MOŽE LI ZAISTA USPJETI?

Bjelovar, u kojem je odrasla, pamti kao pravi mali grad, ugodan za život. Njihova obiteljska kuća bila je u strogom centru. Bjelovar su definirala dva velika parka, kaže, a nisam siguran je li to zapažanje naknadno usađeno u pamćenje, profesionalna deformacija, s obzirom na to da se kao arhitektica cijeli život bavila prostornim planiranjem. Odrasla je u građanskoj obitelji, u dobrim uvjetima, a u tim parkovima provela je velik dio djetinjstva. “Kao djeca igrali smo se kauboja i Indijanaca, jako smo puno boravili u parku”. Blizu Bjelovara je Bilogora, gdje su kao djeca često išli biciklom.

Prva u 17 godina ima realne šanse protiv Bandića

Anka Mrak Taritaš prvi je kandidat nakon 17 godina s realnim šansama protiv Milana Bandića. Ovo su, također, prvi Bandićevi izbori nakon uhićenja i afere Agram, a ulog je golem. Bira se čovjek koji će voditi gradska megapoduzeća i grad s proračunom od 7,5 milijardi kuna. “Jedan čovjek 17 godina upravlja gradom i silnom količinom novca, moći i utjecaja. Mislite da će on to prepustiti samo tako?”, kazala mi je tijekom jednog od naših susreta. Razgovarali smo u njenom stanu u centru grada, a za potrebe ovog političkog i životnog portreta nešto vremena proveo sam promatrajući je u kampanji, poput predizbornog skupa u Sesvetama.

“Kada bih došla iz škole, prvo bih odradila zadaću i ostalo i tek onda se otišla igrati. Bila sam odličan đak i uvijek sam odrađivala svoje obveze”, kaže i dodaje kako ne funkcionira u neredu. OK, a kako se onda misli snaći u aparatu grada Zagreba? “Način na koji se upravljalo i jednom kaosu koji je proizveden mora doći kraj. Ako vi funkcionirate na jedan sustavni, strukturirani način, onda i sve oko vas i ljudi koji vas okružuju, postaju takvi”.

Razgovor sa sinom prije kandidature

Da ju ja ne smetam ovo poslijepodne, da nema kampanje i da je samo saborska zastupnica, kojoj bi negdje baš u vrijeme kad smo razgovarali počinjao dopust, Mrak Taritaš vjerojatno ne bi bila u Zagrebu. U petak bi otišla u Novi Vinodolski gdje njena majka ima vikendicu. Tamo bi uređivala vrt pa prošetala uz more, a ako bi bilo vjetra, vjerojatno bi jedrila. Zaneseno pripovijeda o jedrilici koju su imali od 1986. do 2000., vjetru, pučini, jadranskim otocima i asketskom životu na brodu. “Imati jedrilicu je gušt, ne ovisite ni o čemu, ali ipak je tu puno posla. Vratite je, pa mislite puše li vjetar, treba li je dodatno vezati, treba li zamijeniti konope ili je možda pofarbati”, priča. “Nastojim biti razumna”.

Jedrila je po cijelom Jadranu. “Nisam bila na Palagruži i Jabuci, to su valjda dva jedina mjesta na kojima nisam bila na našem dijelu Jadrana. Uvijek su nekako bili van ruke pa se nikome, osim meni, nije dalo ići. Sve drugo smo prošli”. Na otocima vjerojatno nema uvale u koju nisu bar ušli, ako se već nisu usidrili ili okupali. Mlađeg je sina s desetak mjeseci vodila na jedrilicu. Mijenjali su pelene na brodu, a kolica stalno izvlačili i spremali. “Jedrenje je način života. To možete prihvatiti ili ne. Ne može svatko jedriti. Na jedrilici ovisite o vjetru i krećete se polako, nemate ni približno komoditet kao, recimo, na motornjaku”. Prisjeća se kako je, “ovako mala”, kuhala na njihovoj 7-metarskoj jedrilici na koljenima, jer nije bilo mjesta da se uspravi. Kada su je kupili, ta je jedrilica bila “vau”, a kada su je prodavali, već je bila zastarjela. “Uvijek je tu prisutna doza asketizma i to jednostavno morate voljeti taj val, vjetar, i to da se vi prilagođavate prirodi”.

