu i uvijek sam mislila da je njezina bolest velika nepravda.”

U Vijetnamu su je drugi mjesec prebacili u naprednu grupu

Kada je Lana završila osnovnu školu, peteročlana se obitelj (mama, tata, dvije sestre i najmlađi brat) zbog očeva posla preselila u Hanoi. Lana je upisala prvi razred internacionalne UN-ove škole (United Nations International School of Hanoi) koju su prije 30 godina u Vijetnamu osnovali diplomati. Već nakon mjesec dana nastave, profesor matematike primijetio je da nije za standardni program i predložio joj je da riješi test iz matematike. Sljedećeg dana prebacili su je u naprednu grupu, a Lana je, iako je cijeli program bio na engleskom, prodisala. “Imala sam dojam da su tamo svi htjeli da idem naprijed. Za razliku od školskog programa kod nas, gdje smo morali štrebati podatke, u Vijetnamu su testovi bili koncipirani tako da se od nas tražilo da povezujemo. A to sam željela: razumjeti nešto.”

Onda je shvatila da želi nastaviti školovanje u inozemstvu i dala se na traženje stipendija. Odlučila se za Hawaii Preparatory Academy, međunarodnu školu koja s ponosom ističe kako njihovi alumni pohađaju Harvard, Yale, Brown, Stanford, University of Edinburgh, McGill i londonski King’s College. Njihova je školarina bila previsoka, pa je Lana u jednom od finalnih razgovara pred upis šefici administracije škole rekla da ne može tražiti toliko novca od roditelja. “Rekla mi je da će se javiti za tjedan dana i tada su mi ponudili popust.”

Zašto na Dartmouthu nikome ni ne pada na pamet da prepisuje

U toj školi učenici mogu uz redoviti program birati i 18 naprednih predmeta takozvanih Advanced Placement programa. Lana je izabrala matematiku. Dvije godine kasnije školu s otočja u Pacifiku zamijenila je za kampus Dartmoutha u hladnom Hanoveru, u saveznoj državi New Hampshire gdje se zimi temperatura zna spustiti i do 30 stupnjeva ispod ništice. Najviše je zanima ekonomija i primijenjena matematika, a najbolje joj, kažu, idu bankarstvo, marketing i financije. Aktivna je u svom Alpha Phi sestrinstvu, intenzivno uči španjolski i njemački. Je li i dalje među najboljim studentima? “Nisam baš, teško je imati samo ocjenu A, jer se tamo natječem s najboljima od najboljih.”

Nerado uspoređuje nastavne programe, predavače i pedagoge, jer misli da premalo zna o hrvatskom školskom sustavu, no zaključuje da je glavni cilj učenja u Hrvatskoj samo ocjena. “Ovdje je samo važno dobiti peticu na bilo koji način. Ponekad i prepisivanjem. Na sveučilištu kojeg pohađam nikome ne pada na pamet prepisivati. Sankcije za varanje su puno strože nego posljedice loših ocjena. Kada na Dartmouthu nekoga uhvate da vara, slijedi suspenzija.”

‘Ako je svejedno kako radite, naprosto se prestanete truditi’

Da je ostala u Hrvatskoj, da se nije tako jako potrudila da si osigura školovanje u inozemstvu, Lana vjeruje da bi se prepustila, da bi išla niz vodu. “Pomirila bih se sa spuštanjem kriterija, jer ako te nitko ne potiče, ako je svejedno kako i što radite – prestanete se truditi.” Vjeruje da je glavni problem što motivacija za učenjem dolazi izvana i da svi u lancu, od škole do roditelja, pa do procesa selekcije za visokoškolske ustanove, drže ljestve jednom sustavu u kojem je bitna samo forma, a ne stvarni sadržaj.

“Uvijek je veći problem kako će roditelji reagirati na ocjenu, jer ćete biti u kazni ako ste dobili jedinicu. Čini mi se da onda i motivacija za učenjem ne dolazi iznutra nego izvana. A to je problem društva, a ne samo problem školskog sustava. Roditeljima je jako važno kakve ćete ocjene imati, jer ćete se upisati samo zahvaljujući ocjenama, a ne znanju. Ocjena bi trebala biti samo mjerilo razumijevanja određenog gradiva. Ako dijete dobije jedinicu, pa nije valjda smak svijeta. Ocjena je samo pokazatelj prolaznog vremena, jer se sve zapravo može naučiti.” i onda se prihvaćanjem te igre u kojoj je isključivo važno kakva će biti ocjena, zaključuje Lana, kriteriji spuštaju.

Razlika između hrvatskog i američkog školstva, po Lani

“Kad sam išla u osnovnu školu nisam znala kako iskomunicirati svoje nezadovoljstvo, nisam znala kako reći da bih trebala naučiti više, da me zanima još ili da mi nešto nije jasno. Možda bih, da sam imala ovo iskustvo, rekla: ‘Gledajte, zabrinuta sam kakva će biti moja budućnost s obzirom na znanje koje dobivam od vas'”. Lana pažljivo artikulira rečenice, a ponekad joj pobjegne pokoji naglasak koji otkrije da već par godina većinu vremena govori i misli na engleskom jeziku. Priča mi o zabavnim studentskim tradicijama koje se njeguju na sveučilištu na kojem studira. Dartmouth je inače jedno od konzervativnijih u Sjedinjenim Državama pa se, kaže, očekuje određena vrsta ponašanja.

“Nemoguće je ponašati se neprimjereno, a da ne budete socijalno isključeni. Iako najveći broj studenata dolazi iz dobrostojećih obitelji koji imaju novca investirati u edukaciju svoje djece, o novcu se na kampusu ne priča i nitko ne pokazuje statusne simbole. To bi se smatralo nepristojnim.” Iako je dugo to sveučilište bilo rezervat za waspovsku mladež, Lanu veseli šaroliko društvo među kolegama. “Imam prijateljicu koja je rođena u New Mexicu, živjela je u Kini, Europi, Sjedinjenim Državama, a kad je pitaju odakle je, odgovara da ne zna.”

A što vi kažete odakle ste, pitam djevojku koja se od 15. godine školovala u Vijetnamu, na Havajima i sada u New Hampshireu. “Kad mene pitaju odakle sam kažem: ‘Iz Zagreba. S ponosom'”. Više sam puta pitala Lanu u čemu je ključna razlika u ta dva školska sustava: američkom i hrvatskom. Dugo je promišljala, ističući kao punokrvna matematičarka da se po njezinom primjeru ne može analizirati i ocjenjivati cijeli sustav, a onda je zaključila: “Vani imam dojam da je profesorima stalo. Da je svima stalo da naučimo i uspijemo.”

Silvana Menđušić
Telegram autor
29 članaka Više o autoru