Ništa od jedrenja, bar za sada. Kandidaturu za gradonačelnicu Zagreba vidi kao krunu karijere. Većih političkih ambicija od ove, uvjerava me, nema. “Ako stvarno dobijemo izbore, to će tražiti veliki napor. Treba obaviti ogroman posao. Za to će trebati veliki trud cijele ekipe koja će morati biti dobro strukturirana. Neće imati pravo na pogrešku i morat će krenuti raditi odmah”. Imala je relativno lagodnu poziciju saborske zastupnice, pozitivan imidž u javnosti, a postane li gradonačelnica to će joj donijeti dosta problema za koje neće biti puno vremena. Ne uspije li, krivica će biti na njoj.

Pitam je zašto se, dakle, uopće odlučila kandidirati? “Na to sam pitanje prvo morala odgovoriti mlađem sinu koji ima 22 godine. Jedno poslijepodne radila sam nešto u radnoj sobi, u pozadini mi je lagano svirala muzika. Sin mi se pojavio na vratima i pitao: ‘A što to tebi treba’. Tada sam shvatila da to moram odgovoriti njemu, ali, prije svega, sebi. Ako se nitko ne želi kandidirati, ako svi misle ‘Što to meni treba’, onda nikad nećemo ništa napraviti”, priča. I još nešto. “Po vokaciji sam prostorni planer. Time se bavim čitav život, puno sam pisala i bavila se razvojem gradova. Imam osjećaj da bih svoja znanja i iskustva mogla primijeniti, i učiniti nešto za budućnost grada”.

Najveći problem predstavljalo joj je kuhanje

Još 2013. godine, dok je bila ministrica graditeljstva, prelomila je da će se kandidirati. Prva osoba kojoj je kazala svoju odluku bio je suprug. Nije bio oduševljen, kaže mi Mrak Taritaš, pokušavajući oponašati njegovu zvučnu reakciju nezadovoljstva. Kao ministrica po cijele dane nije bila doma, legalizacija je bila u punom jeku, a nova kandidatura znači više žurbe i stresa, a manje slobodnog vremena. “Rekla sam mu da gradu ne ide dobro. Kada putujete, zapitate se je li Zagreb izgubio neko vrijeme. Drugi se gradovi razvijaju, a Zagreb kao da je stao”.

Nakon što je završila osnovnu školu i gimnaziju u Bjelovaru, stigla je u Zagreb. No, to joj nije bio neki veliki šok. “Bjelovar i Zagreb su blizu. Nikad nisam kupila cipele u Bjelovaru, za svaku veću kupovinu išlo se u Zagreb”, kaže. U Bjelovaru se u vrijeme kada je ona bila mlada igrao rukomet. Bjelovar je imao europskog prvaka u rukometu i to je, za tako mali grad, bila senzacija. Premda je jedan od najgrubljih sportova, igrali su ga svi, i cure i dečki. “Naravno, mlatile smo se i štipale. Tu je bilo razbijenih koljena, plakanja… Zato do danas nikad nisam pustila nokte”. Pomagala je u čišćenju kuće i u krojačkoj radnji svog tate, u kojoj je zaradila prvi novac u životu. Nedjeljom se išlo po sajmovima koji su bili izvan Bjelovara.

Neka od najranijih sjećanja vezana za Zagreb nisu baš ugodna. “Imala sam tri ili četiri godine. Na glasnicama sam imala neke izrasline, to bi se danas reklo nekakav dobroćudan tumor, i završila sam na Šalati. Kao danas se sjećam da sam bila u tom kinderbetu i da sam jako plakala za mamom jer me ostavila. Kroz prozor se vidjela Katedrala, sjećam se tog prizora”. Sjećanja na Zagreb brzo su postala veselija. Grad joj je bio apsolutno poznat, dolazili su redovito, u kazalište i slično. Konačno preseljenje nije predstavljalo raskid s jednim načinom života i početak nekog novog. Došla je u poznato okruženje, u zagrebački stan svojih roditelja. No, jedna joj je stvar bila dosta problematična, barem u početku.

“Nikad ništa nisam radila u kuhinji”, kaže. “Kuhanje mi je predstavljalo vjerojatno najveću promjenu. Pritom, kad sam došla u Zagreb, nije bilo telefona. Kako biste se nekom javili, morali ste otići na poštu gdje su vas čekali redovi. Sjećam se kako sam jednom imala užasnu dilemu kako kuhati krumpir: oguli li se on pa kuha ili se kuha u ljuski…”. Danas misli da je rano odvajanje od roditelja dobro. Prvi svoj novac, zaradila je radeći u krojačkoj radnji svog tate. Nedjelom se išlo na sajmove, ustajala je u četiri ujutro i radila do 2 popodne. Za vrijeme studija, crtala je u jednom birou. Također, dobro je šivala pa je jedno vrijeme i tako zarađivala.

Njezin prvi pravi posao, u općini Trnje

I njeni sinovi brzo su se odselili iz obiteljskog doma. Dok su još živjeli s njom, prema njima je bila, čini mi se, prilično liberalna. Kada su krenuli izlaziti nisu imali ograničenja u smislu povratka, odnosno, postavljali su ih sami. “Ako su rekli da će doći u četiri ujutro, onda su do tad morali i doći. Nisu mogli reći da će doći do četiri i onda doći do pet. I obveza je bila da se baš uvijek jave kako bi vidjela u kakvom su stanju”, kaže i dodaje kako joj se to znalo i vratiti. U vrijeme kad je bila ministrica, a njen sin na prvoj godini fakulteta, jednu je večer stigla s posla kasno u noći. Konačno je zaspala, a onda se, oko dva ujutro, i njezin sin vratio doma. “I sad on mene budi da mi kaže da je došao. Odgovorim mu: ‘okej, super’, ali on ponavlja: ‘došao sam, tu sam’. Ja mumljam: ‘dobro, dobro’, ali on je inzistirao: moraš otvoriti oči i pogledati me”.

Travu je probala, a uvjerena je kako su je probali i njeni sinovi. “U moje doba, kada sam studirala, trava je bila nekakav izazov. Probala sam na nekom tulumu, ali to je bilo više stvar da morate probati, a ne nečeg drugog”, kaže. No, s time nema problema. “Uvjerena sam da trava nije droga, nego nešto drugo”. Sve ozbiljne zemlje u svijetu postepeno idu u smjeru liberalizacije, kaže. “Kontrolirano se legalizira u zdravstvene svrhe i pokazuje se da je to sasvim prihvatljivo. Mislim da je sazrelo vrijeme za ozbiljnu raspravu oko toga i u Hrvatskoj”.

Prvi pravi posao bio joj je u općini Trnje. U to doba nije bilo privatnih investicija, to je bilo nezamislivo. Investicije su stizale kroz zadruge za stambene objekte, ili su bile društvene. Veliki preokret u poslu nastao je uspostavom hrvatske države. Tada se uspostavljao i drugi sustav vlasništva, i odjednom je privatno vlasništvo bilo nešto o čemu je trebalo voditi računa. “Lako je bilo isplanirati Novi Zagreb kad vi niste vodili računa o tome čije su parcele. Vi biste uzeli projekt i napravili ga, bez da ste morali vodili računa da postoji nečije vlasništvo. Dosta se stvari promijenilo, a ja sam bila svjedok tih promjena”.

Građani su, čini se, prepoznali njezinu žestinu

U gradu je počela raditi kao pripravnik. Prisjeća se 1987. godine kada je u Zagrebu održana Univerzijada, a ona je čekala svog starijeg sina. “Onako s trbuhom, išla sam u neke tehničke preglede. Na primjer Cvjetnog naselja, točno se sjećam. Išla sam odraditi tehnički pregled jer nije imao tko.” Kasnije se bavila Vrbikom i dijelom grada čija je izgradnja krenula. Odlazi potom, 1992. godine, u ministarstvo graditeljstva. Kada je došla, u tom trenutku se o zaštiti okoliša u Hrvatskoj brinulo troje ljudi. Danas postoji čitavo ministarstvo i o tome brine oko 400 ljudi. Zaštita okoliša tada je bila novina u čitavom svijetu, a pogotovo u Hrvatskoj koja je postala država. Ona se bavila prostornim razvojem. “Zaista sam sudjelovala u nekim promjenama promišljanja o prostoru, korištenju prostora, važnosti zaštite prostora”. Godine 2002. ponovno se vraća u vraća u Grad kao pročelnica Zavoda za prostorni razvoj, a tri godine nakon toga ponovno odlazi u ministarstvo.

“Dugo ste u politici…”, počinjem pitanje, a Mrak me odmah ispravlja. “Ne, nisam. Ja sam u politiku došla iz struke”. Mrak je krajem 2011. postala zamjenica ministra graditeljstva, a otprilike godinu dana kasnije i ministrica. Tada je, kaže, zapravo ušla u politiku. “Te 2012. ušla sam u politiku, onako, nježno, a na parlamentarnim izborima koji su bili 2016. vrlo žestoko”. Sudeći po broju preferencijalnih glasova zahvaljujući kojima je ušla u Sabor, građani su žestinu prepoznali.

Tehnički pregled s trudničkim trbuhom

Tijekom razgovora spominje dva politička uzora, jedan pomalo klišejiziran i jedan neočekivan: Vladu Gotovca, za kojeg kaže kako je bio najbolji govornik te britansku premijerku Theresu May. “Ona je u prilično kompliciranoj situaciji kao netko tko je bio protiv Brexita”, kaže Mrak. Smatra kako se May dobro nosi s cijelom ovom situacijom.“Shvatila je svoju ulogu. Vrlo dobro balansira. Interesantan mi je bio njen izbor ministara kojim je pokazala da promišlja korak naprijed“.

Razgovarali smo nekoliko dana prije nego što je May odlučila raspisati prijevremene izbore. Kada je već spomenula Brexit, pitam je i kako gleda na događanja u svijetu, čini se kako liberalna demokracija i njeni prvaci pomalo gube dah… “Cijela ta situacija je prilično zabrinjavajuća”, kaže. “Odjednom je isplivalo nešto što nije sustav vrijednosti za koji biste željeli da ga usvoje vaša djeca ili da vi u tome živite. Svijet prolazi kroz turbulencije”. Dodaje kako se to događalo i prije. “Sada su te turbulencije nešto drugačije i intenzivnije. Kao što se ljudi mijenjaju i prilagođavaju, tako se i svijet mora prilagođavati nekim novim uvjetima i promjenama, nekoj novoj priči”.

Građani i struka isključeni iz planiranja projekata

Kao studentica od jednog je profesora dobila savjet o politici koji joj se tada činio sasvim nerazumljiv. Danas, na njega gleda iz sasvim drugog kuta. “Treća godina fakulteta, predmet prostorno planiranje, prvi sat i profesor nam kaže: ‘Prostorno planiranje ima veze s politikom’. Kada sam ja studirala, nije bilo demokracije i višestranačja. Pitala sam se o čemu čovjek govori. Tek kasnije sam razumjela”. Gradovi i države razvijaju se po određenim zakonitostima, priča. To je usko vezano uz politiku koja odlučuje kako će izgledati taj razvoj. “Politika odlučuje kako će se razvijati određen kraj, a struka pronalazi najbolje tehničko rješenje”.

Mrak Taritaš željela bi kandidaturom objediniti takvo političko odlučivanje i stručnost. Nikada nije imala dileme što će studirati, kaže. Negdje u 5. ili 6 razredu susrela se s knjigama o arhitekturi. “To je bilo to”. Uvijek se više interesirala za prostorno planiranje i razvoj gradova od samog projektiranja. Zagreb, kada je o arhitekturi riječ, ima tradiciju sa snažnim utjecajem secesije, kaže. Uvijek su u Zagrebu oko velikih projekata vođene žustre rasprave, kaže, poput rasprava oko HNK i Ferimporta. “Građanima Zagreba oduvijek je bilo stalo što se događa”. Danas su građani i struka u potpunosti isključeni iz rasprava o projektima u gradu, smatra. Gotovo pa im ne preostaje ništa drugo osim revolta, nakon što je projekt već proveden. “Rasprave se moraju događati u trenutku kada se nešto planira. Kada vi dođete s bagerom, tu je priči kraj”.

Kako joj je, kaže, arhitektura pomogla u politici

Ne zabrinjava je što je Sandra Švaljek, prema posljednjim anketama pobjeđuje u drugom krugu. “Da bi netko nekoga mogao pobijediti u drugom krugu, mora prvo ući u drugi krug”. Realnije joj se čini, kaže, da će u drugi krug ući s aktualnim gradonačelnikom, a ako doista bude tako, od Švaljek očekuje podršku. “Prema onome što govori i što imam prilike vidjeti i čuti gospođa Švaljek se zalaže za promjene u gradu. Mi se dakle, zalažemo za istu stvar i nekako je za očekivati da se netko tko se zalaže za promjene podrži kandidata koji nudi isto to”. Takva joj se podrška čini logična, ali ne zna kako razmišljaju u taboru Sandre Švaljek i hoće li do toga stvarno i doći. A što ako u drugi krug uđu Bandić i Švaljek, hoće li onda ona podržati Švaljek? “Mislim da neće doći do takve situacije, ali bih svakako pozvala svoje birače da podrže kandidata koji se zalaže za promjene”.

Spomenula mi je tri velika projekta koja bi htjela napraviti, ako dođe u priliku za to. “Voljela bih započeti most na zapadnom dijelu grada. To bi bio prioritet. U toj razini je i transformacija cijelog prostora Gredelja, a voljela bih krenuti i s prvom fazom Sveučilišne bolnice u kojoj bi bilo dobro preseliti bolnicu s Goljaka i napraviti hospicij kojega Zagreb još nema”, odgovara.

Osim mosta na zapadnom dijelu – konkretno, produžena Vrapčanska cesta, koja bi trebala prometno rasteretiti rotor i taj dio grada – Mrak Taritaš u nedavnom je istupu najavila još jedan most, u produžetku Strojarske ulice, između Savice i Starog Trnja. Također je spomenula kako bi podržala ambiciozni projekt spuštanja željezničke pruge koja trenutno dijeli grad na dva dijela.

‘Kampanja morate graditi po sebi, a ja nisam bahata’

“Tamo negdje 1892. godine, još je Milan Lenuci kao pročelnik zagrebačkog ureda za graditeljstvo tražio da se nešto učini s prugom u centru – ili podigne na stupove ili spustiti pod zemlju” kazala je. “Prošlo je 120 godina i mi još uvijek raspravljamo o toj pruzi. Prostor pruge je postala prepreka u Zagrebu i s njom se nešto treba učiniti jer prostor koji ona danas zauzima jedan je od potencijala grada koji treba drugačije koristiti. No, ako se s tim projektom krene danas, prvi rezultati neće biti vidljivi prije 2030. To je vrijedan projekt koji ima smisla, otvara novu vrijednost grada i novu perspektivu”, kazala je.

Uvjerena je dakle kako će s Bandićem ići u drugi krug, ali u kampanji se nije pretjerano bavila gradonačelnikom. “Posljednjih godina postoci gospodina Bandića variraju, ali kada gledate apsolutne brojke, vidite da on ima stabilno biračko tijelo koje će izaći na izbore i koje je naviklo na sve moguće ludosti i eskapade od njega, da malo ide u zatvor, pa se malo vraća… To biračko tijelo će svejedno izaći i glasati”. U njenoj stožeru stoga procjenjuju kako im veća izlaznost donosi i veće šanse. Što izlaznost bude bliža 50 posto, veće su i šanse da će Mrak postati gradonačelnica. No, postoji još jedan razlog zašto je krenula s ovakvom kampanjom.

“Najbolja je kampanja ona koju gradite vlastitim karakterom. Nisam bezobrazna i bahata. Nažalost, cijeli politički prostor zasićen je nabacivanjem blatom i ako sami uđete u tu priču postanete blatnjavi. Stoga kampanju morate raditi prema osobi, a negativna kampanja nije način na koji ja to funkcioniram”, kaže i dodaje kako se nema smisla baviti prošlošću, nego budućnošću. “A nekako sam uvjerena da gradonačelnik Bandić nije čovjek za budućnost”. Ne misli kaže, biti jedna u nizu koja će se baviti Bandićem. “Svi sve znamo. Gospodin Bandić i ja smo dva paralelna svijeta”.

Njezin odgovor na napade za obnovu Gunje

No, Bandić se počeo baviti njom. Barem tako misle u taboru Anke Mrak Taritaš. Negativna kampanja oko financiranja obnove Gunje krenula je u predizborno vrijeme. “Vratimo se malo u vrijeme i kontekst u kojem se sve događalo. Dakle, 17. svibnja 2014. dogodila se poplava katastrofalnih razmjera. Cijela Hrvatska bila je apsolutno senzibilizirana u želji da se tamo mora nešto hitno napraviti. Cilj je bio obnoviti sve kuće u najkraćem roku i ne dopustiti da se bilo tko odseli iz županjske Posavine iz ovog razloga”. Imali su tada dvije mogućnosti, nastavlja. Mogli su provesti klasični javni natječaj i dobiti najpovoljnijeg ponuđača. “Za to vam treba 6 mjeseci. Time dobijete najjeftinijeg izvođača koji mora napraviti 300-tinjak novih kuća i obnoviti 2000 postojećih. Ako on to ne može izdržati, propada, vi uzimate drugog i tako se može raditi 20 godina. To je scenarij koji smo gledali na većini velikih projekata u Hrvatskoj”.

Drugi je način, nastavlja, donijeti poseban zakon i programe obnove te pitati EU može li se ići s natječajem na kojem birate i izvođače i cijenu. “Mi smo se odlučili za drugi način nakon što smo dobili zeleno svjetlo od EU. Proveli smo natječaj i rekli da će raditi svi oni koji su se javili na natječaj i pritom zadovoljili uvjete natječaja, jer smo samo tako mogli sve obnoviti u izuzetno kratkom roku. Tema natječaja bila je i cijena po kojoj oni mogu raditi, ali su morali raditi cijele dane, vikendom, praznicima, u nenormalnim uvjetima i skraćenim rokovima. Odbacili smo najnižu i najvišu ponudu i uprosječili cijenu u odnosu na ponude ostalih. Tri tvrtke su odmah odustale jer nisu mogle odgovoriti na postavljene uvjete. Za jednu obiteljsku kuću vam obično treba godinu dana, a od njih se tražilo da svih 2300 naprave i obnove u godinu dana. Dakle, u toj situaciji ništa nije bilo uobičajeno pa ni cijena”, kaže.

“Probajte zamisliti opciju u kojoj resorna ministrica zadužena za obnovu tada istupi i kaže: Mi ćemo napraviti klasičan natječaj, odabrat ćemo najjeftinijeg izvođača, pa ako on ne bude u stanju raditi, raskinut ćemo ugovor, pa ćemo ići s nekim drugim. Kad bi djeca tada krenula u školu? Gunja bi bila raseljena, ljudi bi živjeli negdje drugdje ili bi još živjeli u kontejnerima kao što žive Talijani nakon potresa koji se desio 2009. u L’Aquili. Tadašnja cijela Vlada i ja odlučili smo se za drugu varijantu.” Kaže kako nema nikakve dileme da su ovi napadi dio kampanje.

‘Nabacivanje blatom da bismo svi ispali isti’

“Javnost je znala što radimo, cijenu nisam skrivala ni u jednom trenutku. Nebrojeno puta sam objašnjavala da je projekt moguće završiti jedino ako 18 tvrtki izvrši sve radove u godinu dana, a ne da ih jedna tvrtka radi 20 godina. Tada tamo više ne bi bilo ljudi, ti ljudi bi morali otići živjeti negdje drugdje. Zaboravljamo kontekst i uvjete. Zaboravljamo da su djeca u Gunji krenula u školu kada i sva druga djeca u Hrvatskoj. Pokažite mi jedno gradilište u Europi gdje je to napravljeno. Umjesto da budemo ponosni, mi koristimo ovo isključivo u sitne politikantske svrhe. Ovo je očajnički pokušaj Milana Bandića i interesne skupine oko njega da zadrže vlast u Gradu Zagrebu. To je ona ista družina koja je interesni i financijski naslonjena na gradski proračun iz kojeg su godinama izvlačili novac građana. Upravo tim novcem financiraju i ovu prljavu kampanju. Bandić pokušava nabacivanjem blatom pokazati da smo svi isti”.

A Zagreb želi promijeniti, između ostalog i zbog nekih sitnica koje je jako živciraju, a za koje smatra da se mogu vrlo jednostavno ispraviti. “Tu postoje različite emocije. Zagreb je, posebno u proljeće, u ovo travanjsko doba, izuzetno lijep. Ima svoju povijest i tradiciju”. S druge strane razmišlja što je sve moglo biti u gradu i što se sve moglo napraviti. “Tu sam malo nesretna jer mislim da se dosta toga propustilo”, kaže pa nabraja pločnike koji nisu uređeni, betonske ploče na tržnicama u lošem stanju, neuređene i išarane fasade, otpad koji se ne odvozi. Za neke stvari, kaže, nije potreban velik novac. “Na Trgu hrvatskih velikana su, primjerice, kocke u lošem stanju. Da vi redovito, svakih šest mjeseci zamijenite pet tih kocki i vodite računa o tome, toga ne bi bilo. Što to govori? To govori da se sustavno ne radi i da postoji sustavna nebriga.”.

Ne tako davno, nastavlja, otpad se u centru grada odvozio noću i ulice su se prale prije svitanja. Odvozilo se svaki dan, a to više nije slučaj. “Zašto više nije tako? To je dosta zanimljivo pitanje. To je nekakav minimum standarda kojih se trebamo držati. To bih odmah vratila”, kaže. Otpad bi se morao odvajati, dio na kućnom pragu, a dio na zelenim otocima. Taj bi se dio posebno reciklirao, a radila bi se i selekcija komunalnog otpada iz koje bi se maksimalno recikliralo. Ostatak bi služio kao energent u postojećoj toplani u istočnom dijelu grada. To je jedno od rješenja, kaže. “Neke stvari možete odmah riješiti, za neke treba mandat od četiri godine, a za pravu realizaciju sustava treba sedam do osam godina. To jednostavno ne ide drugačije. Bilo bi apsolutno krivo obećati nešto drugo…. Zagreb ima dušu. Sada imam osjećaj da je ta duša Zagrebu malo ukradena jer se nije mogao pravilno razviti”.

‘Ljudima je dosta upravo takvih obećanja

Za kraj sam ostavio ono pitanje o cijeni tramvajske karte s početka teksta. Ovaj ga put postavljam u puno mirnijem okruženju, nego u onom sa sajmišta u Sesveta. Karte za četiri kune prodaju se kao lude, kupuju ih i oni koji se inače švercaju, iz uvjerenja, ne potrebe. Cijeli grad priča o tome. Kako vi, gospođo Mrak Taritaš, dakle, mislite pobijediti kada je Bandić u kampanju krenuo s tradicionalnim populističkim potezima, poput tramvajske karte za četiri kune?

“Ovo je pitanje na kojem možete vidjeti sve loše što predstavlja Bandićev model upravljanja Zagrebom”, uspravi se u fotelji. “Kakva je analiza prethodila donošenju ove odluke i zašto odluku donosi gradonačelnik, a ne stručnjaci ZET-a? Zašto karta košta četiri, a ne tri ili pet kuna? Zašto sad, a ne prije šest godina? Zašto su ljudi sve ovo vrijeme plaćali deset kuna nešto što vrijedi četiri kune? Zašto bi poduzetnici svojim zaposlenicima plaćali mjesečni pokaz od 360 kuna kad im mogu kupiti 42 karte za 168 kuna? To je jedna ad hoc improvizacija koja se pokušava prodati pod brigu za građane. Još u proljeće 2015. rekli smo da treba odrediti cijenu vožnje od stanice do stanice i da treba imati nekoliko vrsta karata – dnevnu, noćnu, trodnevnu, sedmodnevnu… Da imate vrijednosne karte kojima plaćate onoliko koliko ste vozili. Mislim pobijediti jer je ljudima dosta upravo takvih obećanja.”